piše: Isidora
Đolović
Za početak: Hristos se
rodi! Bili pravoslavci/hrišćani ili ne, današnji pozdrav je pre svega
univerzalna poruka nade, a ona je, složićemo se, čovečanstvu potrebnija nego
ikada. Verovatno bi mi mnoge patriJote sada prebacile što, na veliki praznik,
zaboga, objavljujem tekst sa naslovom na (iju!) engleskom jeziku. Šta da kažem,
zvučao mi je veoma simpatično (inspirisan onim reklamama za sok: “Happy Next
Year“), a što bi se prevođenjem na naš jezik neminovno izgubilo. Takođe, s obzirom da je naredna „subota sa
knjigom“ 14. januara, a o „srpskoj“ novoj godini - po Cezarevom kalendaru -
imam sasvim jasno i nipošto laskavo mišljenje, nisam želela da na bilo koji način
ispadne kako istu, makar i imenovanjem teksta, podržavam.
Prelaz iz jedne
kalendarske godine u drugu, tradicionalno je vreme rezimiranja i sastavljanja
planova za nastupajući period. Ovo naročito važi za svaku vrstu organizovanja,
poslovnog, studentskog, školskog, stvaralačkog. I sama sam od onih što već duže
vreme naprosto bolje i lakše funkcionišu kada se drže određenog zacrtanog
plana, samozadate norme, čija je svaka ispunjena etapa kao jedna mala pobeda
nad sobom, demotivišućom okolinom i, možda, životom. Među spiskovima se kod
ljudi naklonjenih knjizi, bilo to stručno ili naprosto iz hobija, obavezno nađe
i onaj sa naslovima koje u godini pred nama vredi (napokon) pročitati,
nabaviti, nekom pokloniti. Na tematskim blogovima poslednjih par nedelja
primećujem sve više tekstova koji sumiraju utiske o 2016. u knjigama, ali nisam
imala nešto slično u planu, između ostalog i zbog instinktivne odbojnosti prema
bilo čemu što mi „zasmrdi“ na trend. Promenila sam mišljenje pošto sam prekjuče,
u biblioteci, uhvatila sebe kako unapred planiram šta to ove godine obavezno
moram pročitati, podsećajući se na brojne knjige u kojima sam tokom upravo
ispraćene uživala, a koje bi bilo lepo, barem u kratkim crtama, pobrojati i
drugima preporučiti.
U minuloj godini,
pročitala sam mnogo knjiga, što iz domena stručne literature i za potrebe
ispita, što za ličnu razonodu. Veoma korisna “Goodreads” statistika kaže - 140 naslova, čime sam, moram priznati,
iznenadila i samu sebe. Ali, imajte u vidu da je uglavnom reč o izvesnoj
uhodanosti i rutini maratonskog prevaljivanja stranica - svako ko je polagao
famoznu Opštu književnost 3 ili Srpsku književnost XX veka, pridržavajući se
redom (kilometarskog) spiska lektire, zna kako se stiče takav staž! Još nešto
se potvrdilo ovim učinkom, da sam definitivno čovek proze i prošlosti, na profesionalnom koliko i
jednostavnom čitalačkom planu. Sve u svemu, izdvojila sam 40 NAJBOLJIH dela (romani u nastavcima su uračunati kao jedan), za
koja smatram da ih vredi proslediti dalje. O mnogima sam prošle godine pisala i
posebne prikaze, pa da ne dužim mnogo, krenimo po kategorijama.
1. Uvod
Čitalačku sezonu otvorila sam romanom „Atlas
oblaka“ Dejvida Mičela, veoma hvaljenim kao jedno od najzanimljivijih i
najoriginalnijih ostvarenja XXI veka. Već izvesno vreme je postojala želja da pročitam ovu knjigu, pa sam kao
nagradu za prikaze objavljivane na „Laguninom“ sajtu odabrala upravo nju. Oko
prošlih praznika je nekom slučajnošću na televiziji emitovana i ekranizacija,
tako da sam lepo zaokružila priču. Kao i svako neobično,
jedinstveno i genijalno delo, nemoguće je prepričati "Atlas oblaka" -
neophodno je otvoriti knjigu i "zaploviti" njenim stranicama sa prvim
protagonistom, Adamom Juingom, prateći hronološko kretanje priča ka središnjoj
i vraćanje na prvu koja sve zaokružuje i otkriva. Neverovatne su pripovedne
bravure i kompozicija "ruskih babuški", šest celina koje "iskaču
jedna iz druge" i vraćaju se na početak, a nama je omogućeno da se
opredelimo koju (ideološki gledano) poruku želimo da usvojimo. Roman nas vodi
kroz nekoliko različitih epoha i narativnih stilova - od "pustolovnog
(pomorskog)" i dnevničkog obrasca, dekadencije i epistolarnog žanra,
anti-utopije, nekog crnog humora, do jeftinog pulp-a i potpune nečitljivosti/razbijanja
sintakse, toliko da je teško poverovati kako je jedan čovek sve to napisao. U svakom slučaju, drago mi je što sam najpre pročitala
roman, što i vama preporučujem, jer je bolji od (inače, sasvim solidnog) filma.
