субота, 12. новембар 2016.

Subota sa knjigom: Lomljivi američki san

piše: Isidora Đolović

Današnji tekst neminovno će se dotaći aktuelne vesti o (neočekivanoj?) pobedi kontroverznog biznismena Donalda Trampa na američkim predsedničkim izborima. Kako i ne bi? Pored toga što se radi o događaju godine, on na simboličan način dotiče i pitanje koje sasvim slučajno povezuje i tri klasika odabrana za subotnju preporuku. Radi se o američkom snu, pojmu koliko popularnom, toliko i neodređenom, fluidnom, uvek privlačnom. Uglavnom se smatra da “american dream” počiva na tri osnovna postulata: ravnopravnost (demokratija), porodica (jedinstvo) i moć (novac). Njima se, praktično od sticanja nezavisnosti, zapadna velesila ponosi, razmeće, privlači uboge hodočasnike iz svih delova planete pod svoje skute. I kada se ove vrednosti za koje se zalažu, istovremeno ih najstrašnije kršeći na mnogo načina, poljuljaju i dospeju u ozbiljnu krizu kao sada, nije toliko šokantno, ni neobično, što se u pomoć doziva šarlatan koji obećava zaokret.
Biće gunđanja, pripremite se!
Protivrečnosti bleštavog sna o američkom svetu slobode i bezgraničnih mogućnosti, često su do sada isticali veliki pisci. Podsetimo na tri klasika koje bi svako, barem tokom školovanja, trebalo da pročita, koliko zbog njihovih neospornih književno-istorijskih vrednosti, toliko i radi otvaranja očiju pred surovom istinom. A ona glasi: teških razdoblja je uvek bilo, samo što ljudski rod zaboravom nastoji da bolje podnese i sebe i svet, pa se svaki put iznova čudi ponovljivošću problema. Pitanja netolerancije, rasne podeljenosti, kraha porodice kao institucije, krize morala i, kao vrhunca, socijalne ugroženosti koja srozava ili uzdiže ljudsko dostojanstvo u presudnom trenutku, odavno su otvorena. Hoćemo li potražiti pouku?

1. “Ubiti pticu rugalicu” - Harper Li

Očaravajuća priča nas prenosi u tridesete godine XX veka na američkom Jugu, u svet devojčice Džin-Luiz "Skaut" Finč, kćerke lokalnog advokata Atikusa Finča. Možemo izdvojiti dve vodeće teme:
1. Skautina sećanja na radosti i tuge odrastanja, igre, "vereništvo" sa Dilom (drugar koji o raspustima dolazi kod tetke iz komšiluka), tamnoputu kuvaricu Kalpurniju, starijeg brata Džeremija "Džema" i glavnu figuru - oca Atikusa (kao pravnika, roditelja i čoveka);
2. Problemi na koje nailazi istinoljubiv i čovečan Belac dok na američkom Jugu nastoji da izbori pravdu za nedužnog, a optuženog Crnca. Namerno koristim velika slova. Poruka jednakosti i solidarnosti, koja isijava sa svake stranice ovog romana, to nalaže.
Iz prozračnog carstva detinjstva naglo se prelazi u zamršeni svet odraslih, koji Skaut opisuje služeći se njihovim rečnikom, ali iz detinje perspektive. Njeni komentari dolaze sa stanovišta deteta, a upravo takav spoj bezazlenog viđenja surovosti i licemerja daje događajima humoristični ton. Predrasude, uskogrudost i pokušaji jednog časnog i pravičnog pojedinca da ih razbije, čine drugu (i glavnu) temu romana.

Svetovi odraslih i dece prepliću se i kroz dve ličnosti oko kojih se pomenute teme razvijaju, a koje se gotovo i ne pojavljuju. Prvi je Artur "Bu" Redli, sused koji dvadeset pet godina nije napustio kuću, pa se o njemu ispredaju svakojake zastrašujuće legende. Drugi je Tom Robinson, crni radnik optužen za silovanje bele devojke. Obojica predstavljaju izvor nelagode i straha, jer su (svaki na svoj način) zajednici nepoznati i ne uklapaju se u predstave koje su građani Mejkomba (u Alabami) skrojili. Iracionalnom dečjem strahu od Bua Redlija odgovara nerazumna odbojnost meštana prema Tomu Robinsonu. Obe ličnosti simbolično predstavlja ptica drozd, koja peva ne čineći štetu i greh ju je ubiti. Ali, u nazovi-demokratskom društvu, svaka različitost podstiče zločin i stradanje.

