субота, 16. април 2016.

Odbrojavanje: Najdramatičnije u 5. sezoni "GoT"

komentariše: Isidora Đolović


Najkontroverznija, najnagrađivanija, najviše diskutovana i problematizovana epizoda protekle sezone ubedljivo je “Unbowed, Unbent, Unbroken”. O njoj sam već pisala u jeku same rasprave, OVDE, pa se neću ponavljati i ako imate vremena, bacite pogled. Ovom prilikom ću pokušati da je smestim u širi kontekst priče o njenoj glavnoj protagonistkniji. 
Odgajana uz romanse starih bardova, učenje vezenja i šivenja, nestašluke i prepirke sa muškobanjastom mlađom sestrom, Sansa je, razumljivo, negovala jednu jedinu ambiciju - da odgovori svojoj prirođenoj ulozi plemkinje, krotke supruge i majke. Otuda je veridba sa “zlatnim princom Džofrijem” bila ostvarenje svih snova, a razbijanje iluzije najokrutnije moguće i ne bez njenog doprinosa. Starija Starkova kći veoma dugo je bila jedino dete iz “vučjeg klana” koje nikada i nikako nisam mogla da zavolim, čak ni simpatišem. Najpre u knjigama, pa u seriji, mamina princeza sa svojim samoživim, trivijalnim mislima i uglavnom po druge pogubnim postupcima, nervirala me i iritirala. Ali, u svetlu poslednjih zbivanja, osvrt na njenu sudbinu i sve pređene etape donosi nove uvide, novo osvetljenje. Samim tim, ukoliko je preusmerenje iz pete sezone - u vidu odluke da se njeno dokonanje po Erinovom Dolu rotira sa paklenom pričom Džejn Pul/”lažne Arje” kao zimovrelske neveste - ičemu doprinelo, to je svakako bilo razvijanje empatije publike prema nežnoj Nedovoj i Ketlininoj mezimici.

The road to Hell
Od samog početka, izmenjena priča donekle ide na ruku onima koji klimaks kroz udaju za monstruoznog, novopečenog mladog lorda vide kao rezultat fan-fiction snova scenarista, sadističkih skoro kao sam Remzi. Sansa je zaista bila, više od bilo kog drugog ženskog “GoT” lika, izložena najčudnijim interakcijama sa pripadnicima različitog pola. I to njihovim “probranim” primercima! Od zanesenosti Džofrijem i najbrutalnijim krahom iluzije, preko čudne tenzije sa Sendorom “Psetom”, jedva izbegnutog silovanja prilikom nereda u Kraljevoj Luci, propale veridbe sa mladim Tajrelom (u seriji je to sam Loras, predmet njene zaljubljenosti koji, avaj, ne voli devojke; a u knjizi Lorasov bogaljasti brat), prisilne udaje za dobrodušnog kepeca, pa do dolaska pod protektorat manipulativnog Bejliša, koji u njoj gleda maltene reinkarnaciju nikad prežaljene Ketlin...ova devojka je gotovo nerealno uspela da kroz sve bure i oluje sačuva živu glavu i neukaljanu čednost. Zbog toga je ironični obrt došao kao konačni udarac.
Umesto očekivane prilike za osvetu - doživela je slom, umesto povratka kući - još veću nesigurnost. Ono što Sansa zatiče u Zimovrelu prevazilazi najgore košmare, a Bejlišev proračunati um isporučio je, uz novi pedofilski poljubac i uveravanja kako će svi “igrati kako ona svira” (zahvaljujući činjenici da je “ključ za Sever”), pravo u ledenu arenu, među zveri.

