komentariše: Isidora Đolović
Nepisano pravilo o toku
prosečne sezone jedne televizijske serije nalaže da “pilot” epizoda bude
dovoljno primamljiva za budućeg gledaoca, sadržeći dovoljan broj informacija o osnovnoj radnji, istovremeno podjednako zagonetno
otvarajući karte zapleta koji predstoje. Tokom središnjeg dela sezone, uglavnom
relativno monotonog po pitanju scena za “skakanje sa fotelje” i “proklinjanje
reditelja”, likovi se razvijaju i njihovi međusobni odnosi u zamišljenoj meri
komplikuju, da bi sa bliženjem velikog finala sve počelo da dobija ubrzani
ritam. Na primeru aktuelnih “Igre prestola” ili “Vikinga” najbolje se vidi kako
poslednje dve sezone, u oba slučaja, tek u poslednjih par epizoda zaista
pomeraju radnju “sa mrtve tačke”. Završnica, a u proseku je to deseta epizoda
za većinu današnjih serija, već uobičajeno dolazi kao neka vrsta iskupljenja za
(sve češća) negodovanja zbog monotonije dotadašnjeg toka priče. Izum zvani
“cliffhanger” najbolje pokazuje, ukoliko je dobro odabran, vredi li propraćeno
nastavka druženja.
Da li opisani redosled
odgovara “STARZ”-ovoj seriji “Kamelot”? Uglavnom. Nakon obećavajuće uvertire i
relativno jednolične radnje do sredine jedine snimljene sezone, šesta epizoda
vraća nadu i pokazuje izvestan pomak u svakom smislu. Nažalost, već u narednoj
su iste manjkavosti koje seriju prate od samog početka, izašle na videlo u,
rekla bih, još većoj meri. Finale je, samo po sebi, bilo logični splet ovih
(preovladavajućih) nedostataka i malobrojnijih, ali zato upadljivih i
nezaboravnih dobrih strana - sa “magnetom” u vidu završetka, koji je nagovestio
da bi dalji razvoj priče mogao i MORAO da bude u najmanju ruku interesantan.
Zbog svega toga, postavlja se nužno pitanje - da li je trebalo ugasiti
“Kamelot”? Mišljenja kritike, ali i publike, prilično su podeljena, baš kao i
moja osećanja povodom serije, sada, nakon ponovljenog gledanja.
Jedno je sigurno -
koliko god moje vraćanje ovoj verziji arturijanske legende bilo najviše nalik
“jurenju grešaka” i prečestom negodovanju, epizode zaista brzo prolaze i nešto
stalno “vuče” na gledanje. Radnja nipošto nije dosadna, uprkos “šupljinama” i
mnoštvu glupih pojedinosti. Sa vizuelne strane je uglavnom zaista zanosna,
kasting je sem u Arturovom (ali, avaj, ovo je i najbitnije!) slučaju uglavnom
besprekoran, a sama priča u povoju i osnovnoj zamisli uzbudljiva i originalna.
Žal za boljom realizacijom svakako je neprestano prisutna, ali i svest da smo
svejedno dobili neke nezaboravne TV trenutke - bili oni prilika za žestoku
kritiku i ismevanje, ili istinski lepe, dirljive i majstorski predočene scene.
Ovo je pregled druge polovine sezone, uz zaključke koji bi trebalo da posluže
kao neka vrsta preporuke i priručnika protiv razočaranja.
Kao što sam već
istakla, šesta po redu epizoda, “Three
journeys”, zapravo je veoma dobra i po mom skromnom mišljenju, vrhunac
sezone. Sama kompozicija radnje je fino osmišljena i uspešno sprovedena, a sastoji
se iz dva emotivna putovanja u zavičaj i jednog koje takođe predstavlja neku
vrstu povratka u prošlost, ali nešto suprotnog smera. Ginevra odlazi da vidi
oca na samrti, Kej da donese očevu biblioteku u Kamelot (koji sada svi nazivaju
“domom”), dok Morganu jedna poseta stavlja na probu - kao vladarku i štićenicu.