Deca nastoje da sa radoznalošću i otvorenošću upoznaju ono čega se boje, a razotkrivanjem pobede strah i time rasprše predrasude. Ipak, u korenu svega je vaspitanje koje im pruža Atikus Finč, nekonvencionalno u očima zajednice, ali ispravno i pošteno sa svakog etičkog stanovišta. Uči ih da svako ljudsko biće možemo upoznati i razumeti tek kada barem na tren "obujemo njegove cipele i malo prošetamo u njima."

Roman donosi često napetu fabulu, duhovite dijaloge, neočekivane obrte i mnoštvo neobičnih ličnosti svih uzrasta i profila. Autorka je delo nazvala jednostavno "priča o ljubavi". Umesto zaključka, sa zadovoljstvom vam prenosim deo dijaloga Skaut i Džema:

Ja mislim da postoji samo jedna vrsta ljudi. LJUDI.
           
I ja sam to mislio kad sam bio u tvojim godinama. Ako postoji samo jedna vrsta ljudi, zašto se međusobno ne slažu? Ako su svi isti, zašto se upinju da potcene i omrznu jedni druge? Skaut, mislim da počinjem nešto da shvatam. Mislim da počinjem da shvatam zašto Bu Redli ostaje sve vreme zatvoren u onoj kući...zato što ŽELI da ostane unutra.
Velikoj popularnosti romana doprinela je ekranizacija iz 1962. godine. Nedavno se pred čitaocima napokon našao, uslovno rečeno, nastavak pod nazivom “Idi, postavi stražara”. Istim preciznim i zanimljivim stilom, ova knjiga prati sada već odraslu Skaut, koja prilikom povratka u rodni grad otkriva kako njen obožavani otac, Atikus, ipak nije tako savršeno biće...
...................................................................................................

2. “Buka i bes” - Vilijam Fokner

Pamtljivi naslov ovog odličnog romana inspirisan je Šekspirovim citatom:"Život je priča koju idiot kazuje, puna buke i besa, a ne znači ništa", koji verovatno pamtite iz “Magbeta”.

Fokner na majstorski način demonstrira tehniku toka svesti i ukrštanje tri vremenska plana. Na početku je dodat autorski predgovor, koji predstavlja likove i služi kao objašnjenje radnje. Sam sadržaj prepliće dešavanja iz tri aprilska dana 1928. godine i juna 1910, viđena očima tri osobe iz porodice Kompson: idiota Bendžija, studenta Kventina i poslovnog čoveka, kompleksima opterećenog škrca Džejsona. Indirektno je uvedena i perspektiva Crnaca koji rade u njihovoj kući, a na najširem planu predstavljena je slika američkog društva (u pitanju je gradić Džeferson) i degradacija jedne stare, uticajne porodice kroz "nečistu krv" njenih poslednjih članova.
Opadanje i nestanak Kompsonovih predstavljeni su kroz tri fokalizatora i osobe iz njihovog okruženja. Od četvoro dece, najstariji je Kventin, u čije je školovanje na Harvardu sve uloženo, koji je gajio rodoskvrne želje prema sestri i izvršio samoubistvo na koledžu, dva meseca pre njene udaje. Kandis - "Kedi" je još kao devojčica bila neobuzdana i svojeglava, da bi sa osamnaest godina postala varoška bludnica, udala se i po rođenju deteta (sumnjivog očevog porekla) bila oterana od strane muža. Bendžamin - "Bendži" je maloumnik, kršten kao Mori (po ujaku), ali promenjenog imena da bi se izbegla zla sreća; uškopljenik koji voli plamenove i svoju sestru Kedi, koji će do trideset treće godine živeti sa svojima, dok ga ne pošalju u ustanovu za umobolne. Džejson, najmlađi brat, najteže je pogođen grehom starijih, pa usled nedostatka novca nije mogao da nastavi školovanje i to je uticalo da postane iskompleksiran, opterećen štednjom, čuvanjem ono malo preostale porodične časti i ugleda prezimena. Naposletku, tu je Kventin, sedamnaestogodišnjakinja koju mu njena majka - Kedi, uveliko izopštena iz porodice, šalje na staranje. Devojka se loše slaže sa ujakom,u još većoj meri ispoljavajući nasledne grehove.

