Kalendarski danas, po
vremenskim prilikama uveliko, uplovili smo u zimu. A njen početak, uz jutarnji
mraz, ranije smrkavanje i karakteristični miris u vazduhu, dok dahom pravite
oblake, žureći toplini zatvorenog prostora, obeležavaju raznorazne svetkovine.
U bivšoj Jugoslaviji počinjalo je Danom
republike, kasnije se vratila - i poput mode ustalila - tradicija krsnih slava,
čiju sezonu od skoro dva meseca maratonskog prežderavanja „presecaju“
novogodišnji i božićni praznici (ili obrnuto, u zavisnosti od toga koje ste
veroispovesti). Počinje užurbano, nostalgično, histerično, romantično, u svojoj
ponovljivosti nadasve uzbudljivo, POSEBNO doba godine.
Praznična sezona
poseduje mnoštvo specifičnosti, koje su se vremenom povezale u šarenu, ponekad napadnu
- već sledećeg trena domaćinski stišanu, prepoznatljivu zbrku od reda
tradicije, reda komercijalizacije, vezivnog sloja vere u čuda i neuništive
nade, šlaga zimske bajkovitosti (posebno ako ima snega) i, kao svetlucavog
praha posutog na sve to, one naročite magije. Naravno, muzika se podrazumeva i
nezaobilazni deo „vanrednog stanja“ koje nas sve zahvata ovih dana, uz obavezne
crveno-zelene nijanse, predstavljaju melodije. One ZIMSKE sam vam već
predstavila, u prvom ovogodišnjem tekstu - OVDE. Danas su na redu pesme koje me
najviše podsećaju na praznike i sve što uz njih ide.
Pre svega, treba reći
da sam apsolutni, večiti praznični entuzijasta, euforičar i ekscentrik, sve to
u jednom! Tvrdoglavo istrajavam u svim šašavim oduševljavanjima novogodišnjom
dekoracijom i suvenirima, ritualu kićenja jelke i ukrašavanja stana, stajanju u
mraku i hipnotisanom zurenju kako raznobojne sijalice namiguju sa susednih
prozora, slušanju muzike i gledanju filmova u tom stilu. Još kada padne sneg,
doživljaj bude potpun. S druge strane, sam dan dočeka Nove godine mi je postao
kao i svaki drugi - ništa posebno (isto važi za, npr. rođendan), ali, u samom
IŠČEKIVANJU su čarolija i lepota!
Odrastajući u
postkomunističkom vremenu, veoma dugo nisam bila načisto sa preuzimanjem i
mešanjem katoličke estetike uz državni praznik, ali danas vidim još goru zbrku
kod novopronađenih pravoslavaca i pokušaja da se naš Božić na silu prilagodi
ovom obrnutom praznovanju. Naime, u detinjstvu mojih roditelja, pa sve do
generacije kojoj i sama pripadam, centralno mesto u svečarskom kalendaru
pripadalo je Novoj godini. Stizala je, bez pardona, prvog januara - dan pre,
firme, škole i vrtići organizovali su svečane ručkove, žurke u učionicama ili
podelu paketića. Deda Mraz se, govorili su nam, ušunjao u toku noći i ujutru bi
pod jelkom osvanuli pokloni, a „novo leto“ se čekalo u ponoć, uz vatromet,
predjelo i sarmice, tortu, kuvano vino, prskalice i konfete. Nova godina je
bila bučna, šarena, svetlucava i razigrana.
Božić bi dolazio sedam
dana kasnije, najpre obeležavan na selu, potom preseljen u naš gradski stan.
Tih, dostojanstven, u slavu predaka i tradicije, bez nakita i pompe. Na Badnje
veče se postilo, unosili smo badnjačić, oko čijeg je počasnog mesta pucketala slama
i mirisale suve šljive, žito, jabuke. Svuda braonkasto-zlatni tonovi. Ujutru se
spakujemo u „jugića“, pa pravac kod babe i dede, gde pomalo pompezno dočekuju
položajnika da “prodžara” šporet uz ono “Koliko varnica, toliko parica”;
seljani se, svečano obučeni, provezu fijakerima kroz sokak; o ručku se okupi
cela porodica, uz lomljenje česnice i priželjkivanje da odabrani komad skriva
paru. Izvukla sam je samo jednom, pretprošle godine i još mi, lepljiva od
testa, stoji u kasici. U osnovi svega, bilo je iskazivanje poštovanja nekoj
nemoj, a velikoj, sveprožimajućoj sili drevnog i domaćeg, koju ću tek kasnije
prepoznati kao pravoslavlje, duboko zapleteno u moje korene.