Čak se i Artur ponašao uzdržanije, odmereno i nešto pametnije, prateći Ginevru
- dok fantastična četvorka (Merlin kao inicijator, Kej, Gavejn i Leontes)
uspostavlja veoma dobar odnos na svom putešestviju. Merlin se polako
“otkravljuje” po pitanju zaziranja od magije, Gavejn je i dalje SUVIŠE
Rolo - ali, ne u negativnom smislu, Kej doživljava par dirljivih vizija-sećanja
na detinjstvo i kućno obrazovanje, a Leontes sa Merlinom vodi zanimljiv dijalog
o religiji i procenjuje da on mora biti nešto poput anđela. Tu je i Merlinov
divni zaključak da su knjige “vrednije od zlata”!
Slučajno ili ne,
Ginevrina naglašena spona sa uspomenama na detinjstvo je očeva priča o Atininim
željama. Naime, grčka boginja na očevo pitanje kakve bi darove želela za
rođendan, najpre ističe “poštedu od stega ljubavi i braka”...sasvim prikladno
za nesrećnu Ginevru! Artur je, naravno, ponovo najslabija karika, pre svega u delu
kada pred ožalošćenima citira Cicerona i pokazuje školski primer očajne glume.
Ali, zato je muzika standardno božanstvena, pejzaži prelepi - baš kao i Evine
haljine, a završna simbolika otvorenog neba nad zamkom odlična. Epizoda je
dinamična, bez suvišnih momenata, a zauzvrat daje nekoliko vrlo lepih scena.
I taman se ponadati da
će tako biti nadalje, stiže “The long
night”, verovatno rekorder po glupostima strpanim u pedesetak minuta
trajanja! Priča koju možemo nazvati i “Morgan’s feast”, s obzirom na centralni
događaj koji zauzima najveći deo epizode, počinje upravo pozivom “mile seje”
zelenom bratiću da je pohodi u zamku Pendragon. Ova građevina, nikako da
pomenem, najviše podseća na stare kasarne, ali barem joj ne raste bršljan iz
zidova kao u Kamelotu, koji već izvesno vreme niko od stanara nije ni počeo da
renovira! Uglavnom, svi naivno prihvataju poziv i kreću “mečki na rupu”,
uključujući i Bridžet (koja je, odjednom, vrlo važan faktor), a ostavljajući
Kamelot “dobro branjen”. Šta se pod time podrazumeva, nije baš jasno, jer su
očito svi (jedini?) najbolji ratnici u kraljevoj pratnji. Morgana je,
standardno, savršena domaćica! Za trpezom, odnos snaga je u klasičnom “coupling”
fazonu. Merlin se domunđava sa Igrejn, Morgana animira bracu koji uživa, a
Ginevra ne zna da li pre motriti levo (na muža) ili desno (na kralja) zbog
reakcija na - striptizete! Tako je, alkohol i žene uvek “podgreju” temperaturu,
posebno plesna tačka u vidu simulacije napada na raspojasane vitezove. Čak i
razboriti Kej zaboravlja Morganinu odgovornost za smrt roditelja, pred izgledima
za seks sa plesačicom.
I dok Merlin sa
Morganom razmenjuje vrlo zabavna prepucavanja (naziva Sibil “pet-nun”), Leontes
ne skida pogled sa svoje drage koja ne može biti “providnija” po pitanju
kralja, a ostali su se povukli u “odaju za zabavu”. Jedino Gavejn sluti
opasnost koju seks-robinje pokušavaju da zamagle. Njegov strah je opravdan, jer
uskoro izbija požar, pa sledi udružena akcija Artura i drugara u spašavanju
devojke sa stoga sena, dok Igrejn drži “girl-power” kurs. Primetno je
postojanje dve ženske “frakcije”: Igrejn-Ginevra-Bridžet nasuprot
Morgani-Sibil-Vibijen.
