piše: Isidora Đolović
Povremeno
mi se učini da haluciniram - hoće to od vrućine, setite se samo svih himera
koje iskrsavaju pred očima pustinjskih tumarala. Nažalost, ove „moje“ prikaze
više su groteskne nego omamljujuće - i dozlaboga nesnosne.
Neće mi, nadam se, ni
Krležina sen, niti njegovi poštovaoci, previše zameriti što sam pozajmila naslov
za svoju kolumnu. Tačno vidim Frica kako se
danas, suočen sa „ekspozeom od sedam milja“ i monologom koji bi postideo
njegove Glembajeve, čitavom svojom gargantuovski velelepnom pojavom trese od
(gorkog) smeha pred javnim ispadima pojedinaca. Pa ih zatim komentariše sa
prgavim Crnjanskim - a taj bi sigurno zavrljačio prvi priručni teški predmet u
središte ekrana na kome je zatitrao Vođin lik! - i Ivom, „po prvi put u novijoj
istoriji“ izvedenim iz svog diplomatski staloženog stava. Na njihovu sreću,
medijski herpesi ne mare za intelektualce i njihov stav, pa su tako ovih dana
učestali sa biserima - a ne mogu se opravdati sunčanicom!
Zaista ne gledam televiziju,
niti imam kad, ali zato me barem na poslu dočekaju „pres-kliping“ zaduženja i
neizbežno suočenje sa štampom. Nisam uopšte više sigurna da li je prednost ili
mana biti upoznat sa ovim neograničenim teatrom apsurda. Prva varijanta me čini
(superiorno?) osvešćenom u odnosu na ponuđenu farsu - u drugu zapadam čim se
osvrnem oko sebe i uverim koliko njih, zapravo, još uvek veruje praznim
tiradama. Evo najistaknutijih skorašnjih „bisera“…
1. Nije „žvaka“ za Seljaka
Živorad Nikolić,
poznatiji kao „Žika Šarenica“, u narodu ima još jedan - još poznatiji i, čini
mi se, prisutniji nadimak. I on NIJE pozitivno intoniran, mada bi gospodin
želeo da u to poveruje, baš kao i publika. Uz dužno poštovanje zemljoradnicima
i, na kraju krajeva, precima i rođacima svih nas (iako ne mali broj još uvek
ubeđuje sebe da su mu pradedovi nikli pravo iz asfalta u strogom gradskom
centru, progovorivši zavijajućim „dorČolskim“), reč seljak odavno je izgubila
svoje prvobitno značenje - a razlog su upravo Žika i njemu slični. Ipak, lično
se uvek trudim da upotrebim neki od prikladnijih sinonima, poput seljačina, džudža, sirovina, neotesanac,
cepanica. O čemu se konkretno radi?
Žikina nadobudnost,
nestrpljivost i nebuloze koje prosipa u emisiji „Žikina šarenica“, već su deo
usmene legende. Pomenutom programu pridaje značaj skoro jednak hvalospevima
Radoša Bajića upućenim sopstvenim serijama, u oba slučaja samoproglašenim
čuvarima tradicije, patrijarhalnog, etničkog i kulturnog identiteta srpskog
naroda. Iskreno me čudi da još uvek nije podnet predlog da se „Šarenica“ i
„Selo gori…“ stave na UNESCO-vu listu zaštićenih vrednosti. Uglavnom, daleko od
toga da potcenjujem dugovečnost i izvornu zamisao ove vikend-emisije, ali,
polazne dobre namere vremenom su se potpuno izokrenule - a krivac je upravo
gospodin Seljak.
Najpribližnije opisanoj
kao neka vrsta sedeljke sa Leom Kiš - samo van studija, ovoj papazjaniji polazi
za rukom da sastavi operske dive i lokalne stočare, nastupe prvaka u modernom
baletu i lokalne svadbarske arlaukačice, klopu, nošnje, promocije knjiga i sportskih
aktivnosti. Dešava se da Žika pri tom pomeša Uskrs i Božić, ispsuje dete zbog
recitacije, bezbroj puta upadne u reč sagovorniku i bez prestanka „lupa kao
Maksim po diviziji“. Svaki put se opravdava time kako snima uživo, pa se, eto,
potkrade koji lapsus ili psovka - ništa strašno! Za svaku verbalnu brljotinu
pronalazi izgovor u stilu „takvi smo mi Srbi“. Uglavnom: patrijarhalni,
tradicionalni.