2. Ekranizovane knjige
Sticajem okolnosti, moju godinu u
knjigama omeđile su dve ekranizacije (prva je već pomenuti „Atlas oblaka“,
o drugoj će biti reči u nastavku), a evo šta je stalo između: „Intervju sa vampirom“ - En Rajs, „Bruklin“
- Kolum Toubin; „Engleski pacijent“ - Majkl Ondatje; „Iskupljenje“ - Ijan
Makjuan; „Sati“ - Majkl Kaningem; „Spavači“ - Lorenco Karkatera i „Paklena
pomorandža“ - Entoni Bardžis. Od svih nabrojanih, moram priznati da su
ekranizacije „Intervjua sa vampirom“ (uz izuzetak Armandovog lika, koji je u
knjizi mnogo zanimljiviji) i „Sati“ još bolji od svojih pisanih uzora, dok su
ostale skoro u detalj verne romanima na osnovu kojih su nastale. „Izgubljeni“
završetak „Paklene pomorandže je savršeno dopunio delo i prava je šteta što se,
usled cenzure, nije našao u igranoj verziji.
3. Serijali/trilogije
Imam nekakvo uverenje o „optimalna tri nastavka“ knjiga ili serija, kao
pravoj meri nakon koje kvalitet postepeno počinje da opada, do neminovnog
razočaranja. Zato mi trilogije najviše odgovaraju, mada i tu postoji sijaset
primera neujednačenosti i upadljivog vrednosnog „odskakanja“ uvodnog dela.
Pošto je kod mene uvek, naročito tokom kasne jeseni i hladne zime, pravo vreme
za fantastiku, ni ovoga puta nije bilo mnogo drugačije.
U slučaju serijala Skota Linča -
„Gospodstveni nitkov“ i Filipa
Pulmana - „Njegova mračna tkanja“, pre više godina sam se (bez ikakvog
određenog razloga) zaustavila nakon pročitanog prvog dela, pa je sada došla
dobra prilika da se to nadoknadi. Odvojila sam vreme za
letnje druženje sa Lokom i, eto, ponovo pročitana prva knjiga serijala ostavila
je još bolji utisak nego prvi put. Kako filmično, uzbudljivo, duhovito,
maštovito, genijalno! Osećala sam se kao da sam upravo odgledala sjajnu epizodu
serije ili film sa nastavkom, pa jedva čekala da pređem na sledeću epizodu.
Zaljubljena sam u Linčov svet - tako je drugačiji, a ipak stilom sličan
Martinu. Kada je o Pulmanu reč, možda vam je poznat po (dosta lošoj)
ekranizaciji prve knjige, pod nazivom “Zlatni kompas”. Mada mi je u trećem delu
dosta toga smetalo (od lika Vila koji mi se zapravo nikako nije ni dopadao od
samog pojavljivanja, te njegovog uticaja na Lajru i "young Adam and
Eve" koncepcije, zatim nedoslednosti u izgradnji lika gospođe Koulter, a
naročito vrlo vidljive piščeve frustriranosti i razočaranosti u hrišćanstvo),
prevagnulo je to što autor zaista PREDIVNO piše, stil je odličan, radnja sjajno
osmišljena, čitav izmaštani univerzum, preplet simbola, dinamika,
uzbudljivost. Sve u svemu, lepo skopčano i kao idealno za ove hladne,
zimske dane, kada biste da malo lutate brojnim izmaštanim svetovima.