Ukoliko se bojite da je ovo bio "spojler", reći ću samo da je autor već na početku saopštio isto čitaocima, a kako je došlo do svega i kuda će kob odvesti ove živopisne junake - otkrijte sami. 
.........................................................................

3. “Plodovi gneva” - Džon Štajnbek

Iskreno rečeno, ovaj roman me poprilično razočarao. Kao veliki ljubitelj Štajnbekovog stila, naročito onog demonstriranog u romanu "Istočno od raja", a pogotovo znajući za kultni status koji "Plodovi gneva" imaju u američkoj književnosti, očekivala sam mnogo. Možda i previše. Ukratko, ovo je pravi socijalni roman, usredsređen na veliku krizu tridesetih godina XX veka, nepravde ekonomskog i političkog poretka i stradanja siromašnih poljoprivrednih radnika (ovde ih reprezentuje porodica Džod). Opisana je duga selidba farmerskih porodica iz Oklahome, nakon što im banka oduzima zemljište koje su obrađivali, do Kalifornije koju zamišljaju kao "obećanu zemlju", raj u kome je uvek sunčano, pomorandže i breskve rastu nadohvat ruke, a posla ima za svakoga ko želi da radi (Zvuči poznato? Zanimljivo je kako se način na koji Zapadnu obalu i dan-danas doživljavamo gotovo nimalo nije izmenio). Surovost života na drumu pokazaće bezemljašima tragiku njihovog položaja. To je kretanje - nikuda. Roman čine dva dela: "Opustela zemlja" i "Trula čarolija".
Šta je ključni nedostatak ovog dela? 
Pre svega, likovi su prilično besprizorni, čak nisu ni crno-beli. Na momente, ali samo površno, priča podseća na Zolin "Žerminal" - međutim, autor ovde nije uspeo da iznese temu sa onakvom snagom i ubedljivošću. Njegovi junaci su biološki, životinjski determinisani, njihova beda potresna, njihovi mestimični monolozi dosta dobri i ubedljivi, ali, skupa posmatrano, sve je to rasparčano i nedovoljno povezano u dobru celinu.

Zanimljiv pripovedni postupak čini smena kraćih, uopštenih poglavlja (o sudbini naroda) i dužih, razvijenijih, pojedinačnih (o sudbini Džodovih). Ali, dinamike pripovedanja nema u dovoljnoj meri. Ono je razvučeno, monotono i, mada to odgovara jednoličnosti i beznadežnoj poziciji ovih ljudi u svetu, zna da "ugnjavi" čitaoca. 

Vidljiva je humanost autorske ideje, namera da široko obuhvati jedan društveni trenutak, ali, manjak kreativnosti učinio je svoje i lišio delo životnosti, snage, boja - pa makar i sumornih! Simbolika naslova je izuzetno dobra, međutim, u samom tekstu slabo i na marginalnim mestima istaknuta. Šteta...Trgnuće vas, ipak, završetak - najkontroverzniji ili najpotresniji u istoriji književnosti, procenite sami.

-------------
* Bonus komentar: Istina, kao globalna sila čije je državno uređenje važno i za ostatak sveta, nije čudno da Amerika izaziva toliku pažnju Srbije. Najpre se mesecima revnosno pratila rialiti-kampanja, možda usled učešća naše stare poznanice u jednoj od glavnih uloga, a više zbog frapantne sličnosti sa ovdašnjim skupštinskim komedijanjima. Tipovalo se na pobednika, ostrašćeno, neupućeno, nekritički - kao što smo već navikli, a komentari sunarodnika bili su više nego živopisni. Otuda je po konačnoj odluci, sa raznih strana odjekivalo:”Trampe, Srbine!”, što uprkos neporecivoj banalnosti i komičnosti, nije preterano začuđujuće. I ukoliko odbacimo inicijalni animozitet našeg naroda prema protivkandidatkinji slovenačkog zeta, a supruzi saksofoniste Bila, ima logike što se na kraju sve više njih priklonilo Donaldovom carstvu.