Evo kako pamtim te,
prve, Nove godine. SFRJ je već bila pred raspadom, ali njeno izobilje i red još
uvek su se mogli prepoznati. O tome svedoče sačuvani snimci devojčice pred
veštačkom jelkom punom lampiona, oko koje su raspoređeni najraznovrsniji
slatkiši i igračke. Sa kasetofona dopiru novogodišnje pesmice popularnog dečjeg
hora „Kolibri“, iste one koje smo učili u predškolskom. U Deda Mraza ta mala ja
nikad nije stvarno verovala, (prepo)znajući da je to zapravo tata, prerušen i
nevešto izmenjenog glasa - ali je do dana današnjeg sačuvala simpatije prema
ideji dedice koji saonicama na irvaski pogon, kroz dimnjake (a ja sam oduvek
živela u stanu!) posećuje domove dobre dece.
„Onda su došle devedesete, tužne i nesretne“, što bi rekao Balašević. Moji se nisu “snašli“ u novim pravilima igre lopovluka i bezvlašća. Kao preko noći, sa propadanjem državnih firmi i srozavanjem poštenih, nestalo je i uslova za ono elementarno, kamoli praznične kupovine. “Ćao” figuricama Kalimera ispunjenim čokoladnim bombonicama i pakovanjima „Rafaelo“ kuglica, ali zato smo naučili da cenimo svaku sitnicu. Sastavljali su se i dalje spiskovi želja, igračaka zapaženih na reklami, u izlogu knjižare ili na polici u popularnoj prodavnici „Fantazija“. Retko kad sam zaista dobila baš ono što sam želela, pa ipak, moji su se dovijali kako su znali i umeli, da ni kriza ne ostavi podnožje jelke praznim. Mali globus, plastični Miki Maus za olovke, pakovanje „magičnih“ flomastera „Crayola“, trolovi raznobojnih kosa i, naravno, mnogo slatkiša! Gledajući praznična izdanja crtaća na „Cartoon Network“-u i reklamne blokove (LEGO i Mattel sa svojim fantastičnim ponudama) između, naučila sam da maštam. Zapisala bih ili nacrtala predmet svoje želje, pa je tako delimično utažila. Istrenirala sam se da verujem i sanjam, makar to nešto nikad ne dobila. Koristiće mi kasnije.
„Onda su došle devedesete, tužne i nesretne“, što bi rekao Balašević. Moji se nisu “snašli“ u novim pravilima igre lopovluka i bezvlašća. Kao preko noći, sa propadanjem državnih firmi i srozavanjem poštenih, nestalo je i uslova za ono elementarno, kamoli praznične kupovine. “Ćao” figuricama Kalimera ispunjenim čokoladnim bombonicama i pakovanjima „Rafaelo“ kuglica, ali zato smo naučili da cenimo svaku sitnicu. Sastavljali su se i dalje spiskovi želja, igračaka zapaženih na reklami, u izlogu knjižare ili na polici u popularnoj prodavnici „Fantazija“. Retko kad sam zaista dobila baš ono što sam želela, pa ipak, moji su se dovijali kako su znali i umeli, da ni kriza ne ostavi podnožje jelke praznim. Mali globus, plastični Miki Maus za olovke, pakovanje „magičnih“ flomastera „Crayola“, trolovi raznobojnih kosa i, naravno, mnogo slatkiša! Gledajući praznična izdanja crtaća na „Cartoon Network“-u i reklamne blokove (LEGO i Mattel sa svojim fantastičnim ponudama) između, naučila sam da maštam. Zapisala bih ili nacrtala predmet svoje želje, pa je tako delimično utažila. Istrenirala sam se da verujem i sanjam, makar to nešto nikad ne dobila. Koristiće mi kasnije.
Uoči Nove godine,
pravile su se papirne dekoracije. Moje „alke“ i harmonikaste, ručno bojene
jelkice, bile su ružne i nevešto isečene, ali mama je svejedno dozvoljavala da
ih kačim na prozore. Posećivali smo novogodišnji vašar u Domu kulture,
priželjkivali koju video-kasetu sa Diznijevim crtaćem, a zadovoljavali se i
lepim rukavicama. Kupovali smo, kod uličnih prodavaca pred robnom kućom,
razglednice sa motivima seoskih brvnara negde u Alpima, koje u najluđoj noći
pohodi Deda Mraz, praćen obaveznim snegom. Brižljivo ispisivane, te su čestitke (na koje nas je lepo podsetila Belgradesa) zatim putovale rodbini, kumovima i prijateljima, a zauzvrat se iščekivalo od koga
ćemo i kakva iznenađenja mi dobiti. Eto još jednog lepog običaja, izgubljenog
sa dolaskom savremenog tehnološkog doba. Pred Novu godinu, izlazili su specijali
„Mikijevog zabavnika“, čiji su junaci i sami praznovali. Sve to skupa,
povećavalo je našu dečju ushićenost, a naročitu ulogu imale su pokretne slike i
muzika uz njih, koju su tih dana svuda naokolo forsirali. Svet mašte je uvek
bio otvoren, besplatan i bezgraničan.