Što se Karlosa Ruiza Safona tiče, kako već
dugo sa svih strana slušam pohvale na račun njegovih romana, za upoznavanje sa
delom ovog pisca odabrala sam “Trilogiju
magle” i “Marinu”. Sve četiri
knjige spadaju u njegov rani opus, namenjen mladima, ali svejedno su me odmah
pridobile i predstavljaju više nego ubedljivu preporuku za “odraslije” romane
iz serijala “Groblje zaboravljenih knjiga”. Volela bih da neka od njih bude
KVALITETNO ekranizovana, sve vreme sam imala utisak kao da gledam film. Safon
stvara žive i lepe slike, proputovala sam kroz nekoliko epoha, osećala mirise i
kišu, tumarala skrivenim uličicama i zavlačila se po baštama, a o samoj slici
Barselone tek nemam dovoljno reči hvale - veoma je sugestivna i očarava. Npr,
rečenica koja počinje sa "Gaudijev duh lebdeo je nad gradom..."(“Marina”)
jedna je od mnogih koje su mi se urezale
u sećanje, tako jednostavna - a mudra. Svidelo mi se, iako šablonsko, paralelno
vođenje dve priče, dva sveta: misterije iz prošlosti i porodične
ljubavi/prijateljskog povezivanja iz sadašnjosti. Istina, primetna je manja ubedljivost obaveznog gotik/horor
zapleta, pa iako Safon zaista ume da izgradi napetost i uvuče u jezivu priču,
akcioni delovi su nekako odudarali i bili manje ubedljivi.
4. Bajkovito
I na tom tragu, veoma
su mi prijali kratki romani jednog klasičnog i jednog savremenog autora: “Viktorija” Knuta Hamsuna i “Duhovo dete” Sonje Hartnet. Bave se
temama poput mašte, sazrevanja i gubitka ljubavi, raspolažući simbolikom i
metaforikom bajke, lirskim i prefinjenim stilom.
5. Klasici
Ove godine sam se nešto
manje nego inače bavila klasicima. Ako je opravdano reći, delimično je razlog
bila rešenost da bar malo nadoknadim zaostajanje za savremenom produkcijom, s
obzirom da do sada zaista malo šta od svetskih i srpskih klasika nisam
pročitala. To ne znači da ne planiram ponovo - drugim delom je ovaj predah bio
uslovljen svešću o tome da ću vrlo brzo krenuti sa radom na doktoratu, prema
tome i do dna “zaroniti” u XIX vek i dobro znane stranice. U međuvremenu, mogu
izdvojiti sledeća dela sa kojima sam se u 2016. družila, ponegde reprizno. Džozef Konrad me nanovo očarao svojim
romanom “Srce tame”, baš kao i “Stanarka napuštenog zamka” En Bronte.
Opravdana su moja očekivanja od Jukio
Mišime (kontroverzno-potresno rano delo
“Ispovest maske”), Teofila Gotjea
(očaravajuće dekadentna “Gospođica de
Mopen”) i Ralfa Elisona (“Nevidljivi čovek”: nikako ne mešati
sa SF klasikom Herberta Dž. Velsa, ovde je reč o izvanrednom problematizovanju
rasizma u Americi sredinom XX veka). Oduševljena sam “Kućom veselja” Edit Vorton (čiji stil je sjajan i nekako, bez
spektakularnosti, a savršeno jasan. Podseća na Džejn Ostin i Henrija Džejmsa
jer tako mirno opisuje nimalo naivne stvari. S druge strane, Lili Bart me više
puta ozbiljno iznervirala, ali...taj završetak!) i “Crvenim maglama” Dragiše Vasića (veoma čulan, a opet “Dnevniku o
Čarnojeviću” sličan roman o tragedijama pojedinaca u vihoru Velikog rata). Kao
“trešnjica na torti”, dolaze moji voljeni Emil
Zola (“Stranica ljubavi”) i Viktor Igo (“Bogorodičina crkva u Parizu”). Upravo je Igoov roman još jedan
primer superiornosti nad svakom ekranizacijom (s obzirom da sam ih ove godine, za potrebe ispitnog
rada, odgledala u velikom broju), tako da se NIKAKO ne oslanjajte isključivo na
filmovanu verziju priče (pogotovo ne Diznijev crtani, koliko god bio
fenomenalan!). Naime, 90% njih donosi izmenjen završetak, valjda jer svet
“ište” hepiend, a Igo je izrazito mračan i tmuran…Ipak, verujte mi na
reč, ništa se ne može meriti sa tom „crnom“ lepotom i veličanstvenošću romana!
