среда, 18. мај 2016.

„Eurovision“, grešno zadovoljstvo Srba

piše: Isidora Đolović

Svima je, nadam se, poznato da proteklog vikenda završeni "Eurosong (Evrovizija)", još jedna stavka na listi izdataka iz republičkog budžeta (za koji se uglavnom pronalaze sredstva, dok mnogo značajniji kulturni i umetnički projekti godinama ne dolaze na red), ipak nije prestižno takmičenje, niti smotra budućih hitova, velikih zvezda i melodija za sva vremena. Pokretni cirkus za uveseljavanje trećeg staleža diljem Evrope, nešto poput savremenih "hleba i igara" sa puno šljokica i dražesnog kiča namenjenog umornoj radničkoj klasi, opstao je i izrastao u ozbiljnu komercijalnu mašineriju. Ako se s vremena na vreme i čuje nešto zaista vredno, ako na Evroviziji zablista talentovani superstar u najavi (a bilo je i takvih slučajeva), to su tek retki izuzeci. Većinom je u pitanju šareni, razđipani i bučni točak koji se prokotrlja i zaboravi čim, pesnički rečeno, njegove tragove upije prašina druma. Pobedu diktiraju različiti faktori, pri čemu je onaj muzički uglavnom najmanje bitan. Lobira se na veliko i kome to još uvek nije jasno i ubuduće će suviše ozbiljno shvatati ovo takmičenje.
Pa, ipak, ostaje gorak ukus neverice nakon nezasluženo lošeg plasmana naše ovogodišnje predstavnice, talentovane Kruševljanke Sanje Vučić. Pesma “Goodye (Shelter)”, za koju je kao autor zaslužna Ivana Peters (“Negative”), većinu je oduševila već na prvo slušanje. Lično, odavno nisam bila ovako optimistična i ponosna - otprilike, od “Moltive”. Nastup, interpretacija, tekst - sve je zvučalo moćno i izgledalo svetski. I pored toga što koreografija zaista budi asocijacije na Šerifovićkino scensko izvođenje, samo u "Mad Max" ruhu, bilo je efektno i upečatljivo:
Moj drugi favorit bila je Nina Kraljić, pobednica prošlogodišnje hrvatske verzije takmičenja “The Voice”. Njena numera “Lighthouse” opija svojom neobičnošću, a Ninin vokal zvuči kao jedinstveni glas Dolores O’Riordan (“The Cranberries”). I pored toga što je imala bronhitis u trenutku nastupa, zvučala je ubedljivo i odlično. Još jedna sramotna činjenica, završila je na 23. mestu...
Na kraju je, uz novi i potpuno blesavi način glasanja, pobedu odnela Ukrajina, ali koplja je do samog kraja lomila sa Rusijom i Australijom(?!). Ukoliko je neko imao nedoumicu oko političkog zaleđa i raspodele glasova “i po babu i po stričevima”, samo ne po kvalitetu kompozicije - sada je bolje nego ikada poučen. Jedino iritantnije po zdrav razum od ovakvog ishoda, bilo je (standardno, doduše) katastrofalno komentarisanje Duške Vučinić - kao i otkriće da su gledaoci iz Srbije najviše glasova dodelili “majčici Rusiji”, od koje smo zauzvrat dobili “šipak”. Bilo bi lepo da se već jednom osvestimo i shvatimo da, kako je još Laza Kostić pisao pre vek i po, za Rusiju predstavljamo “siromašnu, dosadnu dalju rođaku”...

Odnos Srbije, pre toga dugo i Jugoslavije, prema "Pesmi Evrovizije" interesantan je i sa psihološko-sociološke strane. Neki pasionirano, tradicionalno prate događaj iz godine u godinu, drugi sa gnušanjem i potcenjivanjem komentarišu, ali potpunog ignorisanja i odsustva stava retko da ima. Da li je razlog taj što je ova manifestacija dugo predstavljala jedini "prozor u svet" prostog komunističkog življa, ili iz sklonosti ka kolektivističkom navijanju i poistovećivanju u bilo kojoj oblasti- jer nam to podiže moral i ubeđuje da smo i sami tu negde, bitni za okolinu, ili prosto navika koja je od pojave žutih zvezdica u krugu i prepoznatljive muzičke podloge na ekranu načinila jedan od jugonostalgičarskih kultova? Svaki odgovor važi.
U međuvremenu, mnogo štošta se izmenilo, jedino je srpska neobična ljubav prema "Pesmi Evrovizije" ostala žilava i posle decenije sankcija ožednelo i ozeblo dočekala dozvolu za povratak, sada sa drugačijim imenom i granicama, na njenu blještavu pozornicu. I pritom je nastavila shvatati preozbiljno. Tako je svaki naredni izbor u postsankcijskim godinama protekao sa mnogo blamaže, buke i polemike, što je savršeno upotpunilo opšti šund-karakter. 

