piše: Isidora Đolović
Sastavljajući ovaj
pregled knjiga koje su mi ostale u najlepšem sećanju i na poseban način
oblikovale moju detinju ličnost, u hodu shvatam kako je znatan broj bitnih
naslova nenamerno preskočen kroz prethodna dva teksta. Kao što nikada nisam i
neću prestati da budem čitalac, tako mi se čini da nikada zapravo nisam ni
prestala da budem dete. Verujem da su knjige u velikoj meri „odgovorne“ i za
to. Njihov značaj je vremenom samo rastao i neprimetno su se razvijale sa mnom,
pa tako ne mogu ni da razgraničim fazu prelaska sa „dečijeg“ na „odraslo“ štivo
- jedino znam da je to svakako bilo početkom srednje škole. Ne mogu i neću da
foliram kako sam čitala „Rat i mir“ kao osnovac, ili „Uliksa“ i „U traganju za
izgubljenim vremenom“ na početku Gimnazije. Iskreno, ni čuvenu „Zbogom, mojih
petnaest godina“ nikada nisam pročitala! Istovremeno, zaobišla me faza tzv.
„young adult“ romana, verovatno jer tako nešto u moje vreme i nije bilo naročito dostupno, niti popularno. Treći
period detinjstva obeležila mi je paralelna dominacija mašte i života, da bi se
potom nečujno i prirodno sve nadovezalo na klasike - i tu sam sada….
Pripremajući se za učešće
u projektu koleginice, posvećenom promovisanju „tinejdž“ literature, shvatam ne
samo da sam potpuno van tokova (pa pre dolaska na praksu u biblioteci nisam
imala pojma ko su Džon Grin, Federiko Moća, Veronika Rot i ostali autori), nego
i da me potpuno zaobišla faza u odrastanju kada se čitaju „priručnici za
devojčice, prve simpatije i slično“. Danas gledam banalne naslove poput „Tange
u akciji“, „Ljubljenje sa jezikom i 'vatanjem“, „Tračara“ - i ne mogu da se
otmem utisku kako je reč o strahovitom povlađivanju tinejdžerima, toj
najosetljivijoj čitalačkoj grupaciji. Banalizujući teme i obraćajući im se
„njihovim jezikom“, dolazimo u svesni rizik da im ili ne izgradimo nikakav
literarni ukus, ili da on u krajnjem ishodu bude daleko od dobrog. Uverenje
kako su klasici „prevaziđeni, dosadni, udaljeni od savremenog deteta i njegovog
načina sagledanja sveta“ ponajviše je zaslužno za takvu situaciju. Međutim,
nije problem u distanciranosti modernog iskustva od onog iz davnih vremena, jer
DOBRA knjiga nosi univerzalnu poruku razumljivu svakome i svuda. Radi se o
nedostatku NAŠE volje i umeća da se te prave knjige, na pravi način, približe
novim čitaocima. Ali, kako to spada u neku drugu temu kojom ću se, nadam se,
baviti na jesen, završavam ovu digresiju. Šta sam to JA čitala kao „stariji
osnovac“?
1999
- 2003. Život
Uz čitanje, oduvek sam
nešto i piskarala. Nije to bilo bogzna kako posebno, ali, svakako je
predstavljalo korisnu vežbu i pomoć u sabiranju svih utisaka koji su zasipali
radoznali, svagda budni detinji um i zaokupljali mi rasutu pažnju na hiljadu
načina. Pesmice nastale od prvog razreda pa nadalje, pokušavale su da u par
strofa „zarobe“ prizore iz okoline, uglavnom u vezi sa prirodom. Prozni
tekstovi, sastavi, više su bili orijentisani na društvo i međuljudske odnose, a
koji su u đačkom dobu izuzetno bitni. Moja „girl meets the world“ pustolovina
uglavnom nije bila radosna, pošto sam celokupno školovanje provela u poziciji
„autsajdera“, nekoga ko se stavom i životnim stilom (ako tako rano možemo o
istom govoriti!), kao i potpunom nezainteresovanošću da ga menja, razlikovao od
većine (naročito „popularne“) dece iz generacije. Otuda je prvo istraživanje
savremenih, vršnjačkih literarnih tema, ujedno služilo da mi malo osvetli put,
olakša enigmu i pruži kakav-takav savet ili usmerenje. Paralelno sa tim,
pustolovine iz prošlosti i dalekih svetova negovale su moju maštu i proširivale
znanja, raspirujući žarku želju da se obuhvati i upozna čitav veliki, šareni,
nesagledivi globus.
