piše: Isidora
Đolović
Današnji tekst
neminovno će se dotaći aktuelne vesti o (neočekivanoj?) pobedi kontroverznog
biznismena Donalda Trampa na američkim predsedničkim izborima. Kako i ne bi?
Pored toga što se radi o događaju godine, on na simboličan način dotiče i
pitanje koje sasvim slučajno povezuje i tri klasika odabrana za subotnju
preporuku. Radi se o američkom snu, pojmu koliko
popularnom, toliko i neodređenom, fluidnom, uvek privlačnom. Uglavnom se smatra
da “american dream” počiva na tri osnovna postulata: ravnopravnost
(demokratija), porodica (jedinstvo) i moć (novac). Njima se, praktično od
sticanja nezavisnosti, zapadna velesila ponosi, razmeće, privlači uboge
hodočasnike iz svih delova planete pod svoje skute. I kada se ove vrednosti za
koje se zalažu, istovremeno ih najstrašnije kršeći na mnogo načina, poljuljaju
i dospeju u ozbiljnu krizu kao sada, nije toliko šokantno, ni neobično, što se
u pomoć doziva šarlatan koji obećava zaokret.
Biće gunđanja, pripremite se! |
Protivrečnosti
bleštavog sna o američkom svetu slobode i bezgraničnih mogućnosti, često su do
sada isticali veliki pisci. Podsetimo na tri klasika koje bi svako, barem tokom
školovanja, trebalo da pročita, koliko zbog njihovih neospornih
književno-istorijskih vrednosti, toliko i radi otvaranja očiju pred surovom
istinom. A ona glasi: teških razdoblja je uvek bilo, samo što ljudski rod zaboravom
nastoji da bolje podnese i sebe i svet, pa se svaki put iznova čudi
ponovljivošću problema. Pitanja netolerancije, rasne podeljenosti, kraha
porodice kao institucije, krize morala i, kao vrhunca, socijalne ugroženosti
koja srozava ili uzdiže ljudsko dostojanstvo u presudnom trenutku, odavno su
otvorena. Hoćemo li potražiti pouku?
1.
“Ubiti pticu rugalicu” - Harper Li
Očaravajuća priča nas
prenosi u tridesete godine XX veka na američkom Jugu, u svet devojčice
Džin-Luiz "Skaut" Finč, kćerke lokalnog advokata Atikusa Finča. Možemo
izdvojiti dve vodeće teme:
1. Skautina sećanja na radosti i tuge odrastanja, igre, "vereništvo" sa Dilom (drugar koji o raspustima dolazi kod tetke iz komšiluka), tamnoputu kuvaricu Kalpurniju, starijeg brata Džeremija "Džema" i glavnu figuru - oca Atikusa (kao pravnika, roditelja i čoveka);
1. Skautina sećanja na radosti i tuge odrastanja, igre, "vereništvo" sa Dilom (drugar koji o raspustima dolazi kod tetke iz komšiluka), tamnoputu kuvaricu Kalpurniju, starijeg brata Džeremija "Džema" i glavnu figuru - oca Atikusa (kao pravnika, roditelja i čoveka);
2. Problemi na koje
nailazi istinoljubiv i čovečan Belac dok na američkom Jugu nastoji da izbori
pravdu za nedužnog, a optuženog Crnca. Namerno koristim velika slova. Poruka
jednakosti i solidarnosti, koja isijava sa svake stranice ovog romana, to
nalaže.
Iz prozračnog carstva detinjstva naglo se prelazi u zamršeni svet odraslih,
koji Skaut opisuje služeći se njihovim rečnikom, ali iz detinje perspektive.
Njeni komentari dolaze sa stanovišta deteta, a upravo takav spoj bezazlenog
viđenja surovosti i licemerja daje događajima humoristični ton. Predrasude,
uskogrudost i pokušaji jednog časnog i pravičnog pojedinca da ih razbije, čine
drugu (i glavnu) temu romana.
Svetovi odraslih i dece
prepliću se i kroz dve ličnosti oko kojih se pomenute teme razvijaju, a koje se
gotovo i ne pojavljuju. Prvi je Artur "Bu" Redli, sused koji dvadeset
pet godina nije napustio kuću, pa se o njemu ispredaju svakojake zastrašujuće
legende. Drugi je Tom Robinson, crni radnik optužen za silovanje bele devojke.