Na širem planu, konstatovano je već da "Evrovizija" nikada nije ni bila više od scenskog spektakla nižeg registra, uz povremeno odskakanje neke kvalitetne kompozicije. Vreme grupe "ABBA" je davno prošlo, naši jugoslovenski predstavnici danas deluju simpatično isključivo zahvaljući setnim snovima o boljoj prošlosti, a trijumf Marije Šerifović (koliko god pesma bila objektivno dobra, baš kao i njeno izvođenje) ipak je jedan slučaj u dve decenije, puka koincidencija i sreća da se poklope vrednost numere i sud glasača. Iz današnje perspektive, čak i Danijelova famozna "DžuuuUUUUuuuli" suvi je kvalitet prema onome što šaljemo iz godine u godinu, a o Tajči, Bebi Dol, Vajti, Askama, pa i Čolinoj piromanskoj himni i da ne govorimo. Skandalčić sa Breninim pojavljivanjem na "Jugoviziji" i pokušajem da se "Sitnije, Cile, sitnije" uzme u obzir kao mogući kandidat, danas je (kao i mnogo štošta) postao gotovo uobičajena pojava - naime, narodnjaci su sada redovni kandidati na predtakmičenjima, a i granice između narodne i pop muzike nisu uočljive više ni mikroskopom. Podsetimo se svih "bisera" o kojima je retko antipatična i hronično subjektivna Duška Vučinić-Lućić sa toliko žara izveštavala, kao da prati samu Bečku filharmoniju.
Tajči i poslednja mirna jugoslovenska "Evrovizija", čiji smo domaćini bili (nakon pobede zadarske grupe "Riva", 1989.). Inače, ona je bila moja prva omiljena pevačica i kao klinka sam je obožavala. Više o  njoj OVDE.
Imali smo dve Joksimovićeve žalopojke nebuloznog teksta i metiljave interpretacije, propraćene ogromnim samopoštovanjem muzikanta i lamentovanjem nad izmaklim pobedama koje i dalje odjekuje. Od dva sukoba sa doskorašnjom braćom iz Montenegra, poslednji je završen tučom uživo, diskvalifikacijom sa "ESC (Eurovision Song Contest)"-a, a ubrzo i razlazom naših dveju republika. U oba slučaja boj-bend "No Name" bio je u središtu spora. Jelena Tomašević, jedan od najlepših vokala sa ovih prostora, nema sreće sa autorima i njenom raskošnom glasu nikako da prilagode zaista dobru pesmu. Posle dirljivog "Jutra", koje iz gore pomenutih razloga nije predstavljalo SCG (umesto toga, mlađani đetići u firmiranim majicama skakutali su na "Ojha!"), pokušaj da se uspeh ponovi sa "Orom", na domaćem terenu, nije dao očekivani rezultat. Imala je Boru Dugića, medijsku podršku, pamtljivu melodiju, ali, ništa više od toga. Slično je prošla i Nina Radojičić, čija je slatka, pozitivna retro pesmica promašila ili vreme ili takmičenje.
Ekscentrična, jedinstvena Bebi Dol sa već čuvenim "Brazilom" neslavno je prošla u Rimu 1991. (samo jedan poen!), ali je pesma ostala...
Vrhunac grozote usledio je izborom "Cipele" (bila je to retka prilika kada sam se istinski postidela što sam iz Srbije), a onda i prepuštanje tandemu iz pakla, Brega - Marina Tucaković, da sklepaju tri užasavajuće pesme od kojih se etno-repovanje Milana Stankovića na "Balkan-šljivovica-mast-erotika" temu zaorilo salom u Oslu. Marina i njene "šarene pilule za lilule", koje očigledno inspirišu stihove ovdašnjeg najtraženijeg (!) tekstopisca, bile su nezaobilazni faktor i sledeće  godine. Još kada je Mare pre finala "Prvog glasa Srbije" brzinski završio kompoziciju i u zadnjem roku poslao na konkurs, bilo je jasno da izbor baš „one tri“ finalistkinje nije slučajan. Ulazak navrat-nanos sklepane kompozicije „ Ljubav je svuda“ u uži izbor i naposletku pobeda na "Beosong"-u bili su očigledna nameštaljka. E, pa, ako je kratak vremenski rok bio izgovor za onako očajnu pesmu, od domaćeg izbora do polufinalne večeri u Malmeu imali su bezmalo dva meseca fore da doteraju sve ono što im se zameralo: pesmu, kostime, nastup....ali, konačni rezultat je bio još jedna srbadijska blamaža bez premca. Stoga nije iznenadio izostanak našeg predstavnika naredne godine. Pored „bradate žene“ koja(koji?) je nekadašnjoj prestonici Marije Terezije, „carskoj Vieni“ donela „pobedu probe društvene i političke korektnosti“, uz obavezu da ugosti nastupajući pokretni cirkus, samo smo im još mi falili.

Ali, pošto očigledno ne možemo bez Evrovizije, prošle godine je RTS nekako pronašao (nimalo zanemarljiva) sredstva i organizovao još jedno bledo, osrednje takmičenje. Izabrana je talentovana Bojana Stamenov, čijem moćnom glasu i posebnom muzičkom izrazu očekivano nije pružena adekvatna numera, ali, zato su se iznova pokrenule polemike oko šansi koje imamo da trijumfujemo i šta bi nas sve moglo (unapred!) sprečiti u tom poduhvatu. Pevati na srpskom ili engleskom, udvarati se i prilagođavati trendovima ili biti „autentičan“, još uvek je nerešiva enigma. I mada ovo nije nikakva ozbiljna kulturna manifestacija, nikakav prestiž, nikakvo životno pitanje, u ovom trenutku se putem barem tri „spektakularna šou-programa“ (od kojih je predmet ovog teksta samo jedan) nacija zamajava, dok predstavnici vlasti takođe gostuju u televizijskim emisijama, svađajući se, što međusobno, što sa voditeljima i gledaocima. Svuda estrada, svuda - Evrovizija.

Nije ni čudo da talentovane Sanje i Nine u toj priči ostaju na repu kolone. Srećom, kvalitet se prepoznaje, pa ovoga puta ipak možemo s pravom da kažemo kako se, za promenu, NISMO obrukali. 

A evo pesme koju smatram jednom od najboljih evrovizijskih, ili su to samo sećanja na rano detinjstvo: