субота, 2. април 2016.

Odbrojavanje: "Game of Thrones", ka šestoj dozi magije

komentariše: Isidora Đolović


Čežnju za neophodnom dozom uzbuđenja kroz magiju izmeštanja iz svakodnevnice, najpre su - pored knjiga, naravno! - ponudili da ublaže “Vikinzi”. U toku je četvrta sezona, pratimo i komentarišemo (a čitati možete na OVOJ STRANICI). Ali, tek sa, sada već legendarnom, frazom Sersei Lanister: “I choose violence!”, Internet je nanovo planuo! Hoće li Teon i Sansa konačno umaknuti torturi? Koga su to Boltonovi zapalili? Da li nam se čini, ili vaskrsli Džon istinski predvodi vojsku? Kakve vizije i otkrovenja očekuju Brena? Juron Grejdžoj kao pojačanje, Arjine nove veštine, Jara-lezbejka, Deneris ponovo među Dotracima...

Verovatno u ovom trenutku nema iščekivanijeg televizijskog sadržaja od predstojeće, šeste sezone planetarno popularne serije “Igra prestola”. Iako je varnicu zapalio Džordž R.R.Martin, tek prenošenjem (delića) njegovih zadivljujućih romana u oblast pokretnih slika, požar je - sviđalo se to nama ili ne - zaista buknuo. Danas, baza fanova “GoT”-a često podseća na sektu, pletu se najneverovatnije i najbesmislenije teorije, vode ozbiljne polemike, pišu studije, siže provlači kroz sociološke, kulturološke, pravne i vojne filtere, dok tvorci igranog serijala zadovoljno trljaju ruke.


Uprkos zamerkama (nikako neutemeljenim!) na pad kvaliteta, minula sezona je srušila sve rekorde, a iščekivanje šeste (čija premijera stiže za manje od mesec dana) dostiglo usijanje sa objavljivanjem najpre promotivnih fotografija, a zatim i prvog trejlera pre par nedelja. Hvatali smo i stopirali bukvalno svaki sekund kadra, ne bi li protumačili šta nas sve očekuje. Mnogi su se odavno bacilli na “ponavljanje gradiva” i pregledali stare epizode sa aktiviranim “radarom” za detalje.

Po čemu se to peta razlikovala od prve četiri sezone, u pozitivnom i negativnom smislu? Šta je uslovilo nikada veće i zbilja fanatično zanimanje za dalje razvijanje turbulentne priče o nasilju, slavi, (ne)pravdi i borbama bez kraja? Mada odgovore znate, narednih nekoliko subota ćemo ih se zajedno prisetiti i vreme do emitovanja prve nove posvetiti rezimiranju, predviđanju, kritikovanju ili hvaljenju, uz pomalo analiza.

Ključna razlika sastoji se u sledećem: po prvi put smo SVI u istoj poziciji, čitaoci i samo gledaoci, “veterani” i novajlije. Nema više šta da se krije, nema one prednosti (naravno, ne mislim na glavnu, u vidu činjenice da bogatstvo pisanog uzora nikada nije moguće potpuno predočiti) na koju smo se pozivali i “tajne formule” u vidu spojlera, koje smo izvlačili kao keca iz rukava. Svi smo sada, žargonom ljubitelja rečeno, Unsullied. I ima nečeg podjednako simpatičnog i oslobađajućeg u tome. 

 (Ne) Dolazi zima....

Htela bih da najpre prokomentarišem Martinovo saopštenje, koje je pre nekoliko meseci objavio na svom blogu, a povodom šestog nastavka - “Vetrovi zime”. U suštini, smatram da  je ono sasvim fer sa njegove strane.
Priznao je nešto što mnogi nisu želeli ili mogli da shvate: kako nakon globalne histerije za knjigama - nastale zahvaljujući seriji, kao pisac dolazi u ozbiljan rizik da od tog fenomenalnog, jedinstvenog sveta napravi potpuni promašaj. Razlog: utrkivanje sa ekranizacijom, očekivanjima fanova jedne, druge ili obe verzije (pisane i televizijske), sa pompom, teorijama....Ogroman je to pritisak. I rizik!
Ovako bi mogao da spasi konačan ishod. Da razdvoji knjige od serije, kao što sam ja učinila, da bih mogla da volim oboje, bez vaganja, upoređivanja, nerviranja. Iskreno, koliko god čeznula da saznam kraj priče, toliko me beskrajno izluđuje rivalstvo gledalaca i čitalaca, pitanje "spojlera", "prednosti", kao da se radi o takmičenju. Ljudi kao da nisu svesni koliko je stvaralački proces složen i težak, od koliko mnogo faktora zavisi, koliko zna da optereti, blokira. Ne podržavam Martinovu očiglednu rasplinutost “na sto strana”, to što se ulenjio, što je uopšte podlegao pompi i komercijalizaciji, ali, ne bih volela ni da postane Danijela Stil i “štancuje” 10 romana godišnje. Baš zato što volim njegove knjige i što želim da i završnica bude na nivou prethodnih delova - ili da je uopšte nema.

Serija je u prve dve sezone dosta verno pratila romane, u međuvremenu postala samostalni entitet i u svom domenu sasvim dobra. Uzbudljiva, dinamična, sa mnogo sjajnih glumaca. Dok se ne upoređuje sa knjigama, nema zamerke. Beniof i Vajs rade dobar posao, a poenta adaptacije i jeste u tome da se zasniva na književnom predlošku, ali nije (nužno) i njegova verna kopija. Malo je serija i filmova kojima je to pošlo za rukom. Krajnje je vreme da se Dž.R.R.Martinova "Pesma Leda i Vatre" odvoji od HBO "Igre prestola"! Ne kažem to samo kao jedna od onih koji su ih "voleli dok nije bilo opštepopularno", već koji smatraju da je serija doprinela, kako skretanju pažnje na knjige, tako i (nažalost!) skretanju pažnje SA knjiga.

I meni, kao i mnogima, smeta što Martin izgleda da baš i ne poštuje fanove, ali, opet, verujem da se potpuno izgubio, ni sam ne znajući gde bi i šta dalje. Zapleo se u popularnost, posebno i neslućeno pojačanu sa "lansiranjem" serije, tako da slutim kako ni sam više ne može da prepozna onog pisca koji je krenuo u “PLiV” avanturu pre toliko godina. Čini se da je, nakon svega, možda pogubio konce dela, zapetljavši se u sopstvenu viziju, koncepte, rokove, pažnju spolja (koju je i sam podgrevao i to prilično). Zbog toga nisam razočarana, jer sam se, nažalost, još pre godinu-dve, pomirila sa tim da su njegova obećanja i najave teško izvodljiva priča, a one pretpostavke da je već napisao sve, pa sad samo "tvrdi pazar" - pusti snovi fanova.
Iskrena da budem, ne očekujem baš ništa, spremna sam i na mogućnost da nikada ne završi serijal - što bih možda i  volela više nego da nam servira nešto ispod očekivanog nivoa, navrat-nanos i iznuđeno. Eto dokle je došlo. Zato mi je sa ovim njegovim priznanjem nekako laknulo, jer konačno nema više "zavlačenja" (za koje sam takođe sigurna da nije bilo obmana ili manipulacija, već da je i sam verovao da će planirano postići u zacrtanom roku), nego je lepo priznao da je dospeo u ćorsokak. Da znamo na čemu smo - i mi i on.