Obojica predstavljaju izvor nelagode i straha, jer su (svaki na svoj način)
zajednici nepoznati i ne uklapaju se u predstave koje su građani Mejkomba (u
Alabami) skrojili. Iracionalnom dečjem strahu od Bua Redlija odgovara nerazumna
odbojnost meštana prema Tomu Robinsonu. Obe ličnosti simbolično predstavlja
ptica drozd, koja peva ne čineći štetu i greh ju je ubiti. Ali, u nazovi-demokratskom
društvu, svaka različitost podstiče zločin i stradanje.
Deca nastoje da sa
radoznalošću i otvorenošću upoznaju ono čega se boje, a razotkrivanjem pobede
strah i time rasprše predrasude. Ipak, u korenu svega je vaspitanje koje im
pruža Atikus Finč, nekonvencionalno u očima zajednice, ali ispravno i pošteno
sa svakog etičkog stanovišta. Uči ih da svako ljudsko biće možemo upoznati i
razumeti tek kada barem na tren "obujemo njegove cipele i malo prošetamo u
njima."
Roman donosi često
napetu fabulu, duhovite dijaloge, neočekivane obrte i mnoštvo neobičnih
ličnosti svih uzrasta i profila. Autorka je delo nazvala jednostavno
"priča o ljubavi". Umesto zaključka, sa zadovoljstvom vam prenosim
deo dijaloga Skaut i Džema:
Ja
mislim da postoji samo jedna vrsta ljudi. LJUDI.
I ja sam to mislio kad sam bio u tvojim godinama. Ako postoji samo jedna vrsta ljudi, zašto se međusobno ne slažu? Ako su svi isti, zašto se upinju da potcene i omrznu jedni druge? Skaut, mislim da počinjem nešto da shvatam. Mislim da počinjem da shvatam zašto Bu Redli ostaje sve vreme zatvoren u onoj kući...zato što ŽELI da ostane unutra.
Velikoj popularnosti
romana doprinela je ekranizacija iz 1962. godine. Nedavno se pred čitaocima
napokon našao, uslovno rečeno, nastavak pod nazivom “Idi, postavi stražara”.
Istim preciznim i zanimljivim stilom, ova knjiga prati sada već odraslu Skaut,
koja prilikom povratka u rodni grad otkriva kako njen obožavani otac, Atikus,
ipak nije tako savršeno biće...
...................................................................................................
2.
“Buka i bes” - Vilijam Fokner
Pamtljivi naslov ovog
odličnog romana inspirisan je Šekspirovim citatom:"Život je priča koju
idiot kazuje, puna buke i besa, a ne znači ništa", koji verovatno pamtite
iz “Magbeta”.
Fokner na majstorski
način demonstrira tehniku toka svesti i ukrštanje tri vremenska plana. Na
početku je dodat autorski predgovor, koji predstavlja likove i služi kao
objašnjenje radnje. Sam sadržaj prepliće dešavanja iz tri aprilska dana 1928.
godine i juna 1910, viđena očima tri osobe iz porodice Kompson: idiota
Bendžija, studenta Kventina i poslovnog čoveka, kompleksima opterećenog škrca
Džejsona. Indirektno je uvedena i perspektiva Crnaca koji rade u njihovoj kući,
a na najširem planu predstavljena je slika američkog društva (u pitanju je
gradić Džeferson) i degradacija jedne stare, uticajne porodice kroz
"nečistu krv" njenih poslednjih članova.