Sve što se dalje
dešava, prebrzo je i vrlo, vrlo naivno. Morgana orkestrira ovom tobožnjom
opasnošću od napada izvesnog Adwulfa - koji, naravno, nije nikakva pretnja, već
izgovor da zaokupi vojsku za “odbranu zamka” i zadrži ih preko noći. Ali,
ponavljam, NIKO, pa čak ni Merlin, ne pokazuje zrnce sumnje! Ginevra bi da se
bori kao muško, pa je organizovan brzopotezni kurs streljaštva za...pet žena!
Bridžet (kao i Artur, suviše moderna - zaboga, vajka se da je “očekivala da na
zabavi upozna muškarca”, a završila pod mogućom opsadom!) dobija Keja za instruktora
- nadajmo se, ništa više od toga. Prvaci se konfrontiraju oko strategije,
zametnut je kratki dvoboj između Gavejna
i Leontesa (koje razdvaja pištavi Artur, neubedljivim isticanjem autoriteta,
ali izuzevši to, scena je dosta moćna) i bačena klica razdora. Najpre Morgana
pokušava da od Ginevre izmami neko priznanje, pa se Igrejn i Merlin dogovaraju
da ćutanjem o Morganinoj krivici za očevu smrt zaštite Artura (“Znanje nije
moć, već bol”, mudro zbori Merlin), a Sibil zatiče Leontesa u molitvi i nastoji
da mu potpiri sumnju u čoveka - sasvim određenog. Za sve to, naravno, Morgani
nije trebalo ni ovoliko truda, jer se “iz aviona” vidi da Artur nešto muti sa
Ginevrom, koju, pak, Leontes “voli više od života”. Svejedno, trio “veštica iz
Istvika” sada kapira gde je žiža sukoba i kako da Morgana upotrebi neobični
dar.
Noć za ispovesti donosi pozitivno osvetljenje likova Gavejna i Leontesa, a dok oni bdiju na zidinama, Artur hita da čak i onu jedva postignutu dopadljivost upropasti. Odlazi kod Ginevre, opet insistira da “ne želi da pokvari brak njoj i svom najboljem vitezu, bla-bla-bla...ali, svejedno mora da joj izjavi ljubav, jer ih možda sutra neće više biti, bla-bla-bla...” Srećom, Ginevra je pametnija od njega i zna da ga “ohladi”. Jutro, naravno, stiže bez očekivane bitke - jeftina (i bukvalno: scenografija, statisti, postavka) obmana je uspela i dok šaka jada stoji u pripravnosti na bedemu, Morganini podanici foliraju povratak iz okršaja (u kome su pobedili, ali izginuše skoro svi, nije nego!). Dobila je na vremenu, plus informacije (treba li reći da je prisluškivala preljubnike?) i batino slepo poverenje, pa sad može da se baci na svoju veštinu. Jedna je, ipak, odlična scena, na samom kraju!
U osmoj epizodi, “Igraine”, Kler Forlani vrlo dobro igra
dvostruku ulogu, ali je sama “Igrejn” unutar priče vrlo neuverljiva. Pogodili
ste, Morgana preuzima kraljičin oblik, ne bi li kao “insajder” pročeprkala po
tajnama Kamelota i zakuvala im čorbu. Nije problem u njoj, već u okolini! Svaki
postupak je sasvim izvan karaktera savršeno pristojne i uvek suzdržane kraljice
majke, a žrtve tim gluplje, jer kao da baš niko sem dvorskog siročeta
(preslatkog dečačića Redvalda), ne primećuje razliku u ponašanju! Pogotovo
Merlin, iako sam se nekoliko puta mogla zakleti da ju je “provalio”. Kako god
bilo, sve pohvale za Kler, ali i Sibil - odličan lik, iskusna gluma. Dok pravu
Igrejn drže utamničenu, Vivijen je u moralnoj dilemi, između odanosti Morgani i
neodobravanja metoda koje njene nadređene primenjuju.
