piše: Isidora Đolović
Svima je, nadam se, poznato da proteklog vikenda završeni
"Eurosong (Evrovizija)", još jedna stavka na listi izdataka iz
republičkog budžeta (za koji se uglavnom pronalaze sredstva, dok mnogo
značajniji kulturni i umetnički projekti godinama ne dolaze na red), ipak nije
prestižno takmičenje, niti smotra budućih hitova, velikih zvezda i melodija za
sva vremena. Pokretni cirkus za uveseljavanje trećeg staleža diljem Evrope,
nešto poput savremenih "hleba i igara" sa puno šljokica i dražesnog
kiča namenjenog umornoj radničkoj klasi, opstao je i izrastao u ozbiljnu
komercijalnu mašineriju. Ako se s vremena na vreme i čuje nešto zaista vredno,
ako na Evroviziji zablista talentovani superstar u najavi (a bilo je i takvih
slučajeva), to su tek retki izuzeci. Većinom je u pitanju šareni, razđipani i
bučni točak koji se prokotrlja i zaboravi čim, pesnički rečeno, njegove tragove
upije prašina druma. Pobedu diktiraju različiti faktori, pri čemu je onaj
muzički uglavnom najmanje bitan. Lobira se na veliko i kome to još uvek nije
jasno i ubuduće će suviše ozbiljno shvatati ovo takmičenje.
Pa, ipak, ostaje gorak ukus neverice nakon nezasluženo lošeg
plasmana naše ovogodišnje predstavnice, talentovane Kruševljanke Sanje Vučić.
Pesma “Goodye (Shelter)”, za koju je kao autor zaslužna Ivana Peters
(“Negative”), većinu je oduševila već na prvo slušanje. Lično, odavno nisam
bila ovako optimistična i ponosna - otprilike, od “Moltive”. Nastup,
interpretacija, tekst - sve je zvučalo moćno i izgledalo svetski. I pored toga što koreografija zaista budi asocijacije na Šerifovićkino scensko izvođenje, samo u "Mad Max" ruhu, bilo je efektno i upečatljivo:
Moj drugi favorit bila je Nina Kraljić, pobednica
prošlogodišnje hrvatske verzije takmičenja “The Voice”. Njena numera “Lighthouse”
opija svojom neobičnošću, a Ninin vokal zvuči kao jedinstveni glas Dolores
O’Riordan (“The Cranberries”). I pored toga što je imala bronhitis u trenutku
nastupa, zvučala je ubedljivo i odlično. Još jedna sramotna činjenica, završila
je na 23. mestu...
Na kraju je, uz novi i potpuno blesavi način glasanja, pobedu
odnela Ukrajina, ali koplja je do samog kraja lomila sa Rusijom i
Australijom(?!). Ukoliko je neko imao nedoumicu oko političkog zaleđa i
raspodele glasova “i po babu i po stričevima”, samo ne po kvalitetu kompozicije
- sada je bolje nego ikada poučen. Jedino iritantnije po zdrav razum od ovakvog
ishoda, bilo je (standardno, doduše) katastrofalno komentarisanje Duške Vučinić
- kao i otkriće da su gledaoci iz Srbije najviše glasova dodelili “majčici
Rusiji”, od koje smo zauzvrat dobili “šipak”. Bilo bi lepo da se već jednom
osvestimo i shvatimo da, kako je još Laza Kostić pisao pre vek i po, za Rusiju
predstavljamo “siromašnu, dosadnu dalju rođaku”...
Odnos Srbije, pre toga dugo i Jugoslavije, prema "Pesmi
Evrovizije" interesantan je i sa psihološko-sociološke strane. Neki
pasionirano, tradicionalno prate događaj iz godine u godinu, drugi sa gnušanjem
i potcenjivanjem komentarišu, ali potpunog ignorisanja i odsustva stava retko
da ima. Da li je razlog taj što je ova manifestacija dugo predstavljala jedini
"prozor u svet" prostog komunističkog življa, ili iz sklonosti ka
kolektivističkom navijanju i poistovećivanju u bilo kojoj oblasti- jer nam to
podiže moral i ubeđuje da smo i sami tu negde, bitni za okolinu, ili prosto
navika koja je od pojave žutih zvezdica u krugu i prepoznatljive muzičke
podloge na ekranu načinila jedan od jugonostalgičarskih kultova? Svaki odgovor
važi.
U međuvremenu, mnogo štošta se izmenilo, jedino je srpska
neobična ljubav prema "Pesmi Evrovizije" ostala žilava i posle
decenije sankcija ožednelo i ozeblo dočekala dozvolu za povratak, sada sa
drugačijim imenom i granicama, na njenu blještavu pozornicu. I pritom je
nastavila shvatati preozbiljno. Tako je svaki naredni izbor u postsankcijskim
godinama protekao sa mnogo blamaže, buke i polemike, što je savršeno upotpunilo
opšti šund-karakter.
Na širem planu, konstatovano je već da
"Evrovizija" nikada nije ni bila više od scenskog spektakla nižeg
registra, uz povremeno odskakanje neke kvalitetne kompozicije. Vreme grupe
"ABBA" je davno prošlo, naši jugoslovenski predstavnici danas deluju
simpatično isključivo zahvaljući setnim snovima o boljoj prošlosti, a trijumf
Marije Šerifović (koliko god pesma bila objektivno dobra, baš kao i njeno
izvođenje) ipak je jedan slučaj u dve decenije, puka koincidencija i sreća da
se poklope vrednost numere i sud glasača. Iz današnje perspektive, čak i
Danijelova famozna "DžuuuUUUUuuuli" suvi je kvalitet prema onome što
šaljemo iz godine u godinu, a o Tajči, Bebi Dol, Vajti, Askama, pa i Čolinoj
piromanskoj himni i da ne govorimo. Skandalčić sa Breninim pojavljivanjem na
"Jugoviziji" i pokušajem da se "Sitnije, Cile, sitnije"
uzme u obzir kao mogući kandidat, danas je (kao i mnogo štošta) postao gotovo
uobičajena pojava - naime, narodnjaci su sada redovni kandidati na
predtakmičenjima, a i granice između narodne i pop muzike nisu uočljive više ni
mikroskopom. Podsetimo se svih "bisera" o kojima je retko antipatična
i hronično subjektivna Duška Vučinić-Lućić sa toliko žara izveštavala, kao da
prati samu Bečku filharmoniju.
Tajči i poslednja mirna jugoslovenska "Evrovizija", čiji smo domaćini bili (nakon pobede zadarske grupe "Riva", 1989.). Inače, ona je bila moja prva omiljena pevačica i kao klinka sam je obožavala. Više o njoj OVDE. |
Imali smo dve Joksimovićeve žalopojke nebuloznog teksta i
metiljave interpretacije, propraćene ogromnim samopoštovanjem muzikanta i
lamentovanjem nad izmaklim pobedama koje i dalje odjekuje. Od dva sukoba sa
doskorašnjom braćom iz Montenegra, poslednji je završen tučom uživo,
diskvalifikacijom sa "ESC (Eurovision Song Contest)"-a, a ubrzo i
razlazom naših dveju republika. U oba slučaja boj-bend "No Name" bio
je u središtu spora. Jelena Tomašević, jedan od najlepših vokala sa ovih
prostora, nema sreće sa autorima i njenom raskošnom glasu nikako da prilagode
zaista dobru pesmu. Posle dirljivog "Jutra", koje iz gore pomenutih
razloga nije predstavljalo SCG (umesto toga, mlađani đetići u firmiranim
majicama skakutali su na "Ojha!"), pokušaj da se uspeh ponovi sa
"Orom", na domaćem terenu, nije dao očekivani rezultat. Imala je Boru
Dugića, medijsku podršku, pamtljivu melodiju, ali, ništa više od toga. Slično
je prošla i Nina Radojičić, čija je slatka, pozitivna retro pesmica promašila
ili vreme ili takmičenje.
Ekscentrična, jedinstvena Bebi Dol sa već čuvenim "Brazilom" neslavno je prošla u Rimu 1991. (samo jedan poen!), ali je pesma ostala... |
Vrhunac grozote usledio je izborom "Cipele" (bila
je to retka prilika kada sam se istinski postidela što sam iz Srbije), a onda i
prepuštanje tandemu iz pakla, Brega - Marina Tucaković, da sklepaju tri
užasavajuće pesme od kojih se etno-repovanje Milana Stankovića na
"Balkan-šljivovica-mast-erotika" temu zaorilo salom u Oslu. Marina i
njene "šarene pilule za lilule", koje očigledno inspirišu stihove
ovdašnjeg najtraženijeg (!) tekstopisca, bile su nezaobilazni faktor i
sledeće godine. Još kada je Mare pre
finala "Prvog glasa Srbije" brzinski završio kompoziciju i u zadnjem
roku poslao na konkurs, bilo je jasno da izbor baš „one tri“ finalistkinje nije
slučajan. Ulazak navrat-nanos sklepane kompozicije „ Ljubav je svuda“ u uži
izbor i naposletku pobeda na "Beosong"-u bili su očigledna
nameštaljka. E, pa, ako je kratak vremenski rok bio izgovor za onako očajnu
pesmu, od domaćeg izbora do polufinalne večeri u Malmeu imali su bezmalo dva
meseca fore da doteraju sve ono što im se zameralo: pesmu, kostime,
nastup....ali, konačni rezultat je bio još jedna srbadijska blamaža bez premca.
Stoga nije iznenadio izostanak našeg predstavnika naredne godine. Pored
„bradate žene“ koja(koji?) je nekadašnjoj prestonici Marije Terezije, „carskoj
Vieni“ donela „pobedu probe društvene i političke korektnosti“, uz obavezu da
ugosti nastupajući pokretni cirkus, samo smo im još mi falili.
Ali, pošto očigledno ne možemo bez Evrovizije, prošle godine
je RTS nekako pronašao (nimalo zanemarljiva) sredstva i organizovao još jedno
bledo, osrednje takmičenje. Izabrana je talentovana Bojana Stamenov, čijem
moćnom glasu i posebnom muzičkom izrazu očekivano nije pružena adekvatna
numera, ali, zato su se iznova pokrenule polemike oko šansi koje imamo da
trijumfujemo i šta bi nas sve moglo (unapred!) sprečiti u tom poduhvatu. Pevati
na srpskom ili engleskom, udvarati se i prilagođavati trendovima ili biti
„autentičan“, još uvek je nerešiva enigma. I mada ovo nije nikakva ozbiljna
kulturna manifestacija, nikakav prestiž, nikakvo životno pitanje, u ovom
trenutku se putem barem tri „spektakularna šou-programa“ (od kojih je predmet
ovog teksta samo jedan) nacija zamajava, dok predstavnici vlasti takođe gostuju
u televizijskim emisijama, svađajući se, što međusobno, što sa voditeljima i
gledaocima. Svuda estrada, svuda - Evrovizija.
Nije ni čudo da talentovane
Sanje i Nine u toj priči ostaju na repu kolone. Srećom, kvalitet se prepoznaje,
pa ovoga puta ipak možemo s pravom da kažemo kako se, za promenu, NISMO
obrukali.
A evo pesme koju smatram jednom od najboljih evrovizijskih, ili su to samo sećanja na rano
detinjstvo: