komentariše: Isidora Đolović
Veoma je teško,
zahtevno i odgovorno predstaviti život istorijski postojeće ličnosti i njenih,
dokumentima ili svedočanstvima savremenika potvrđenih doživljaja. Kada govorimo
o fikciji, stvaralačka sloboda je neograničena samim tim što protagonisti
predstavljaju plod isključivo njegove mašte. Međutim, prikazati nekoga ko je
zaista živeo, donosio odluke sa dalekosežnim posledicama, obeležio čitavu jednu
epohu, dajući joj čak i ime; nekoga čiji su potomci kasnije premrežili Evropu
prisustvom na najznačajnijim vladarskim dvorovima, o kome svedoči mnogo
dokumenata, prepiske, fotografija - izazov je i potencijalni kamen spoticanja. Ove
jeseni, svoje premijere su dočekale čak dve igrane serije koje u središtu imaju
sam početak dve dugovečne vladavine engleskih kraljica. “The Crown” prati još
uvek aktivnu Elizabetu II, dok nas “Victoria” vraća u devetnaesti vek i period
koji se danas pamti po ženi koja je rukovodila britanskom imperijom. Uporedni
tekst o obe serije možete pročitati na Sarinom blogu - ja sam za sada pogledala drugu, koju vam ovom prilikom i
predstavljam. Zahvaljujem se Katarini na tekstu koji mi je bio korisna
preporuka, verujem da će i vama - bacite pogled OVDE.
Ponekad pomislim kako
bi zaista bilo korisno na početku svake istorijske fikcije, bila ona pisana ili
ekranizovana, parafrazirati Dantea, kroz upozorenje: “Onaj ko počinje
gledanje/čitanje, a očekuje strogu faktografiju i istorijske činjenice, neka
ostavi nadu napolju!” Istina je da preterano poigravanje dokazanom prošlošću
nije uvek zanimljivo, a može biti i te kako uvredljivo, ali, kada se radi o
postizanju dramskog učinka sa merom i svrhom, korisno je unapred razgraničiti
fikciju, oslonjenu na istoriju, od dokumentarne građe. Kritičari kao da
uglavnom ne žele da pristanu na to, za šta je serija pred nama još jedan dobar
primer, u barem jednom pogledu.
Kroz osam epizoda (uz
izuzetak jednočasovnog “pilota”, traju po 45 minuta), sa drugom sezonom i
prazničnim specijalom u najavi, “Victoria”
u potpunosti ostvaruje nameru da ne optereti gledaoce, a istovremeno popuni
prazninu nastalu iza “Dauntonske opatije”. Moglo bi se reći da je ovo british finest! Baš kao što i uvodni,
kasnije često ponavljani, kadrovi panorame Londona, sve je “ušminkano”, ali i
prelepo. Ostvarenje ITV mreže je, za promenu, opuštajuće, lepršavo i nekako
starinski ljupko, što ne treba da čudi, ukoliko se uzme u obzir da iza projekta
stoji spisateljica Dejzi Gudvin, kao
scenarista i izvršni producent. Gudvinova se proslavila (i kod nas prevedenim,
u izdanju “Lagune”) romanima “Poslednja vojvotkinja” i “Lovac na bogatstvo” (o
kome sam pisala OVDE i koji, ironije
li, sadrži značajnu, prilično komičnu
scenu susreta kontroverzne austrougarske carice Elizabete sa uštogljenom
kraljicom-udovom Viktorijom!), tako da ovaj angažman, ni konačni ishod
saradnje, ne predstavlja preterano iznenađenje za ljubitelje ovakve proze.
Pojedina autorkina rešenja, koja je kritika većinom dočekala “na nož”, s te
strane su sasvim razumljiva i imaju značajan udeo u dopadljivosti serije. Druga
odstupanja ili odluke producenata nisu bila toliko uspešna, pa ipak se
koliko-toliko uklapaju u krajnju sliku, ali, krenimo redom.