Čak i ukoliko vas Esmeralda bude ubijala u pojam svojom budalastom, pogubnom
zaslepljenošću kapetanom Febusom, istrajte do kraja, jer je delo zaista
dostojno samog Notr Dama.
6. Istorija
Bez kvalitetne istorijske fikcije nikuda, a tu podrazumevam skladno
povezivanje faktografije i stvaralačke dopune, brze i kvalitetne zaplete,
upečatljive likove i ubedljivo razvijanje događaja. Najviše me oduševio „Grad zvani Armagedon“, roman K.K.Hamfriza o opsadi i padu Carigrada
1453. godine. U praskozorje jednog, a na zalasku drugog velikog carstva,
na raskršću, ali i u kontinuitetu epoha, putevi različitih ljudi se ukrštaju,
htenja sudaraju. Gregora i Teon, Sofija i Lejla, Mehmed i Konstantin...borba za
slavu, ljubav, veru, dom...borba ambicija, strasti, osvetoljubivosti. Rat za
opstanak, izmirenje pobune krvi ili ostvarenje proročanstva. Veličanstvena
slika događaja koji je oblikovao svet u kome živimo. Živopisno, šareno,
verodostojno. Napete scene, neočekivana razrešenja, ponešto Martinovog stila u
pripovedanju, vešta upotreba simbolike i misterije. Dobar zaplet, zanimljivi
likovi, očigledan uloženi trud u prikupljanju građe, izostanak klišea,
dočaravanje pada Carigrada iz perspektive obe strane, osvajača i osvojenog,
tolerancija, težnja da se ne zauzima strana - a opet, jasan naboj ponosa vizantijskom,
evropskom tradicijom, tuge zbog dekadencije i sunovrata, ljubavi prema antičkom
nasleđu. Ukratko, sjajna istorijska proza. Za sve ljubitelje žanra, ovo je pun
pogodak.
Slede: romansirana biografija
vizantijske carice Teodore u dva toma, autorke Stele Dafi; teme iz bogate engleske istorije, razvijene kroz dva
(od planirana tri) „Bukerovom“ nagradom ovenčana romana Hilari Mantel („Vučje leglo“
i „Leševe na videlo“, priča o
vladavini Henrija VIII iz perspektive Tomasa Kromvela), kao i prvi u serijalu
„Rodbinski ratovi“, roman „Bela
kraljica“ Filipe Gregori (mada imam izvesne zamerke na njen stil, usled
ponovo odgledane serije „The White queen“, rešena sam da kompletiram i
čitalački utisak).
Zainteresovanima za romane smeštene u prošlost, koji živopisno rekonstruišu
epohu i dešavanja, ali u središtu imaju izmaštane ličnosti, te nešto laganiju -
ali nikako sladunjavu, jeftinu fikciju, preporučujem „Stakleni grad“ Imodžen Robertson (Pariz, bel epok, slikari, krimi-elementi) i „Lovac na bogatstvo“ Dejzi Gudvin (Britanija, doba kraljice
Viktorije i austrijske carice Elizabete, konji, izložbe i zabranjene veze).
7. (Auto)biografije
A kada je o osvrtu na prošlost značajnih figura rock-kulture reč, često su
najbolji glasnogovornici sami protagonisti priča. Životopisi Peti Smit („Samo deca“) i Neleta
Karajlića („Fajront u Sarajevu“)
u potpunosti odgovaraju njihovom već čuvenom muzičkom izrazu - ona pesničkom
genijalnošću, on neodoljivom duhovitošću, oživljavaju neke velike decenije,
mesta i ljude koji su ih krasili. Ko kaže da muzičke zvezde nisu i vešti pisci?
Uostalom, aktuelni laureat Nobelove nagrade za književnost je u čvor zavezao sve
zlonamerne jezike.
