недеља, 6. новембар 2016.

Tužno srce pesnikovo: "Aleksa Šantić" (1992)


piše: Isidora Đolović

“O mili časi, kako ste daleko!
Vi, draga lica, iščezla ste davno!
Pusta je soba... moje srce tavno...
I bez vas više ja sreće ne steko'...”
(Aleksa Šantić, Pretprazničko veče)

Hoće li televizijska jesen i rana zima biti “berićetne”, više zavisi od kvaliteta nego kvantiteta serijske ponude. Otkad su se u trku za naklonošću gledalaca aktivno uključili Internet (navedimo samo primer sve uspešnije mreže “Netflix”) i kablovski operateri, ne dovodi se više u pitanje brojnost opcija koje nam se stavljaju kao mogućnost odabira. Doslovce iz svakog žanra, za svaki - pa i najprobirljiviji apetit, nađe se odgovarajući format i tema. Problematični su “tek” njihovi vrednosni atributi. Sa svih strana zasipani raznovrsnim sadržajima, gubimo strpljenje, ali sve više i sposobnost objektivne procene čemu to istinski zasluženo posvetiti, ionako rasutu, pažnju.

Između ostalog, krajem novembra stiže nam nastavak četvrte sezone popularnih “Vikinga” (odbrojavanje vas očekuje za dve nedelje). Mada je daleko (letnje) sunce i sedmi ciklus “Igre prestola”, već su “procurele” fotografije sa snimanja, pa se sa sigurnošću može potvrditi susret Deneris i “tetkinog mezimčeta” Džona, sa sve zmajevima. Nedavno je kompletiran prvi krug od osam epizoda najnovije BBC-jeve serije o dugovladajućoj kraljici Viktoriji (prikaz takođe očekujte do kraja godine na ovim stranicama) i to su samo neke od mogućnosti, uz vazda aktuelne “obnove gradiva”. Što se domaćih kanala tiče, RTS je uz brze reprize ionako još svežih “Komšija” i “Čizmaša”, započeo emitovanje prve krimi-serije po uzoru na svetska ostvarenja slične vrste (red forenzike - red pucačine i jurnjave - red romanse), “Ubice mog oca”. I to su samo naslovi vredniji spominjanja, ne računajući usiljeni i banalni humor koji nude Bajićeva “epopeja” o selu i babi, ili pak razočaranje (nakon obećavajućeg starta) “Sumnjiva lica”, kao dve krajnosti sa sličnim efektom. Sa zakašnjenjem, drugi program nacionalne televizije otkupio je “Peaky blinders” (u prevodu “Birmingemska banda”) i “Orphan black” (“Crno siroče”), dok komšijski HRT2 dozirano nudi četvrtu sezonu već pomenute “Igre pr(ij)estol(j)a” i treću “Vikinga”.

Kada je o udarnim terminima reč, lokalne televizije se uglavnom, iz ne sasvim jasnih razloga, oslanjaju na “proverena” repriziranja. Ovaj potez može biti istovremeno odličan, pod uslovom da je izbor materijala na koji će publika biti podsećana pravi, ali i promašaj usled hiljaditog “prežvakavanja”. Teško da vam se od vrtenja jednog te istog, koliko god ga simpatisali, na kraju neće slošiti. U svojoj arhivi, RTS poseduje veliki broj zaboravljenih, a zaista sjajnih serijala koji godinama, pa čak ni decenijama, nisu bili pred očima auditorijuma - uprkos tome što su svojevremeno ostali u lepom sećanju i sigurno bi ponovljeni dojam bio jednako pozitivan. Njima je, avaj, namenjen izrazito neprikladan termin od 9 h ujutru, kada većina sasvim opravdano nije uz male ekrane. Samim tim, propuštamo jedinstvenu priliku da se uverimo u to kako domaći serijski program ne čine jedino Pavić, Šotra i njihovi repetativni igrani sižei, prepuni “omiljenih” šablona i stereotipa. Tako je u poslednjih par godina, odmah nakon Jutarnjeg programa, u etar iznova pušteno gotovo celokupno blago iz produkcije počivše nam države - međutim, ko je stvarno mogao da sve to isprati, kamoli redovno i u kontinuitetu? Možda samo penzioneri i - nezaposleni! Otuda ponovljeni apel RTS-u, po milioniti put! Sa druge strane, upravo zahvaljujući nezavidnoj činjenici nezaposlenosti, u moj je vidokrug dospela jedna serija koja me iskreno oduševila, pa sam je odgledala sa neskrivenim zadovoljstvom.

