субота, 28. јануар 2017.

Subota sa knjigom: „Marginalac“

piše: Isidora Đolović

Hteli mi to da priznamo ili ne, jedno od ključnih egzistencijalnih pitanja jeste: kako doživljamo sebe i svoju poziciju u svetu? Da li smo zaista nešto više od, isključivo u sopstvenoj drami, glavne uloge i mirimo li se sa time da ne budemo čak ni iole bitniji epizodisti? Ko, na kraju krajeva, režira veliku predstavu postojanja i prijavljujemo li se za audiciju ili ni na kasting nemamo baš nimalo uticaja?
Sedamdesetih godina XX veka objavljen, kod nas (zahvaljujući „Dereti“) tek prošle godine preveden, roman „Marginalac“ predstavlja mnogima do sada nepoznato autorsko ime, iako je Robertson Dejvis zapravo savremeni klasik kanadske književnosti. U ispovednoj formi, pred nama je razvijeni testamentarni dopis penzionisanog profesora, hagiografa i ratnog veterana (nosioca Viktorijine zvezde) Danstana Remzija, upućen upravniku svog dojučerašnjeg koledža. Sa željom da objasni, opravda i odbrani lični integritet od još uvek neimenovane uvrede koja mu je naneta, premotava svoj život do početka događaja koji su obeležili kako njegovu, tako i sudbine još nekolicine ljudi iz malog Detforda. 

Početak je u jednom hladnom, zimskom predvečerju 1908. godine i kanadskoj provinciji, kada Danstan uspeva da izbegne „kamenu“ grudvu bačenu od strane (večitog) prijatelja i rivala, razmaženog Boja Stontona. Glavni junak je, inače, sin lokalnog štampara i izdavača novina - Stonton, pak, doktora i špekulanta, što će od ranih dana posebno usmeriti njihove životne puteve. Grudva pogađa potiljak trudne Meri Dempster, koja u tom trenutku šeta sa suprugom, prezbiterijanskim propovednikom. Ionako, po seoskim standardima, smatrana neobičnom, od pada, traume i prevremenog porođaja, Dempsterova postaje još čudnija - a njen, kao i život nedonoščeta Pola (potonjeg mađioničara i hipnotizera Magnusa Ajzengrima), biva zauvek povezan sa porodicom Remzi.

Kroz buduće epizode ućešća u Prvom svetskom ratu, burnog odnosa sa snalažljivim Bojem i njegovom lepom, ali priglupom suprugom Leolom, otkrića pasioniranog zanimanja za svetačka žitija, a naročito neobični status Meri Dempster u njegovim očima, Danstan razvija priču o sebi i svojoj sredini, ali i ljudima uopšte. U toj ličnoj predstavi, na pozornici života, mnogi gaje iluziju da su vodeći akteri - ali, Remzi je svestan svoje pozicije MARGINALCA, skrajnutog, no neophodnog „začina“. Upravo je ta formulacija (uz „ludu sveticu“) lajtmotiv izvanredno skrojenog, zanimljivim i spontanim jezikom ispripovedanog dela. Naš narator je, razume se, nepouzdan - ali, neskrivenom težnjom ka što većoj objektivnosti, pobira simpatije i pored neospornih mana, pa i gnušanja vrednih osobina. Na pozadini njegove storije, izrasta svet koji u jednom trenutku zaliči na Ficdžeraldov („izgubljena generacija“, odjeci Velike depresije, Stonton kao Getsbi), a ipak ničemu do sada pročitanom nalik. Poput svojih žitelja, Kanada je svojevrsni „marginalac“ na mapi američkog kontinenta, uvek zavisna od SAD-a i Britanije (simbolizuje je npr. Bojeva opsesija pojavom i kasnijom abdikacijom princa Edvarda).
autor
U stalnoj postavi opere mora da postoji primadona - uvek je sopran, često je luda, onda dolazi tenor, njen ljubavnik; mora postojati i kontraalt, rivalka sopranu; zatim još i negativac, rival ili bilo ko drugi ko ugrožava tenora. (…) Ali, za intrigu je potreban još jedan lik: obično je to bariton i njega nazivaju Marginalac; on je sporedna ličnost, neparan lik, bez para drugog pola. On je za intrigu neophodan(…) Primadona i tenor, kontraalt i bas pevaju najbolje delove opere, ali bez Marginalca nema pravog zapleta. Ta uloga nije spektakularna, ali se bez nje ne može, i mogu Vam reći da oni kojima takva uloga zapadne, često imaju dužu karijeru od zlatnih glasova scene. Da li si ti Marginalac? To moraš sam otkriti.

Glavni junak sa izvanrednom pronicljivošću promišlja o drugima i sebi, trudeći se da što potpunije upozna svoju ličnost. Mada kao da svesno uživa u prihvaćenoj funkciji skrajnutog (toliko drugačijoj od naglašenog egocentrizma i velikih ambicija junaka romana XIX veka, sa kompleksom veličine i značaja svojih pojedinačnih egzistencija, što ih je redovno vodilo u propast), to je samo savršena varka - ili možda preinačavanje, prilagođavanje stare uloge novom dobu i podeli. Nenametljivo, a duboko, tretirana su pitanja tajni, kajanja, uslovljenosti i usmerenosti naših života određenim nedokučivim preokretima. Neskriven je, a takođe odlično primenjen uticaj Jungovog učenja, uz raskrinkavanje uvreženih mitova na više osnova. Šarolikost epizodista (kao što su berberin Majlo, medicinska sestra Dajana, preobraćeni skitnica Surdžener, Padre Blazon, Lizela…), neobični hunor, mešavina bildungs/coming out of age sa pikarskim i romanom toka svesti, uz nadasve kvalitetno izvedenu i ispripovedanu radnju, čine ovo delo zaista dragocenim otkrićem.