U međuvremenu, umešala
se „srpska“ Nova godina (o kojoj sam se izjasnila OVDE), a izmišljen je i Božić
bata, radna konkurencija Deda Mrazu (iako je, u staroj pesmici, reč o glagolu
izvedenom od imenice „bat“ - zvuk koraka; dakle, „Božić, Božić bata“ - korača,
dolazi). Ništa od toga kod mene nema prođu. Moje detinjstvo (o)živi u sećanju
samo kroz staru, dobru bleštavu Novu godinu i gospodstveni, drevni Božić.
Dok ovih dana posmatram
kako se atmosfera dolazećih proslava bliži usijanju, razmišljam koliko nas,
ljubitelje novogodišnje euforije, za nju vezuju pre svega simbolički i emotivni
razlozi. Kod većine, doduše, dominira i neka vrsta uslovnog refleksa prouzrokovanog
dejstvom marketinga, američki oblikovane slike praznika, koju bitno određuje
potrošačka groznica. Sve te raspevane, šljokičaste, prigodnim motivima
obeležene stvari; svi popusti, akcije i rasprodaje, zarazni džinglovi i
iskačući bilbordi, imaju za cilj da zavrte svest potencijalnog kupca,
iskoristivši prijatnu omamljenost blizinom odmora, ne bi li mu sasvim
ispraznili džepove. Za praznike, sve poprimi odlike megalomanije, od sadržaja
potrošačke korpe, do “kao pred inflaciju” pretrpanih frižidera, iako se,
realno, može bez barem polovine svih tih zaliha. Primera radi, samo od prosečne
slave (kada kažem “prosečne”, mislim na one koje poseti samo uža familija, a ne
na “Ivkovu”), pripremane da zadovolji apetite omanje kasarne, može komotno da
se živi narednih sedam dana, bez odlaska u prodavnicu. Dopuštamo da nas nosi
talas ushićenja, jer mu je u osnovi ipak isto što ga odvajkada pokreće:
prvobitna radost, u kombinaciji sa nadom. A to, ipak, čini pretprazničnu
vrtoglavicu razumljivom i opravdanom. Njome kao da svi pokušavamo da vratimo
onu bezazlenost sa kojom smo, kao mali, iščekivali ponoć i oduševljavali se
stvarnošću.
No, vratimo se muzici.
Najveći krivac za uspostavljanje i širenje određene, prijemčive simbolike
(katoličkog) Božića, u vidu svima poznatog gosta iz Laponije u crvenom odelu,
jeste industrijski gigant “Coca Cola”. Njihove reklame su pune šarma i topline,
koja seća na pomenutu bezbrižnost, kada
smo praznike doživljavali kao nešto zaista veliko, važno i čudesno. Uz
adekvatnu, ništa manje nostalgičnu i pozitivnu muziučku podlogu, nije ni čudo
što su upravo “Coca Cola” reklame,
iz sezone u sezonu, najlepše i najomiljenije (uz “Milka” i eventualno “Next” od
ovdašnjih, pošto Dragana Nikolića više nema da sa svojom Milenom dočekuje Deda
Mrazeve na kafi). Iako je uopšte ne pijem (štaviše, spadam među ljude kojima je
“Kola” najveći otrov i zlo!), neću
kriti da sam uvek naprosto očarana njihovim promotivnim rešenjima, a sami
reklamni spotovi su odavno postali pravi sinonim za toplinu i veselje praznika.
Pored
ovih, jedno od neizostavnih obeležja novogodišnjih dana, za nas koji pamtimo
odrastanje u drugoj polovini devedesetih, bile su pesme snimane za tu priliku.
Obično bi se okupili, u tom trenutku najpopularniji izvođači i snimili jednu
zajedničku prazničnu numeru - dok oko njih padaju konfete, lažne pahuljice i
baloni. Te saradnje, sa horskim refrenima i optimističnim porukama, nisu noviji
izum - iz jedne slične izrodio se humanitarni projekat Boba Geldofa, Live Aid. Reč je o numeri “Do they know it’s Christmas?” iz 1984.
godine. Sem reklama i vokalnog udruživanja snaga u slavu Božića/Nove godine,
moram pomenuti uvek popularne (pogotovo na Zapadu) “praznične albume”. Mnogi
nisu odoleli izvođenju zimskih standarda na svoj način: od Stivija Vondera i
Roda Stjuarta, preko Kristine Agilere, do Bilija Ajdola i Eni Lenoks. A govorim
samo o ozbiljnim muzičarima!
Uglavnom, lista pred
vama sadrži izbor nekoliko pesama koje mi uvek “mirišu” na ovo vreme, pa ih oko praznika najčešće slušam. Kao što ćete primetiti, nisu sve tipično
“novogodišnje” (kao što ni sve sa rečju “Božić” u naslovu ne govore, zapravo, o
njemu!), neke verovatno nisu uopšte. Zajedničko im je što sadrže barem neki od
atributa-pokazatelja šta mi sve znače i u meni bude praznici: užurbanost, setu,
nadu, planiranje, poziv na sanjarenje, oživljavanje atmosfere
vejavice...ponešto od toga, ili sve zajedno. Nema melodija poput “Jingle bells”
ili “Preko brda, preko brega”; ipak, nadam se da ćete pronaći ponešto za svoju
dušu.