Ima tu dosta povoda za likovanje i ja ih takođe ne mogu sakriti. Što ne znači da uzimam za ozbiljno ili, naopako, podržavam Trampove sulude izjave, incidente i “odvale”. Ali, postoje barem tri razloga zbog kojih je dotični bolji izbor od Klintonove, pa je i meni kao laiku dozvoljeno da kažem kako mi je drago. 
Prvo, zbog priučenih pobornika feminizma, Instagram/Tviter/Fejsbuk pozera, pop-zvezda (ovdašnjih i stranih) sa, što reče Vedrana Rudan, “manjim koeficijentom inteligencije od broja silikona koje su ugradile” - a koji su se odjednom našli pozvanim da pametuju i izražavaju podršku Hilari, pazite sad, SAMO ZATO ŠTO JE ŽENSKO. Inače, odavno je poznata američka opsesija “prvom ženom predsednikom USA”, mogućnošću kojom se s jedne strane motivišu školarke, a od koje istovremeno establišment ozbiljno strahuje. 
Drugo, a sa tim u vezi, ZBOG POLITIKE (NE)SEĆANJA na bombardovanje naše zemlje, morbidni prenos čerečenja Gadafijevog leša, zlodela kojima su njen muž i uvažena kandidatkinja orkestrirali prema “malim” narodima i zemljama...a na koja, sad, svi treba da zažmure jer je, zaboga, u pitanju žena. Nisu mi tu nejasni Ameri, nego što se na ideju primila tobož “kosmopolitski” orijentisana raja iz regiona - i to ne samo kosovska i albanska. Batali osiromašeni uranijum, zatrovanu zemlju, vazduh i vodu, posledice od kojih se i dalje umire (primera radi, nikad viša stopa dece obolele od karcinoma - i to dece koja u to vreme nisu bila ni u dugoročnom planu svojih roditelja!), važan je “girl power”. Na stranu što je i “afera Monika Levinski” pala u zaborav, a tada se Hilari i nije baš pokazala profeministički. 
Treće, ali ne i najmanje važno - Tramp je, ukoliko se ne radi o još jednom veštom medijskom triku, spreman za saradnju sa Vladimirom Putinom, što je čak i deklarativno ogroman, istorijski presedan.
I naposletku, nije li čovek oličenje, na početku pomenutog, “američkog sna” - u kome svako može biti šta god zamisli, pa tako i biznismen koji lupeta postaje stanar Bele kuće, a njegova Melanija prva "prva dama" sa slovenskim poreklom ikada?

Situacija u svetu je, budimo realni, toliko alarmantna i doterana do zida, da je možda zaista potreban jedan cirkuzant da nešto promeni. Amerikanci su nezadovoljni i ne žele stare znance na vlasti, ovime je jasno pokazano. A u Srbiji? Slepilo i ludilo domanovićevskog tipa - ni Pekićevo besnilo nije isključeno. Još uvek ih živimo - umesto da samo čitamo Nušićeve komedije, ali, puni nade dajemo uvek nove šanse staroj garnituri šarlatana. Premijer se po deseti put od početka godine obraća naciji u specijalnom izdanju emisije “Upitnik”, upoređuje se “suptilno” sa Titom i Đinđićem, a narod i pored “zaposlenosti” u velikom broju prati otvaranje deonice autoputa Preljina-Ljig. Taktiku “hleba i igara” upotpunjuje izrežirana priča o pokušaju atentata, kao “onomad” državnog udara, te obećanje vraćanja (mada oni to zovu “povećanjem”) tri procenta plate i par hiljada dinara penzije. Narod gunđa,  povremeno “zatalasa”, a onda opet bira isto. Da li usled zaslepljenosti harizmom Velikog Vođe, istinske nesposobnosti da shvate providnu monodramu, ili pak očaja i bezvoljnosti? I ako je očaj, zašto onda ostaju pri istom?
Kultura kao pojam odavno ne postoji u rečniku naših vlastodržaca. Proterana je i degradirana, baš kao i intelektualna elita na koju je politički vrh toliko kivan. Zato, molim vas, odlepite noseve od instant-informacija iz medija (naučno je dokazano da se um savremenog čoveka ne produbljuje usled ove poplave podataka, naprotiv - izgubili smo erudiciju, analitičnost, naviku dugoročnog pamćenja bitnog, istinskog učenja), KNJIGE U ŠAKE, jer jedino tako možete videti da je car go i što je još važnije, izgraditi sopstveni stav, steći sposobnost rasuđivanja. Tome nas uče klasici, tome nas je učio i prekjuče preminuli kantautor Leonard Koen. Svi koji se bune što je Nobelova nagrada prešla u ruke jednog modernog trubadura, istovremeno pominjući Koena kao pesnika koji ju je možda i više zaslužio, neka budu srećni što nam je barem Dilan tu da dočeka priznanje. Sve je manje aktivnih klasika na braniku saveza razuma i duše.