Priča
U osnovi jednostavna,
prati prvi period vladavine kraljice Viktorije (1839/1840), od stupanja na
presto, do rođenja prvog deteta, kćerkice koja će dobiti njeno (službeno) ime.
Nakon što joj je stric preminuo, ne ostavivši naslednika, adolescentkinja
Aleksandrina Viktorija dobija obaveštenje da je došao dan koji joj je od malih
nogu bio izvestan, negde u zamagljenoj budućnosti. Preko noći napušta zatvoreni
svet palate u kojoj je odrastala, stupivši u “arenu” vlasti i rukovođenja
imperijom. Razumljivo, oni koje zatiče na najvažnijim državničkim pozicijama,
skeptični su prema sposobnosti tek stasalog devojčurka da preuzme tako ozbiljne
odgovornosti na svoja krhka pleća. Ni ona sama, uprkos prvoj mladosti
svojstvenoj odvažnosti i buntovništvu, isprva nije sigurna u to hoće li izaći
na kraj sa obavezujućim zadacima. Uz pomoć lorda Melburna (koji će neiskusnoj
Viktoriji biti ne samo mentor i glavni savetnik, već i prvi autoritet), iskustvo
vezivanja za osobu van porodičnog kruga, samim tim i emotivni “uragan” u
bezazlenoj devojačkoj duši, kraljica čini svoje prve korake po istorijskoj
stazi.
Na
“Drini” - monarhija!
|
Posluga, sloj koji se
obično previđa kao nezanimljiv i podrazumevajuć, ovde dobija poseban prostor i
funkciju. Dvor kao domaćinstvo sagledan je, na taj način, sa svih strana, a
opšta atmosfera liči na onu u seriji “Paradise” (“Raj”, takođe britanska
kostimirana drama, zasnovana na Zolinom romanu “Kod ženskog raja”, čije su dve
sezone emitovale i ovdašnje televizije). Finu sporednu pričicu gradi misteriozna
prošlost nove, mlade krojačice i frizerke Elajze Skerit, koju šef kuhinje,
harizmatični Frankateli nastoji da ispita.
Propraćeni su još:
ustanak “čartista” iz Velsa i kraljičino preinačenje smrtne kazne u progonstvo
(spona sa rođakom gđe Dženkins); venčanje sa Albertom, uz onaj (modno)
revolucionaran izbor bele svadbene haljine; pitanje morgantaskih brakova (na
primeru kraljičinog strica, lorda Saseksa); reakcije na prvu trudnoću i panični
strah od porođaja; sporovi Parlamenta po pitanju dodele regentstva u najgorem
slučaju (kraljičine smrti); neuspeli atentat na Viktoriju.
Likovi
i kasting
Viktorija
(Jenna Coleman) - Na samom početku, Aleksandrina, tj.
Viktorija, tipično je mladalački drska i svojeglava, uprkos pokušajima “odgovornih”
da je uzmu pod svoje. Čak dosta smelo izjavljuje kako će sasvim sama donositi
sve odluke, još uvek nesvesna odgovornosti i tereta koje vladavina nosi sa
sobom. Zanimljivo je kako kategorično
odbija predlog da uzme ime po Elizabeti I Tjudor, što snažno sugeriše da,
mada je tradicija velika stvar, još je bitnije započeti novu, sopstvenu.
Simpatične su i početne opaske na račun pojedinih prosaca.
Vrlo je interesantno
što imamo priliku da vidimo mladu Viktoriju kao tipičnu osamnaestogodišnjakinju
koja se buni protiv autoriteta, traži sebe i kroz odrastanje uskraćivanu
slobodu, oseća privlačnost prema svom mentoru, nema strpljenja, a često ni
taktičnosti. Kao takva, ona je uverljiva, zanimljiva i zahvalan predmet
saživljavanja. Primera radi, već u drugoj epizodi sučena je sa dve teškoće, obe u vezi sa
neophodnošću monarha da uspostavi
ravnotežu i održava ravnopravne odnose sa torijevcima i vigovcima (dva
parlamentarna krila). Prvo što joj prebacuju, kako članovi Vlade, tako i
društvo u širem smislu, jeste “preterana bliskost” sa lordom M. Drugo je “na
tapetu” navodno favorizovanje vigovaca, s obzirom na sastav njene lične pratnje
(supruge predstavnika te stranke, ali pre svega kraljičine bliske prijateljice,
slučajno su i dvorske dame). Slučaj je u
istoriji zabeležen kao bedchamber crisis. Viktorija još
uvek teško uspeva da potisne lično zarad opšteg interesa, ali, teškoće usled
mogućnosti Melburnovog odstupanja i praktične nemogućnosti da funkcioniše bez
oslanjanja na njegovu pomoć, sve više izlaze na videlo.