Elem, boravak u zamku i
Merlinova bajka o Kamelotu kao mestu koje je otvoreno za sve i buduća oaza
mira, kao da na trenutke istinski pokolebaju Morganu i pobude čežnju za
pomirenjem, pripadanjem. Kralj sa prvacima priređuje “royal hunt”- savršenu
priliku da suparnik “slučajno” bude ranjen, moram primetiti! Gavejn je i dalje
najbolji lik, Leontes ima jezivi susret sa vukom, što je još jedan nedovoljno
razjašnjen simbol koji se ponavlja i u Morganinom ogledalu. Njenom zbiru
zločina dodaje se, istina, slučajna nezgoda u kojoj će nastradati dečak (scena
je krajnje čudna i nespretna - pad kroz jedino mesto gde nema ograde, a od
ivice su udaljeni barem 2 metra kada počne “koškanje”?!), dok u tamnici zamka
Pendragon kroz scenu Igrejn i stražara Donala imamo novu degradaciju žene kroz
obavezno silovanje. U novom liku, Morgana uspeva da zavadi supružnike, a zavede
Merlina - i naposletku ubedi Igrejn da je sišla s uma, u sjajnom epilogu
suočenja dvojnica! Dakle, nastavlja se običaj dobrih završnih scena.
Na samom početku “The battle of Bardon Pass”, zakomplikovavši
sve što se dalo zakomplikovati, Morgana (sada ponovo u svom obličju) lagodno
napušta Kamelot. Nema pojedinosti u vezi sa nameštenim okršajem kod trgovački
značajnog prolaza Bardon, a da ne deluje sasvim jeftino, neuverljivo i
nespretno. Premalo ljudi i smotana strategija su već dovoljni razlozi. Dakle,
primetimo najpre da Morgana (do kraja serije čak dva puta) primenjuje isti trik
kojim je Merlin svojevremeno “priveo” Igrejn Uteru - šta radi ta karma! Onda,
za Leontesa i Ginevru važi: spavaj sa ženom, pa je sutradan pitaj za neverstvo!
A kad te muž već pita, pokušaj da ga opet pridobiješ vođenjem ljubavi!
Svejedno, scene konfrontiranja supružnika - a bilo ih je nekoliko u ovoj i
poslednjoj epizodi, zaista su odlične. Merlin će koliko-toliko smiriti
situaciju, ali nasamo ipak vrhunski “maklja” Artura!
Sprovodi se akcija
“Prozor(...pardon, Bardon!) mora pasti”, uprkos razdoru u taboru pozitivaca. Za
to vreme, Merlin i Igrejn kreću nazad u osvetničku misiju i ispadaju budale -
jer, Morgana je (opet) javno nasankala dvojac i trijumfalno krenula u sedište
kraljevstva da čeka vesti o upražnjenom tronu.
Ginevrin suludi (još
jedan u nizu!) potez da ujaše u samo središte opsade, ipak predstavlja tačku
preloma u ljubavnom trouglu. Leontesova reakcija takođe pokazuje koliko je
voli, dok je Artur po običaju “levo smetalo” i pametni Kej će mu zasluženo
“očitati bukvicu”! Znajući kako ume da zabrlja, prekoreva ga bez milosti, a i
ostali prvaci izražavaju prezir pri saznanju da je preoteo Leontesu nevestu, na
sam dan venčanja. Ovoga puta nema Merlina da ga izbavi iz neprilike!
Sama borba je izrazito
nelogična i bezvezna. Pre svega, Kej je glupo ranjen. Artur bi da se iskupi i
iznova zadobije poštovanje svojih ljudi, pa se nudi da sam zadrži brojnije
napadače i obezbedi im dovoljno vremena za povlačenje. Ovo je sjajna
inicijativa, ali traljavo prikazana, ponajviše usled famoznog promašenog
odabira glumca. Naprosto, Artur nema snage ni da vikne - kao devojčica je, a ni
protivnici nisu ništa bolji (predvode ih Morganin “napaljenko” i lik čudnog
naglaska), tako da sve deluje poput parodije.