Kao što ste možda saznali iz mojih ranijih tekstova (npr. OVOG),  prvo sam pročitala knjige  i dosta dugo, do treće sezone  bojkotovala seriju. Plašila se razočaranja. Naravno da nisu sva moja očekivanja ispunjena, ali, zauzvrat su neka prevaziđena. Razdvojila sam ih i sad mi je sve potaman. Nažalost, logika u seriji ili filmu često mora da strada zarad dinamike, ekonomičnosti ili naprosto uzbudljivosti radnje. To nije nužno loše, a svakako je nešto što se MORA prihvatiti. Martinov serijal je sam po sebi veoma ambiciozno osmišljen i napisan, a ekranizacija se u teoriji graničila sa nemogućim, tako da je besmisleno i licemerno sada se žaliti, kad su ljudi ne samo uspeli skoro nemoguće, nego postigli i kvalitet. Dakle, hrabrost se isplatila. Dežurnih eksperata će uvek biti, svuda i za sve.

Četiri Serseina "viteza"

Na Sarinom blogu smo već komentarisali različite likove iz serijala, njihove knjiške i televizijske verzije. Preporučujem da pogledate njen vrlo zanimljiv pregled muških i ženskih “Game of Thrones” junaka. Ja ću se ovom prilikom osvrnuti na samo nekoliko njih oko kojih bi se, direktno ili posredno, mogla “vrteti” buduća radnja oba medija. To su, nazovimo ih tako, Serseini "vitezovi", tj. muškarci oko kojih se u određenom trenutku odvijala sudbina Tajvinove lavice

1. Što se Džejmija (u interpretaciji šarmantnog Nikolaja Koster-Valdoa) tiče, dovoljno je reći:"Izgubio ruku, dobio mozak." Sa njim je Martin postigao gotovo nemoguće i mada je još uvek veoma problematično npr. pokazivanje apsolutnog odsustva kajanja zbog bacanja Brena sa kule, bacanje svetlosti na njegove misli, unutrašnju borbu između odanosti prema porodici i objektivne stvarnosti (ponajviše zahvaljujući zbližavanju sa Brienne) između dužnosti (Kraljeva garda u koju je rano primljen) i svoje ličnosti i prohteva, činjenica da je čitavog života u velikoj meri bio Serseina i Tajvinova igračka zavaravana sopstvenim egom i tim odbojnim držanjem...učinili su ga više nego zanimljivim.
S druge strane, nikada nisam bila pobornik teze o zaljubljenosti Džejmija u Brijenu, baš kao ni Pseta u Sansu (ili obrnuto), a znam da ima mnogo njih koji na tome insistiraju. Više mislim da je kod Džejmija prisutno ogromno poštovanje prema ženi-vitezu, uz naklonost razvijenu kroz sapatništvo. Zajedno su prošli kroz najgore i on to ceni više nego što je mislio da će ikada sebi dozvoliti. Da, jedna "Mačevojčura" postepeno menja prvobitnu ironijsku distanciranost, do iskrenog divljenja i uvažavanja! Baš je nenametljivo, a primetno, pokazan razvojni luk Džejmijevog lika, kako ga Brijena kao protivteža oholoj, lepoj, beskrupuloznoj Sersei, upoznaje sa nekim drugim pogledima na život, svet, sebe. Ali, opet, to je čar Martinovih knjiga i serijala, jer su likovi retko jednodimenzionalni.
Njegov put se u minuloj sezoni dosta razlikuje od onog koji mu je Martin namenio i biće interesantno pratiti kako će se dalje odvijati ova priča.

2. Pitanje koje kopka najveći broj nas, mada gotovo niko više ne sumnja u izvesnost "formule" (R + L = J), tiče se Džonovog porekla. Ne prođe ni sezona, a da se, jedva primetan, ne pojavi po koji signalčić, bila to uzgredna replika ili neki simbolični kadar - od Gvozdenog prestola po kome veje sneg, u Denerisinoj redukovanoj verziji vizije iz Kuće neumirućih; do fokusa na njegovom pridošlom licu u trenutku kada meštar Emon govori Semu da je "jedan Targarjen potpuno sam na svetu " strašna stvar.
Njegov potencijalni otac, Denerisin legendarni brat, Lijenin "otmičar", Sersein nesuđeni suprug....ko je bio  Regar? U seriji o njemu saznajemo tek iz, u različitim trenucima "nabačenih" komentara i sećanja. S obzirom na to da je i u knjigama prva perspektiva iz koje ga upoznajemo upravo ona gnevnog Roberta, mnogi čitalac je u početku mrzeo Regara. Isti je bio i moj utisak, ali, Martinovo majstorstvo i jeste da nam laganim otkrivanjem karata i osvetljavanja likova iz više uglova preobrati anti-junake u romantične heroje (Regar), antipatične u stradalnike (Teon) ili surove - a neodoljive u saosećanja i razumevanja vredne - i još uvek neodoljive (Džejmi).

Regar je bio knjiški tip, dok nije pročitao izvesno proročanstvo. Stekla sam utisak da je, poput Lorasa, bio sjajan turnirski borac i vitez, ali, bez iskustva i veštine u ratovanju, zbog čega  je i izgubio u okršaju sa Robertom. Dok sam čitala knjige, zamišljala sam ga kao “ultimativnog frajera”, pravog romantičarskog junaka, misterioznog i melanholičnog, savršenstvo lepote. OK, izuzev harfe!   Lik koji ide da spava u ruševinama i boli ga uvo šta će drugi reći, a kad skine kacigu na turniru, ženske na tribinama padaju u nesvest... Šta se zapravo dešavalo i podstaklo čuvenu teoriju, čitajte u seriji tekstova, počev od OVOGA.


Uz to kako je njegov lik oblikovan, meni najviše ide teorija da se zaista zaljubio u Lijenu, da je bio u braku bez ljubavi sklopljenom protiv njegove volje i da su njih dvoje pobegli jedino iz ljubavi, napravivši, naravno, ogromnu glupost, ali, u skladu sa Paris-Helena matricom.... Zapravo, uopšte se ne zna kakvo je to proročanstvo Regar pročitao i šta ga je TOLIKO promenilo.  Kao što nije baš najjasnije da li su Azor Ahai i Obećani princ jedno te isto.....Zna se da je: 1. Regar prvo mislio kako je on taj, jer se rodio na dan izbijanja požara u Letnjim dvorima (što je bio valjda poslednji pokušaj da ožive zmajeve); 2. onda da je to njegov i Elijin sin Egon. U Deninoj viziji, žena (za koju se pretpostavlja da je Elija) drži dete, a Regar govori da će ga nazvati Egon, jer je Obećani princ "i njegova je Pesma Leda i Vatre". 3. Nema nikakvih naznaka da se u njegovom tumačenju proročanstva pominje Lijena ili bilo koji Stark, ali, neosporno je da se za konkretnu devojku zainteresovao posle turnira u Harenhallu i situacije sa misterioznim vitezom - za koga se spekuliše da je bila Lijena, s obzirom na njene veštine. 
Prva scena u kojoj Rob i Džon pronalaze svoje jezovuke je interesantna, jer je majka mladunaca usmrćena usled probadanja jelenskim rogom. Jelen je simbol kuće Barateon, Robert je u svojoj slepoj ljubomori želeo da satre "zmajski nakot", pa Nedovo štićenje Džona i skrivanje identiteta njegove majke čak i po cenu Ketinog besa ima smisla. Kako god bilo, u toj simboličnoj prvoj sceni, albino jezovuk, mada odbačen od ostatka čopora i osuđen na smrt, ipak će preživeti, zahvaljujući Džonu. Time se uspostavlja značajna veza. Kao što je Duh različit, Džon- mada ironično, uz Arju, jedini izgleda tipično "starkovski" - oseća "da ne pripada tu". U knjigama se često potencira Džonov učestali košmar - dok silazi u kriptu Zimovrela, gde ga nezadrživo vuče nekakvo saznanje, istovremeno ima jak osećaj da želi da vikne kako "nije Stark". Zatim, na Zidu je značajan i dosadni gavran matorog Mormonta, koji u jednom trenutku grakće na Džona:"King". A, eto, i u epizodi “Hardhome” iz minule sezone, oslovili su ga sa King Crow! Najviše me zanima na koji će način povezati Deni i Džona, njihove priče. I kakav će biti taj "bittersweet" završetak!
Govoreći o istorijskom zaleđu Martinove proze, setite se da Džejmi u "Gozbi" evocira kako mu je Regar pred odlazak u bitku nagovestio svoj plan o izvršenju izvesnih promena pošto se vrati. Znamo šta se desilo, tako da ostaje misterija šta bi bilo, ali, stalno mi pada na pamet da je to još jedan signal kako Džon, vrlo sigurno sin Lijene i Regara, nije kopile. To bi bio zanimljiv obrt, budući da je celoga života bio uveren u to i patio zbog toga, ali i zbog njegovog specifičnog morala usled pripadnosti Noćnoj straži. Postoji velika mogućnost da je Regar u tajnosti oženio Lijenu i planirao da prizna dete dobijeno u tom braku kao prvog naslednika trona. Prvo, Targarjeni su praktikovali bigamiju. Drugo, Lijena nije bilo ko, već devojka iz plemićke, lordovske kuće nekadašnjih kraljeva Severa i što je još bitnije, sigurno ne naivna žrtva otmice i silovanja. Pada mi na pamet slučaj Ane Bolen kao druge supruge Henrija VIII, tj. da je Lijena sa svoje strane mogla da utiče na to da postane druga i - vrlo moguće - glavna kraljica, koja će nastojati da "progura" svoje dete u prvi plan. Martin je pokazao izuzetno dobro i svestrano oslanjanje na istorijske i književne izvore.