8. Otkrića i prvi susreti
Nekoliko je autora zavredelo da ponese zvanje mojih „otkrića 2016.“ To su,
bez konkurencije, već pomenuti Mičel,
Hamfriz i Safon. Dovoljno će biti da kažem kako je najbolji pokazatelj
interesovanja i oduševljenja kada se potrudite da dođete do njihovih ostalih
dela i pročitate ih što pre! Kao što mi se prethodnih godina desilo u slučaju
Murakamija, Kucija i Pamuka, ovi pisci i još nekoliko pojedinačnih dela vratili
su mi nadu u modernu književnost i razbili mnoge predrasude. Izdvojila bih
Hamfriza, koji me nakon „Grada zvanog Armagedon“ neopozivo pridobio romanima „Vlad:Poslednja ispovest“ (koji
mi se dopao zbog svog izrazito istorijskog, realističnog osvrta na priču - nema
vampira, ni fantastike koja od Stokera naovamo obavija mit o vlaškom knezu Vladu
Cepešu “Drakuli” i oblikuje naše viđenje te ličnosti...već ga predstavlja kao
čoveka, u pozitivnijem svetlu, mada ne prećutkujući i one najkrvavije i
najbrutalnije stvari koje mu se pripisuju) i “Šekspirov buntovnik” (uplovićete u svet pozorišta, špijunaže,
ustanaka i zavera tokom blistavog veka Elizabete I). Ukratko, ovo je istorijska
fikcija na najvišem nivou.
Kada govorimo o prvim
susretima sa nečijim stvaralaštvom, izdvojila bih izuzetni roman svoje drage
koleginice Aleksandre Mihajlović “Kroz
prstohvat cimeta” i prelepo napisano delo “Zvao sam se Juda” Kristijana Karlstona Steda (zaboga, reći će neki,
zar takva jeres na ovaj sveti dan?!?
Bez brige, alternativni pogled na biblijsku priču nikome neće naškoditi
prihvatimo li pravila UMETNIČKE FIKCIJE, pogotovo ovako skladno izvedene.
Uostalom, “Poslednje Hristovo iskušenje” Nikosa Kazancakisa i istoimena
ekranizacija koju potpisuje Martin Skorseze, među najboljim su varijacijama
teme za koje znam). Vredi spomenuti “Sedam
sestara” veoma popularne Lusinde
Rajli, prvu knjigu ove tražene spisateljice koju sam za sada pročitala.
Uprkos izvesnim sentimentalnostima koje su mi pokvarile celokupni utisak, sama
zamisao je više nego zanimljiva (radi se o prvom od sedam planiranih nastavaka;
ovo je priča Maje, najstarije od šest sestara imenovanih po sazvežđima,
njihovom čudnom usvojitelju i testamentarnim tragovima koji svaku od njih vode
do otkrića porekla, na različitim stranama sveta). Oživljavanje prošlosti i
neodoljivi ambijent Rio de Žaneira, paralelne priče iz različitih vremena i
država, kao i zaista pitko pripovedanje, dovoljan su razlog za iskrenu
preporuku.
9. Najbolje od godine
Nije bilo mnogo
premišljanja prilikom odabira “top 5” romana, koji su mi priuštili najlepše
ovogodišnje čitalačke doživljaje, ujedno me iznova podsetivši ZAŠTO toliko
volim i uzdižem pisanu reč kao vrhunsku umetnost.
5.
“Bogorodičina crkva u Parizu” Viktor Igo
4.
“Cimetaste prodavnice” Bruno Šulc (ČAROBNO. Šulca bi
trebalo gustirati natenane, s vremena na vreme kao duševnu terapiju - kakva
lepota rečenice, slika, metafora, sklopa priče!)
3.
“Kad je Niče plakao” Irvin Jalom
2.
“Nevidljivi sati” Dejvid Mičel
1.
“Videla” Elenor Katon
Reč-dve o
prvoplasiranom delu. Knjiga je zaista nesvakidašnja za savremenu književnost,
ambiciozno osmišljena, ali suštinski ne toliko komplikovana za praćenje kada se
"pohvataju" svi likovi i veze između njih. Dopada mi se tema,
period, kompozicija poglavlja i uopšte osnovna zamisao strukture romana. Ko voli
dikensovsku prozu, sa viktorijanskim šmekom i dosta detektivskih zapleta, plus
inteligentno građenje priče i lep stil, verovatno će je voleti kao i ja. Zanimljivi likovi, dobra kompozicija priče, bravurozan stil, starinski kako
volim - bez patetike, eksplicitnosti, vulgarnosti...u maniru klasika, a opet
vrlo čitljivo.
10.
