субота, 11. јун 2016.

Subota sa knjigom: Deca sudbine

piše: Isidora Đolović

Čini se da u vremenu medijske samopromocije (a od pojave društvenih mreža, uglavnom Internet reklame), svako pridaje svojoj priči ogromnu važnost, ma koliko to bila kratka, jednolična ili prizemnim aktivnostima ispunjena svakodnevnica. Otuda svaka starleta od dvadesetak godina, fudbaler  ili filmski “one-role-wonder”, oseća potrebu da svoj životopis pretoči (ili pak plati nekome da to uradi!) u štampanu reč. Ipak, u tom mutnom moru biografskog štiva, još uvek je jasno šta od ponude zavređuje pažnju i nosi interesantan sadržaj.

Za pisanje (auto)biografije, nekada je važilo nepisano pravilo o izvesnom prevaljenom životnom stažu, ispunjenom iskustvima koja su barem malo reprezentativnija ili nesvakidašnja, kao i značaju koji bi glavni protagonist takve knjige mogao imati za krug širi od njegove rodbine. Memoarska proza može imati ispovednu ulogu i biti usmerena preispitujućem JAstvu, ili predstavljati naravoučenije za sledbenike i savremenike. Može biti dijaloška, upućena i posvećena ljudima bez kojih opisani životni put ne bi imao isti smisao, niti ishodište. Pisati o sebi, odlučujemo se iz najrazličitijih pobuda: bila to egocentričnost, altruizam, poverljivost, egzibicionizam - ili zahvalnost.
Kada se pojavi priča o nekome kao što je Pati Smit, pa još iz njenog britkog pera, svaka dilema nestaje. Izdavačka kuća “Rende” donosi nam nesvakidašnju knjigu sećanja, duobiografiju prožetu, u svakoj rečenici, prepoznatljivim duhom slavne umetnice. Zašto ističem dualnost ove knjige? Jer je autorka, pre svega, beskrajno ZAHVALNA (čini se da je to njena motivacija za pisanje): Bogu - od koga joj svaka blagodat i dolazi; svojim uzorima - koji su je oblikovali; mentorima i prijateljima - jer su je inspirisali i podržali; a nadasve Robertu Mejpltorpu. Zato je ovo, mnogo više od samo njene, priča o njemu, o NJIMA. 

I kada zelim da kazem ja
ja kazem mi
i kada mislim o sebi
u stvari mislim o nama. (EKV)

Ukoliko još uvek niste upoznati sa likom i delom Patrisije Li Smit, potražite njen LP prvenac “Horses” iz ’75. godine, pa spremno i upućeno zaronite u ovu povest početaka i dugog, često mukotrpnog, po dušu i srce lomnog puta do izvođača kakvog svet zna. Nikada nije žudela da postane zvezda, nikada svesno „jurila“ slavu. Jedini cilj bio joj je da se umetnički izrazi i da rezultat svog nadahnuća učini smislenim. Drugim rečima, da stvara i da to nekome, nešto ZNAČI. Pati oduvek traga, svesna da su joj, za razliku od mnogih članova njenog mladalačkog kruga, sudbinski „dodeljene najbolje karte“.