Često dolazi do upoređivanja dve drugarice, u korist Mardžeri kao nekoga ko bi zasigurno uspešno “vrteo Remzija oko malog prsta”, da joj je nekim slučajem zapalo da se nađe u Sansinoj koži. Sansa je damica, možda i najveća u čitavoj seriji, jednostavno uvek i uprkos svemu poslušna, dok je Mardžeri opasnica, a mnogo mi se dopada kako su njen lik učinili lukavijim i nekako zabavnijim nego u knjigama. Ono što je Lorasu kroz ekranizaciju uskraćeno (pretvaranjem onog nadmenog i bezobraznog viteza iz knjige u gej-karikaturu), dodato je Mardžeri. Jasno je, doduše, da nju štiti činjenica da je uvek "na svom terenu" i debelo je pokrivaju otac, baba i brat.
Samo, ona je takođe imala sreće, jer je Renli bio prilično bezazlen, Džofrijev bes nije ni stigla da upozna u pravom svetlu, a Tomen je u svakom slučaju dete - i to dobro i mirno dete, kojim nema  potrebe manipulisati, jer je po prirodi svojih godina povodljiv. Sa Remzijem se čak ni samouverena Mardžeri ne bi izborila, pošto je psihopata u pravom smislu reči - a od takvih jedino možeš bežati, nema tu preobražaja, ni ljubavi. Ako mu iko imponuje, to je tatica Ruz, a što se žena tiče, ne voli ni Mirandu, čak mislim da bi Sansi išlo na ruku da je se odmah otarasila. Drugo, Sansa je izuzetno važna figura i zato mislim da je njena sudbina neuporediva u odnosu na onu "lažne  Arje" iz knjige (za koju ipak većina zna da je samo sredstvo obmane), s obzirom da jeste to što jeste, legitimna naslednica Zimovrela. Boltonovima je potrebna baš koliko i oni njoj, pa i više. Pre svega, uzimajući je za ženu, overavaju svoje pravo na Sever, a Remzi ima dodatni motiv da s njom dobije decu, kako bi otklonio opasnost od novog potomstva svog oca. Dakle, koliko god surovo zvučalo - sa ludakom, ludački. Nema drugog  načina.
Nespremna na sve to, Sansa od početka teško uspeva da suzbije gnušanje prema znanju da mora glumiti srdačnost u pozdravljanju okrutnog Ruza, slušati Remzijevu lakrdijašku zdravicu i posmatrati poniženja kojima podvrgava Teona (ne sluteći da će ubrzo i sama biti povezana u taj lanac), podnositi ubilačke poglede gnevne naložnice Mirande. Debela Valda je, zapravo, jedini član porodice koji pokušava da bude srdačan sa Sansom, što devojka poslednjim ostacima nadmenosti odbija - baš kao i Teonovu nadlakticu na putu do oltara. Jedini “teren” njene dominacije tako postaje upravo Reek-ov slomljeni duh i u tim trenucima ona, svesno ili ne, podražava Remzija. Pomak je bio predsvadbeni odgovor ljubomornoj Mirandi, kao i prkošenje Remziju (podsećanjem da je kopile diskutabilnog naslednog prava), ali, u poređenju sa njihovom konstantnom nadmoći, nedovoljan. 

Ramsay Snow stoled the show

Kreiranje ultimativnog negativca i centralne figure severnjačke priče
Nimalo ne greše oni koji smatraju da je zvezda ove priče zapravo bio- Remzi, sada Bolton. Pronašavši u njemu potencijal da surovošću zaseni i zameni do tada neprikosnovenog antagonistu, kralja Džofrija, scenaristi su preuzeli na sebe misiju unapređenja knjiške “životinje u ljudskom telu” do prilično lukavog, spretnog i potpuno izopačenog anti-junaka. Mesto upražnjeno nestankom Džofrija i Tajvina sa pozornice zbivanja, popunili su njihovi severnjački pandani - tatica Ruz sa nedavno legitimizovanim kopilanom. Remzi se prvi put u vidokrugu gledalaca pojavio sredinom treće sezone, kao tihi mladić koji pokušava da “pomogne” arogantnom i sveže zarobljenom Teonu. Do kraja ove etape serije neimenovan, u koliko mučnom - toliko i briljantno osmišljenom obrtu, psihički i fizički će skršiti otpor mladog Grejdžoja, istovremeno sa zarivanjem noža u leđa (i Robovo srce!) dojučerašnjih suverena, od strane njegovog oca.

