субота, 14. јануар 2017.

Subota sa knjigom: Ekranizacije - uvod

piše: Isidora Đolović

Adaptacija predstavlja prilagođavanje književnog dela vizuelno-scenskom izvođenju, tj. njegovo transponovanje u drugi medij. Tekst se tom prilikom pretvara u scenario ili libreto, pretače u slikarsku ili strip-priču. Kada se radi o igranoj verziji, bilo to u vidu dugometražnog filma ili (mini) serije, govorimo o ekranizaciji, koja može biti potpuna ili delimična (što je najčešće unapred precizirano, napomenom da je delo nastalo „po motivima“/“zasnovano na priči“). U  potonjem slučaju, distanca između uzora i adaptacije je veća, pa scenarista ili režiser nije obavezan da verno prati izvorno delo u svim pojedinostima, već preuzima motive i elemente koje smatra neophodnim za postizanje svoje poente.

Teškoća svake ekranizacije krije se u samoj pogodnosti ili „savitljivosti“ literarnog predloška za nov način predočavanja. Usled činjenice da nisu svi slojevi priče jednostavno predstavljivi, niti pogodni za vizuelizovanje, autori su prinuđeni da pribegavaju različitim kompromisnim rešenjima i izmenama. Drugi problem predstavlja to što, čitajući, sami stvaramo slike i izvodimo zaključke (doživljaj dela je uvek individualan i predstavlja jednu od osnovnih osobenosti čitalačkog iskustva), dok ekranizacija nameće tuđi doživljaj, sa kojim se ne moramo uvek složiti. Osim toga, posebno je današnje vreme razvilo snažnu tendenciju prema učitavanju značenja kojih pisci nisu bili svesni, niti su ih pridavali svom delu. Odatle potiču feminističke, rodne, rasne i slične „politički (ne)korektne“ kategorije u oblikovanju likova i scena iz klasičnih dela. Ovakve „umetničke slobode“ savremenih interpretatora prilično su diskutabilne (kao metod) i problematične.

Kada preispitujemo adaptaciju proznog dela putem medija, važno je razjasniti da li je uopšte za početni cilj imala vernost originalu. Razlika u trajanju narativa, pre svega, uz činjenicu da filmska verzija uvek predstavlja „neprekinuto iskustvo“ gledanja, uslovljava preradu, skraćivanje, pa i elimisanje čitavih delova. Nasuprot tome, piše H. Porter Abot, čitaoci romana „tolerišu ogromnu količinu materijala koji nije povezan ili je samo delimično povezan sa osnovnom niti priče“(iz knjige „Uvod u teoriju proze“, Beograd: Službeni glasnik, 2009, str. 190.). Režiseri moraju poštovati vremensko ograničenje materijala koji stvaraju, pa je otuda tok priče jasan i pojednostavljen, bez retardacije, odnosno usporavanja narativnog diskursa.

Abot smatra da je svaki oblik narativa unapred ograničen činjenicom pripadnosti određenoj kulturi. Drugim rečima, „publika određuje ono što je prihvatljivo“, a od njene reakcije zavisi kako će neki sadržaj biti dočekan. Očekivanja gledalaca, dakle, oduvek imaju „ogroman uticaj na oblik i sadržaje narativa“ (str. 203). Situacija se posebno komplikuje sa pitanjem komercijalnog potencijala produkcije, odnosno, isplativosti ponuđenog narativa. Kako su troškovi nastajanja jednog filma uglavnom ogromni, pa iziskuju velika ulaganja, filmovi se oslanjaju na „tipsku karakterizaciju i samo delimično prerađenu veliku priču“. Kako bi uspeh na tržištu bio siguran, ovo pravilo se postepeno ustaljuje. To, naravno, ne znači da su „subverzivni i alternativni elementi“ nužno odbacivani, niti da filmske kompanije po pravilu izbegavaju rizik, koji sa sobom nose dela nekonvencionalne sadržine. Ipak, čak i kada je reč o izvrsnim adaptacijama, „originalni narativ često mora biti pripitomljen da bi bio isplativ“.

Prema analitičarima Žanu Omonu i Mišel Mari, film je autonomno umetničko delo,  „u stanju da iznedri tekst koji svoja značenja zasniva na narativnim strukturama, na vizuelnim i zvučnim podacima koji izazivaju poseban učinak kod gledaoca“. Za razliku od „metaforičnog jezika u narativu“, pozorište i film koriste vizuelna sredstva. Na sceni ili velikom platnu/malom ekranu, likovi su slikom i zvukom već određeni, pa je mnogo teže sagledati njihov karakter, a o unutrašnjem životu smo primorani da zaključujemo samo na osnovu nagoveštaja - baš kao i u realnosti. Fluidnosti, lakoći kretanja, karakterističnoj i za prozni narativ, doprinosi montaža, kao „revolucionarno oslobađanje mimezisa od stega vremena“ i „premošćavanje vremenskih procepa u filmu“. Pa ipak, koliko god npr. fokalizacija na filmu bila pokretljiva, zahvaljujući „igri“ oka kamere, još uvek ne može dosegnuti dubinu unutrašnje perspektive koju u romanu predočava naracija.

Dakle, adaptacija može biti potpuno verna ili predstavljati slobodno služenje motivima jedne priče (dakle, zasnovana na književnom delu, ali sa odgovarajućim izmenama i prilagođavanjima). Njene nesumnjive prednosti su davanje novog osvetljenja i umetničke vrednosti  inače osrednjim knjigama, tako što scenario i režija podižu pojedine aspekte priče na viši nivo. Mane i rizici zasnivaju se na tome što imaginacija lako postaje neangažovana i pasivna, s obzirom na to da nam se „nameće“ tuđe viđenje. Moderne ekranizacije često teže učitavanju konteksta koji izvorno nije bio svojstven delu; tu je i sklonost ka ublažavanju (hepi-end) ili pojačavanju (radikalizovanje, zarad šok-efekta) određenih bitnih aspekata knjige. Valja, ipak, biti objektivan i zaključiti kako, u svojoj suštini,  adaptacija putem medija ne predstavlja tek obradu, već „najveći mogući stepen slobode“.
Naročito su popularne, ali i zahtevne, adaptacije klasika svetske književnosti. Gotovo da nema velikog romana koji nije dočekao dugometražnu ekranizaciju, manje ili više uspelu i umetnički vrednu. U prenošenju svojih najčuvenijih proznih ostvarenja prednjače Britanci, pa su romani Čarlsa Dikensa, sestara Bronte ili Džejn Ostin (uglavnom su devetnaestovekovne, pogotovo „viktorijanske“ kostimirane drame najprivlačnije kako za producente, tako i publiku) do sada nebrojeno puta reprodukovani u vizuelni medij. Poneke filmovane verzije su prevazišle slavu pisanog uzora („Forest Gamp“, „Let iznad kukavičjeg gnezda“, „Kad jaganjci utihnu“), druge su postavile model prema kome i danas generacije čitalaca zamišljaju likove i mesta zbivanja (“Prohujalo sa vihorom”), a mnoge čak zamenjuju lektiru (koliko se samo puta može čuti da će neko „pogledati film“, kao bržu, jednostavniju alternativu „intelektualno i psihički zahtevnijem“ čitanju?). Nisu retki slučajevi u kojima je od jednog romana skromnog obima razvijena filmska trilogija („Kum“, „Hobit“), a danas je gotovo pravilo da čitavi serijali nastaju uporedo (npr. „Pesma Leda i Vatre“ Džordža Martina, na osnovu koje je osmišljena izuzetno popularna serija „Igra prestola“; nešto ranije, slično se desilo sa serijalom „Hari Poter“ britanske spisateljice Džoan Rouling) - što neminovno dovodi do izvesnog pritiska od strane publike u smeru željenog raspleta. Naposletku, pojavio se i „žanr“ romana zasnovanih na filmu ili seriji, neka vrsta adaptiranog scenarija.

Ipak, klasici oduvek poseduju specifičnu privlačnost i upuštanje u njihovu filmsku, pozorišnu, muzičku transformaciju nosi koliko odgovornosti, toliko i izazova. Bilo da se opredele za najveći mogući stepen vernosti originalu ili njegovu reinterpretaciju, rediteljima je, kao po pravilu, bavljenje prenošenjem klasika književnosti u sferu „pokretnih slika“ uvek neka vrsta vrhunskog testa veštine i umeća. U kojoj će se meri dramaturški distancirati  od pisanog uzora - isključivo je lični izbor. Ovim najavljujem novu i, nadam se, stalnu rubriku u okviru “Subote sa knjigom”, a koja će se jednom mesečno baviti ekranizacijama različitih dela svetske literature. Počinjem za sedam dana, tema će biti “Ljubavnik” Margerit Diras, ali u obzir dolaze svi predlozi i ideje koje mi uputite.