10)
Mariah Carrey - All I want for Christmas
is you
Snimljena 1994, dok je pevačica još uvek bila pod mentorstvom supruga Tomija Motole, ovo je pesma iz prve faze
Marajine karijere, one koju najviše volim i verovatno je nikada neće nadmašiti.
Poletna je, simpatična, ima melodiju koja “hvata” naprečac, pa je usputno možete
čuti u velikom broju romantičnih komedija. Iako postoji još obrada, ova verzija
je najbolja, a bez obzira na, u međuvremenu stečenu, popularnost (i vulgarnost)
kostima “Deda-Mrazice”, malo je slučajeva gde isti ne deluje jeftino i glupavo.
Prvi takav je u vezi sa jednom od prazničnih epizoda serije “Ali MekBil” (ko je
gledao, zna!), drugi upravo Marajin spot.
9)
Đorđe Balašević - Otilija
Lista bi bila nepotpuna
bez Đoleta, ravničarskog kulera sa stihom za svaku priliku, naročito kad je
potrebno dočarati čaroliju “jedne proste, vojvođanske zime” (znam da je Čola,
ali se ovi stihovi tako lepo uklapaju!), slikama poput:”vitlao Božić jata
zvezdana, mrznuo je Dunav nizvodno od Bezdana...”Sa Balaševićem, čak i Rani mraz greje dušu poput najboljeg,
kuvanog vina.
U spotu se, inače, pojavljuje Balaševićeva kći Jovana.
8)
Divlje jagode - Zauvijek tvoj
Biće već jedan tekst o
tim “zimskim” pločama koje je Mladen Vojičić Tifa, neuhvatljiva rokenrol
ptica-pevačica, snimao sa nekim od najboljih “teškaša” bivše Juge. Na stranu to
što je ovo moja omiljena balada “Divljih jagoda”, što smo svet ugledale iste
godine, da bih je deceniju ipo kasnije slučajno uhvatila na radiju - i to od pola! - pa narednih mesec dana “lovila” da zarobim
ceo snimak i razgraničim je li vokal Alenov ili Tifin (beše to pre Interneta).
Na stranu i to što je decembar ionako “dušu dao” za raskide, bedačenja i tužne
uspomene. Ova pesma, od samog uvodnog instrumentala, stvara živo osećanje
gaženja putem bez jasnog cilja, kroz zimsku noć i s ledenim vetrom u lice, a
(pre)moćni vokal ranjava i “reže”. Nisam želela da odmah krenem sa
“depresivcima”, al’ biće da su neizbežni, kao druga strana blizine praznika.
7)
Frank Sinatra - Let it snow
Ako mene pitate,
savršena božićna. Posebno kada počne da zasipa. Odmah bih istrčala napolje i
bacila se u sneg od radosti. “Plavooki Frenki” je inače za mene
čovek-zvani-zima, nekako mi svi njegovi klasici dođu kao poručeni za noć,
hladnu, samotnu, uz šetnju parkom ili blizu reke u nekom velegradu. Kao i
Marajina, već je opštepoznata i voljena, svuda korišćena, sa previše verzija i
samo jednom pravom. Dokaz ovakvog mog mišljenja je i to što sam numeru već birala
za počasnog gosta jedne od novogodišnjih
kolumni iz prethodnih godina.
6)
Legende - Nova godina
Provereno, “Legende”
idu s godinama. Kažu da isto nepisano pravilo važi za Zvonka Bogdana i Arsena
Dedića (u prevodu - smaraju te dok si mlad, a posle naučiš da ih voliš), ali do
te faze još uvek nisam stigla. Međutim, ovaj jedinstveni preplet strarogradskog
i pop zvuka, sa tekstovima na pola puta između Balaševića i “Garavog sokaka”, a
nipošto pretencioznim imenom, pridobio me dosta rano. Najpre su mama i tetka
obožavale grupu, išle na koncert, a najstariji brat ih zavitlavao sa “Stižu i
četrdesete....” Onda me pogodio film “Jesen stiže, dunjo moja”, sa njim i savršeno
uklopljena muzika koju su baš oni radili. Predivni glas Ivana Milinkovića,
inače operskog pevača, uz poetičnost reči i prijatne melodije, ne mogu da ne osvoje.
Eto šta bih ja (osim grešnog
zadovoljstva, starih pesama Hanke Paldum) naručila od orkestra u kafani, ako
ikad dođem u takvu priliku.