Verovatno ste svi čuli
za poslednji slučaj koji je odjeknuo u svim kolumnama i komentarima po
društvenim mrežama. Naime, ugostivši i male tenisere, Žika je prokomentarisao
da će devojčica biti „kao Ana Ivanović i dobro se udati“, da bi zatim pitao
njenog drugara („novog Noleta“):“Jel ti se sviđa - lepa je, zgodna?“ Devojčica,
ne Ana Ivanović - mada bi u oba slučaja ovakvo pitanje bilo neprimereno uzrastu
gostiju. Reakcije su bile burne, od boraca (ne, NEĆU da kažem „borkinja“!) za
rodnu ravnopravnost, koji su negodovali što Žika nipodaštava žensko dete u
odnosu na njenog budućeg kolegu-sportistu, preko „tradicionalista“ koji su
stali na stranu voditelja, do Olivere Kovačević, urednice zabavnog programa
RTS-a. Ona je ukorila Nikolića, nakon čega je usledilo kiselo „javno
izvinjenje“. Žika priznaje da su „žene uvek u pravu“, zaboga, pa on je i u
rođenoj kući uvek krotak pred suprugom i kćerkama, da nije mislio ništa loše -
ali, dodaje, rekao je „sasvim normalnu stvar“, iako je možda, kaže, trebalo da
maloj poželi „da nađe prijateljicu, jer je to evropski i moderno“. Tako se
loptica prebacuje s kraja na kraj (može i teniskog) terena, nikako da se zadrži
na sredini, razumski uravnoteženo.
Ne, Žiko, jedino što je
zaista trebalo jeste SUZDRŽAVANJE od bilo kakvih nesuvislih komentara!
Nažalost, mnogi razmišljaju na isti način kao gospodin, već uveliko zreo za
penziju, sudeći po učestalosti ovakvih „stresnih situacija programa uživo“,
usled kojih se gubi. Kada naučimo da brinemo svoju brigu i živimo svoj život,
bez opsesivne potrebe da vagamo, uređujemo i ocenjujemo tuđe odluke i
perspektive, možda će svet postati normalnije mesto. Za sada su izgledi, još
uvek, beznadežni.
2. To je nama naša
borba dala!
A
propos Žikinog recepta, prisetila sam se ličnog iskustva.
Naime, dok sam studirala, moj tečo je jednom u dva-tri meseca vozio do Čačka i
nazad jedan (pra)stari bračni par sa Banovog brda, a rodom iz našeg grada.
Nekoliko puta sam, da ne trošim novac na autobus, putovala sa njima. Penzioner (bakica je bila
ćutljiva, skoro slepa i veoma krhka) bi, već standardno, razvezao neku svoju
priču i svaki put me savetovao da „nađem nekoga dok sam tu, da se na vreme
obezbedim i ostanem u Beogradu“. Meni je to bilo (i dalje je) uvredljivo, ali i
smešno, trabunjanje jednog skoro senilnog dede i ništa više. Kada sam
diplomirala, pa masterirala, pa upisala doktorske i bila primorana da se vratim
kod roditelja, s obzirom da posla nije bilo, a u dom više nisam ni mogla, ni
htela, tetka i tečo su me u šali podsetili reči njihovog komšije.
Sa užasom sam shvatila
da su u Beogradu, čast izuzecima, uglavnom i ostale upravo „udavače“. Da je
uprkos tolikom pozivanju na modernu samosvest i žensku nezavisnost, još uvek
veoma teško izboriti se za nju, a izbeći etiketiranja i podozrive poglede. Da
još uvek prečica vodi putem rodbinskih, švalerskih, partijskih i sličnih "preporuka",
dok se možeš satrti od rada i dokazivanja, a da tek pred penziju ostvariš
kakvo-takvo pravo na svoj krov, svoj dinar, svoje dostojanstvo. Put je trnovit
- u stvarnosti, žene su i dalje viđene pretežno „za varjaču i kutlaču“. Nekako
istovremeno sa Žikinim ispadom, Dženifer Eniston je objavila otvoreno pismo u
kome po ko zna koji put ukazuje na ovaj problem. Preporučujem svima da ga
pročitate, jer je OD REČI DO REČI NA MESTU, a kako se ne bih ponavljala,
uputiću vas i na svoju raniju kolumnu „Žena, majka, kraljica - a kada živeti?“,
u kojoj sam se bavila istim pitanjem.