Kraljičin psić Daš - maskota godine! |
Džena Kolman u
naslovnoj ulozi, lepša je nego što je sama kraljica ikada bila, uz to i vrlo
šarmantna. Njena Viktorija je puna duha, energična, živahna i odlučna. Inače,
ovu glumicu prvi put gledam, do sada sam je znala jedino kao devojku Richard-a
Madden-a (Roba Starka iz “Game of Thrones”) i moram priznati da me prijatno
iznenadila. Njena plava sočiva su, primećujem, predmet najčešćih komentara još
od kada je izabrana za ovu ulogu.
Lord
Melburn (Rufus Sewel) - Moram napomenuti da sam možda i
pomalo subjektivna, s obzirom da ovog glumca mnogo volim, još od “Iluzioniste”
i “Stubova zemlje”. Dovoljno je reći da je to čovek zbog koga u “Tristanu i
Izoldi” navijate za kralja Marka iz sve snage i mrzite glavnu
junakinju-glupaču, što je izneverila takvog muža zbog Tristana. Koga igra
Džejms Franko. U koga sam ja “pomalo” zaljubljena. Toliko.
Rufus Sjuel kao lord
Melburn pravo je uživanje za gledaoce, a njegov odnos sa mladom kraljicom od
prvog susreta iskričav, produbljen, duhovit i pun prisnosti. Kada nam ga tek predstave,
praćen je reputacijom “ministra na lošem glasu”, čiji je privatni život
pomračila neslavna prošlost. Pred njime je veliki izazov - savetima usmeravati
tek punoletnu devojku, svog novog suverena, na čiji pogrešan korak svi motre,
samo čekajući priliku da “isplivaju” o
tom trošku. Kritičarima, kao što rekoh, smeta - a publika pozdravlja
dopadljivijeg lorda Melburna! Podmlađeni ministar, uz to, ima i intrigantniji
odnos sa glavnom junakinjom. Možda je njegov šarm bitan faktor koji je zasenio
lik princa Alberta (Tom Hughes) i
njegovu neospornu ulogu Viktorijine velike ljubavi, oca njihovo devetoro dece i
čoveka koji je postao produžetak kraljičine ličnosti, imena i slike u svesti
budućih generacija.
Istorijski gledano, u
trenutku kada Viktorija stupa na čelo države, Vilijam Melburn bio je četrdeset
godina starija očinska figura, u kome mlada kraljica teško da je gledala išta
više od toga. Melburn je poznat, između ostalog, po tome što mu je supruga bila
ledi Kerolin Lemb - ljubavnica lorda Bajrona, žena sklona skandalima, od koje
potiče čuveno određenje fatalnog pesnika:”Mad, bad and dangerous to know”. U
seriji je taj biografski deo upotrebljen kao jedan od aduta buđenja saosećanja
prema čoveku razočaranom u ljubav, ali ne i kivnom na uspomenu pokojnice, koji
će postati inicijator prve snažne emocije kod svoje učenice. Viktorija
poverenje i vezanost za prvog zaista zaštitnički nastrojenog muškarca u svom
životu možda i meša sa ljubavlju, međutim, neosporno je da Džena i Rufus
stvaraju magiju kada se nađu u istom kadru. Da li se Gudvinova “zaigrala”,
sugerišući novi par koji preti da pomrači simpatije prema onom realnom,
istorijski potvrđenom?