5)
U škripcu - Nove godine
Ulazimo u uži izbor,
samim tim je red da podignemo raspoloženje i malo se razvedrimo. Pokojni Milan
Delčić - Delča jedna je od legendi urbanog Beograda, a razdragana, novotalasna
numera njegovog bivšeg benda još uvek odlično prolazi na kućnim žurkama (iz
milošte prozvanih “garnisera parti”, od moje družine filologa-komparatista, iz
sad već davno prošlih dana...). Ili kad je slučajno “ukačite” slušajući radio,
pa se magla odmah raziđe i zasija Trg republike (od početka decembra do kraja
januara pretvoren u “Trg otvorenog srca”, sa svim sjajnim sadržajima zaslađenim
svilenim bombonama) u ledenoj prestoničkoj noći. Beograd je uvek znao najbolje
da pleše i najlepše da slavi, dok sat otkucava poslednje minute sa ruba starog
kalendara, zaglušujući čak i petarde. Možda jedino parisku i njujoršku zimu
više sanjam. Ni košava ne smeta.
4)
Crvena jabuka - Za sve ove godine
Jabuka može biti kisela
i slatka, kao i ova odlična stvar, sa tačno tri decenije staža. Objavljena je
na istoimenom albumu, prekretničkom za bend i posvećenom tragično nastradalim
članovima, Draženu i Aljoši. Upravo Dražen Ričl je autor, njegov demo možete
poslušati OVDE, a drugovi su nedosanjani san pretočili u vinilsku stvarnost,
tako da ne može bolje, ni emotivnije. Praporci s početka, kao lajtmotiv i
vesela, svečarska protivteža, prate gradsku priču o zasićenosti ljubavlju. Ona
dogoreva kao cigareta i ništa, baš ništa pod milim Bogom ne može je obnoviti,
ali se zato može malo (p)o(d)smehnuti i, da, nazdraviti! Ne mora šampanjcem.
3)
K2 - Dabadamdam
Kad čujem izraz “vesele
devedesete”, ne pomislim na turbo-dizel koji se brzinom 200 na sat zakucavao u inflacijom i nestašicama ošamućene mozgove.
Jave mi se zvuk i slika koje su slali Tap 011, K2, Ortodox Celts, (prve)
Neverne bebe, Generacija 5 sa Đorđem Davidom, Ana Stanić...i dašak onog pravog,
svetskog, tvrdoglavo krijumčaren u balkansku tamnicu. Bila sam klinka kada je
duo sestara Kovač, Kornelijevih muzikalnih kćerki, spotovima i ritmom pratio
aktuelne “MTV” tokove. Bile su neobične, autentične, zgodne i luckaste. Danas
Aleksandra i Kristina imaju samostalne, veoma uspešne karijere, što su njihovi
počeci u velikoj meri nagovestili. Ovo je bila jedna od najslušanijih
prazničnih pesama, negde 1996/7, ako me pamćenje dobro služi.
2)
WHAM! - Last Christmas
Beše “gusto” između
prva dva mesta. I da sam odlučila da ne ponavljam favorite, ova divna pesma
bila bi pobednik, bez predomišljanja. Kako god, pre svega se radi o “skroz 80s”
numeri, od spota do zvuka, u najpozitivnijem smislu. Nosi određenu priču, spaja
uspomenu i sadašnje otkriće, razočaranje i oproštaj, sasvim u skladu sa vodećom
porukom praznika o ljubavi (ma i nesrećnoj), razumevanju, pomirenju. Zatim,
Džordž Majkl je zaista jedan od najboljih pevača, sa moćnim, izražajnim i
“milujućim” glasom, a to je kasnija solo karijera samo potvrdila. Naposletku,
lepo je ovde izgledao. Singl “Last Christmas”, mada objavljen još davne 1985.
godine, zapravo nema rok trajanja, a i podseća na to kako se onda provodio
odmor, koliko je pravog snega bilo i kako su se ljudi, na kraju krajeva,
zbližavali i rastajali, bez sajber posrednika.
1)
Crvena jabuka - Kad kazaljke se poklope
Ponovo! Preciznije,
treći put. Ma, bombardujem svoj mozak i čula, kao i sve oko sebe tom pesmom,
čim na vrata “zakuca” Nova godina. Neću se ponavljati, na ZIMSKOJ LISTI potražite, pa pročitajte kako je doživljavam i uklapam u kontekst sezone. Ovde
je barem poslušajte, jer, savršena je: za sve koji su bar jednom sami provodili
doček; za sve koji su se usred slavlja setili onoga ko je daleko; za svako
prisustvo u odsutnosti i složenost doživljaja sveta.
* Bonus:
Album:
Konceptualnih
prazničnih albuma je mnogo, uglavnom se odlikuju ponovljivošću i ne naročitim
kvalitetom, ali ja vam za ovu priliku izdvajam, uz veliku preporuku, “The Christmas Album” (2003) grupe Jethro Tull.
Klasika:
Šta
drugo, “The Nutcracker” (“Krcko Oraščić”
ili “Ščelkunčik”, kako vam više odgovara), balet Petra Iljiča Čajkovskog. S razlogom je najpopularnije klasično delo
u božićnoj sezoni, na scenama širom sveta. Imala sam zadovoljstvo da
prisustvujem obnovljenom izvođenju u beogradskom Narodnom pozorištu pre tri
zime.