Već početak naredne, četvrte sezone donosi Remziju više slobode, pribavljena mu je čak i devojka (!), a legitimizovanje putem kraljevskog ukaza predstavlja prvi signal odobrenja za apsolutnu raspojasanost i slobodu koju uživa u trenutku kada mu “ptičica” doleće u kandže. Dok je Džofri imao prinudnu “kočnicu” u vidu autoritarnih pojedinaca (Tirion, Tajvin, Džejmi) koji mu nisu dozvoljavali da se previše zaigra, niti ga shvatali previše ozbiljno, Remziju je sve dopušteno i sve mu polazi za rukom. Koliko god možda negodovao u sebi, Ruz ne sankcioniše raznovrsna naslednikova “šenlučenja”, čak kao da ga ona veoma zabavljaju.
I tu dolazimo do ključne razlike u odnosu na Serseinog sina, sa kojim ga često upoređuju. Što se Džofrija tiče, smatram da je bio psihopata gotovo jednakog kalibra, samo što je kao mlađi imao drugačije "sfere interesovanja u iživljavanju", da tako kažem, pa je pitanje koliko bi tek da je doživeo Remzijeve godine (nije to sad neka ogromna razlika, ali, on je tinejdžer, a ovaj drugi u dvadesetim, iskustvo im je drugačije) bio maštovit u smišljanju perverzija i boleština. Nad njime se i rođena majka zgražavala, a to je jedina osoba koja ga je stvarno volela. Zli su obojica bez ikakve sumnje, ali, za Remzija bi bilo pravo čudo da je drugačiji, dok je Džofri već posebna priča. Još su u seriji Ruz i Remzi nekako dopadljiviji nego u knjigama, tamo su stvarno baš, baš jezivi likovi, morbidni do kraja, Ruz je stalno pod pijavicama i opisan kao zombi (ovaj glumac je cool), a Remzi je u svakom smislu odvratan - znam da su mi bili grozni, bukvalno nikoga nisam toliko mrzela. I stvari koje rade u knjigama, prevazilaze ovo u seriji. Dok je Džofri klinac, ali, već toliko nenormalan, da sam stvarno uverena kako bi bio sto puta gori da je preživeo.
U odnosu na knjigu, napravljena su odstupanja kod Boltonovih....Ruz je nekako pasivniji, "pitomiji", Remzi bolji ratnik, inteligentniji, kao Džoker - teatralan, a pokvaren do srži, samo ne toliko odvratan kao u knjizi zbog crnog humora i uvrnutosti koju ima (ili je samo do glumca, nemam pojma, šta god da je - dobro je). Ako mu je do ičijeg mišljenja stalo, to je očevo, želi da mu se dokaže, da mu udovolji, a ovaj opet prelazi preko očiglednih gluposti koje pravi. Kada ga bruka, kada se pokazuje kao slaba karika zbog svoje neuračunljivosti- kao da Ruz i to na neki način odobrava, ili, ako ništa, bar toleriše. Da li zato što ima neki plan da ga ukloni kada mu dođe, pa je siguran s te strane, ili ga stvarno voli i vidi u njemu neki potencijal, teško je prosuditi. S jedne strane, ne legitimizuješ kopile (već je bio oženjen Valdom tada) niti ga ženiš naslednicom Zimovrela, ako planiraš da ga se rešiš... Sa druge, Ruz zna da je Remziju pogodio živac objavom Valdine trudnoće (i očigledno je s namerom naglasio), da će ovaj sigurno nešto pokušati, ali je - u knjigama - potpuno saglasan s tim. Ne verujem da će Remzi da se okrene protiv njega, ali, nakon što mu je Sansa pobegla, sigurno će napraviti neku ishitrenu glupost koja će pokrenuti sukob. Kao i Lanisteri, koroziraće iznutra, a onda će im neko sa strane naprosto zadati završni udarac. Možda Bejliš, možda Severnjaci. Ali, opet, postoji nešto mistično u vezi sa Ruzom, izvesni Drakula-vajb (ne kažem zbog one lude teorije, već iz svega što znamo) na koji u seriji nije toliko bačen fokus. Nešto smrdi - a nije Reek ! - u vezi sa tom porodicom.
Remzi je nedvosmisleno “opremljen” snažnim libidom i perverznim seksualnim apetitom, na šta ukazuje već sam način mučenja Teona, odnos sa Mirandom (koja možda i ne uživa u grubostima, već jednostavno nema izbora), pa evidentno naslađivanje činjenicom da je Sansa (više puta istaknuto) devica - i to veoma lepa. Bračni “poklon” (odranu staricu) koji je ujedno i upozorenje, Remzi iznosi pred Sansu kao što bi mačka donela ubijenog miša pred gazdine noge. S jedne strane, ovo se može videti i kao morbidni oblik udvaranja - sa druge, reč je o metodi zadobijanja predmeta naklonosti kroz zastrašivanje. Sansa prvi put moli Teona da joj pomogne, pozivajući se na torturu koju trpi od strane Remzija “svake noći”. Miranda jasno ističe, doduše, pristrasno i umanjujući njen pravi značaj, kako su Remziju važni “samo oni Sansini delovi koji mu mogu obezbediti naslednika”. Po završetku bitke, Remzi brine da mu je žena “usamljena” i očito je na koji način se sprema da potroši adrenalin preostao od krvoprolića. Vladavina putem sile, jedina je koju smatra održivom. Ne suzbijajući svoje mračne nagone, ne dopušta da ga s pravom unize plemenitost porekla i superiornost supruge.