Finale nosi naslov “Reckoning”. Najpre gledamo kako Artur,
preko noći sazreo, sav “ljut i besan” sprovodi akciju u delo. Morganu u
Kamelotu dočekuje portparolka Bridžet, ali Sibil preuzima glavnu reč, jer su
doveli čitavu kolonu izbeglica razočaranih u kralja. I dok Ginevra još jasnije
vidi koliko je glupo prokockala sreću sa Leontesom, žgoljavko koji je razlog
tome muči zarobljenika - pri čemu ih NIKO ne prekida, ma, ni da utrče i provere
gde im je izviđač - iz petnih žila urla, tragično loše glumi i na kraju je
mnogo “iznenađen i uvređen” zbog sestrine izdaje. A ona je stavila Merlina u
okove, dok Bridžet “ne sme da se kreće hodnicima”, ali dozvoljeno joj je štrapacirati
po dvorištu, do čarobnjaka?!?
Još uvek su Morganine
scene najbolje, poput one u kojoj luta zamkom i ušavši u Arturovu odaju, oseća
opipljivo iskušenje krune. Kada joj donesu ishitrenu, neproverenu vest o
Arturovom porazu, uz mač kao dokaz, mora se priznati da joj Ekskalibur stoji
bolje nego mladom kralju!
U akciji “sam u kući”,
Arturu priskače u pomoć najpre Leontes, pa ostatak ekipe, tek da ne bude
previše nelogično što je novopečeni “Rambo” preko noći stekao borilačke
veštine! U scenama borbe posebno briljira Gavejn, ali sve skupa je više u stilu
“Robina Huda” ili musketara. Dalje sve teče brzo i razvoj događaja je šokantan,
premda očekivan. OPREZ, SLEDE SPOJLERI! Petorka šalje protivnike u povlačenje, ali, Leontes prima
strelu namenjenu kralju. Na samrti ga moli da “čuva Ginevru”, što Art BUKVALNO
shvata - videćete i kako. Druga žrtva pada u Kamelotu: Morgana je u žaru
osvete, iznebuha smrtno ranila Igrejn, da bi joj ova otkrila kako je
progonstvom zapravo spasila od Uterove namere da je (kao i majku) ubije. Vidimo
da Morgana nije bezdušna, jer će joj ovo otkriće pobedu učiniti zaista
Pirovom...posebno nakon, dok joj kruna doslovce visi iznad glave, povratka
otpisanih i optužbe za veleizdaju. Sibil, za koju se ispostavlja da je iskreno
volela Morganu, prima krivicu na sebe i time je treća žrtva zatvorila niz.
Prisustvujemo i tome
kako je sklepan “okrugli sto”, gde jedno navek upražnjeno mesto čeka dostojnog
Leontesovog zamenika. S obzirom da se radi o izmišljenom liku, nikada nećemo
otkriti da li su planirali da u drugoj sezoni tu zasedne Lanselot (i na
Ginevrin imidž baci još “slutty” reputacije) ili, prema legendi, ostaje prazno
dok ga ne zasluži donosilac Svetog Grala. Morgana je razbaštinjena i prognana,
ali u izuzetno moćnoj sceni na Sibilinoj neobeleženoj humki, tražeći odgovor na
svoj najteži slom (oduzimanje zakonitog prezimena - od strane očevog
nezakonitog deteta), dobija eho Igrejninog citata: “Možeš roditi kralja ili se
udati za jednog, ali, kraljica nikada nećeš biti...” I eto verovatno najmoćnije
scene, koja je koliko kontroverzna, toliko i savršeni podsticaj za nastavak
priče. Artur u noći nakon pogreba svog odanog prvaka, prima u odaje njegovu
ženu i tako vrši, ponovo, još gnusniju izdaju. Samo što, Ginevra zaista
oplakuje muža u svojoj sobi, dok je ona koju prima u postelju...pa, recimo samo
da je ovo bila potvrda u kom se smeru sa arturijanskom legendom išlo, te da
bismo u drugoj sezoni definitivno imali Mordreda! Ukoliko niste u toku, Mordred - uglavnom
smatran za vanbračnog sina iz incesta Artura i Morgane, odrasta u ratnika koji
će doći glave kralju....