Katarina je svoje nedavne utiske sa nama podelila OVDE, a svi koji su u mogućnosti, neka ne
propuste da uživaju u čaroliji (kad
sam već tekst otvorila sloganom iz jedne reklame, dobro dođe da ga tako i
završim!).
Odličan tekst Isidora 💖
ОдговориИзбришиPre svega jako mi se dopalo što si podelila kako se praznije u tvojoj porodici. Sa pojmom komunizam nisam bila upoznata da bduem iskrena do onog mog tag posta pa sam pitala baku ona kaže da je moj deda (sad pričam sve sa mamine strane jer očeva strana kod mene praktično ne posotji) bio komunista ali da i tada kada je glava letela zbog slavljena slave ona je sa mamom i ujkom slavila :) Kod mene se uvek praznovao Božić više nego nova godina. Hrišćani smo, tako mi je bilo rečeno od malena. Ja sam dugo bila jedinče, barem roditeljima ujakova starija ćerka rodital se kada mi je bilo 3,5 ali moja rođena srednja sestra tek kada mi je bilo 6,5 pa sam bila naviknuta da poklona ima uvek i kada god ja hoću. Dobijala sam ih kako za novu godinu a tako i za Božić (ova tradicija nastavila se do dana današnjeg kada i sestre i ja i baka dobijamo svoje). Ja nemam selo, kod mene je vuek bio u našem stanu. ha post i položajnik su interesantni i kod mene naime kada sam shvatila da položajnik (tj. prvi koji dođe u kuću) dobije neki novac ili poklon (kod mene kući je novac) počela sam da ustajem u 5 ujutru svakog Božića i odlazila po hleb kako niko pre mene ne bi "došao na vrata" babi je to i dan danas smešno s obzirmo da ja oduvek najduže spavam u kući :)
E ja sam izgleda jedino dete kome su veoma rano ubili veru u deda mraza (i mada je mama insistirala da se svage godine zove a meni je bio jeziv) kada sam jednom baku pitala ko je doneo poklone ona je rekla-ovo je od babe, ovo od ujke, ovo od mame i tate...Pa sam u obdaništu imala kreativan dogovor na pitanje ko je deda mraz "moja baka" :)
Kada sam aj dorastala Božić Bata je već bio sastavni deo naše kuće a baba je govorila da je to zapravo Sveti Nikola (zašto ne znam) opet ja sam malo mlađa od tebe pa možda se zato i razlikuje :)
Elem kao što vidiš ovaj komentar pišem prilično spontano i baš sam uživala u tome kako si predstavila svoje proslave kao mala.
Moja porodica i ako smo čistokrvni pravoslavci je mnogo prihvatila stvari od katolika: čizmu u koju nas čekaju pokloni, filmovi za Božić i muzika. Kod mene u kući je kao mala se sećam preovladavao mjuzikl (stavila sam ga i na listu filmova koja ide u subotu) "White Christmas" i ta pesma Binga Krozbija jedna je do prvih koje ja pamtim kao praznične pesme :) A sad da pređem na tovju listu
Ta amrajina pesma je stara koliko i ja, a znam je od malena bukvalno. Slušala se na kasetama moji su je jako voleli i ja je imam na sovjoj listi koja ide sledeće subote (31. decembar) :)
9 i 8.Iskreno priv put čujem za ove pesme od Đoleta i od Divljih jagoda eto prilike da je poslušam
7. Let it snow sam i ja volim samo ja sam slušala neku drugu verziju Din Marin ja msilim da je pevao tu ta mi ej od malena ostala isto od kada sam bila dete :)
6. i 5. i 4. i 3 nikad nisam čula. Crvena jabuka se kod mene sluša ali ovu ne znam inače slabo stojim sa domaćom mzikom. Za legende prvi put čujem ali puštam evo ritam i ne dopada mmi se ali vidiš ja Arsena mogu da slušam ne smeta mi :)
2. Obožavam ha na istom mestu je i kod mene na listi eto ti telepatije (ja sam već iskucala zato pričam)
1.Ne znam ni ovu. Eto blama ali dobro sada imam pilike da je psolušam :)
Što se dodataka tiče sviđa mi se predlog za krcka oraščića to je lepa klasična muzika mogla bih da slušam to :)
Sve u svemu i ako više od pola pesama ne znam uživala sam i otkrila nešto novo super post
Saro, hvala tebi na opširnom i lepom komentaru :))), drago mi je što ti je tekst bio zanimljiv, a lista otkrila neke nove-stare predloge za slušanje. Jedva čekam tvoj i Kaćin izbor!:)
ИзбришиZa komunizam - pazi, meni je jedan deda bio u partizanima, a drugi (pošto je za vreme rata ipak bio dete, pa nije mogao da učestvuje) okoreli komunista, ali, istovremeno su, kao deca sa sela, bili kršteni i slavili normalno kod kuće sve - državne praznike kao i verske. Tako je i moje odrastanje bilo u znaku oboje: 29. novembar, Prvi maj, Osmi mart, Nova godina - ali i Božić, Uskrs, slava. Nisam sigurna koliko je danas preterivanja u pričama o tome "leti glava zbog slave", jer sam pitala moje i ne znaju nikoga kome je bilo baš zabranjeno da upražnjava svoju veru. Eto, primer tate, bio je predsednik saveza komunističke omladine, a roditelji mu do kraja života slavili i bili vernici. Nekako, u našoj porodici jedno nije isključivalo drugo.
Kao klincima, zanimljivija nam je bila Nova godina, jer je bilo poklona, šarenila, pa Deda Mraz, pa crtaći na engleskom, a Božić je više bio onako starinski i ozbiljan. :)
Haha, odlična ti je ideja za položajnika, malo lukavstvo :); a i to sa bakom-deda Mrazom me podseća na moje iskustvo, nekako smo uvek znali da to roditelji kupe poklone i ostave pod jelkom, ali nismo hteli da narušimo iluziju, mada je stalno bilo "proturanja" spiska želja, kao, slučajno. :)
Deda Mraz je zapravo Sveti Nikola, a Božić Bata pojma nemam šta je, mislim da su tu naši pobrkali američku/"Koka-Kolinu" verziju hrišćanskog darodavca sa pogrešnim tumačenjem pesmice (on "bata", hoda, nije bata kao imenica), a sve je to jedno te isto, Deda Mraz.:)
Veruješ li da nikad nisam pogledala "White Christmas" i "It's a wonderful life", a to su baš božićni klasici?!? I pošto me oduvek sramota zbog toga, a videh da će oba filma biti na programu sad za vikend na hrvatskoj televiziji, rešila sam da konačno nadoknadim propust.
O prazničnim filmovima koji su obeležili moje odrastanje, pišem u nedelju.:)
Marajine prve albume uopšte najviše volim, em su joj pesme bile najbolje tada, em je ona izgledala najbolje i neizveštačeno, a i puštala svoju glaščinu, dok sad sve nešto šapuće.
I verzija Dina Martina je odlična, u pravu si :), uvek je nekako ispustim iz vida.
Hvala ti mnogo i jedva čekam tvoju listu!:)))))
Onaj osećaj kada čitam tekst, koji precizno prati tok mojih misli ovih dana, toliko da nekad pomislim da je neverovatno da kada čitam ovakve tvoje postove neprestano klimam glavom u stilu da, da potpuno se slažem.😆
ОдговориИзбришиBaš me vratiš u detinjstvo. Da, u to vreme je NG zaista bila bitnije, šareni ukrasi, obavezni paketići iz firme, uglavnom sačinjeni od slatkiša, igračke, ako je preduzeće baš jako, traicionalne Pink pesme, koje uopšte nisu bile tako loše, eh stara dobra vremena.😆Mi smo u školi imali i nešto poput litrije, gde ranije izvlačimo ime osobe, kojoj treba da kupimo neku sitnicu i onda na dan dočeka se nalazimo i poklanjamo. Mislim da devedesete, imajući u vidu današnje vreme dobro opisuje citat It was the best of times, it was the worst of times.😆
Nisam Grinč, ali je ukrašavanje Beograda početkom novembra meseca za mene zaista bilo previše, naročito kada sam načula da je u pitanju namešteni tender, ali nas ništa ne treba začuditi.
Mene sezona slava pomalo užasava, neko sam, u manjini, ko smatra da takve prigode, a naročito Božić, treba slaviti intimno, u okruženju najmilijih, pa dok se tako radi i na "zlom Zapadu", kako ga patriote zovu, kod nas su se odomaćile žurke, te generalna proba, dnevna, te doček, te repriza dočeka, te repriza reprize i zaista se ne zezam, moji drugari prodavali komplet karata za to jedne godine.😆
Ovo doba godine zaista nosi posebne osećaje, ali sam ja ipak dete leta, tako da jedva čekam proleće, zimi sam u hibernaciji kao mečka Božana.😆
Ovih dana non stop pevušim Maraju.😆
Hvala, jao, nemaš pojma koliko me obradovao ovaj komentar!:)))* Baš mi je drago što se pronalazimo u ovome, na kraju krajeva, ta smo generacija, zaista mi ovo saznanje znači.:)
ИзбришиPink pesme su bile vrlo dobre, čak se još sećam nekih refrena, a zaboravih da napišem kako je doček 2000. godine bio posebno euforičan, prodavale su se i one naočare sa brojevima!:)
Potpuno se slažem za devedesete. Mi smo 31. imali kao žurkice u učionici, svako donese ponešto od grickalica i sokova, obavezno KASETE i sve okitimo balonima, izđuskamo, pa pravac kući. Usput otkidamo ledenice sa oluka, jedemo "Milky Way" čokoladice u obliku zvezda (nikad ih više nisam našla u prodaji!)...."those were the days"! Ni iz čega nešto!