Početkom bombardovanja,
tata je mobilisan, a nas troje „izbegli“ kod maminih roditelja, u Guču. Ovih
dana aktuelna zbog Sabora trubača, ta varoš je za mene izvor sasvim drugačijih
asocijacija i uspomena - na jedno mirno, idilično odrastanje sa braćom, na
prašnjavim ulicama i uz oživotvorene radnje knjiga Enid Blajton, boje i mirise
iz Balaševićevih pesama (koje toliko volim, oduvek), obavijajuću atmosferu
mestašca zarobljenog u Titovom vremenu i ušuškane nostalgije koju će večito
nositi za mene. Uglavnom, pošto stanujem u relativnoj blizini dve fabrike,
danas propale - tada neizbežne mete za „NATO“ avione, bilo je razumljivo
skloniti se što dalje od Čačka. Ta dva ipo meseca i užase konstantne životne
ugroženosti, nama deci olakšala je okolnost da smo bili zajedno i zaokupljeni
igrama, svetom mašte, svim daleko interesantnijim stvarima nego što su bili
stresni, ali i patetični sadržaji parola svakodnevno „ispaljivanih“ sa
televizijskog ekrana. Moja braća su imala mnogo knjiga i još više stripova
(tetkina tendencija da ih obrazuje, i „pelcer“ koji se u porodici nije
primio!), ali nisu voleli da čitaju. Za mene je to, naprotiv, bio pravi raj i
između svakodnevne jurnjave napolju sa komšijskom decom, „ronila“ sam kroz
bezbrojne stranice avanturističkih romana, enciklopedija, strip-edicija.
Još kao sasvim mala,
započinjala sam više puta neku vrstu dnevnika. Tata me podsticao da zapisujem
utiske sa naših putovanja na more, koja bi se obavezno pretvorila u obilazak
postojbine predaka sa mamine strane - Crne Gore, uzduž i popreko. Pravi,
ozbiljni dnevnik u kontinuitetu pišem već punih trinaest godina, ali između ta
dva perioda postojao je i jedan neobičan - ratni!
Tetka mi je već početkom aprila 1999. poklonila belo-ružičastu sveščicu, uz
reči:“Evo, sada ćeš biti kao Ana Frank!“ Pogledala sam je zgranuto i donekle
uplašeno, sa komentarom: „Ali, Keka, ona je UMRLA U LOGORU.“ Zato sam na prvoj
stranici zapisala kako ću „za razliku, preživeti ovo bombardovanje“! Sve to
danas deluje smešno i bezazleno, ali meni je tada bilo deset godina i zaista
sam se plašila. Knjige su ponovo bile spas, kao i prisustvo mnogo vršnjaka iz
ulice. Naše „pustolovine“ sam toga leta, kada je sve već bilo iza nas, opisala
u svojoj prvoj skici romana. Imao je čak i radni naslov („Ratno stanje“!).
Najviše sam volela da
privremeno napustim “bunker” koji smo napravili na obali reke uz babinu kuću,
plastične figurice vojnika i krpenjaču za fudbal koji smo nemilosrdno „pikali“
pred kapijom, da se zavučem između stare braon fotelje i velikog ormara, pa
zadubim u nova otkrića između korica. Vitrina je sadržala brdo stripova:
„Zagor“, „Komandant Mark“, „Dilan Dog“, „Alan Ford“, serije iz „Politikinog
Zabavnika“ o Modesti Blejz, Asteriksu, Taličnom Tomu i mom miljeniku,
mađioničaru Mandraku. Zatim, bili su tu romani iz edicije „Plava ptica“, od
naučno-fantastičnih, preko kaubojskih, do meni najfascinantnijih gusarskih
priča. Enciklopedije „Dečje sveznanje“ i crvena „1000 ZAŠTO, 1000 ZATO“,
pružale su mi često iznenađujuće i nove podatke, a ilustracije pamtim i
dan-danas. Naravno, već pominjana „Lastavica“, stari komplet iz maminog
detinjstva, tada je redom iščitana - družila sam se sa likovima iz pera Žila
Verna, Marka Tvena, Ćopića, Seliškara, Igoa, narodnih priča i legendi.
Književnost je pomogla da se pregrmi potencijalna trauma i još jednom pokazala
svoje utešno dejstvo.
U godinama nakon toga,
kada sam bila šesti-sedmi razred, čitalačka interesovanja i usmerenja delila su
se u dva preovlađujuća „rukavca“. Otprilike je još uvek ista situacija! Prvu
grupu činile su istorijsko-pustolovno-fantastične, drugu svakodnevno-životne
teme. Romantizam i realizam, otkriću kasnije tokom školovanja, taj „spoj
nespojivog“ (kakva sam i sama, onako blizanački) u afinitetima jasno se
ocrtavao. Kada danas razgovaram sa svojim drugaricama, primećujem da su mnoge
već onda čitale ljubavne romane Mir Jam i sličnih autorki, a ja sam pomenuto
štivo preskočila. Ne znam zašto, ali, iako sam i sama imala običaj da zavirim u
„odrasle“ knjige (npr. Tolstojeve drame ili Perl Bak), nisu mi bile razumljive
i nekako sam instinktivno odustajala.
Na stolu levo od
ulaznih vrata, u dečjem odeljenju biblioteke, nalazili su se najatraktivniji, aktuelni
naslovi. Imala sam 12 godina i jednom prilikom, nasumično birajući, pozajmila
“Dvoranu tajni”. To je bio moj prvi susret sa Harijem Poterom, malim čarobnjakom za kojim je ubrzo zavladala
(zaslužena) planetarna histerija. Dopalo mi se, a kako je u to vreme krenulo
objavljivanje svih delova (u izdanju “Narodne knjige”) na trafikama, ubedila
sam mamu da nam ih uzima. Očarale su me, kao i mlađeg brata. - reč je o (do
tada objavljenih) prvih pet delova. Zanimljivo,
nijedan serijal nisam otkrivala redom! Martinovu "Pesmu Leda i
Vatre" sam takođe, par godina kasnije, započela od treće knjige, pa "premotala"
unazad kada shvatih da to nije sam početak. Uz hogvortske učenike smo
odrastali, brzo se pojavila i ekranizacija, postali su neodvojivi deo moga
sveta. Beskrajno sam zahvalna Džoan Rouling što nam je poklonila nešto tako
divno, čime je oplemenila detinjstva miliona čitalaca svih uzrasta. “Hari
Poter” me asocira na toplinu i radost neiskvarenog životnog doba, plemenitost i
važne životne istine.
Moram priznati, ipak,
da nisam pročitala šesti i sedmi deo. Naprosto, kada su izlazili, sa izvesnim
vremenskim razmakom, bila sam već srednjoškolka i u moj vidokrug su ušli neki
drugi autori, a “Evro Giunti” - novi izdavač - znatno podigao cenu poslednjih
tomova. Znam o čemu se radi do kraja, ali, eto, ostala mi je neispunjena želja
da u kontinuitetu i kako dolikuje zaokružim priču. To ću svakako učiniti čim
bude vremena, jer već godinama čeznem za povratkom u čarobnjačku školu, a sa
svakim repriziranjem filmova, to osećanje jača.
Izuzetno sam volela i
pratila fudbal, a italijanska liga i reprezentacija bile su moja posebna
opsesija. “Latinske” teme osvojile su me još ranije, kroz romane Emilija Salgarija i Rafaela Sabatinija.
Obožavala sam viteške i gusarske pustolovine, odvažne junake i njihove drugove,
opise dalekih zemalja i predela. Nervirale su me jedino, baš kao i danas,
sentimentalnosti, patetični ljubavni zapleti i cmizdrave junakinje “na zrnu
graška”. Iako je većini Salgari najpoznatiji kao autor “Sandokana”, moji najdraži
romani istog autora su “Crni gusar”
i (nastavak) “Kraljica Kariba”. U
ekranizacijama obe priče, o znatno poznatijem “tigru Mompračema”, kao i
odmetnutom plemiću koji u južnoameričkim vodama traži osvetu za ubijenu braću,
glavnu ulogu je imao Kabir Bedi. Sem ovih, zavolela sam i romane Aleksandra
Dime, što će ostati jedna od životnih ljubavi.
Kabir Bedi u seriji "Sandokan" |
Sada malo o
savremenosti, jednako bitnoj. Prve tinejdžerske godine, prve simpatije i
nesigurnosti - na sve to, odgovor je pružao sjajni serijal "Hajduk" Gradimira Stojkovića.
Pisan je prijemčivim, NAŠIM stilom, likovi su nam bili vršnjaci, postojalo je
obilje referenci na pravu popularnu kulturu - pa su ove knjige predstavljale
sjajan izvor dobrih fazona, otkrića bendova i pesama, ali i rešenja
identitetskih dilema bića u razvoju. Prva knjiga, “Hajduk u Beogradu”, pratila
je snalaženje upravo doseljenog osmaka Gligorija Pecikoze Hajduka u velegradu.
Kao “seljače” koje se po prvi put susreće sa nekom “strašno urbanom” i
nemilosrdnom decom, drugačijim nastavnicima, kao i opštim prilagođavanjem
porodice na promenu sredine, Hajduk će proći kroz niz neprijatnih, komičnih,
bolnih epizoda, ali će, kao što uvek biva, na kraju ipak pronaći svoje mesto
pod suncem.
Hajduk, njegova
simpatija Vesna, najbolji prijatelji Himalaja i Vlada Indijanac - poistovećivala
sam drugare iz razreda sa njima. Nekako smo, kao i uz družinu Harija Potera,
svi rasli sa radnjom. Nastavci prate njegovo srednjoškolsko doba, studiranje,
potom prva iskustva na radnom mestu, u istoj školi koju je i sam pohađao - a to
su ujedno i najkvalitetniji delovi serijala (“Hajduk na Dunavu”, “...protiv
vetrenjača” i “...sa druge strane”). Naravno, kasnije je napisano i objavljeno
još delova, ali, ni po kvalitetu, ni po zanimljivosti priče, nažalost, nisu u
rangu prvih pet. Ipak, “Hajduk” predstavlja lepši deo mog puberteta i značajno
svedočanstvo jednog vremena, s obzirom da veoma filmično prikazuje kasne
osamdesete i prvu polovinu devedesetih u gradskoj sredini.
Gradimir
Stojković je jedan od dvoje mojih najdražih pisaca iz doba
“prve mladosti”. Sem serijala o Hajduku, obožavam i njegove romane "Sve
moje gluposti", "Kopao sam dubok zdenac", "Prvi",
“Buba”...koje od srca preporučujem, jer su pisani u prepoznatljivom,
inteligentnom i neodoljivom stilu. Kao što sam već pominjala, bilo je to vreme
kada se više pažnje obraćalo na značaj literature za razvoj školaraca, pisci su
putovali i posećivali škole, imali smo uvid u kvalitetna nova izdanja, koja nam
ipak nisu povlađivala, ni tematski ni vizuelno. Za tinejdžere su odlično pisali
Milenko Maticki i Slobodan Stanišić,
pamtim romane “Žurka”, “Svirka” i “Tango za troje”. U dobu “dizelaštva” i
“turbo-folk” pomame, njihove knjige su otvarale
alternativni svet i nudile drugi izbor, koji je svega par generacija pre moje
još uvek predstavljao “mejnstrim”.
Televizijska emisija
kratkog formata, “Pustolov”, sa
nezaboravnim portretom svetskog putnika u liku Laneta Gutovića, bila je tih
godina nezaobilazna “dnevna doza USMENOG čitanja”. Priče su bile živopisne,
zanimljive i pre svega vrlo inteligentno osmišljenje. Uticaj književnih nagrada
bio je veliki, a kriterijum snažan, pa su laureati iz oblasti literature za
decu uglavnom ostavili još uvek i te kako čitljiva dela, koja su odolela sudu
vremena i talasu pomodnosti.
Naravno, bila sam jedna
od dvanaestogodišnjaka koji nisu zaobišli legendarnu ispovest Kristijane F. “Mi deca sa stanice ZOO”. O toj sam
knjizi već pisala u posebnom tekstu, tako da ću ovom prilikom samo istaći kako
bi je trebalo uvrstiti u školsku lektiru. Zašto, možete pročitati u prikazu -
OVDE. Pripovetke Ive Andrića mi tada nisu bile ništa posebno fascinantne, ali
pročitavši po prvi put roman “Na Drini
ćuprija”, Nobelovac i ja pronašli smo zajednički jezik, pa “toročemo” i
dalje!
O lektirama ću iscrpnije
govoriti drugom prilikom, zaboravila sam samo da napomenem kako mi je jedna od
najomiljenijih bio i ostao roman “Pop
Ćira i pop Spira” Stevana Sremca. Otkada sam ga prvi put pročitala, uvek se
smejem na sav glas i budem oduševljena opisima, scenama, karakterizacijom
likova...Nisam Vojvođanka i nikada čak nisam ni bila severno od Save i Dunava,
ali posedujem neku neobjašnjivu slabost prema ravnici i njenoj velikoj, setnoj
duši. Da li je to zbog Balaševićevih pesama, koje takođe oduvek dotiču određenu
“žicu” u mojoj podsvesti i osećanjima, ili je prepoznavanje slične, mirne i
nostalgične atmosfere malih provincijskih mesta, ko zna? Ali, sve ove odlike
ima i stil mog najdražeg pisca iz detinjstva - to je, bez konkurencije, Vesna Aleksić.
Možda usled toga što je
i moje odrastanje umnogome nalikovalo onom opisivanom u njenim knjigama (a
pročitala sam sve i posebno volim romane “Zvezda
rugalica”, “Karta za letenje”, “Vetar je, Aja” i dosta ozbiljniju “Mariju Modiljani”), sa sve raspustima u
varoškom sokaku, velikim društvom i bezbrojnim igrama; ili zbog liričnosti i
posebnog šarma njene proze, nostalgičnim nalik na Balaševićeve opojne stihove;
tek, Vesnine knjige su zauvek pogodile neku “žicu” u mom detinjem srcu i
izgradile moj čitalački i osećajni svet. Ove divne knjige sam pročitala mnogo
puta, mislim da sam ih uz “Malog miša u velikom svetu” najviše puta pozajmila, prepisivala čitave stranice u svesku,
fotokopirala...Vesnine junakinje uglavnom su bile devojčice mojih godina, iz
gradskih porodica, umetnički nastrojene, osećajne. Sa stranica njenih knjiga
mirisale su petrovačke jabuke i crnele se opale dudinje iz dvorišta, letnji
raspusti kod rođaka u provinciji, tiho svirala “Crvena jabuka” ili “Bijelo
dugme”, defilovali likovi veoma slični ljudima iz mog okruženja. Roman “Marija
Modiljani” je prva knjiga kojom sam počela da gradim sopstvenu biblioteku, prva
svojevoljno odabrana i nabavljena - dobila sam je za trinaesti rođendan od
mojih, mada sam je istinski shvatila tek kasnije, s obzirom da je u pitanju
“najodrasliji” Vesnin roman. Uglavnom, još tada sam mogla da se pohvalim time
da tačno znam ko mi je omiljeni pisac! A nedavno sam slučajno saznala da je ona
majka našeg asistenta sa fakulteta, Milana Aleksića! To me prijatno iznenadilo.
Vredi spomenuti i to da
je poezija, mada znatno manje prisutna, nastavila da me prati i krajem osnovne
škole. Danas prežvakan i do bljutavosti citiran po “Fejsbuku”, Miroslav Antić je neizostavan u korpusu
sentiš-autora čija me liričnost, dubina i suptilna mudrost ispratila iz jednog
perioda života u drugi. Zbirka “Plavi čuperak” je nešto najemotivnije za mlade što sam
ikada čitala, svaku pesmu i dalje mogu da otplačem, jer me živo podseti na
rastanak sa jednim dobom i nosi samo Miki svojstvenu, jedinstvenu toplinu koju
niko nikada nije mogao da iskopira.
U leto 2003. godine upisujem
čačansku Gimnaziju, društveno-jezički (a koji drugi?) smer. Sve je postalo
veće, ozbiljnije, svet se preda mnom prostirao još dalje i uzbudljivije! A
počelo je “prinudnim” prelaskom sa dečjeg na odraslo odeljenje gradske
biblioteke. Prvobitni šok i blagu razočaranost ubrzo je smenilo uzbuđenje pred
nepreglednim cartsvom noviteta koji su čekali da ih otkrijem. Gotovo
neprimetno, a sasvim prirodno, počela sam da pasionirano čitam - sem lektire za
prvu godinu srednje škole, među naslovima koje sam najpre pozajmila bila je
“Una” Mome Kapora. Počinje da izlazi edicija “XX vek”,
upoznajem se sa stvaralaštvom Bulgakova, Saramaga, Orvela, Andrića,
Selimovića...Genijalni razredni, pravo otkrivanje književnosti, strastveno
zanimanje za muziku, modni stil, buntovništvo, prva ljubav, čitanje, čitanje,
čitanje. Uvek uz mene, u svakoj životnoj fazi - ma kako (“)dramatičnim(“)
promenama bila obeležena, ostaju - moje knjige.