piše: Isidora Đolović
Ovih dana čitam serijal
“Tuđinka” (Outlander) Dajane
Gabaldon, na osnovu koga je snimljena vrlo popularna igrana serija. Upravo sam
na sredini druge knjige i najviše zamerki na, inače prilično uzbudljivu i
zabavnu istorijsku fikciju sa elementima paranormalnog, odlazi na preterano
učestale, razvučene i “grafičke” odeljke seksualne sadržine. Zbog njih, ponekad
imate utisak da je u pitanju E.L.Džejms na interesantniji i sadržajniji način.
Kako u književnosti, tako i na filmu,
već poodavno se izgubilo osećanje mere i svrhovitosti upotrebe bilo kakve eksplicitnosti.
Oko Erosa i Tanatosa se, bez sumnje, odvajkada vrti čovekovo postojanje, samim
tim i umetničko traganje za temama. Veština njihove obrade i, prvenstveno,
pitanje da li im je tu uopšte mesto, stvari su koje čine razliku između
umetničkog i zabavno-populističkog, uzvišenog i trivijalnog, erotskog i
pornografskog.
Ukoliko se do sada niste susreli sa kratkim, lirskim i delimično
autobiografskim romanom „L’Amant“ (Ljubavnik) francuske književnice Margerit Dira(s), najpre vam upućujem
najiskrenije preporuke. Kao neko ko zaista ne voli ljubavne romane u
uobičajenom smislu (sa dosta jeftinog sentimenta i brdom klišea), garantujem da
u ovom slučaju nipošto ne vredi suditi knjizi prema njenom naslovu. A opet, o
ljubavi jeste reč i osećanja, uz osete, prožimaju čitavo delo, svaku
stranicu - različita, intenzivna, razorna i teška. To je proza koja se
relativno brzo pročita, ali zahteva još jedno, neposredno potom, vraćanje i
pažljivo osluškivanje ritma, značenja i emotivnog balasta svake rečenice. Ona
skriva više nego što (svesno) obelodanjuje, stoga je teško u kratkim crtama
predstaviti radnju, a da to ne zazvuči pojednostavljeno.
Ta „u stvari ordinarna priča“ ispovest je sredovečne žene, uspešnog pisca,
o ranom iskustvu koje predstavlja sam koren njenog stvaralačkog i intimnog
života, istovremeno inicijaciju i kulminaciju. Devojčurak od nepunih šesnaest
godina, puna pritajenog žara i neskrivenog prkosa - a već dovoljno upadljiva i
izdvojena kao strankinja u kolonijalnoj sredini - upušta se u vezu sa mladim
čovekom druge rase, staleža, životnog doba, ali podjednake čežnje za
pripadanjem. Sasvim su na mestu ocene kritičara o ovom kratkom
romanu: 1. nije ga moguće prepričati; 2. po tome, ali i svojoj fragmentarnosti,
liričnosti, "iscepkanosti" koja ipak sadrži unutrašnje jedinstvo, on
je poput pesme; 3. zbog pomenutih svojstava, ne osvaja "iz prve",
nije ga lako razumeti i voleti ukoliko se oslonimo jedino na racionalno,
površinsko, tehničko, formalno vrednovanje proze. 4. njegova suština nije vidljiva,
ali se oseća. Njegova vrednost nije u neposredno predočenom, već subverzivnom.
"Ljubavnik"
Margerit Diras, bez obzira na meru zasnovanosti na autobiografskom, jeste veoma
lična priča. Stil je na prvi pogled štur, sveden, "bez vatre".
Međutim, ono što "pulsira" ispod površine u ovom romanu, uznemirujuće
je i teško, u njemu se krije puna vrednost i lepota knjige.
Podseća pomalo na Barikovu "Svilu" - po isprekidanoj, gotovo hladnoj rečenici, ali i na drugu polovinu, onu ispovednu, romana Ane Atanasković "Duet duša". Velika tuga stoji iza, naizgled sa sudbinom pomirenog, naratorskog glasa. Demaskira je poigravanje pripovednom distancom i oklevanje da se identifikuje sa junakinjom, da se suoči sa prošlošću - uz istovremeno ogoljavanje, polaganje računa sudbini, prihvatanje sebe i svojih gubitaka, grešaka, nedostataka, bez zadrške. Ogromna je snaga emocije bez otvorenog iskazivanja, čak kroz negiranje iste - hvatanje u koštac sa bolom, dok mu prkosimo i naizgled ignorišemo.