Meni takođe ide na žice prerano ukrašavanje, ali još gore je ovde u Čačku - možda si čula za ovu peticiju da se umesto organizovanih koncerata na gradskim trgovima, novac prosledi u humantirane svrhe, ali, ne, naš gradonačelnik ne da Lepu Brenu...
Ne volim slave, potpuno se slažem da je Božić uz verske praznike generalno, nešto privatno, porodično, intimno. Sada su počeli da petardaju i 7. januara, bajkeri i kamiondžije voze kroz grad, haos...dobro si me podsetila na fenomen reprize, to sam takođe zaboravila!:))))
Ma, ništa bez leta, realno!:*
Čula sam, čula, meni je to super ideja. Mi Pančevci, na žalost, nikada nismo ni imali doček, pa ni nemamo čega da se odreknemo.😆Zato iste ukrase furamo već dvadeset godina.😆
ИзбришиJao da žurke u učionici, pa pomerimo klupe i stolice, haha i đuskamo uz kasete, baš, bilo je nekako surovo, ali i nevino vreme, deluje mi kao da smo mi kao deca bili istovremeno i očvrsli, ali da smo zadržali bar neki duh starijih generacija. Zato i volim ovakve tvoje tekstove, mogla bih da pišem večno i da se podsećam.😘
E, priča ima i epilog! Sinoć nadležni za KULTURU i omladinu dade izjavu za medije, kako narod ne treba da brine, ima sredstava i za, citiram, "humanističke"(!) svrhe i za organizovanje koncerta "oko koga se dva meseca pregovaralo" sa Breninim menadžmentom, uostalom, "Čačku fali takvih manifestacija"....
ИзбришиPotpuno se slažem, zaista je tako bilo.
I dok pišem, podsetim se i sama svega, pa bolje razumem sebe danas, na neki način.
Hvala ti još jednom.:)))
Vau, nisam očekivala baš ovako dugačak post. Baš nekih pet minuta pre nego što sam krenula da čitam ovaj tekst, muž i ja smo završili sa nostalgičnim prisećanjem kako je to bilo kad smo bili mali. Izgleda da ovo doba godine generalno budi takav osećaj u ljudima :)
ОдговориИзбришиJa još nisam okitila jelku, iskreno strah me je, novo mače se ponaša kao da je uključeno na struju, nisam sigurna da će jelka izdržati 15 minuta u vertikalnom položaju. Što ne znači da neću probati! :D
Svaki put obećam sebi da ću pokušati da budem konciznija - i uvek se raspišem. Nadam se da nije bilo preterano i dosadno, to je glavno!:)
ИзбришиVerujem da baš zbog posebnog doživljaja praznika, koji smo imali u detinjstvu, još dugo kasnije zadržimo takav pogled, nostalgičan, u želji da sve opet proživimo na isti način.
Hehe, srećno - sudeći po iskustvu sa mačkama moje tetke, njih ni visina na koju postaviš, npr. televizor, neće sprečiti, bilo je tu pentranja i obaranja suvenira iz Grčke, npr, pa teško da će svetlucava jelka biti bolje sreće!:))) Ali, svakako pokušaj!
Hvala ti na čitanju!:)
Samo da raportiram da sam jutros našla jelku na podu. Eto, toliko :D
Избриши:))) Nadam se da nemaš lomljive lampione!
ИзбришиSamo nek se igra.:)
Treća sreća :)
ОдговориИзбришиTaman kad zaboravim koliko neku pesmu obožavam ti me na nju setiš.. Tu numeru "Đavola" obožavam, za mene je najbolja njihova, a Tifa je neprevaziđen!
Maraja, ispadosmo svi k'o "programirani" da u ovo doba godine pevušimo tu numeru, ali jače je od mene, refrena se setim bar tri puta na dan, ako ništa drugo. :D
Danas je dotična nešto treće, meni krajnje bezukusno sa sve onim dekolteom totalno prostački da ne upotrebim drugi izraz.. :)
Frenkija obožavam, biće gost i na mojoj listi.
"Last Christmas" najdraža Džordžova definitivno.
Jao, ja sam jedna od onih koji ne vole "Legende" i Zvonka, ali zato mi je Arsen ok.
Balašević, jedan od najboljih stihoklepaca, svaka pesma je poput kratke priče, hvala mu na tome..
"Krcka" koliko god da slušam ne može da dosadi, šanse nema.
Hvala ti na tekstu. :*
Hvala :))), eto šta je telepatija, a bogami i neko opšte raspoloženje koje nas je zahvatilo ovih dana!
ИзбришиMarajina mi pesma ne izbija iz glave.
E, meni od Džordža "Careless Whisper" bez konkurencije, pa dobar deo ploče "Faith", al ova sa liste ima posebno mesto i svakako mu je u vrhu opusa.
Meni su "Legende" dobre, Arsenove tekstove volim - međutim, smara me njegov glas i način interpretacije, a Zvonka i dalje ne mogu da smislim, ne vredi!:)
Jedva čekam da čujem tvoju listu. :))))