Verovatno nema serije o
kojoj se toliko polemiše, čije se epizode i likovi tako emotivno doživljavaju,
za čijim se nastavkom unapred nestrpljivo čezne, a da to nije “Igra prestola”.
Upravo završena šesta sezona imala je svojih manjkavosti, uspona i padova, ali
su poslednje dve epizode u potpunosti zasenile sve što im je prethodilo i
spasile celinu, do tada naizgled beznadežno rascepkanu i nevešto “sklepanu”.
Veliki izazov “otcepljenja” od originalnog uzora, nastalog iz prostog razloga
što Martinovog rukopisa ovoga puta nije ni bilo da pruži oslonac autorima,
relativno bezbolno je savladan, pa za narednu sezonu ili dve (koliko nas
maksimalno deli od konačne završnice), više ne moramo da brinemo.
pobednici ove runde |
Kao i sve što prevali
određenu “kilometražu” i stekne enormnu popularnost, fenomen “Game of Thrones”
je posle određenog vremena, koje ja zovem “optimalne tri sezone”, zapao u
neizbežnu krizu. Slabljenje kvaliteta, opadanje nivoa, nazovite to kako god vam
drago, sudbina je većine zapaženih i omiljenih dela (pokretnih slika, pisane
reči, svejedno). Njihov opstanak nadalje uglavnom počiva na emotivnoj vezanosti
obožavalaca za priču i junake, težnji ka zaokruženosti i saznanju epiloga,
naviknutosti i upornosti praćenja. Nema razloga da sa “Igrom prestola” bude drugačiji slučaj.
Ono što je ovoga puta, ipak, predstavljalo bitnu razliku, činjenica je da smo
SVI gledali iz perspective “novajlija”. Takođe, možda ne toliko začuđujuće, ali
svakako ohrabrujuće, kada se sve sagleda, jeste rastezanje radnje do tačke
pucanja i potencijalnog razočaranja gledalaca, do eksplozije adrenalina i
uzbudljivih zapleta u završnici sezone.
Zbog toga će rezime, koji je pred vama, neminovno biti u senci finala nazvanog, pomalo ironično s obzirom na
Martinov još uvek nezavršeni roman - “Winds of Winter”. SAVRŠENO je jedina reč
koja ga opisuje. Zaista nisam verovala da će ono prevazići prethodnu epizodu -
“Battle of the Bastards”, ali, jeste. Nema scene koja mi se nije svidela, nema
važnog momenta zbog kog se nisam naježila, ni (bitnijeg) lika za kog mogu reći
da se pokazao drugačije od očekivanog, logičnog, karakteru i priči doslednog.
Srećna sam što su se
neke stvari koje, kao čitalac i dugogodišnji fan knjiga, priželjkujem, slutim,
nagađam….potvrdile. Tužna sam jer postadoh svesna koliko se približio kraj
serijala, jer je malo toga ostalo da se još razreši, ali to malobrojno krupno
je i od presudnog značaja. Uverena sam, zbog toga i nestrpljiva, da će završne
dve sezone, baš kao i Martinove knjige, biti (u odnosu na pisano) drugačije,
ali da će ta različitost doneti jednako intenzivan doživljaj i kvalitet.
Šesta sezona, prvo
odvajanje od sigurnosti pisanog uzora, bila je poput učenja da se hoda. Pratili
su je radost novog, nesigurnost, klimavost i spori koraci - ali, na kraju se
održaše na nogama, a to je najvažnije. Više od polovine sezone, radnja je bila
neujednačena, negde se vukla sporo kao puž i obuhvatila premalo dešavanja,
drugde bila prepuna dinamike i tenzije; negde vrlo detaljna - drugde „na
kašičicu“; ali, sve se to fino skupilo - i ISkupilo u poslednje dve epizode.
Načinili su fantastičnu uvertiru za sledeću sezonu, premostili prazninu nastalu
između Martinove i Beniof-Vajs vizije. Ovo je, čini mi se, bila PRELAZNA faza,
koju su doneli - lepe li simbolike - „vetrovi zime“ na krilima zmajeva i
brbljivih gavranova koji su još u drugoj knjizi graktali na jedno povučeno,
ćutljivo kopile: „King.Snow“ (a što meni nikad, NIKAD nije palo s uma), vetrovi
„u leđa“ lađama povratnika.
Beli gavran iz
Citadele, predivna slika iz knjiga, uvek donosi vest o smeni godišnjeg doba i u
petom delu stiže u Kraljevu luku na samom kraju, a ovde je izveštaj primljen na
Severu. ZIMA JE STIGLA, deca leta odrasla, prevalila dug put i stekla mnoga
gorka iskustva. Sada su spremni da je dočekaju, neki radosno, drugi u strepnji,
ali, i Džonu i Deneris je, ne zaboravimo, iako se plaše - na licu OSMEH dok
gledaju u budućnost.
„All men must die“, najavni slogan sezone, zaista je ispunjen. Čini mi se da do sada nije bilo ovoliko
značajnih smrti, svaka na mestu i u sa ciljem natempirano vreme. Opstali su,
možda ne baš najjači i najbolji, čak ni najsnalažljiviji, nego oni sa najviše
sreće i volje. Deca sudbine, nosiće svet sutrašnjice. To su, pretpostavimo već
sada, zasigurno Džon, Deneris, Tirion, Sansa, Bren.
Detaljnijim analizama
planiram da se bavim u “Odbrojavanju”, rubrici uvedenoj ovog proleća i
posvećenoj najznačajnijim momentima iz minule sezone, uz anticipiranje
dolazećih rešenja. Do marta i tih tekstova utisci će se “slegnuti”, strasti
stišati, mi ih se uželeti i trezvenije, potpunije sagledati do sada pređeni put
serijala. Ovom prilikom ću izdvojiti samo ono najistaknutije, što je na bilo
pozitivan, bilo negativan način, predstavljalo bitan deo šestog poglavlja sage
koju volimo.
1. „All
men must die“, ali neki se i vraćaju u život
Peta
knjiga je ostavila ljubitelje “Pesme Leda i Vatre” u dugogodišnjoj agoniji, a
sa petom sezonom su se istom taboru priključili i gledaoci. Pitanje života ili
smrti Džona Snežnog bilo je godinu dana brižljivo skrivana tajna, praćena
žestokim upinjanjem ekipe serije da ubede publiku, medije, možda čak i sebe,
kako je Kit Harington “otpevao svoje”. Buđenje lorda zapovednika Noćne straže,
uz nezanemarljivu pomoć ozloglašene Crvene žene i moralnu podršku Davosa pre
svih, simbolično je “palo” na pravoslavni Uskrs! I, naravno, junak koji je na
taj način vraćen u igru, svakako je imao pred sobom velike, važne stvari - što
je finale samo potvrdilo.
U život se, postepeno, vraćaju i dve žrtve Remzijevog iživljavanja - Sansa i Teon. Ponovo ujedinjeni sa preostalim članovima svoje porodice, nalaze se na prekretnici i moguće je izdvojiti barem dve važne paralele za buduće sagledavanje ovih likova. Od prvobitne arogancije i fatalnih grešaka kojima su je platili, oboje su dosegli do prihvatanja, pronalaženja svog identiteta, bezuslovne podrške Jari i Džonu, kad su već sami onemogućeni da ostvare nasledno pravo. Tu je i tema potomstva, koje Teon zbog Remzija nikada neće imati - dok je Sansin slučaj obrnut i potencijalno vrlo zanimljiv. Razrešenje će dati sedma sezona, a analize ćete čitati u rubrici koja dolazi na proleće.
Naravno, ne treba zanemariti ni “povratak (još
dvojice) otpisanih” za koji se već sezonama navija - izgubljeni izviđač stric
Bendžen i vitez bez titule, Sendor Klegani “Pseto”, ponovo su na sceni, mada
nešto drugačiji nego pre.
2. Može
li iko zaista postati NIKO?
Arjin
put se takođe može podvesti pod “povratnički”, što je nagovešteno već brojnim
referencama na Ketlin - počev od zapanjujuće sličnosti gospe Krejn, glumice iz
putujućeg pozorišta, sa njenom pokojnom majkom - pa do načina izvršenja odmazde
nad glavom porodice Frej. Otvoreni znak da mala vučica nikada nije zaboravila
svoje leglo, dobili smo nakon vađenja Igle iz skrovišta. Harizmatični mentor
Džaken, zapravo je sve vreme pripremao Arju da preuzme ulogu koja ispod brojnih
maski krije naoštrene očnjake.