Opadanje i nestanak
Kompsonovih predstavljeni su kroz tri fokalizatora i osobe iz njihovog
okruženja. Od četvoro dece, najstariji je Kventin, u čije je školovanje na
Harvardu sve uloženo, koji je gajio rodoskvrne želje prema sestri i izvršio
samoubistvo na koledžu, dva meseca pre njene udaje. Kandis - "Kedi"
je još kao devojčica bila neobuzdana i svojeglava, da bi sa osamnaest godina
postala varoška bludnica, udala se i po rođenju deteta (sumnjivog očevog
porekla) bila oterana od strane muža. Bendžamin - "Bendži" je
maloumnik, kršten kao Mori (po ujaku), ali promenjenog imena da bi se izbegla
zla sreća; uškopljenik koji voli plamenove i svoju sestru Kedi, koji će do
trideset treće godine živeti sa svojima, dok ga ne pošalju u ustanovu za
umobolne. Džejson, najmlađi brat, najteže je pogođen grehom starijih, pa usled
nedostatka novca nije mogao da nastavi školovanje i to je uticalo da postane
iskompleksiran, opterećen štednjom, čuvanjem ono malo preostale porodične časti
i ugleda prezimena. Naposletku, tu je Kventin, sedamnaestogodišnjakinja koju mu
njena majka - Kedi, uveliko izopštena iz porodice, šalje na staranje. Devojka
se loše slaže sa ujakom,u još većoj meri ispoljavajući nasledne grehove.
Ukoliko se bojite da je ovo bio "spojler", reći ću samo da je autor već na početku saopštio isto čitaocima, a kako je došlo do svega i kuda će kob odvesti ove živopisne junake - otkrijte sami.
Ukoliko se bojite da je ovo bio "spojler", reći ću samo da je autor već na početku saopštio isto čitaocima, a kako je došlo do svega i kuda će kob odvesti ove živopisne junake - otkrijte sami.
.........................................................................
3.
“Plodovi gneva” - Džon Štajnbek
Iskreno rečeno, ovaj
roman me poprilično razočarao. Kao veliki ljubitelj Štajnbekovog stila,
naročito onog demonstriranog u romanu "Istočno od raja", a pogotovo
znajući za kultni status koji "Plodovi gneva" imaju u američkoj
književnosti, očekivala sam mnogo. Možda i previše. Ukratko, ovo je pravi socijalni
roman, usredsređen na veliku krizu tridesetih godina XX veka, nepravde
ekonomskog i političkog poretka i stradanja siromašnih poljoprivrednih radnika
(ovde ih reprezentuje porodica Džod). Opisana je duga selidba farmerskih
porodica iz Oklahome, nakon što im banka oduzima zemljište koje su obrađivali,
do Kalifornije koju zamišljaju kao "obećanu zemlju", raj u kome je
uvek sunčano, pomorandže i breskve rastu nadohvat ruke, a posla ima za svakoga
ko želi da radi (Zvuči poznato? Zanimljivo je kako se način na koji Zapadnu obalu
i dan-danas doživljavamo gotovo nimalo nije izmenio). Surovost života na drumu
pokazaće bezemljašima tragiku njihovog položaja. To je kretanje - nikuda. Roman
čine dva dela: "Opustela zemlja" i "Trula čarolija".
Šta je ključni
nedostatak ovog dela?
Pre svega, likovi su
prilično besprizorni, čak nisu ni crno-beli. Na momente, ali samo površno,
priča podseća na Zolin "Žerminal" - međutim, autor ovde nije uspeo da
iznese temu sa onakvom snagom i ubedljivošću. Njegovi junaci su biološki,
životinjski determinisani, njihova beda potresna, njihovi mestimični monolozi
dosta dobri i ubedljivi, ali, skupa posmatrano, sve je to rasparčano i
nedovoljno povezano u dobru celinu.
Zanimljiv pripovedni
postupak čini smena kraćih, uopštenih poglavlja (o sudbini naroda) i dužih,
razvijenijih, pojedinačnih (o sudbini Džodovih). Ali, dinamike pripovedanja
nema u dovoljnoj meri. Ono je razvučeno, monotono i, mada to odgovara
jednoličnosti i beznadežnoj poziciji ovih ljudi u svetu, zna da
"ugnjavi" čitaoca.
Vidljiva je humanost
autorske ideje, namera da široko obuhvati jedan društveni trenutak, ali, manjak
kreativnosti učinio je svoje i lišio delo životnosti, snage, boja - pa makar i
sumornih! Simbolika naslova je izuzetno dobra, međutim, u samom tekstu slabo i
na marginalnim mestima istaknuta. Šteta...Trgnuće vas, ipak, završetak -
najkontroverzniji ili najpotresniji u istoriji književnosti, procenite sami.