Podseća pomalo na Barikovu "Svilu" - po isprekidanoj, gotovo hladnoj rečenici, ali i na drugu polovinu, onu ispovednu, romana Ane Atanasković "Duet duša". Velika tuga stoji iza, naizgled sa sudbinom pomirenog, naratorskog glasa. Demaskira je poigravanje pripovednom distancom i oklevanje da se identifikuje sa junakinjom, da se suoči sa prošlošću - uz istovremeno ogoljavanje, polaganje računa sudbini, prihvatanje sebe i svojih gubitaka, grešaka, nedostataka, bez zadrške. Ogromna je snaga emocije bez otvorenog iskazivanja, čak kroz negiranje iste - hvatanje u koštac sa bolom, dok mu prkosimo i naizgled ignorišemo.
Neupadljivo moćna, proza
Dirasove deluje onim smeštenim "ispod površine", ne "obara s
nogu" na prvu i više zaokuplja samim osećanjem koje prožima čitaoca. Nije
otkriveno mnogo, ali iz fragmenata, nelagode i nevoljnosti (a opet,
neophodnosti) demaskiranja, izbija neverovatna snaga emocije. Pogotovo je
upečatljiv završetak, koji pokazuje kako je sve zapravo bilo nevažno, prolazno,
naspram emocije same - onoga što nije izgovoreno, ali, što je razdiralo do
samoga kraja. Atmosfera romana, sitni
detalji, kadrovi kao fotografije, takođe ostaju i još dugo trepere, lebde u
duši čitaoca. Francuska Lolita i njen kineski ljubavnik, u odsustvu reči i
patetičnih izliva naklonosti, zapravo su proživeli i proveli čitaoce kroz jednu
od najdubljih i najtužnijih priča u istoriji književne umetnosti.
..............
Ekranizacija
“Ljubavnika” iz 1992. godine spada među bolje
filmove, ne samo zasnovane na romanima, koje sam imala prilike da odgledam.
Nije jednostavno preneti iz sfere pisane reči na veliki ekran bilo koji lirski
roman, pretežno introspektivan i ispripovedan iz isključivo lične tačke
gledišta. Ipak, ostvarenje velikog francuskog sineaste Žan-Žaka Anoa (Jean-Jacques Annaud) upravo se divno uklopilo uz
pisani predložak, kao sklad vizuelne, narativne i emotivne strukture. Uz
naraciju Žane Moro, najveća zasluga
prenošenju magije pripada glavnim glumcima, Džejn Marč (Jane March) i Toniju
Leungu (Tony Ka-Fai Leung). Režija je obratila pažnju na svaki detalj,
čineći ga značajnim delom opšte slike.
U Indokini, 1929. godine, odrasta mlada neimenovana
junakinja, curica od jedva šesnaest leta, kći francuske kolonijalne učiteljice.
Život u krizom (finansijskom i onom u međuljudskim relacijama) nagriženom domu,
deli sa majkom i dva starija brata, problematičnim Pjerom i osetljivim Polom. Ipak,
veći deo godine provodi u internatu škole, koju pohađa u Sajgonu, kao jedna od
dve bele, francuske devojke. Po sopstvenom priznanju, oduvek je želela da
postane pisac. Urođene sklonosti ovakvim dušama diktiraju posmatranje sveta - i
sebe u njemu - na često prenaglašen način, uz dramatizovanje svakidašnjih
situacija. Kada se tome doda istinski nepotpun porodični “milje” iz koga
dolazi, razoren krug onoga što bi trebalo da predstavlja središte najveće
sigurnosti, ne čudi pomalo (svesno, samoj sebi) nametnuta privlačnost ka
“bivanju sa nepoznatima”. U naletu buđenja i procvata devojaštva, polnosti i
prirodnih nagona, ona želi da skandalizuje, potceni, ostavi utisak zrelije,
ravnodušnije pobornice uzajamne upotrebe. Takođe, ona priznaje kako voli da uči,
ima visoke intelektualne pretenzije i dalekosežne ambicije, spremne da pogaze
materijalna ograničenja i sputavajuću realnost. Gnevna je na svoju porodicu
zbog njene disfunkcionalnosti, ogorčena na okolni svet zbog obmanjivanja i propasti
majke (plavno zemljište - promašena investicija).