Ne bi se reklo! Naime,
Tom Hjuz u ulozi Alberta, najveće je razočaranje serije. Emo-tip (ukoliko ta
grupacija još uvek postoji; takva mu je čak i frizura!), slab i prenaglašeno ćudljiv, loš i neubedljiv glumac
(napominjem, samo ovde, s obzirom da nemam predstavu kakav je u drugim
ulogama). Za razliku od njega, lik brata Ernesta je harizmatičan i odlično
interpretiran. To je dobro po samog glumca, ne i priču u celini, budući da -
ponavljam - kao pod lupom uveličava falinke onoga ko bi trebalo da postane
centralni muški lik. Uz onakvu Viktoriju (neki joj spočitavaju “savremeni
feminizam”, prenaglašen u ovom viđenju kraljice), uz lorda Melburna i svog
brata, “mučeni” Albert deluje poput sopstvene karikature. Takođe, od njegovog
prvog pojavljivanja, “limunadičastost” se rapidno povećava.
Kralj
Belgije Leopold (Alex Jennings), Viktorijin ujak,
insistira na pružanju prilike rođaku Albertu, mlađem sinu iz nemačke osiromašene
dinastije Koburg. Nakon što VEOMA TEATRALNO (sa fokusom na germanskim fensi čizmama!) stigne sa svojim bratom Ernestom,
pokazaće se da ovaj “uštogljeni” član familije ipak ne predstavlja toliko
razočaranje. Viktorija postepeno čini korake da mu se približi. Od početka među
njima “struji” privlačnost, a Ernest se trudi da im “namesti” priliku da budu
nasamo. Albert je ćutljiv, miran, čudak, kome u početku ne prija Viktorijino
slobodno ponašanje, kao ni odnos prema lordu M.
Za razliku od njega, princ Ernest (David Oakes) je otvoren, zavodnik i hedonista, ali i odan,
zaštitnički nastrojen brat. Ukratko rečeno, divan, divan, zaista divan. Dejvid
- koga sam koliko pre sedam dana pominjala u tekstu o seriji “The White queen”
(gde igra Džordža, kraljevog brata) - za promenu, ne igra problematičnog i
izdaji sklonog, niti perverznog junaka, što je prilično osveženje. Nije da mu
prvi tip uloga ne stoji, baš naprotiv (fenomenalan kao Huan Bordžija, još više
kao Vilijam u “Stubovima zemlje”), ali podjednako ubedljiv je i kao “perfect
gentleman” Edvard. Ovo naročito važi za scene koje deli sa Albertom ili Harijet, vojvotkinjom od Saterlenda
(Maragaret Clunie), predmetom ljubavnog interesovanja.
U skladu sa svojim likovima,
glumice koje tumače dve Viktoriji najbliže žene, po nacionalnosti su Nemice.
Prva je njena odana guvernanta, kasnije baronesa
Lejzen (Daniela Holtz), a druga sama kraljičina majka, vojvotkinja od Kenta (Catherine Flemming).
Sa svojim nerazdvojnim
lordom Džonom Konrojem (Paul Rhys), koga
ceni i voli, čini se, više od rođenog deteta, ova isprva veoma antipatična žena
(utisak se, istini za volju, mnogo ne popravlja ni u nastavku) smišlja kako da
se izbori za zvanje regenta, ne prezajući ni od igre na kartu navodne
Viktorijine psihičke nestabilnosti, nasleđene od oca. Na to se, gotovo
savršeno, nadovezuje aktuelni “rat” posluge oko (ne)uvođenja plinskog
osvetljenja, najezde pacova (kojih se, u seriji, kraljica panično boji) i
upornih pokušaja diskreditovanja Lejzen od strane domoupravitelja Pendža (Adrian Schiller) i stroge
kućepaziteljke, gospođe Dženkins (Eve
Myles). Na oba plana, reč je o strahu od novog i težnji da se sačuva
“status quo”, bez volje za promenama koje nagoveštava mlada, “sveža krv” na
čelu države.