-------------
* Bonus komentar: Istina,
kao globalna sila čije je državno uređenje važno i za ostatak sveta, nije čudno
da Amerika izaziva toliku pažnju
Srbije. Najpre se mesecima revnosno pratila rialiti-kampanja, možda usled
učešća naše stare poznanice u jednoj od glavnih uloga, a više zbog frapantne
sličnosti sa ovdašnjim skupštinskim komedijanjima. Tipovalo se na pobednika,
ostrašćeno, neupućeno, nekritički - kao što smo već navikli, a komentari
sunarodnika bili su više nego živopisni. Otuda je po konačnoj odluci, sa raznih
strana odjekivalo:”Trampe, Srbine!”, što uprkos neporecivoj banalnosti i
komičnosti, nije preterano začuđujuće. I ukoliko odbacimo inicijalni animozitet
našeg naroda prema protivkandidatkinji slovenačkog zeta, a supruzi saksofoniste
Bila, ima logike što se na kraju sve više njih priklonilo Donaldovom carstvu.
Ima tu dosta povoda za likovanje i ja ih takođe ne mogu sakriti. Što ne znači da uzimam za ozbiljno
ili, naopako, podržavam Trampove sulude izjave, incidente i “odvale”. Ali,
postoje barem tri razloga zbog kojih je dotični bolji izbor od Klintonove, pa
je i meni kao laiku dozvoljeno da kažem kako mi je drago.
Prvo, zbog priučenih pobornika feminizma, Instagram/Tviter/Fejsbuk pozera, pop-zvezda (ovdašnjih i stranih) sa, što reče Vedrana Rudan, “manjim koeficijentom inteligencije od broja silikona koje su ugradile” - a koji su se odjednom našli pozvanim da pametuju i izražavaju podršku Hilari, pazite sad, SAMO ZATO ŠTO JE ŽENSKO. Inače, odavno je poznata američka opsesija “prvom ženom predsednikom USA”, mogućnošću kojom se s jedne strane motivišu školarke, a od koje istovremeno establišment ozbiljno strahuje.
Drugo, a sa tim u vezi, ZBOG POLITIKE (NE)SEĆANJA na bombardovanje naše zemlje, morbidni prenos čerečenja Gadafijevog leša, zlodela kojima su njen muž i uvažena kandidatkinja orkestrirali prema “malim” narodima i zemljama...a na koja, sad, svi treba da zažmure jer je, zaboga, u pitanju žena. Nisu mi tu nejasni Ameri, nego što se na ideju primila tobož “kosmopolitski” orijentisana raja iz regiona - i to ne samo kosovska i albanska. Batali osiromašeni uranijum, zatrovanu zemlju, vazduh i vodu, posledice od kojih se i dalje umire (primera radi, nikad viša stopa dece obolele od karcinoma - i to dece koja u to vreme nisu bila ni u dugoročnom planu svojih roditelja!), važan je “girl power”. Na stranu što je i “afera Monika Levinski” pala u zaborav, a tada se Hilari i nije baš pokazala profeministički.
Treće, ali ne i najmanje važno - Tramp je, ukoliko se ne radi o još jednom veštom medijskom triku, spreman za saradnju sa Vladimirom Putinom, što je čak i deklarativno ogroman, istorijski presedan.
I naposletku, nije li čovek oličenje, na početku pomenutog, “američkog sna” - u kome svako može biti šta god zamisli, pa tako i biznismen koji lupeta postaje stanar Bele kuće, a njegova Melanija prva "prva dama" sa slovenskim poreklom ikada?
Prvo, zbog priučenih pobornika feminizma, Instagram/Tviter/Fejsbuk pozera, pop-zvezda (ovdašnjih i stranih) sa, što reče Vedrana Rudan, “manjim koeficijentom inteligencije od broja silikona koje su ugradile” - a koji su se odjednom našli pozvanim da pametuju i izražavaju podršku Hilari, pazite sad, SAMO ZATO ŠTO JE ŽENSKO. Inače, odavno je poznata američka opsesija “prvom ženom predsednikom USA”, mogućnošću kojom se s jedne strane motivišu školarke, a od koje istovremeno establišment ozbiljno strahuje.