Završnica
Ispratila sam 2016. jednom
opuštajućom i jednom malo ozbiljnijom pričom, a obe dovoljno zabavne. “Sve o dečaku” Nika Hornbija takođe ide
u kategoriju uspelih ekranizacija (s tim što je onaj filmski rasplet sa
pevanjem “Killing me softly” na priredbi, ovde još zanimljiviji - Elino
protestno razbijanje izloga zbog vesti o smrti Kurta Kobejna - jer, 1994. je! -
pa privođenje nedužnog pratioca Markusa u policijsku stanicu). Ne samo što sam
sve vreme zamišljala Hjua Granta kao Vila i Toni Kolet kao Fionu, nego sam se i
naglas smejala pojedinim scenama.
“Pomen”
Ane Houp je debitantski biser i, kako se navodi, jedan od
najuspešnijih romana u Engleskoj 2014. godine. Upravo na jubilej početka Prvog
svetskog rata, ova priča iz 1920. surovo iznosi njegove posledice, kroz tri
prepletena pogleda žena (starosti u rasponu od dvadeset do pedeset godina) -
Heti, Evelin i Ejde. Svaka od njih je u ratu izgubila nekog svog ili stekla
obavezu staranja o krvavim iskustvom zauvek obeleženim, slomljenim muškarcima.
Pa ipak, vreme nužno donosi i potrebu za nadom, nastavkom života, talase mode
kratkih frizura i plesnih klubova, a njihove sudbine se ukrštaju oko ceremonije
prenošenja kostiju Neznanog junaka. Iako ostavlja utisak nedovršenosti, priča
je u suštini veoma dobro izvedena.
................................................................................................
Kao i prethodnu,
započela sam ovu godinu sa Dejvidom Mičelom, (jedinim preostalim prevedenim kod
nas) romanom “Hiljadu jeseni Jakoba de
Zuta”. Već uveliko osvojena naracijom i stilom, preselila sam se na razmeđu
XVIII i XIX veka, u daleki Japan i jednu trgovačku postaju. Nema sumnje da ću i
nadalje biti veran posetilac biblioteke, a vama želim (već prema vremenu i
mogućnostima) dobar izbor knjiga i mnogo čitalačkih pustolovina za pamćenje u
2017. godini!
Vau, 140 knjiga je zaista ogromna brojka, svaka čast! Nadam se da si uživala čitajući! Iskreno, nisam pročitala mnogo knjiga sa ovog tvog spiska, svega nekoliko. Već dugo želim da počnem "Bogorodičina crvka u Parizu" jer mi se dopao njegov "Čovek koji se smeje", "Predgovor o Kromvelu", ali i brojni citati. Pored ovog, volela bih uskoro pročitati i "Jadnici", mada mislim da trenutno ne bih mogla biti dovoljno koncentrisana.. Sve u svemu, uživala sam čitajući ovaj post, baš mi se dopao.
ОдговориИзбришиsmoothieglam.blogspot.com
Hvala na čitanju i lepim rečima!:)
ИзбришиHaha, uglavnom jesam uživala, mada je bilo i knjiga koje su me razočarale, ali, eto, gotovo trećina (ovde nabrojanih) je bila više nego dobra, što je sjajan krajnji skor.:)
Bez brige, imaš vremena, Igoa ti od srca preporučujem - a oduševljena sam što voliš "Čovek koji se smeje", s obzirom da nije mnogo poznat roman i retko ko ga pročita, čak i među mojim kolegama. Super!:)))
Samo nastavi, kad dođeš u moje godine ne sumnjam da ćeš i sama imati impresivnu listu pročitanih i voljenih knjiga.
Hvala još jednom!:)
Isidora pre svega srećan Božić da ga provedeš u zdravlju i veselju i miru :)
ОдговориИзбришиSVAKA ČAST za tekst, ti si kao jukebox za knjige dakle ja nisam ni čestvrinu tvog pročitanog uspela da pročitam, iskreno ništa osim divljenja rastavila si ih na dolične kategorije, ako budem zabagovala sa odabirom knjige ovaj post će mi poslužiti kao vodič šta bih mogla, a Iga i "Bogorodičnu crkvu" planiram još od kada si mi rekla za nju. Svaka čast naklon do poda kakv sjajan post :)
Hvala, Saro, čestitam ti Božić i ovom prilikom, a zna se, tu sam za bilo kakvu preporuku ili razgovor o knjigama!:))) Eto, nadam se da ti je ovaj tekst pre svega poslužio za stavljanje bar nekih novih naslova na listu, zaista vrede.
ИзбришиMeni su baš prijali, a nadam se da ću u narednoj godini više objavljivati prikaze, tako da sa svima vama podelim svoje oduševljenje ili razočaranje (sada nisam htela da uvrstim te knjige koje mi se nisu dopale, a bilo ih je!).
Odlican post, Isidora. Svaka cast za cifru od 140 knjiga. Ja nisam nikada pratila statistiku, cifra je svakako bila mnogo veca kada sam studirala i imala podugacke spiskove obavezne lektire nego danas. No dobro, sto se mene tice prednost uvek dajem kvalitetu i sada kada nema vise spiskova sa uzivanjem odustanem ako shvatim da me nesto ne zanima, da se mucim....Zivot je suvise kratak,a knjiga je tako mnogo :-))) Neke naslove sam zabelezila zaista cenim tvoje misljenje i preporuku. Zelim ti puno zdravlja, uspeha i smeha u ovoj godini :-* Naravno i puno dobrih naslova i neki dobar posao u struci, kvalitet nikada ne ostane neprimecen!! :-*
ОдговориИзбришиMnogo hvala na čestitkama, čitanju i divnom komentaru!:))) Drago mi je što mogu da budem od pomoći sa preporukama i utiscima.:)
ОдговориИзбришиMoram priznati da sam uvek imala spiskove, tj. "dnevnike čitanja", a kao dete i pogledanih filmova :), volela sam da vodim evidenciju, dok mi danas koriste kada želim da proverim jesam li nešto već pročitala ili ne, a ušlo je i u naviku, kao što kažeš, tokom studentskih dana i obimne lektire.
Mnogo toga sam čitala "pod moranje" i zbog posla, ali takođe uvek dajem prednost kvalitetu i onda nekako brže, lakše i više prelazim, jer me radnja ponese i oduševi. :)
Sve najbolje u 2017. i tebi, na svakom polju!:*
Mnogo hvala na podršci!
Srećan Božić!
ОдговориИзбришиDivan poklon za sve čitatelje, odličan tekst. Danas sam uživala u tvojim predlozima i pevala od kad sam pročitala naslov Sarinog posta. Vesela subota nema šta.
Svakoj tvojoj preporuci verujem, uvažavam i cenim svaku kritiku/pohvalu nekog dela. Pre sveega, impozantna brojka, svaka ti čast - moj naklon.
Meni od Safona na čekanju "Groblje", a za ostale preporuke ti hvala, imaću ih u vidu, Igo je svakako na repertoaru ove godine. Težim tome da mi bude plodnija od prošle. Zaliha svakako imam. :)
A uz tako sjajne savetodavce i odlične preporuke želja za ubacivanjem u petu brzinu samo raste.
Hvala ti na tekstu i divnom pregledu plodonosne knjiške godine.
Da citiram Roka Hadsona i iz "Pillow Talk-a" ga transportujem u naš univerzum: "You are my inspiration." :*
I tebi, Keti!:)))
ИзбришиUpravo iščitah i prokomentarisah vaše nove objave, zaista lepa božićna subota.
Hvala TEBI, mnogo, kao što rekoh Sari, da nije vas - ne bi blog ni ovako procvetao, vizuelno i sadržajem.:) Meni je uživanje kada mogu da nekome pomognem i otkrijem novo, tako da mi je drago ako su predlozi korisni i jedva čekam da čujem utiske.:)
Broj je došao spontano, bez da sam ga svesno "jurila", a čak je bilo i više, jer sam neke kratke romane čitala iznova zbog ispita, ali ih nisam unosila na "Goodreads" pregled.
Za Safonovu "odraslu" trilogiju (sada je izašao i prvi tom četvrtog dela, "Lavirint duhova") odavno slušam pohvale, imam je takođe u planu, a od ovih sam krenula jer su kratke, a dinamične knjige, brzo se čitaju, kao da gledaš film.:)
Inspiracija je obostrana!:*
Au bona s tobom nema zafrkancije :D gomila knjiga procitanih i dosta njih bi ja rado procitala a sigurno i hocu ako kad mi dodju do ruke :)
ОдговориИзбришиps. bas si me divno iznenadila cestitkom na mejlu, samo ja bila bolesna pa vidjela koji dan kasnije ..u svakom slucaju hvala ti, razveselilo me bilo <3
Hvala tebi :))), pa da se i ove godine čitamo i razmenjujemo preporuke.:*
ИзбришиDrago mi je ako si našla naslove za listu, zaista vrede.:)))