Iako se, kako je red, najpre upoznajemo sa Patinim detinjim interesovanjima i najvažnijim ranim iskustvima, sve zapravo kreće ovako...Ona je buduća pesnikinja, pank-ikona, legendarna umetnica. On je budući vrhunski fotograf, urbani boem. Nesuđena učiteljica i nesuđeni ministrant. Begunci iz dve tipične američke, građanski pristojne porodice, u potrazi za tajanstvenom formulom postajanja umetnicima. Susretom na njujorškim ulicama, čudnovatog leta '67. godine, u vrtlogu društvenih zbivanja revolucionarnog tipa na svakom polju, počinje njihova priča. Naslov “Just kids” dolazi od simpatične epizode sa jednog od brojnih Patinih i Robertovih izleta, na Roud ajlend, vikendom. Šetajući, neobičnim imidžom privukli su pažnju jednog sredovečnog bračnog para. Supruga je zamolila muža da ih uslika, pošto će “možda postati umetnici”, na šta je čikica odbrusio:”Ma, pusti, oni su samo deca...” 
Freedom's just another word for nothing left to lose
Ne čudi što sam se od prvih stranica zaljubila u Patinu knjigu, zarobljena sugestivnim stilom i obavijajućom, uznosećom atmosferom predočenih životnih etapa i okruženja. Pre svega, privuklo  me to što sam i sama “dete ponedeljka” (prva sličnost koja je povezala nju i Roberta jeste činjenica da su oboje na svet došli prvog dana u sedmici, sa mesečak dana razmaka, iste 1946.), zaljubljeno u  Artura Remboa (i njegov prkosni portret večitog mladića, koji je sa korica “Iluminacija” izazivao i šesnaestogodišnju Smitovu), od malena opčinjeno knjigama i pesnicima. Potom, očaraše me njen nesmireni duh i žudnja za slobodom.

Patina i Robertova povest sadrži faze beskućništva, onespokojavajućih promena zaposlenja, života na „minimalcu“ - ali, nipošto i nikada životarenja. Šetnje, boemiju, snove, njihove plave zvezde-vodilje. Neumorni rad i podršku. Robertovo postepeno otkrivanje homoseksualnosti i istovremenu odanost svojoj Muzi, neraskidivu emociju koja ih spaja. Kroz pet poglavlja, opisani su, između ostalog: značajan period života u čuvenom hotelu „Čelzi“; sećanje na prvo viđenje „Dorsa“ uživo; opsesija Endijem Vorholom, Pariz i hodočašće u Šarlevil, rad u „Scribner's“-u, „Fabriku“ i okupljanja u „Max's“-u, prva javna čitanja poema, književne večeri, izleti na Koni Ajlend. Odjeci rata u Vijetnamu, ubistvo Roberta Kenedija, zločini Čarlsa Mensona, hipi i bit-pokret. Smrti Brajana Džonsa, Idi Sedžvik, Džima Morisona, Dženis Džoplin. Susreti sa Alanom Ginsbergom, romansa sa Semom Šepardom, druženje sa Todom Rundgrenom. Umetnički „krem“ jedne epohe u nestajanju, Amerike (i sveta!) na izlasku iz doba (obnovljene) nevinosti. Pored svega, to je i portret jednog GRADA. Dočaran je miris jutra, metroa, trajekta, žagor ulica. Pratimo zrenje i osećamo opojnost „Velike jabuke“, kao žile kucavice i epicentra svih krupnijih dešavanja.
Ova autobiografija je zasnovana na jednom sudbinskom poznanstvu i suživotu, vezi istovremeno romantičnoj, bratskoj, nadahnjujućoj. To je istinski duboka povezanost, sapatništvo, otkrivanje sebe, bezuslovno predavanje. Jedinstvena, tužna, doživotna odanost. Prepoznavanje dve srodne duše u pravom trenutku. Priča o izrastanju odbegle devojke u jednog od najuticajnijih stvaralaca moderne kulture i buđenju, upornom i nikad usamljenom traženju stvaralačke ličnosti, ujedno je omaž značajnom vremenu i ljudima koji su ga krasili. Netipično za ovaj žanr, Pati (večita prestupnica i pionirka) ni jednog trenutka (mada je, po prirodi stvari, ovo NJENA priča), ne stavlja sebe u prvi plan. Kroz pregled sopstvenih mladih godina, ona se kreće poput posmatrača, uz nas. Proživljavamo ih skupa, u hodu, sa svim nijansama i finesama doba. 

A rezultat je prava poslastica - i to ne samo za ljubitelje istorijata rock muzike i postmoderne kulture. Hvala vam, dvoje luckaste i nesalomive dece!