Naprosto, koliko god
delovalo uzaludno, jedino ukoliko neprekidno budemo ustajali u odbranu prava da nas niko
ne stavlja u kalupe i proglašava „neostvarenim“, „frustriranim jadnicama“ ili
„frigidnim kučkama“ zato što su nam prioriteti drugačije postavljeni, možemo
napraviti pomak. Dok su društvene mreže preplavili sasvim bizarni trendovi
postavljanja fotografija pobornika dojenja u javnosti, golih trudničkih stomaka
i opšteg slavljenja kulta „Vilendorfske Venere“, perfidno i potuljeno se, pod
izgovorom da su „pretnja patriotskoj naciji u izumiranju“, vređaju i
nipodaštavaju devojke i žene koje se NISU udavale ili rađale…iz ko zna kojih
razloga, a svaki je legitiman! Upravo na to pokušava da skrene pažnju Dženifer
Eniston, pa ipak, nije mali broj komentara koji je zlurado ocenjuju kao
„ogorčenu ženetinu, ostavljenu zbog druge sa kojom Bred Pit, za promenu, ima
decu“.
U Sjedinjenim Američkim Državama se upravo vodi žestoka predizborna borba, gde su - između ostalog - u
glavnim rivalima, Klintonovoj i Trampu, oličeni feminističko s jedne i
šovinističko načelo sa druge strane. Otuda nimalo ne čudi što Žika Nikolić
sledi stereotip na koji se devojčice navikavaju od malih nogu, kad već ni mnogi
„obrazovaniji“ i „osvešćeniji“ nisu operisani od ograničenog načina
razmišljanja.
3. Parastos, pelene i
suze uživo
Kao i uvek početkom
avgusta, susedska (zla) krv proključa čim se približi godišnjica pogroma
poznatijeg kao „Oluja“. O načinu obeležavanja ovog, bez ikakve dvojbe tragičnog
dela istorije naroda bivše Jugoslavije, pisala sam prošle godine OVDE. Sada se
u manipulisanju otišlo korak dalje, pa je uz razmatranje kanonizovanja Alojzija
Stepinca, proslave uz Tompsona i alarmantno buđenje neofašističkih strasti kod
Hrvata, ovde odlučeno da se udari kontra (jedan od omiljenih srpskih
„sportova“), pa da se žalost za postradalim sunarodnicima izrazi još
dramatičnije. Dakle, oni pevaju - mi ćemo naricati. Uživo, u direktnom prenosu.
Komentar je suvišan, ali nije naodmet primetiti kako se „slučajno“ sve
zapaljivija retorika vremenski približno poklapa sa formiranjem Vlade, izložbom
„Necenzurisane laži“ i sve više zabrinjavajućim građenjem kulta Velikog vođe.
Izgleda da mu juče ipak nisu
zatrebale pelene, kao što je bivši „tata“-učitelj Šešelj predviđao uoči
maratonske govorancije gospodina mandatara. Prolazeći kroz dnevnu sobu, uhvatih
deo govora o reformi obrazovanja. Dalje od toga nisam ni mogla, ni morala da slušam,
jasno je o kakvoj se monomaniji radi - ali, eto, zaključak bi bio: ugasite fakultete
„sporednih smerova“ koji nas ne bacaju direktno u konkurenciju na tržištu, koji
nas ne stavljaju u mašinu. Hajde da svi budemo IT stručnjaci, menadžeri, nadasve
napredni...a ne lenštine što neće da rade, nego samo kukaju na poštenu vlast - kao
npr. oni nesrećnici iz „Jure“, kojima TREBAJU pelene, za razliku od Vođe što
radi 25 sati dnevno, pa ipak se ne žali!