Najzanimljiviji likovi, uz lorda Melburna, za mene su svakako bili članovi domaćinstva, modistkinja Nensi/Elajza Skerit (Nell Hudson) i šef kuhinje Frankateli (izvanredno dopadljiv Ferdinand Kingsley, inače sin čuvenog Bena Kingslija), sa svojom finom, mada tužnom pričom.
Dinamika
Motiv lutke koja se
našla u naslovu uvodne epizode (“Doll 123”), simbolizuje Viktorijin rastanak sa
detinjstvom, ali i veoma značajno pitanje “hoće li kraljica dozvoliti da bude
nečija lutka?” Njeno odlaganje u kutiju, na kraju pilot-epizode, znak je
odrastanja i prve naučene lekcije koju devojka savladava uz budnu pratnju svog
poverenika zvanog “lord M.” Problem bivanja
marionetom ostaće jedno od glavnih obeležja radnje, središte dilema glavnih
likova i u nastavku.
Međusobno protivne
“frakcije” postoje na oba nivoa radnje, u Parlamentu i dvorskim krugovima
(mogući naslednici, politički i titularni), kao i među osobljem (slučaj lojanih
sveća). Raspored
učesnika u radnji:
1. Visoko društvo: Dvor (uključujući goste) - Parlament - Viktorija i
(kasnije) Albert. Karakterišu ga jednosmerni pokušaji prve dve grupacije da
izvrše uticaj na vladarski par.
2. Posluga (niži sloj), tj. članovi domaćinstva - u dodiru sa
naređenima, ali samo posredno. Takoreći, izdvojeni svet, a ova činjenica priči
pruža jednostavnost i spontanost.
Pokrenuto je pitanje
Viktorijinog braka, iako ona želi da - po ugledu na Elizabetu I - vlada
samostalno, uz podršku “partnera” kao što je lord M. Dok svi ostali, od elite
do posluge (gde padaju čak i opklade o budućem izboru!), nagađaju ko bi mogao
postati kraljičin suprug i tako zauzdati njenu “preteranu slobodu”, lord
Melburn daje devojci do znanja (nakon što ga ona, tako tipično za mladalački
zanos, samoinicijativno traži) da je njihov odnos nemoguće preneti u drugu
sferu, iako je evidentno sve sem ravnodušnog. Simbolika njegovog cveća iz
Broket Hola, koje završava u procepu košulje princa Alberta, uspešno služi
svrsi.
Izgleda da je bilo
neophodno da se lord Melburn, po udaji svoje štićenice, povuče, ne bi li Albert
izbio u prvi plan i postao nam barem podnošljiv. Ostatak radnje uglavnom se
fokusira na neugodni položaj “udatog” princa, kome ne prija zavisnost od
supruginog novca, dokolica, podsmevanje na svakom koraku i utisak da služi,
praktično, kao ukras. Uz sve to, na njega vrše pritisak da što pre dobije
naslednika, jer će mu se tada pozicija popraviti i biće cenjeniji! Ovo je
zanimljiv primer obrtanja statusa, pošto se do tada isto očekivalo od kraljeve
žene (najpoznatiji slučaj su sudbine izabranica Henrija VIII).
Jedan od načina da se
oseti bolje, korisnije i izbori za integritet u očima Engleza, jeste održan
govor protiv robovlasništva u Americi. Potom se zbližava sa torijevcem,
Robertom Pilom, tim pre što dele fasciniranost železnicom - ali, novo
prijateljstvo donosi supružnički sukob interesa. Dok se Albert oseća sputano,
Viktorija ne želi da deluje kako joj ne pripada potpuna kontrola.
Najbolje
scene
1. Prvi zvanični
bal, prvo pijanstvo, prva probuđena devojačka simpatija. Ples sa Melburnom!
2. Mnogo tipično
devojačkog sanjarenja, kao npr. scena sa durbinom koji joj je Melburn poklonio.
3. Maskenbal, humor u
sekvencama sa udvaračima, nezainteresovanim rođakom Džordžom i ruskim knezom
Aleksandrom.