Kako se ispostavilo, na
kraju je ipak bilo razloga za gledanje serije i njenu preporuku. Dakle, uprkos
nelogičnostima, neopravdanosti samog oblikovanja Arturovog lika (nije stvar
samo u fizičkoj i glumačkoj promašenosti, nedoraslosti Džejmija Kembel-Bauera,
već je ovo lik koji do kraja ne postaje ubedljiv, čak ni kada zaista izgleda da
je sazreo i promenio se. Beskrajno je antipatičan i ne postoji nijedan razlog
da navijamo za njega, u bilo kom pogledu) i odnosa između njega i Ginevre
(dovoljno je reći: videli su se dva puta - od toga jednom U SNU, koji je
očigledno bio “maslo” nekakve natprirodne sile, s obzirom da Merlin sluti
opasnost, a sanja ga pod Morganinim krovom - kao sa strane nametnuto iskušenje
- i dečko već smatra da između njih postoji sudbinska ljubav, pa Ginevrin
verenik koga poznaje od detinjstva “nije pravi za nju”? Čak i kada otkrije da
je obećana i kome, Artur ne odustaje, a i tokom njenog braka nastavlja da
je proganja i navaljuje), brojnih bespotrebnih scena, eksplicitnosti, loših
dijaloga...skrenula bih pažnju na DOBRE STRANE, zbog kojih vredi baciti pogled
na ovih deset epizoda. Vreme će vam brzo proći, a neće biti ni monotono, ni
potpuno zalud utrošeno.
1. Izvrsna muzika;
prelepi reljefi, irski krajolik, kostimografija.
2. Eva Grin! Treba li
trošiti reči? Koliko je Artur očajan, toliko je lik Morgane savršeno osmišljen
i odigran. Naprosto, ona ima opravdanje za svoje postupke (otac je,
neshvatljivo zašto, proterao i ubio joj majku, svoju prvu zakonitu suprugu;
krunu gubi zbog pola i do tada neznanog polubrata, po svemu slabijeg i manje
dostojnog; u klinču je sa čovekom koga istovremeno voli i prezire, Merlinom;
odlučuje se na različite nedozvoljene korake, od okultizma do rodoskvrnuća, ne bi
li vratila ono što joj po pravu pripada i što je definiše), sjajan je diplomata
i lider, ima kompleksan i u osnovi dirljiv odnos sa Sibil, a glumački uvek
NADIGRA svoje rivale. Ona je najsjajnija tačka serije, držanje, govor, izgled,
sve se idealno uklopilo.
3. Gavejn - iako sa ona
dva ukrštena mača najviše podseća na Nindža kornjaču i ne poseduje šarm koji u
seriji “Merlin” ima Eoin Macken u istoj ulozi (posle prikaza pomenute serije,
biće i uporedna analiza obe, o tom-potom), buntovan je baš kao i Rolo (koga igra
u ”Vikinzima”), a to nikako ne može da škodi!
4. Sibil - već sam
pomenula, ali, nije suvišno: Šinejd Kjuzak je briljirala u ulozi Sibil, neke
vrste pandana Merlinu i majčinske figure za Morganu. Sin Maks Ajrons je, moram
primetiti, “pljunuta” mama.