3. Poetska
pravda i nepravda ludaka
Ova sezona nije bila milosrdna
prema pojedinim članovima kuće Stark, ali zato im je višestruko nadoknađen
pretrpljeni užas kroz barem dva člana drevne severnjačke kuće i njihovu krvavo
zadobijenu zadovoljštinu. Prva je, svakako, Sansa - drugi je Džon, njen napokon
prihvaćeni brat, pa se slobodno može reći da su ovo bili istinski heroji
sezone, iako je i priča Deneris prilično forsirana u tom pravcu. Ipak, falilo
joj je prirodnosti, svežine i spontanosti - sve je delovalo kao veliki,
prenaglašeni deža vu. Međutim, dok je
za i inače centralne favorite došlo do ispunjenja određene pravde, druge je
zadesila stravična sudbina, zahvaljujući Sersei Lanister, istinskoj “Mad
Queen”, koja je zauzela Gvozdeni presto u nekoj vrsti mešavine Pirove pobede i
poslednjeg mahnitanja pred neminovni slom. Jer, propast joj dolazi sa nekoliko
strana, a njena je uloga sada istrošena, budući da je izgubila svaki oslonac
izuzev prestola koje ni sam Tajvin, njen neprežaljeni otac i večiti uzor, nije
želeo.
4. Putevi
koji se ukrštaju
Prognana Melisandra na jugu će
svakako naići na Arju, kao što je i predvidela, a obema zajednički znanci,
upravo udruženi Pseto i Bratstvo bez barjaka, upotpuniće sasvim lepo ovu
neobičnu skupinu. Ne treba smetnuti s uma da će Kraljici zmajeva biti od
koristi Crveni sveštenici (Toros i Mel), nakon što su im dve koleginice ostale
u Esosu.
5. Koketiranje
sa „girl power“i optužbe za pojačani feminizam
U ovoj
sezoni bila je primetna ženska inicijativa, što predstavlja odličan odgovor na
učestale kritike serije zbog tobožnjeg “šovinizma” i diskriminacije žena.
Zanemaruje se činjenica da je u “Igri prestola” od početka bilo mnogo, na
različite načine jakih, ženskih figura, od najmlađih (poput Lijenice Mormont
koja je pobrala nepodeljene simpatije) do najstarijih (Olena, istinski vođa
Visovrta). Zanimljivo je i to da su neke od najvećih velikaških kuća "spale" na ženske predstavnike.
6. Hate
to love him
Remzi Bolton je u ovoj sezoni dosegao
vrhunac sadizma i drskosti, samim tim je njegov odlazak sa pozornice bio
neminovan, pravovremen i - u velikom stilu. Nije samo ostavio trag u Sansinom
životu (simbolički - svakako; bukvalan - još uvek je otvoreno pitanje i jedan od
“cliffhanger”-a za narednu sezonu, ali i “Odbrojavanje”!), već i u svesti
gledalaca. Slobodno se može reći da je Iwan Rheon svojom interpretacijom
prevazišao čak i Džofrija, te da će biti zaista nemoguće da mu iko preotme ovu
neslavnu titulu. U prvoj epizodi predajući telo mrtve ljubavnice psima, potom
dostigavši vrhunac zverstvima poput istog čina izvršenog nad maćehom i tek
rođenim polubratom, ali i oceubistvom, Remzijev život je okončan na isti način
kojim se i sam rado služio. Nepromišljenost, brzopletost i slepa agresivnost
došli su mu glave, a od ruke supruge koju je zlostavljao, prekršivši zavet i
oglušivši se o Ruzove pouke.
Osvrnuću se na dopadljivost
negativnih ili barem moralno problematičnih likova. Mislim da je to sasvim
normalno, pošto zavisi od načina na koji je karakter (u seriji, filmu, knjizi -
nebitno) predstavljen. Ako je anti-junak savršeno iznijansiran, zanimljiv,
živopisan, naravno da će biti interesantniji za praćenje, pa i draži od nekih u
svemu "savršenih", a dosadnih, jednobojnih, praznih likova....što
uopšte ne povlači bilo kakve ocene njihovih postupaka sa etičke strane, niti
podrazumeva da ih podržavamo, opravdavamo, itd. Jednostavno, negativci su ZAISTA
u 98 % slučajeva upečatljiviji, pa tako i u "Game of Thrones".
7. Krvavi
bilans
“Klanica” koja je od početka neka vrsta sinonima za seriju, ovoga puta bila je posebno “krcata”. Ubijeni su: Oša, Rikon, Oli, Aliser Torn, Ruz, Valda, Brinden, Hodor, Remzi, Loras, Mardžeri, Kevan, Mejs, Lansel, Highsparrow, Tomen, Doran, Tristan, Areo Hotah, kalovi, Valder Frej. Dva jezovuka (Leto i Čupavko). Ljudi u septi, Vun-Vun, Džonovi vojnici. Neke smo ožalili, druge ne, ali većina odlazaka dogodila se u pravo vreme.