 Sleeping with an enemy

Od dolaska u bizarno novo-staro okruženje, preko ONE epizode, do “čari” bračnog života sa psihopatom
Kratko će, tokom “vereničkog staža”, Remzi zadržati masku kulturnog, suzdržanog, uglađenog mladoženje. Već u bogošumi, nakon što nestane i poslednja strepnja da iza mladinog oklevanja stoji prepreka ka sklapanju bračne zajednice, izmenjen izraz na njegovom licu biće više nego rečit.
Sporna scena Sansine prve bračne noći, oko koje se podigla tolika bura, bez ikakvog dvoumljenja je mučna, ali, istovremeno najsuptilnije moguće izvedena. Ništa nije bilo eksplicitno, što je svakako čini efektnijom. Daleko gadnije su bile mnoge druge, počev od famoznog Red wedding. Da u njoj nije bila baš Sansa (ona nežna, neiskvarena, idealistički nastrojena Sansa) i baš sa Remzijem (manijakom koji dere i lovi ljude, odseca im delove tela, uživa u mučenju), nikoga ne bi bilo naročito briga.
Po svakom kriterijumu, počinjeno je nasilje, ali, takav je bio kontekst događaja i priče.  Smatram da je korišćenje silovanja ili bilo koje vrste zlostavljanja kao "goriva" za preokret likova besmisleno i uglavnom, opet sa stanovišta proste pripovedačke logike, uglavnom bezuspešno - jer pre slomi nego ojača. Ali, ova serija i knjige na kojima je zasnovana prikazuju naličje romantizovanog viteškog sveta, u čemu često preteraju, ali ni manje ni više od mnogih drugih dela tog tipa. 
Između početka bračnog života Deni i Droga nema veće razlike. Kada uporedim te dve scene, ne vidim suštinsku suprotnost, sem što je Drogo, eto, seksi korpulentni varvarin, a Remzi bledunjavi gadni psihopata. Zloupotreba/degradiranje žene mi je potpuno isto, ali, ni prvi ni poslednji put do sada. I niko ne kaže da je to dobro, ispravno, prihvatljivo, ali, na neki način je normalno. U kontekstu priče. Iskreno, još uvek mi je mučno setiti se paljenja hrama i silovanja Miri Maz Dur u prvoj sezoni. Pošto je Deneris upita zašto joj je uradila ono sa detetom i Drogom, ova joj odgovara kako nije imala više šta da izgubi, posle užasa koji je doživela kada su Dotraci došli. I oni obredi prilikom venčanja, tretiranje žene kao konja - sve to se svakako mora razumeti u kontekstu NJIHOVE kulture, ali, ne vidim po čemu je Denerisina priča time manje traumatična? Zato što se posle zaljubila u njega?  Njen put tokom prve sezone/knjige bio je i tužan i težak, samo što postoji vremenska distanca sa koje ga mi danas komentarišemo i sagledamo. A iz daleka sve deluje manje strašno.

Problem je što se ne umemo ograditi od našeg iskusta modernog doba. Niko, zaboga, ne smatra silovanje lepim ili prihvatljivim, međutim, u KONTEKSTU priče, likova takvih kakvi jesu i zapleta takav kakav jeste, očekivati nešto drugo bilo bi apsurdno. Udaje se, niko ne pita hoće li ili neće - seks se podrazumeva. To što je on grub ili kakav već, zavisi od supružnika. To što on dovodi svedoka, opet zavisi od njega. Žena tu, nažalost, nema izbora. 
Sansa je dovedena pred svršen čin. Maloprstić je navodi da pomisli kako je sama donela odluku (odnosno, imala izbor), kao što uspeva da zavara i publiku, a zapravo iza svega stoje njegova i samo njegova “mračna tkanja”. Sansa ne zna kakav je njen budući muž, jer u seriji očito nije toliko ozloglašen kao u knjigama. “Rade” u velikoj meri i: gordost što je ponovo kod kuće, želja za osvetom, pouzdanje u svog mentora koji je ipak ostavlja na milost i nemilost porodici Adams. To što ona ne zna baš uvek da odigra pametno, druga je stvar.

Kada govorimo o samom venčanju, Sansa zna šta da očekuje, okleva i nije joj prijatno, ali, radi sve što treba. Ide u bogošumu, daje zavet. Ulazi u sobu, ponaša se normalno - stegnuto, ali, razumljivo s obzirom da je potpuno neiskusna.  Remzi je poljubi, ona uzvraća. Kaže joj da se skine, ona i to posluša. Zato što tako mora - a Sansa, kao što znamo od početka, nije neko ko nije pre svega POSLUŠAN (a što joj je spasilo glavu mali milion puta). Sporan je trenutak kad Remzi zadržava Teona u prostoriji i počinje da pokazuje svoje pravo lice, tj. cepa joj haljinu i tretira je kao uličarku. Mislim da je TO ona problematična tačka, degradacija i slom svih (ako ih je više uopšte imala) Sansinih ideala. Što devojčica pregrubo i presurovo postaje žena. I to je nesporno strašno, ali, takođe je to Remzi, a ne Regar Targarjen sa harfom, srebrnom kosom i  plavim ružama. On tako, valjda, zamišlja seksualno opštenje i koristi svoje bračno pravo. Na kraju, sporna scena je sadržajem teška i morbidna - dramaturški i glumački odlična. Da je efektna govori uzbuna koja se podigla, što bi trebalo da bude kraj diskusije.
Ako je sporan veliki šok-efekat - budimo iskreni, u poređenju sa npr. Crvenom svadbom ili Teonovim kastriranjem, ovo je ništa. Meni lično, veći deo Denine priče iz prve sezone i sve što je morala da preživi bilo je, pa, jedno deset puta gore. Neki će reći: “Deni je Droga posle zavolela” - i to će im biti glavni protivargument, ali, ne vidim mnogo razlike. Isti tretman na početku, iste scene, samo što smo sa Deni sve zapravo i VIDELI i što su to varvari, pa, je li, može im se (otprilike kao kada u "Viknzima" oni siluju i ubijaju, što je super, ali zato kad hrišćani odseku preljubnici uvo, svi su ogorčeni i u šoku).  I, naravno, “Drogo je veliki, moćni ratnik na koga se gledateljke lože”.  Kad smo kod toga, meni je taj glumac (Džejson Momoa) inače lep, ali, ne i u seriji. Iwan Rheon, koji glumi Remzija je, opet, mnogo dopadljiviji nego što sam zamišljala dok sam čitala knjige. Jeziv je, ali, na način Jonathana Rhys Meyersa u "Tjudorima", poseduje nekakav psihotični magnetizam.