4. Viktorijina opaska da
ne voli “landarajuće meso” žena na Rubensovim platnima zvuči ironično, s
obzirom na njen kasniji stas!
5. "Vikicin" metod kontracepcije!
6. Albert na železnici,
dok juri za vagonom isprva skeptične, sada “novotarijom” oduševljene Viktorije.
7. Supružničke šale oko
eventualnog novog Albertovog braka.
8. Frankatelijeve
poslastice!
9. Ernestov kurs
streljaštva za Harijet.
Mane
-Uvodna špica na
vizuelnom planu nije loša (transformisanje devojke u kraljicu), ali je prateća muzika - koja ujedno predstavlja i
(nažalost!) glavnu instrumentalnu temu serije - blago rečeno, iritantna (“Aleluuuuuuuja!”)
-Pitanje kraljičine
visine - čest predmet podsmeha, ali i dosadno ponovljivih komentara. OK, jasno
nam je, Viki je bila niska. Ali, nazivati je “kepecom”, nije ni duhovito, ni na
mestu.
-Njena puštena kosa, tj. perika je UŽASNA i liči na plast sena. Najozbiljnije, kada Viktorija u prvoj epizodi upita Skeritovu šta joj predlaže da promeni sa frizurom, zavapila sam:"Ošišaj je!"
-Paralelizam scena
krunisanja i ginekološkog pregleda oklevetane plemkinje, Flore Hejstings -
koliko god jasan, svejedno je glupo rešenje.
-Previše oslovljavanja. "Viktorija"-"Alberte". U redu, ljudi, znamo ko ste, a znate i vi.
-Albertovo cepanje
košulje (i to dva puta za jednu epizodu!), uz pomoć koju pruža povređenom
psetancetu, čine da se Viktorija opredeli i zaprosi ga. Naravno, nisu
zanemarljivi ni njegovo interesovanje za “sirotinju raju”, Dikensa, “devojčicu
sa šibicama”, železnicu i ukidanje ropstva - što mu sve daje smelost za
nazivanje iskusnog premijera “laskavcem”, nezainteresovanim za realnost života
u državi?!?
Prednosti
Kako god bilo, scena
klavirskog dueta je vrlo lepa, intenzivna, a između dvoje glumaca oseća se
dobra povezanost, uz činjenicu da su vizuelno zgodan par. Pa, ipak, Albert je
beznadežno “tunjav” (što bi rekli u mom kraju), pri čemu konstantni govor ispod
glasa i stav asocijalnog učenika u razredu nimalo ne pomažu da se ovaj
utisak ublaži. A tek hvatanje beležaka u javnoj kući?
Dijalozi i radnja teku
upravo kao u solidnom, istorijsko-romantičnom literarnom ostvarenju. Politički
aspekt skladno se uklopio uz pojedinačnu priču Viktorije, lorda Melburna,
prinčevske braće Koburg i ostatka društvenog “krema”, kao i privatnu,
“narodsku” perspektivu posluge. Ništa nije suvišno, trivijalno, ni opterećujuće
- a istovremeno ni preterano ozbiljno (izostaju intrige i škakljivosti, posebno
ne prenošene na eksplicitan način golotinje i krvoprolića), pa prijatnost koju
budi liči na onu prilikom čitanja knjiga Džejn Ostin. Sve je diskretno, pa i
podzapleti (sugerisane ljubavne priče Ernesta i Harijet ili Skeritove i
Frankatelija).
Priču karakterišu ponos, odanost i čast u prvom planu, jer čak
ni antagonisti nisu zaista negativni, već prilično karikaturalne pojave (bračni par Kamberland, npr.). Pre
svega, ovo je opuštajuća, romantična slika prošlosti - ali, nipošto glupava kao
ovdašnje Šotrine ekranizacije knjiga Mir Jam. Haljine, scenografija, detalji -
ništa manje važni, a pun pogodak! Jednom rečju, ova
serija je vizuelni i sadržajni odmor za oči i dušu, osmišljena i realizovana sa
mnogo pozitive, dostojanstvenosti i šarma.
Vrednosna
ocena: 8,75