5. Nova zamisao o liku
Merlina - ipak, SAMO ZAMISAO: Džozef Fajns, istina, preglumljuje i ostajem pri
utisku da njegova interpretacija više priliči nekoj drami iz elizabetinskog
doba. Merlin je ovde u više navrata neobjašnjivo glup, dozvoljavajući da mu
promaknu očigledne stvari, ali, istovremeno je prikazana njegova ljudska
strana. Pre svega, čine je ranjivost (naročito vidljiva u odnosu prema Igrejn),
nesigurnost i strah (kada je reč o magiji, koje ovde - na zamerke mnogih
gledalaca - nije bilo dovoljno, što je ipak sasvim razumljivo u kontekstu
priče), ali i snažnu političku crtu i beskrupuloznost u ostvarenju misije
“stvaranja legende od Artura i Kamelota”.
6. Savršeno finale!
7. Kej - i dalje smatram da je on trebalo da glumi Artura.
8. Ljubavi osuđene na
propast, ali, tako divne:
Igrejn
& Merlin
Ovo je novitet u interpretaciji
mita i dok bi mi u svakoj drugoj prilici izgledao kao čisto skrnavljenje, ovde
zapravo odlično funkcioniše. Džozef i Kler imaju dobru interakciju i dopada
mi se što je, ipak, njihov odnos ostao platonski - duboko poštovanje, divljenje
i ljubav iz daleka. Igrejn je veoma prefinjena, tiha u svojoj patnji, a bilo bi
dobro da su više vremena posvetili povezivanju majke i sina, do čega joj je
očito mnogo stalo. Što se tiče odnosa prema Merlinu, dopao mi se način na koji
ona suptilno pokušava da “probije” njegov gard i zasluži poverenje, pa je još
manje shvatljivo kako Merlin ne vidi da je Morgana uzela njen lik - naprosto,
Igrejn NIKADA ne bi bila onako napadna, niti napravila prvi korak. Tužna priča.
Leontes
& Ginevra
Ako ćemo iskreno, ovo
je par zbog koga bih uvek ponovo (uz Evu) gledala “Kamelot”. Pre svega, koliko
god samo rešenje da se odmah na startu stvori ljubavni trougao, koji u legendi
dolazi tek kasnije sa Lanselotom, bilo promašeno, barem nam je predstavljen
odličan lik - pa makar i sasvim izmaštan.
Ginevra je u ovoj verziji čak
neuporedivo pozitivnije prikazana nego bilo gde drugde, ona se iskreno
kaje, vrlo je kolebljiva i neodlučna (posle priznanja, cmizdriće Igrejn:”To je
bilo SAMO JEDNOM”, eho koji ponavlja i dok vara verenika sa kraljem, kao da ta
brojka nešto opravdava i menja), ali očito zna šta gubi i u poslednje dve
epizode, ali i ranije, pokazuje da joj je stalo do Leontesa. Njegov lik je,
opet, pravi primer časnog viteza koji živi po onovremenom kodeksu, privržen
kralju, Bogu i svojoj gospi. Ginevra i Leontes su, koliko god ona s vremena na
vreme providno zurila u Artura, u svakoj zajedničkoj sceni oličenje ljubavi.
Bilo da je reč o prvim danima bračne idile; ili o ulasku u Morganin zamak, kada
je u povorci Leontes uzme za ruku - kao i posle za trpezom; ili kada ona skoči
da ga zagrli po prvom dolasku u Kamelot; kada Leontes kroz kišu strela
“preleće” da je zaštiti; ili u potresnoj i simboličnoj sceni dok mu ona pruža
zaboravljeni molitvenik (“I ti si bila moja”)...imamo primere odanosti i
beskrajne ljubavi. Takođe, od početka su me asocirali (fizički) na Tajvina i
Džoanu Lanister, a posle videh po nekim komentarima kako nisam jedina...Divan, tragičan par. Isijavaju privrženost.
Opšta ocena serije: 7/10. Svakako vredno gledanja, iako
daleko od besprekornog.
(za sedam dana: predstavljam mini-seriju "Stubovi zemlje")