piše: Isidora Đolović
Nakon povratka
košarkaške reprezentacije na velika vrata, Saša Đorđević je prilikom jednog
obraćanja javnosti prokomentarisao kako mu je sve to drago i zbog činjenice da
je, parafraziram, već postalo nenormalno što deca u Srbiji skoro da više ne
pikaju fudbal, niti igraju basket. Ali, zato izgleda da svako treće vuče
teniski reket. Setih se detinjstva, brata i čitavog njegovog društva koje je
jurilo na treninge košarke, navijanja, kolektivnih sportova, trofeja reprezentacije.
Jasno je, vremena su se promenila, pojavila se nova polja uspeha i novi moderni
heroji, pa ipak….
Kad su Srbi otkrili gluten...i tenis! |
Profesionalno bavljenje
tenisom je individualni poduhvat, u kome se podrazumeva mnogo finansijskog
ulaganja tokom izrastanja budućih šampiona. Krut, donedavno isključivo
elitni „beli sport“ savršeno odgovara
otuđenom, kapitalističkom društvu, mašineriji pravljenja novca i minimalnog, do
nikakvog, povezivanja sa drugima. Kada prost, siromašni svet počne da po
četiri-pet sati dnevno zuri u meč, komentariše gem-set-taj brejk, zajedljivo
psihoanalizira Federera ili Nadala, busajući se u grudi junačke kako će nas
Novak sve spasiti i oprati nam mučenički obraz pred zlim Zapadom….eto još
jednog, naizgled pozitivnog vida zamajavanja nacije. Sportska katarza, izazvana
uspesima i pobedama našeg tenisera, kao da je prevazišla ne tako daleka
dočekivanja naših košarkaša, odbojkaša, vaterpolista na balkonu pred
Skupštinom, a isto tako se i razlikuje.
Prosečan Srbin u Novaku vidi nekoga ko
je, unevši u (kako je jedan od mojih profesora na fakultetu govorio) plemeniti
i buržujski sport ponašanje i običaje koji mu nisu bili svojstveni, indirektno
trijumfovao nad neprijateljski nastrojenim svetom, u ime naroda nebeskog. U
svesti napaćenog, a travestiranim nacionalnim mitom hipnotisanog življa, on kao
da ponavlja istoriju, kada su varvarska plemena Slovena došla na Balkan,
iznutra nagrizajući već načeto dekadentno vizantijsko carstvo do konačnog
sloma. O zlatnim viljuškama da i ne govorimo.
Kako je, dakle, Novak
Đoković postao najnovija žrtva srpskog kolektivnog idolopokloništva i sklonosti
prema kultu ličnosti? Do kojih granica ide poistovećivanje i zašto su mišljenja
tako drastično podeljena, pa duel Nadal-Đoković u prosečnoj srpskoj kući dobija
razmere manjeg rata? Uvučen u još jedan tipično srbijanski cirkus, koliko je,
međutim, sam u tome uzeo učešća i sa koliko zadovoljstva, samo su neke od
diskutabilnih teza. Jedno je neporecivo - postao je još jedna stavka oko koje
se glože tzv. „prva“ i „druga“ Srbija, „patriote“ i „izdajnici“, a čiji se
stepen privrženosti rodnoj grudi meri upravo fasciniranošću popularnim Noletom.
Zašto je od letos
održanog koncerta svetski poznatog šoumena Robija Vilijamsa na Ušću pojedinim
medijima bilo važnije to što će istoga dana „Novak zakupiti najbolju ložu za
proslavu supruginog rođendana“? Neko bi, samo po naslovu sudeći, stekao utisak
da se Robi, eto, iscimao do Srbijice isključivo da bi Jeleni pevao na uvce.
Zašto bi bilo kome bilo bitno šta se dešava sa njihovom pudlom i je li se Pjer
istraumirao zbog gazdinih rezultata? Da li je baš od tolikog značaja, sem
naravno za porodicu Đoković, svaka faza u odrastanju njihovog malog sina? I,
naposletku, može li se Novak na bilo koji način okriviti za ovakav fanatični
odnos medija prema njegovom liku i delu, a koji mu svakako više škodi nego
koristi? Prisetimo se samo kako je i inače ne baš najbolje „snađeni“ predsednik
Nikolić, ne tako davno „iskulirao“ ostatak reprezentacije, a Novaka pred
kamerama izgrlio i izljubio.
Bez ikakvog spora,
Novak je vrhunski sportista, odmeren mladi čovek koji ume da izvaga svoje
ponašanje i prilagodi ga svakoj situaciji, ali, nikako kompenzacija za sve naše
lične i kolektivne neuspehe, mane, probleme. Nikako superheroj koji će spasiti
ugled Srbije u svetu, zaustaviti ekonomsku krizu donacijama iz svog
humanitarnog fonda, nikako veći deo onoga u šta štampa sa sumanutom upornošću
pokušava da ga pretvori - a zbog čega ga uravnoteženi sve manje simpatišu.
Shvatimo da Novak radi svoj posao najbolje što ume. Da li živi u Srbiji, plaća
li joj porez ili se društvu odužuje na drugi način, ne bi trebalo da bude bilo
čiji problem. Sve je postigao isključivo zahvaljujući sebi i svojima, a
očigledni rezultati prvenstveno njemu i služe na čast. Kada u svemu tome
ponosno pronosi ime otadžbine, ponovo se radi o njegovoj dobroj volji. Nikome
ništa dužan, nema obavezu i moć, niti je fer očekivati, da rešava našu
međunarodnu situaciju, unutrašnje krize i slično. Još više je neukusno i
iritantno, a kada se rezultati pogoršaju
i licemerno - jer Novak je u porazu, kao po pravilu, na udaru istih onih koji
su ga do maločas kovali u zvezde. Tako se narodna sklonost krajnostima još
jednom potvrđuje. Kada zastupa nacionalne interese, Novak je otelotvorenje
srBstva, sve dok se, uglavnom od strane istih tih poklonika, ne potegne npr.
pitanje njegovog života i već čuvenog plaćanja poreza u Monte Karlu. Kada gubi
meč ili dođe u period slabe forme (jer je, na kraju krajeva, ipak ljudsko biće,
a ne mašina), on je sam. Od uzdizanja u nebesa do najstrašnijeg blaćenja, kako
to samo Srbi umeju.