Najbolje
od sezone
1. Priča sa severne strane; najviše zbivanja,
najdoslednija linija radnje, najviše nade i herojskih načela na (uspešno
izdržanoj) probi.
2. Flashback sekvence, predočene zahvaljujući novom Three-eyed-raven-u,
Brenu. Zahvaljujući sposobnosti koju mu je ličnom žrtvom prosledio Brinden
Rivers (veličanstveni Maks fon Sidou), svima dragi dečak iz Zimovrela upoznao
je važan deo porodične istorije. Ugledali smo male Starkove- Neda, Liju i
Bena; saznali zašto je Vilis, odnosno Hodor, zapatio neku vrstu afazije;
prisustvovali napetom okršaju pred Regarovom Kulom radosti (ili zadovoljstva) i
videli legendarnog ser Artura Dejna; naposletku, otkrili tajnu Lijenine
“postelje od krvi” i predmeta obećanja koje je u poslednjim časovima iskamčila
od brata, a koje od prvog toma Martinovog romana kao eho opseda Nedovu
grozničavu svest - i znatiželju čitalaca.
3. minimum Dorne - da
li su čuli negodovanje publike ili je plan bio takav, svejedno, Zmijice su se
pojavile samo na okvirima priče. U prvoj epizodi dovoljno da svejedno
iznerviraju velikom glupošću pri maloj minutaži; a u završnici tek kao predmet ironije
i britkosti Kraljice trnja, svima drage Olene Tajrel (Dajana Rig);
4. Arjin pomak sa mrtve tačke - dok se obuka u
Bravosu tokom pete i većeg dela šeste sezone otegla preko svake mere, svodeći
se na besomučno “makljanje” sa Terminatorkom Vejf i naporno trivijalne igrokaze
na temu vesteroških intriga; pred sam kraj se, nagoveštajem svrhe Džakenovog
iskušavanja pitomice i munjevitim povratkom u Rečne zemlje, da začini Frejevu
gozbu, i ovaj rukavac, baš kao i Džejmijev u apsurd zabludeli lik, vratio
pravom toku;
5. povratnici (Džon,
Pseto, Bendžen)
6. WHITE WOLF, THE KING IN THE NORTH!
Scene:
susret Sanse i Džona; jezovuk ponovo na zidinama Zimovrela.
Dijalog:
Džejmi Lanister i Brinden Tuli; Sansa i Remzi (prilikom pregovora i u tamnici).
Epizoda:
Nema dileme - „Battle of the bastards“, „The winds of winter“.
Humor:
naravno, Brijena i Tormund!
Epski:
sudar Džonove i Remzijeve vojske; paljenje Belorovog obredišta; početak
iskrcavanja Denerisine flote za Vesteros; proglašenje Džona Kraljem na Severu.
Pozitivno
iznenađenje: Teonov „extreme makeover“! Jara - koju sam napokon počela da
cenim, bez upoređivanja sa inače mi omiljenim Ašom iz knjiga; Brinden Tuli -
primer principijelnosti i starovremske časti, što se ne može reći i za njegovog
bratanca Edmura.
Lansel - sem što je, od početka serije i ljubavništva sa
Sersei, postavši “vrabac” izrastao u pravog zgodnišu, finale ga je proizvelo i
u pravog junaka.
Tomen - malac je solidno predstavio nesnalaženje i rastrojenost premladog kralja, za čiju je glavu teret već i sama kruna, kamoli toliko napadnih, sugestivnih, obavezujućih SUPROTNIH uticaja.
Najlepše
interakcije: bili su to bratsko-sestrinski odnosi, puni
ljubavi i bezuslovne podrške, prvenstveno kod Jare i Teona, pa Mardžeri i Lorasa.
Davos - Melisandra - Džon, primer ujedinjenja dve osobe između kojih leži
prepreka od krvi, na neko vreme prevaziđena zbog zajedničke vere u izabranika
sudbine i ČUDO koje njegova egzistencija predstavlja.
Najbolji
glumački portreti sezone: Džonatan Prajs (Highsparrow), Lena Hidi (Cersei)- Nikolaj
Koster Valdo (Jaime), Liam Kaningem (Davos)- Karis Van Huten (Melisandre), Sofi Tarner (Sansa)- Ivan Rion (Ramsay).
Odškrinuta
vrata najvećih tajni: magije (poreklo White Walkera i uloga
Dece šume) i prošlosti (Tower of Joy, Hodor, ubistvo Erisa II). Potvrda nekoliko
teorija, a opovrgavanje (na moje veliko zadovoljstvo!) onih besmislenih - poput
“blizanaca Mire Rid i Džona”, potkrepljene sličnom FRIZUROM!; pravda za Starkove nasuprot
zatiranju nekoliko uglednih porodica; očigledno bliženje kraja, bržim i manje komplikovanim putem od
Martinovog.
Denerisin put je ove sezone bio suviše očigledan i ponovljiv, nismo videli ništa zaista novo (neizgorela, pokoreni kalasar, Dariova i Džorina odanost dobija “korpu” na dar), ali završetak i u njenoj priči označava veliku prekretnicu: konačan povratak u domovinu, sa novim i neočekivanim saveznicima, impresivnim zmajevima i brodovljem, kao i strateški važnim brakom u najavi....s obzirom da je ostalo malo visokorodnih kandidata, tipuje se na Džona, Džejmija, a Juronova ponuda uveliko “visi u vazduhu”.
Denerisin put je ove sezone bio suviše očigledan i ponovljiv, nismo videli ništa zaista novo (neizgorela, pokoreni kalasar, Dariova i Džorina odanost dobija “korpu” na dar), ali završetak i u njenoj priči označava veliku prekretnicu: konačan povratak u domovinu, sa novim i neočekivanim saveznicima, impresivnim zmajevima i brodovljem, kao i strateški važnim brakom u najavi....s obzirom da je ostalo malo visokorodnih kandidata, tipuje se na Džona, Džejmija, a Juronova ponuda uveliko “visi u vazduhu”.
Najgore
1.Lav frizuru menja, ali ćud nikada iliti regres Džejmija Lanistera, unekoliko
popravljen tek u desetoj epizodi;
2. monotonija u Mirinu i uništavanje Tirionovog
lika, pretvaranjem njegovog humora u usiljene, pijane monologe bez smisla;
3. iscepkanost priče i pružanje svega „na kašičicu“;
4. Bejliš - teleport mag.
Dosada:
Repetitivnost monologa Highsparrow-a i Deneris.
Idiotluk:
Sivi Crv i Misandei, zreli za Dornu.
Razočaranje:
Sersei; Hodor i obrazloženje njegovog kasnijeg stanja. Da, znam da je sam Martin potvrdio "Hold the door" ideju kao svoju, ali, meni je zaista smešna i nezanimljiva.
Premalo
prostora na ekranu: Juron Grejdžoj! Negativac u najavi,
koji bi trebalo da zauzme upražnjeno mesto, pa uz Sersei i Night King-a
predstavlja osnovnu barikadu pretendentima na presto i spas Sedam kraljevstava,
prikazan je i kratko i nedovoljno jasno.
Svidelo mi se lagano, postepeno građenje radnje, od očaja do sjaja. Svidelo mi se što je Džon bio prava viteška figura, poput Aragorna, junak sa plemenitim, dobrim srcem.
Dirljiva je bila i scena Sanse i Džona na zidinama, uz pogled
na nepregledno zavičajno prostranstvo. "Deca zime“ ponovo su kod kuće. Bio je
presladak i pun nade Džonov osmeh na podsećanje očevih reči - jeste, zima je
stigla, ali skupa će je podneti lakše. Lepo je videti bratsku toplinu i Sansinu
istinsku zrelost, prihvatanje grešaka, pokajanje. Toliko je bilo napada na nju
zbog tobožnje sumnjičavosti i „rovarenja“ protiv Džona, a sasvim neosnovano,
jer je istinski odrasla i odbacila iluzije koje su vodile u greške, na najgori
način prestala je da bude zaneseno dete. Sada je to jasnije nego ikada. Uvek je
želela nešto drugo, daleko, tuđe - naučila je, upoznajući to varljivo „drugo“,
da ceni i voli SVOJE.
A sa daleke, suprotne obale sveta, kraljica zmajeva konačno kreće kući. Vijore se Targovski
barjaci, na palubi Teon i Jara rame uz rame, Dotraki posluju, Drugi sinovi se
postrojili, zmajevi nadleću, tolika šarolikost i raznovrsnost, a svi spojeni
odanošću kalisi i pogledom u budućnost. Zahuktava se!