Kada se na skeli koja
prevozi putnike do Sajgona, nedaleko od lepe i, već činjenicom da je bela,
upadljive devojke, zaustavi automobil mladog Kineza, doći će do sudbonosnog susreta. Nekom
ograničenom viđenju to bi zazvučalo prilično nemoralno i perverzno - čovek u
kasnim dvadesetim, povratnik sa školovanja u Parizu i dokoni sin imućnog oca,
pokupi u luksuzno vozilo (lični šofer i belo odelo su prvi statusni simbol!) nedoraslo
devojče provokativnog pogleda. Međutim, u komunikaciji koja se zatim
uspostavlja, postaje jasno da ono što predmet njegove pažnje odmah postavlja
kao igru, donosi preokretanje uobičajenih uloga. Pogrdno oslovljavan kao
“Kinez”, jer je distinkcija u oba slučaja bitan činilac i nepremostiva razlika
između njihova dva sveta, zapravo je savršena žrtva, koliko god na prvi pogled
izgledalo (i bilo očekivano da je) drugačije. Otvoren, ranjiv, namah zaljubljen
- odbijan, unižavan, a ipak iznova tražen. Kasnije neprijatno upoznavanje sa
njenom porodicom, koje proishodi u jedinoj prilici kada je ljubavnik istinski
grub, posednički nastrojen prema devojci - i odmah potom slomljen, pokajnički
iskren, moguće je da predstavlja najefektniju scenu u filmu (uz onu nemu,
uzaludnog suočavanja sa ocem). Njegova ljubav je unapred osuđena na propast iz
hiljadu razloga, između ostalog usled ugovorenog braka sa imućnom naslednicom,
ali i činjenice da je bela devojka apsolutno nedostupna, zabranjena pripadniku
njegovog društvenog kruga, u uobičajenim (prihvaćenim) okolnostima.
Džejn Marč sam prvi put
gledala u filmu “Boja noći” (triler u kome joj je partner Brus Vilis) i
godinama kasnije bila ubeđena da je u pitanju Alisa Milano, pošto liče kao da
su, u najmanju ruku, sestre bliznakinje! U vreme snimanja imala je (bez brige)
19 godina, mada zaista izgleda mlađe, upravo na prelazu iz deteta u ženu,
krhkog tela i senzualnih crta. Estetika filma i izbor glumaca savršeno “hvata”
osetljivost trenutka - lepotom
i izražajnošću lica, na kojima se ogledaju čežnja, bol i seta.
Glavni
par je divan, sa savršenom uigranošću i kretanjem od stidljivosti do smelosti i
nazad, a kadriranje posebno ističe prave delove radnje i sugeriše nežnost.
Pejzaži su prelepi, kao
i slike u celini, rad kamere koji postiže efekat stalne izmaglice, pogleda kao
kroz sanjarenje iza “vela” od kiše, vetrova, zapare popodneva. Prljave,
omorinom sijeste i gužvom preopterećene ulice sa svojom vrevom, suprotstavljene su zamračenoj, poverljivoj, tihoj
prostoriji u kojoj se ljubavnici sastaju. Uz divnu muziku, mnoštvo je sitnih, a
ključnih pojedinosti koje zarobljavaju pažnju i čine delove mozaika iz
krajnosti, slučajno, povezanog sveta. Krenimo od proticanja
reke Mekong, preko koje polako klizi skela i u koju se sanjarski zagleda mlada
junakinja, a čija zagađenost odgovara neurednosti, siromaštvu bučne svakodnevnice
na površini; preko pohabanosti devojčinih cipela čija se štikla u hodu krivi,
usled neprikladnosti, a želje da se još nedozrelo telo stavom i kretanjem (u
suprotnosti sa još detinjim licem) predstavi kao prkosno, besramno, samosvojno;
baš kao i nevešto, nejednako (zbog čega malo klovnovski) nanet ruž na usnama;
do zatvorenosti internatske spavaonice, sa spuštenim zavesama oko svake
postelje, kao karantina za suviše slobodne snove mladih duša - gde se dele prve
tajne i eksperimenti; razuzdanog veselja kuće u dane pranja podova, sa zvucima
majčinog klavira i sapunicom koja se opušteno preliva napolje, a u suprotnosti
sa uskim, klaustrofobičnim hodnikom kojim se Pjer šunja da krade novac i troši
ga na opijum...
Kroz eksterijere i
enterijere, vrlo verno je dočarana epoha, istočnjačka egzotičnost, ali i
nemaština, neujednačenost. Podjednako, pa i superiornije, sa malo sredstava
nagoveštene su karakteristike likova, njihove skrivene tuge, sumnje, preokupacije. Dobar primer je scena “poljupca kroz staklo”, plesa devojaka u internatu,
simbolika poklanjanja nasleđenog prstena devojci. Vrlo je uspešna i
signalizacija majčinog favorizovanja Pjera, sanjarenja i nemira dvoje mlađe
dece, devojčinog ugledanja na tajanstvenu, glasinama označenu figuru “fatalne
žene” koju susreće na skeli u dva navrata - pri čemu dolazi do impliciranog poistovećivanja.
Ukoliko ste od onih
osetljivih “puritanskih dušica” koje se unapred zgroze na sam nagoveštaj malo više golotinje, možda je bolje da
zaobiđete ovaj film. Nije razlog to što bi vaše moralno osećanje bilo na ijedan
način povređeno, već vam predubeđenja najverovatnije neće dopustiti da
shvatite, doživite punu lepotu i tugu ekranizacije. Tako su mnogi, bez gledanja
i na osnovu par „procurelih“ scena (za koje je duže od decenije kružila glasina
kako nisu glumljene - naravno, netačna), ostvarenje označili kao soft porn, što je bez veze sa bilo čime,
no dobro. Činjenica je: DA, scene seksa su vrlo prisutne, intenzivne i
otvorene. Ali, NE, one nisu vulgarne, besmislene ni dominantne - sve ukupno
zahvataju jedva četvrtinu filma, a neophodne su za izgradnju likova i njihovog
odnosa. Sem toga, ovo zaista nije „Game of Thrones“ tip eksplicitne
seksualnosti, kao što „Devet ipo nedelja“ nije „Pedeset nijansi sive“ i tu se
vraćamo na onu granicu između pornografskog i erotičnog iz uvoda. Dovoljno je
samo pogledati scenu prve vožnje kolima, dok im se ruke lagano bliže i, kao
slučajno, dodirnu - u njoj postoji više „naelektrisanja“ nego u mnogim
kasnijim, sa znatno više pokazane kože.
Buđenje devojaštva i pobuna protiv svega, pomešani su sa željom da bude
voljena, neizrečenom i namerno izvrgavanom ruglu kroz potenciranje motiva za
postupke („samo zbog novca“). Mladi Kinez je, naprotiv, od samog početka iskren
i ranjiv („Umreću od ljubavi prema tebi“ je spontanošću i intonacijom, u pravom trenutku
izgovorena, istinski srceparajuća
rečenica, toliko suprotna od svih uobičajenih stereotipa koji se za ovaj pridev
vezuju!) - dok buntovna devojčica postupa mučiteljski (ističući da je on „samo
to radio/bio“ - ljubav), a zapravo
svaki potez sadrži suštinu neizgovorene
i neizrecive, snažne emocije. Prožetost osećanjima vidljiva je čak i kroz
negaciju istih do omalovažavanja, kroz devijacije (incestuozna tenzija prilikom
plesa u klubu, sa Polom) i devojčino nastojanje da bude tretirana kao
prostitutka, osoba koja koristi i koju koriste.
Značajan deo vizuelizacije i značenja temelji se na principu kontrasta: noć
- dan; napolju - unutra; Francuskinja - Kinez; laži - istine; siromaštvo -
bogatstvo; dom kao mučilište - „jazbina“ kao utočište. Okviri su gotovo
identični: početak i kraj „afere“ omeđeni su scenom devojčinog naslanjanja na
ogradu palube, u istoj pozi (delom nemarnoj, delom polusvesno koketnoj) - sa
namerno fokusiranom pohabanom cipelom oslonjenom na ogradu, muškim „Fedora“
šeširom na glavi i detinje spletenom kosom. Konačni slom uz slušanje Šopena
potresa koliko i rečenica kojom se delo (snimljeno i pisano) zatvara, a koju
neću otkrivati - dovoljno je pomenuti da ona predstavlja upečatljiv i dostojan
epilog ove tanane priče, odzvanjajući kao glavni utisak, godinama po završenom
čitanju.
S obzirom da je sve prikazano i izvedeno vrlo pažljivo, može se zaključiti
kako su osnovne odlike viđenog istančanost,
suptilnost i erotičnost, zatim minimalizam
i artizam. Film u potpunosti prenosi atmosferu romana, njegovu težinu, liričnost, čulnost i tugu. Bez mnogo
reči, gestovima i slikama, ono neizgovoreno - kao i u proznom tekstu - dolazi
do izražaja. Naracija savršeno „teče“ uz sve ostale elemente, ne opterećujući,
uklapajući se baš kako dolikuje. Zbog slične prirode i kompozicije dela, pritajene
snage osećanja i nenametljive upečatljivosti, za mesec dana rubrika će se
baviti filmom „Svila“ (Silk, 2007), adaptacijom istoimenog romana čiji je autor Alesandro Bariko. Do tada, pročitajte i(li) pogledajte
„Ljubavnika“, nećete zažaliti.