3. O Robertu.... definitivno nije bio pravi vladar, niti vešt  političar, jedino je znao da vitla buzdovanom, pije i pravi decu na sve strane.  Iskoristivši  dobar trenutak, pozvao se na srodstvo Barateona sa Targarjenima, uz to imajući i lilčne razloge da se pobuni. Ali, na kraju nije znao šta dalje. Mada je bio bolji kralj od Erisa (što i nije baš teško, od dva zla odabrati manje),  na duže staze se pokazao kao loš izbor, a njegova potpuna nezainteresovanost i neupućenost su potom učinili svoje. I sada treba sve vratiti u ravnotežu. On zaista nije bio kriv za masakr u Kraljevoj luci. Iza toga stoje Lanisteri, kao i iza većine pogrešnih odluka koje je Robert u kasnijim godinama svoje vladavine donosio. Robert je bio ratnik - temperamentan, pomalo priglup, poprilično prost. Idealan za manipulaciju. I kada iza takve ličnosti stanu Tajvin i njegova "zlatna" dečica, Varis, Maloprstić i ostatak dvorske kamarile, šta drugo možeš dobiti?
Da je Robert bio loš, ne verujem da bi se Ned i Džon Erin sa njim sprijateljili. Bio je još u mladosti pijanac, razvratnik, sve to stoji, ali, obijalo se o glavu isključivo njemu. Mržnja prema Targarjenima rasplamsala se nakon Lijeninog nestanka i kasnije prerasla u fiksaciju koju ništa nije moglo da zaleči, čak ni činjenica da se osvetio Regaru, čak ni to što je Lijena umrla, kao i najveći broj ljudi koje je krivio za sve to. Njegov život kao vladara, nakon Uzurpatorovog rata, pokazuje da je pobeda bila poprilično gorka. U suštini, nije postigao ništa od očekivanog, postao je samo marioneta onih koji su hteli da vladaju, a nisu imali toliko prava kao on. Pa, lepo, dok se Bobi polako pretvarao u svinju i gušio svoje frustracije u alkoholu i bordelima, ti pozadinski vladari su vodili igru. I što je najgore, Robert je toga bio svestan. Zato je angažovanje Neda kao desnice bilo poslednji pokušaj da sve dovede u red, ali, nažalost, poziv koji je stigao preksano.
Robert je osvojio tron u ustanku protiv dinastije koja je uveliko zagazila u dekadenciju, pozivao se na srodstvo sa njima preko majčine linije i povod u vidu lične uvrede koju mu je naneo Regar. Duga priča i malo komplikovanija od proizvoljnih zaključaka. Egon, Renis i Visenija su se takođe nasilno izborili za tron, ako ćemo iskreno. Niko nije bio potpuno čist i bezgrešan. Strašno je što su masakrirali članove porodice, ali, to su bili Lanisterski ljudi, zar ne? A isti ti Lanisteri su u seriji maksimalno "oprani", što već predstavlja drugu priču.
Zbog opsesije Lijenom, Robertov brak sa Sersei od početka je bio osuđen na propast. Sa obe strane, neostvarena očekivanja dovela su do uzajamne netrpeljivosti i mržnje. Ali, dok bi Sersei sa Regarom (u braku koji je Tajvin priželjkivao, ali, paranoični Eris odbio) verovatno pronašla sreću i spokoj, što bi je sprečilo da srlja u (tw)incestuoznu vezu, Lijena je znala za verenikova"švrljanja" i nije bila oduševljena ugovorenim brakom. Robert je ostao opsednut mrtvom dragom baš zato što je nikada nije mogao dobiti, a pitanje je da li bi, da je ostala živa, ispao baš vitez a-la-Banović Strahinja. 