Dohvatiše se i poraza
Novaka Đokovića na Olimpijskim igrama u Rio de Žaneiru. Kakav vrh ATP liste,
tek pošto ti ime dođe na dnevni red u ustima lidera, uspeo si u životu. Dakle,
najpre se prisetimo sa koliko je pompe, koliko „prekjuče“, srpska delegacija
ispraćena na najveću sportsku manifestaciju. Licitiralo se brojem medalja koje
će doneti, blagoslov je dao premijer lično, a predsednik Nikolić i njegova prva
dama ih svakodnevno bodre sa tribina. I tu, izgleda, počinje „prokletstvo bajčetinskog
para“, jer naši predstavnici popadaše kao šišarke već tokom prvog kruga
takmičenja. Vrhunac kolektivne „tragedije“ predstavlja Novakovo posustajanje
pre povratnikom Del Potrom. Nole, koji nije robot nego živo biće sklono premoru
i prirodnom padu energije, veoma je emotivno reagovao na svoj kiks. Suze koje
je pustio, ne mogući da sakrije razočaranje poteklo iz toliko mnogo razloga,
izazvale su salvu izvinjenja od strane sunarodnika, ali i negodovanja što „on i
drugi sportisti ne poštuju zastavu, grb i himnu“, pa tako „traljavo igraju“.
"leave Novak alone"....ali, stvarno! |
Novak nema razloga da
se izvinjava bilo kome, ni bilo ko njemu. Dešava se i najboljima, očigledno.
Koliko mu je stalo, odavno se zna. A političari su
potezanjem njegovog imena samo još više doprineli da se neko ko, sam po sebi,
jeste sjajna motivacija i primer, ni kriv ni dužan smuči razumnom delu nacije. Pogotovo nemaju prava da ga
koriste za zamajavanje Srbadije koja, živeći TUĐI život i „kidajući“ se zbog
tuđih (ne)uspeha, ne primećuje sve više gospode koja brlja po kontejnerima,
sve veći broj prosjaka i to da uveliko srljamo nizbrdicom.
4. Od „srpske majke“ do
srpske snajke“ (Sabor bez trubača)
Za kraj ovog pregleda
nebuloza, pomenimo još i to kako večeras na otvaranju „Sabora trubača“ u Guči
nastupaju „Riblja čorba“ i Ceca
Ražnatović. Bora već nedeljama razdragano ponavlja:„Kol'ko juče stig'o sam iz
Guče“, tobože ponosan na dragačevske korene i činjenicu da će u razmaku od dva dana,
sa svojim bendom biti predgrupa (tako ispada) „srpskoj majci“, pa učestvovati u
revijalnom delu jubilarne „Zaječarske Gitarijade“. U ovom paradoksu, začudo,
niko od anketiranih znalaca, sem vrsnog rock kritičara Petra Janjatovića, ne
vidi ništa problematično! Kao, živimo u tolikom šarenilu stilova i ukusa, da je
ono „od Silvane do Nirvane“ postalo uobičajen slučaj. Doslednost se gubi na svakom nivou.
"...važno je samo dobro se PRODATI!" |
Ipak, meni i dalje ovo uvodno i završno veče „Trube“- kada će binu deliti Miroslav Ilić i Severina
(sada) Kojić - deluju kao nešto što u svakom pogledu odudara od, istina, odavno izgubljene prirode smotre. Otkada se pre skoro dve decenije sve počelo vrteti
oko prodaje piva, povlađivanja razularenoj rulji, a guranja u zapećak onoga što
bi trebalo da je u središtu - takmičenja trubačkih orkestara, ovaj stadijum se
slutio, negde u dalekoj izmaglici. Istina, trubači barem nisu više smešteni u školskim
učionicama (iako hotel još uvek zauzimaju „elitni“ gosti dubokog džepa), niti
kamperi suše mokre peškire i gaće na drevnim spomenicima-krajputašima iznad dvorišta
škole, ali Guča je i dalje, citiraću svog dobrog druga, „jedino mesto na svetu
gde možeš da se ponašaš kao majmun, a da ti niko ne zameri“. Čega se pametan
stidi, time se lud ponosi. I sve je povezano, mada možda na prvi pogled tako ne
deluje.