Drugo, a sa tim u vezi, ZBOG POLITIKE (NE)SEĆANJA na bombardovanje naše zemlje, morbidni prenos čerečenja Gadafijevog leša, zlodela kojima su njen muž i uvažena kandidatkinja orkestrirali prema “malim” narodima i zemljama...a na koja, sad, svi treba da zažmure jer je, zaboga, u pitanju žena. Nisu mi tu nejasni Ameri, nego što se na ideju primila tobož “kosmopolitski” orijentisana raja iz regiona - i to ne samo kosovska i albanska. Batali osiromašeni uranijum, zatrovanu zemlju, vazduh i vodu, posledice od kojih se i dalje umire (primera radi, nikad viša stopa dece obolele od karcinoma - i to dece koja u to vreme nisu bila ni u dugoročnom planu svojih roditelja!), važan je “girl power”. Na stranu što je i “afera Monika Levinski” pala u zaborav, a tada se Hilari i nije baš pokazala profeministički.
Treće, ali ne i najmanje važno - Tramp je, ukoliko se ne radi o još jednom veštom medijskom triku, spreman za saradnju sa Vladimirom Putinom, što je čak i deklarativno ogroman, istorijski presedan.
I naposletku, nije li čovek oličenje, na početku pomenutog, “američkog sna” - u kome svako može biti šta god zamisli, pa tako i biznismen koji lupeta postaje stanar Bele kuće, a njegova Melanija prva "prva dama" sa slovenskim poreklom ikada?
Situacija u svetu je,
budimo realni, toliko alarmantna i doterana do zida, da je možda zaista
potreban jedan cirkuzant da nešto promeni. Amerikanci su nezadovoljni i ne žele
stare znance na vlasti, ovime je jasno pokazano. A u Srbiji? Slepilo i ludilo
domanovićevskog tipa - ni Pekićevo besnilo nije isključeno. Još uvek ih živimo - umesto da samo čitamo Nušićeve komedije, ali, puni nade dajemo uvek nove šanse
staroj garnituri šarlatana. Premijer se po deseti put od početka godine obraća
naciji u specijalnom izdanju emisije “Upitnik”, upoređuje se “suptilno” sa Titom i Đinđićem, a narod i pored “zaposlenosti” u velikom broju prati otvaranje
deonice autoputa Preljina-Ljig. Taktiku “hleba i igara” upotpunjuje izrežirana
priča o pokušaju atentata, kao “onomad” državnog udara, te obećanje vraćanja
(mada oni to zovu “povećanjem”) tri procenta plate i par hiljada dinara
penzije. Narod gunđa, povremeno
“zatalasa”, a onda opet bira isto. Da li usled zaslepljenosti harizmom Velikog
Vođe, istinske nesposobnosti da shvate providnu monodramu, ili pak očaja i
bezvoljnosti? I ako je očaj, zašto onda ostaju pri istom?
Kultura kao pojam
odavno ne postoji u rečniku naših vlastodržaca. Proterana je i degradirana, baš
kao i intelektualna elita na koju je politički vrh toliko kivan. Zato, molim
vas, odlepite noseve od instant-informacija iz medija (naučno je dokazano da se
um savremenog čoveka ne produbljuje usled ove poplave podataka, naprotiv -
izgubili smo erudiciju, analitičnost, naviku dugoročnog pamćenja bitnog,
istinskog učenja), KNJIGE U ŠAKE, jer jedino tako možete videti da je car go i
što je još važnije, izgraditi sopstveni stav, steći sposobnost rasuđivanja.
Tome nas uče klasici, tome nas je učio i prekjuče preminuli kantautor Leonard Koen. Svi koji se bune što je Nobelova nagrada prešla u ruke jednog modernog trubadura, istovremeno pominjući Koena kao pesnika koji ju je možda i više zaslužio, neka budu srećni što nam je barem Dilan tu da dočeka priznanje. Sve je manje aktivnih klasika na braniku saveza razuma i duše.