The leap of faith

Kako je Sansin očekivani bunt sveden na polupasivno prepuštanje sudbini, a sva energičnost iscrpena u jednostranom verbalnom “istresanju” na Teona.
Boltonovi su ugroženi i nesigurni na Severu. Treba im savez koji će im pomoći da se održe. Remziju treba naslednik da ga Ruzovo i Valdino dete ne bi potisnulo. Njegov odnos prema Sansi je krajnje zanimljiv, jer gaji izvesnu uvrnutu naklonost koju je teško ignorisati. U svakom slučaju, ne možemo ga posmatrati iz perspektive  uravnoteženog čoveka.  
Kada je reč o Remzijevom "javnom" ponašanju, ono, u principu, ponovo ima veze sa urođenom psihotičnošću. Nedvosmisleno je to da mu se Sansa stvarno sviđa. Imponuje mu u svakom pogledu: njena lepota, poreklo, držanje, to što je lordovska kći. Kao dojučerašnje kopile, takvu devojku nije mogao da zamisli ni u ludilu - a sada su mu je dali. Normalna osoba bi to drugačije posmatrala - a on je jednostavno dobio novu "igračku", pored Reek-a. Dodajte još komplekse koje vuče zbog svog porekla, nastupljivost i mentalnu neuravnoteženost, sadizam...to je to! Na Sansi potvrđuje vlastitu superiornost i želju za dominacijom. Kopile je mnogo osetljivo na svoj status, učiniće sve da ga zadrži. Čak mislim da je tortura Sanse velikim delom proizašla iz toga što je još pre venčanja uočio njen stav i prezir, pa odlučio da je slomi i zastraši kako bi ga slušala.
Tim pre mi se nimalo nije dopalo što su se scenaristi ipak odlučili na finalni skok....jer Teon i Sansa sad nemaju gde da odu tek tako, jer Sansa nije neka tamo nebitna Džejn Pul, jer su imali jedinstvenu priliku da naprave odličnu priču na Severu, a upropastili su je. Imam utisak kako su samo zbrzali da to spoje sa krajem petog dela romana, gde ono dvoje skaču sa bedema, a što sve ostalo između nema veze s vezom, nikom ništa....jedino mi se dopalo što je Teon ubio bitch Mirandu - kako je pala, pukla kao tikva! Ali, počnimo od motiva sveće: začudilo me da su scenaristi napravili toliki propust. Realno, kakve su šanse da će se iko usuditi da se drži istog plana nakon što je baba odrana....i još Brienne uporno čeka, ništa ne znajući o sudbini insajderke? Zatim, Sansa je UPADLJIVO ispustila onaj ključ, šta li je, na vratima, dovoljno da istog trenutka shvate kako je pobegla. Drugo, skok u sneg - koji se zbog Melisandrine magije ubrzano topi? Daaaaaaaaaajte, molim vas, još beže u trenutku kada vojska ulazi u dvorište zamka. Mislim da nema logičke šanse da daleko izmaknu poteri, a krenuće za njima koliko u roku od pola sata. I Brienne, kao, u jeku borbe uspeva da se neopažena probije do Stanisa. OK, pada osveta za Renlija, sve je to logično, priča o tome već dve sezone, znamo koliko joj je značio, znamo šta je to za nju. Ali, nategnuto je, mnogo nategnuto....
Jasno mi je da nije bilo vremena, ni sredstava, uklopiti baš sve. Zato su barem mogli da odlože ili drugačije motivišu bekstvo Sanse i Teona, da budu bar dosledniji aspektu radnje (u knjizi) koja uključuje  lordove i uzbudljivija je. Na ovaj način, samo su skrpili početak i kraj priče Džejn Pul: silovanje + skok, a pri tom nisu iskoristili činjenicu da imaju Sansu u Zimovrelu, od čega može još mnogo maštovitije i bolje da se razvije priča. Imala sam mnogo nade, ali, potpuno su je promašili.
Stavili su Sansu u središte interesantne radnje. Stavili je u dobru interakciju. A jedino su doprineli da se Remzijev lik još više istakne i da se prenemaganje sa Teonom produži. Ne kažem da je to loše, ali, trebalo je do kraja iskoristiti odlične glumce. Ne bi me začudilo da u nekom trenutku budu uhvaćeni. To bi šestoj sezoni sigurno donelo više dramatike nego da nerealno lutaju i stignu do Gvozdenih ostrva, gde će ih dočekati sa kolačima od limuna, venčati i šta još ne. 