Problem sa malim narodima i kulturama poput naše, prvenstveno je u tendenciji za davanjem prednosti stranom i otpisivanju domaćeg kao uvek i bespogovorno “nedovoljno dobrog”. Fascinirani smo (i s pravom) zapadnjačkim kostimiranim dramama, kolektivno se prati i uzdiše za “Sulejmanom Veličanstvenim”, sanja o predelima Italije, Brazila, Argentine s početka minulog stoleća. Previđa se činjenica da su ulaganja u film i kulturu uopšte kod nas, za razliku od velikih produkcija i nacionalnih kinematografija, više nego oskudna do nepostojeća, pa samim tim ni rezultati ne mogu biti na približnom nivou. Iako smo poslednjih godina imali “Montevideo”, “Jagodiće”, “Šešir profesora Koste Vujića”, “Branio sam Mladu Bosnu”, “Vere i zavere”, “Miris kiše na Balkanu”...a ozbiljno se najavljuje početak snimanja čak dve serije o Nemanjićima (ponegde nerealno ambiciozno opisane i kao domaća “Igra prestola”), nismo poznati po naročito čestim, ni dobrim, primerima onoga što se u svetu zove period drama. Ovo ne znači da ih nemamo, već je naprosto selekcija pogrešna. I time se vraćamo problemu loše “rotiranih” rasporeda, zbog kojih su neki od nepravedno zaboravljenih do sasvim opskurnih naslova iz doba Jugoslavije, oku znatiželjnih gledalaca dostupni jedino u famoznom ranojutarnjem terminu (bez reprize!), a prime time za to vreme pripada učenju napamet dogodovština ujke iz Amerike, Gavrilovića i Popadića ili, daleko bilo, petlovačke bratije.

Ukaže li vam se, ipak, prilika - otkrićete da će čak i u relativno skromnim uslovima, ako su scenario i kasting dobri, krajnji ishod biti odličan. Dobri primeri su: “Vuk Karadžić”, “Svetozar Marković”, “Jastuk groba mog”, “Kraj dinastije Obrenović” i predmet današnjeg teksta, serija “Aleksa Šantić”. Kroz njih je dokazano da naša istorija ima da ponudi i te kako značajne, dramski vredne i potencijalno zanimljive teme, pa van udžbenika vrlo živopisne ličnosti. Dramatizujući manje-više poznate priče, uči nas nepretencionzno i na način najbolje beletristike (koja im je neretko predložak).
Od svih pesnika srpske moderne, Aleksa Šantić je još za života postao najpopularniji, ali i najpotcenjeniji predstavnik našeg stihotvoračkog Panteona. Bez Disove “ukletosti”, Pandurovićeve poze, Dučićeve i Rakićeve uglađenosti, Bojićeve ekscentričnosti i temperamenta, mostarski bard je ipak svojim, pre svega rodoljubivim i ljubavnim stihovima, dao nemerljivi doprinos borbi za ostvarenje jugoslovenskog sna, uz nenametljivo premošćavanje jaza između tradicionalnog i savremenog. Njegovi rukopisi su postali osnova za neke od najlepših sevdalinki, njegove ideje i osećajnost nadahnuli generacije, a turobni i bolom ispunjeni život zauvek uticali na percepciju pesnikovog portreta. Jer, kada kažemo Šantić, uglavnom istog trena prizivamo pred oči poznati, lepi i dobrodušni lik sa crno-belih fotografija, u svesti zabruje zvuci violine praćeni poznatim rečima, zatrepere i zamirišu “stari dani” koji su opsedali i Stankovića.

Otprilike u vreme kada smo kao osnovci napamet deklamovali “O, klasje moje”, uhvatila sam na televiziji fragmente ekranizacije biografskog romana o pesniku tužnog lika iz “Čitanke”. Kao kroz maglu se prisećam da su se kadrovi tog serijala odlično uklopili u predstavu koju sam stekla o književniku - bilo je tu mnogo neizrecive tuge, tragike, detinjem umu nejasne, ali srcu prepoznatljive. Ostala mi je u svesti baš takva slika “jadnog Alekse”, a osećaj bliskosti trajao čak i u danima studiranja, kada je elitistički nastrojena većina kolega, pa i profesora, neskriveno potcenjivački govorila o njegovom opusu. Tek sam nedavno, napokon odgledavši “neuhvatljivi” serijal na televiziji, shvatila da ne samo što imam knjigu na osnovu koje je snimljen, da sam zapanjujuće verno upamtila mnoge scene, već i da je saosećanje, razumevanje i poštovanje iz odrasle perspektive postalo samo još veće. O čemu se radi?
stari Most(ar)
Serija “Aleksa Šantić”, snimana u predvečerje raspada SFRJ i velikog sukoba koji je prekinuo njeno premijerno emitovanje (april-maj 1992.) na sarajevskoj televiziji, nastala je u koprodukciji Beograda i Ljubljane. Prethodio joj je, po današnjem trendu, igrani film “Moj brat Aleksa” (1991), čiji je dopunjeni sadržaj raspoređen na ukupno osam pedesetominutnih epizoda. Svaka od njih nazvana je po određenoj značajnoj ličnosti iz pesnikovog života, da bi završna napokon ponela njegovo ime. Tužna sudbina, životni i stvaralački put(okazi) Alekse Šantića od ugledne trgovačke porodice, preko formiranja i vođenja pesničkih krugova, borbe za ujedinjenje Južnih Slovena i zbacivanje okupatorskog jarma, do lične emotivne bure zamršene sa kulturno-političkim kontekstom vremena, uglavnom ne napušta rodni Mostar. Ambijent multinacionalnog, multikulturalne sredine između otvorenosti prema svetu i skučenosti patrijarhalnog poretka, dočaran je ubedljivo, slikovito, potresno - ali ne i patetično. Pesnikova velika, napaćena duša oslikana je efektnim, fantazmagorično-košmarnim prizorima, a relativno kratki vek obeležen nizom gubitaka prolazi u smenama bunila i entuzijazma, naleta radosti i očajanja.

Kao drugi po redu sin imućnog trgovca Riste Šantića, koji je sa bratom Mihom (strogi, autoritativni “Adža”) držao uspešnu magazu, Aleksa je rano ispoljavao želju za školovanjem i razvijanjem lirskog talenta, privrženost domu i rodnom gradu, ali i odbojnost prema zacrtanom, očekivanom putu nastavljača porodičnog poziva. Ove će se sile u njemu do kraja žestoko sukobljavati, potpomognute nasleđenim slabim zdravljem i urođenom osetljivošću. Aleksa nije mogao bez svog Mostara (Brankovca), bez pesama - ali, ni svoje tuge. Uvek uskraćivan i rastrzan između dužnosti i htenja, umro je “ranjav i željan”, poput Stankovićevog gazda-Mladena. Prohujali su i tragove na njegovoj duši ostavljali: ustanci, pozorišta, logor; klasne razlike, cenzura, borba; rodoljublje, aneksija Bosne i Hercegovine, OGROMNA LJUBAV - prema narodu, porodici, gradu, nesuđenim izabranicama, umetnosti. Šantićev put bio je posut trnjem i zasipan kišama, jedna beskrajna agonija iz koje su “pregorele” mnoge divne pesme.
Istinska intelektualna elita, oko 1905. godine: Šantić sedi (treći s leva) u društvu "Svetka" Ćorovića, Sime Matavulja,
Janka Veselinovića, Jovana Skerlića, R. Domanovića, A. Šole, Milorada Mitrovića, Slobodana Jovanovića...
Pre svega, najveće zasluge za to što je serija tako očaravajuća, pored znalačke dramaturgije (koju potpisuju Abdulah Sidran, Tarik Haverić i Bojana Andrić) i pretakanja knjige Josipa Lešića - “Aleksa Šantić-roman o pjesnikovom životu” - u veoma dobar scenario (tandem Lešić - Đorđe Lebović), pripadaju reditelju Aleksandru Jevđeviću i iskusnoj glumačkoj ekipi, predvođenoj Branislavom Lečićem u naslovnoj ulozi. Kako je navedeno, serija je u potpunosti zasnovana na dokumentarnoj građi, obuhvatajući dug vremenski period (1878-1924) i, kroz detaljnu rekonstrukciju jedne epohe, živopisni portret jednog od njenih najznamenitijih učesnika.

 U glavnoj ulozi, Lečić naprosto briljira. Fizički i glumački, izvanredno se stopio sa likom pesnika, prenoseći svaku njegovu ranu, dilemu, zanos i brigu vrlo ekspresivno i saosećajno. Mladog Šantića igra Boris Milivojević, njegovog oca Ristu - Miodrag Krivokapić, dok je strogi “Adžo” Uroš Kravljača. U mnogobrojnoj porodici Šantića, uz Aleksu su stariji brat Pero (Aleksandar Berček), mlađi Sava (Svetislav Goncić), Jeftan (Slobodan Negić) i Jakov (Dubravko Jovanović), majka Mara (Nada Đurevska), kao i sestre Staka i Persa (Dragana Varagić). Iskusni kasting dopunili su Miralem Zupčević (kao Svetozar Ćorović, čuveni književnik i Aleksin prijatelj, kasnije zet - s obzirom da se oženio Persom Šantić), Dragan Jovičić (Dučić), Gojko Šantić (Atanasije Šola), Tanasije Uzunović (mentor Ljudevit Vuličević), Igor Pervić (Osman Đikić)...Ključnu ulogu imaju dve dame koje je, u različitim periodima života naš pesnik voleo, Anka Tomlinović (igra je prelepa Snežana Bogdanović) i Zorka Šola (Alma Prica).

Uz plejadu istorijskih ličnosti koje defiluju malim ekranom, smenjuju se brojni presudni istorijski događaji, od ustanka poznatog kao “nevesinjska puška”, osnivanja Srpskog pevačkog društva “Gusle”, pokretanja čuvene mostarske “Zore”, do aneksione krize i oslobodilačkih ratova. Upoznajemo se sa dejstvom književne kritike, uticajem periodike, međunacionalnim tenzijama, nerazumevanjem unutar porodice za sklonosti njenih članova. Posebno je tužna Aleksina prva i, verovatno najveća, ljubav sa Hrvaticom Ankom, kćerkom siromašnog fotografa, koju su osujetili članovi pesnikove porodice kao “staleški i nacionalno neprihvatljivu”. Kukavičluk i nemogućnost da se suprotstavi volji svojih, Šantić će prebacivati sebi do kraja života. Drugi put kada se zaljubio i ponadao da će biti srećan, koketna priroda Zorke (sestre Atanasija Šole) i visoke ambicije njene porodice isprečili su se i na neki način osvetili u ime prošlosti. U seriji, ove epizode su fantastično uvijene u ruho snoviđenja i alegoričnih prizora, a stihovi inspirisani nemilim iskustvom uspešno pretočeni u vizuelno.
Lečić i Bogdanovićeva kao Aleksa i Anka...
...i sa Almom Pricom u ulozi Zorke Šoline
I ja snova čujem zveket tvojih grivna,Po licu me tiče tvoja kosa divna,Dok mjesec kroz vrbu čisto srebro lije...
Scenografija korespondira sa opštim tonom priče na veoma visokom nivou. Posebno bih pohvalila božanstvene kostime koje nose Anka i Zorka. Kadrovi starog mosta na Neretvi, snegova, vinograda, noćnih pljuskova, utiču da se ličnost i delo savršeno prožimaju sa pričom, reprezentovani kroz igrani medij. Odlučujuća je i snaga muzike, možda presudan deo magične, melanholijom ispunjene atmosfere, nekad avetinjski turobne, češće istinski emotivno ispunjene. Kompozicije Ranka Rihtmana, na Šantićeve stihove, izvodio je čuveni šansonjer Dragan Stojnić. Naročito je upečatljiva uvodna špica, sa lajtmotivskim odlomkom iz “Pretprazničke večeri” (čiji citat i otvara ovaj tekst).

Mada su u poslednje dve epizode događaji pomalo “skokoviti” i veliki deo radnje silom prilika morao da se “preleti”, prikaz starenja glavnog lika i njegova uzaludna borba sa vremenom, nisu neubedljive kao što prečesto biva kada se zahvati širok opseg radnje. Romantično, poetično, inteligentno i setno, neprekidno se razmatra život kakav je mogao biti - a ipak bez vajkanja, u odnosu na ono što je od njega (p)ostalo. Bojim se da nisam kadra zaista preneti celokupno oduševljenje, pa najiskrenije preporučujem da, ukoliko ste propustili televizijske projekcije, pogledate seriju na sledećem Youtube kanalu: