субота, 21. мај 2016.

Subota sa knjigom: Žig osude i stradanja

piše: Isidora Đolović


Obično ne cepidlačim oko ovakvih stvari, ali, moram da najpre istaknem kako su mi OČAJNA lektura i korektura, kao i prilično slab prevod izdanja koje sam imala u rukama (Otvorena knjiga, 2007) zamalo pokvarili svako uživanje u ovom dobrom romanu. Zamalo. Eto šta je veština jednog pisca, kad joj ni ovakav osrednji pristup izdavača i prevodioca ne može umanjiti snagu. Ali, zaista: Jestira? Biserka? Ponekad je bilo teško čitati, a ne nasmejati se - i to ne blagonaklonim smehom!


Roman neobičnog naslova (sa simbolički izrazito snažnim potencijalom) predstavlja klasik američke književnosti XIX veka. Verovatno je mnogima poznata ekranizacija, kod nas (prikladno) prevedena kao "Slovo srama", sa Demi Mur i Gerijem Oldmanom u glavnim ulogama. Ona je prilično dobra, uprkos većim, čak radikalnim odstupanjima od teksta, ali upravo zbog tih razlika nipošto ne treba preskočiti knjigu! Naprosto, roman nam nudi potpuno drugačiju, tragičniju, produbljeniju verziju događaja u središtu.

Pre svega, Hotorn spada u pisce prelazne epohe, tako da se u njegovom delu primetno mešaju romantičarsko interesovanje za mračno, tajanstveno, za najdublje kutove i najsuptilnije treptaje ljudske duše, i, s druge strane, realistički manir predstavljanja, kako kolektivne, tako i pojedinačne svesti. Otuda će mnogima, nenaviknutim, možda, na opširne digresije koje nisu direktno povezane sa glavnim tokom priče, onih pedesetak stranica piščevog uvoda biti dosadne i bespotrebne. Međutim, korisno je posmatrati ih u svetlu, za realistički roman uobičajenog, pripovednog postupka (setimo se, npr. poslednjeg poglavlja "Rata i Mira", Dikensovih čestih pojašnjenja, ili Igoovih beskrajnih "studija" o pariskoj kanalizaciji ili londonskoj aristokratiji!) kojim pisac uzima učešće u priči. Drugim rečima, na taj način nam pokazuje da je on taj koji drži konce u svojim rukama, a istovremeno kroz već klasični motiv pronađenog simbola (ovde slova) i pratećeg rukopisa potvrđuje verodostojnost ispričanog. U ovom periodu, autori još uvek smatraju i da je neophodno opravdati lično angažovanje i interesovanje za temu.

Demi Mur kao Ester, u filmskoj verziji iz 1995. koja je često kritikovana zbog razlika u odnosu na knjigu. Meni se, međutim, dopada...
...a razlog je, između ostalog, ovaj gospodin. Geri Oldman kao Artur
Smeštena u strogo puritansko društvo doseljenika u "Novi svet", u prvoj polovini XVII veka, priča govori o ispaštanju, ceni iskupljenja, teškom životu pod trostrukim pritiskom: savesti, javne osude i unutrašnje muke. Mada ih sve vreme iščekujemo, nema motivisanja, pa čak ni predistorije događaja, već odmah nailazimo na posledicu. Ester Prin je počinila greh u očima zajednice. Rodila je vanbračno dete i ne želi da otkrije identitet oca, pa mora biti obeležena kao nedopustiv primer,doveka žigosana sramotom. Mlada žena će ćutke prihvatiti krivicu i nositi je kroz život, a njena kob je spolja, svima vidljiva. S druge strane, dvojica muškaraca, koji igraju ključne uloge, kriju se iza "maski" spremljenih za svet, bez smelosti da istupe. Prvi, mladi sveštenik Artur Dimsdejl, to čini iz straha od sramote i opasnosti po svoju reputaciju modernog apostola, apsolutnog društvenog uzora i oličenja vrline. Drugi, Rodžer Čilingvort, isto čini radi osvete, ali i zbog sujete odsutnog, a prevarenog muža. I dok kod Artura klica bola razara iznutra i ispoljava se kroz teški samoprekor, podstičući ga da živi sa još više odricanja i kajanja, Rodžer svoju mržnju gaji do krajnje granice, kada ona postaje demonsko oružje uništenja. Sakralno i okultno se u romanu neminovno sukobljavaju i prepliću, kako usled istorijskih okolnosti (period neposredno pre "lova na veštice"), tako i sa ciljem ukazivanja na dvostruki moral javnog mnjenja i razotkrivanja puritanskih represivnih mera.
Ličnosti su izuzetno, a istovremeno jednostavno, psihološki iznijansirane. Njihove moralne dileme (Priznati ili ćutati? Podnositi ili se predati?) susprezane su i skrivene od očiju nemilosrdnog i sebičnog društva koje propoveda "ljubav prema bližnjem", istovremeno ga delima odbacujući i uskraćujući mogućnost pravog iskupljenja. Ester je (i opisana) poput antičke karijatide, žena očvrsla pod doživotnim teretom izopštenja. Iz svoje tužne sudbine iznosi ono najbolje, postajući jaka, preobraćajući žig sramote u simbol dostojanstva, "Adultress" u "Angel". Ona se uzdiže i, slično znamenu na njenoj odeći, izrasta u veličanstvenu figuru ženske patnje i ponosa, izdržljivosti i nemog podnošenja, unutrašnje snage pronađene kroz teško iskustvo. Tri centralna lika predstavljaju primere različitog dejstva strasti i jada na dušu, moralnih dilema koje oni prouzrokuju i načina na koji se nose sa time. Dimsdejl pokazuje kako skrivana patnja i greh razaraju ličnost, a Čilingvort na koji način rastuća mržnja naposletku uništava svog nosioca. Između njih i društva posreduje devojčica Perl, živa "varnica" i ovaploćenje susprezane energije odraslih. "Dete greha", sa nečim paganski uznemirujućim u sebi, od rođenja poznaje jedino čudnu obeskorenjenost i odvojenost od zajednice, pa je samim tim iznenađujuće pronicljiva. Ime sedmogodišnjeg "đavolčića" je takođe simbolično - biser može imati značenje bogatstva, dragocenosti, čistote, ali i suza, nesreće. Sve to ona predstavlja za svoje roditelje.

U središtu je pitanje greha i toga jesmo li ovlašćeni da procenjujemo njegovu težinu i kažnjavamo drugoga, kada je malo ko kadar da se suoči sa sopstvenim "ogledalom"? Ester i Artur su, sa svojom kćerkom, porodica pred Bogom, ali ne i pred strašnim sudom društva. Sloboda izbora po srcu još uvek nije izvojevana, a pitanje je hoće li uopšte iznići iz krvavog plamsaja žiga? Teme i moralne nedoumice su iste, mada nas od doba kada se radnja odigrava deli mnogo vekova. Tragika posrnulog bića, koju je Hotorn ovde uspešno dočarao, svojom univerzalnošću pruža romanu neprolaznu vrednost. Zato on svetli poput tog strašnog skerletnog slova i utiskuje se u naše sećanje još dugo, dugo...