Teon mi je, inače, postao drag od pete knjige, kada sam potpuno empatisala s njim. Smatram ga tragičnom figurom, ali, ovo u seriji je toliko loše osmišljeno, da, sem ukoliko se Sansa ne parkira na njega, pa joj on ublaži pad i smrću se iskupi, ne vidim gde bi i kako bi sami, doooooooobro ugruvani. Još je ona, ako ste primetili, bacila onaj ključ/alatku na samim vratima sobe, te mislim da neće proći dugo dok Remzi ne pošalje poteru za njima. A kakve šanse imaju i kod koga će sada (Brienne nema gde da ih vodi, Zid je daleko, od Maloprstića bolje da beži glavom bez obzira, Grejdžoji su otpisali Teona....), to je glavno pitanje. Skroz mi je besmisleno bilo da je vrate kući, samo da bi pobegla na ovaj način. Smrt je bolja od mučenja, razumem, ali, čemu onda priče o Starkovskoj pobedi i prestanku bežanja? Ili je cilj bio samo to da se Teon iskupi? Pa, u očima bilo koga razumnog, on je odavno platio i više nego što je trebalo!

Što se Bejliševih planova tiče, ne bi me začudilo da upravo on na kraju zasedne na presto. Lik je "devojka za sve", povlači poteze na pet strana, što je svojevrsna kocka. Naklonost za Sansu verovatno ima kao krajnji cilj da je na kraju oženi, kad se Boltonovi i Stanis međusobno poubijaju, pa tim putem postane Zaštitnik Severa i Istoka. Ali, za Sansu bi to bio samo još jedan prelazak u ruke manijaka, a mislim da je stvarno dosta  instrumentalizacije i šetanja od jednog do drugog muškarca sa nečasnim namerama. Mislim da se ona više neće udavati posle ovoga. Uglavnom, mnogo me zanima njena dalja sudbina, jer je u ovom trenutku baš sve moguće. Čak i da umre, što nikako ne bih volela.
I odakle im uopšte onoliki broj ljudi? Zar nije Stanis imao brojniju vojsku?   Čak i uz dezertere, ipak je trebalo da ih bude više....ko je sve stao uz Boltonove....ili tražimo previše logike od reditelja?  Kako god bilo, svidela mi se scena sudara dve vojske. Zaista  je delovala moćno. Greška je i to što se u ovoj sezoni nije pojavila ni naznaka preostalih lordova na Severu, pa će u šestoj verovatno da se odjednom pojave niotkuda, u fazonu:"Gde ste do sada bili?" 

Da rezimiram, imam utisak kako Teon skače iz čistog straha da ga Remzi ne ubije kada vidi da je Sansa napolju, a Miranda mrtva. Skače više iz panike nego želje da pomogne Sansi i da se oslobodi (mada, verujem da Remzija briga za Mirandu: kad-tad bi je svakako ubio, kao i one pre nje), tako da je sve ispalo čisto samoubistvo, u fazonu "bolje smrt nego dalja tortura", a ne nekakva planska i promišljena akcija. Nisu iskoristili potencijal činjenice da imaju Sansu u Zimovrelu. Ali, mogli bi da isprave navedene propuste u šestoj sezoni. Videćemo uskoro!

Na kraju krajeva, sve je to samo (odlična) gluma troje fantastičnih, talentovanih mladih ljudi:
Alfie Allen (Teon), Sophie Turner (Sansa) i Iwan Rheon (Remzi) na nedavnoj premijeri


U sredu: Rezime pete sezone i najbolje scene; sledeće subote: Predviđanja.