4. I stižemo do mog, uz Ašu - pardon, Jaru Grejdžoj, verovatno najvećeg razočaranja u odnosu na pisanu verziju. Možda zato što sam svoje upoznavanje sa knjigama počela od trećeg dela, gde je prva Lorasova scena ona u kojoj dolazi po Sansu da je otprati do svoje sestre, pojavivši se ful-neodoljiv na vratima,u trenutku kada Starkova starija kći pubertetski, intenzivno mašta o zadizanju njegove tunike, dodirivanju grudi viteških i "provlačenju prstiju kroz njegovu savršenu smeđu kosu", opšta slika je ostala tako blistava. 
Postoji odličan odlomak iz četvrtog dela, kada osakaćeni povratnik Džejmi posmatra Lorasa i upoređuje ga sa sobom iz mladosti, u fazonu:"Isti je kao nekada ja, samo što..."
U knjigama je božanstveno lep, drzak i sujetan - dok je Mardžeri manje opasnica nego u interpretaciji Natali Dormer (da se razumemo, sjajnoj!), a više nevinašce i "tajrelska ruža" u pravom smislu, mezimica. Zato su u seriji baš sve Lorasove vicious crte dali Mardžeri i njen lik je stoga mnogo, mnogo zanimljiviji i aktivniji. Sam tok priče sa suđenjem potpuno je izmenjen i uprošćen, navodno da bi što manje podsećao na slučaj Ane Bolen, koju je Natali igrala u "Tjudorima". Stoga su izbačena braća Ketlblek i zaplet sa neverstvom, a ubačena istraga protiv Lorasa, koji u petoj knjizi, zapravo, uopšte nije prisutan u gradu kada se sve  to zbiva. Ironija je da uključivanjem brata u proces protiv mlade kraljice, kao optuženog za sodomiju i uz to verenika kraljice Sersei, jedinog naslednika Highgardens-a, priča mnogo više liči na onu o Bolenovima nego što bi to bio slučaj da se ostalo pri Martinovom predlošku.
Možda sam glupa, ali, kada sam prvi put čitala knjige, uopšte mi nije palo na pamet da su Renli i Loras gej par.  Tek nakon što se pojavila serija, obratila sam više pažnje u drugom čitanju i bilo je aluzija, ali, ništa otvoreno ni previše uočljivo. Istina, ima jasno simptomatičnih delova, npr. kada ga nazivaju "Renlijev cvetić" ili komentarišu u stilu "ne treba računati na produžavanje loze/ženidbu od strane najmlađeg Tajrela". Ali, u seriji je sve to BAŠ prenaglašeno, istaknuto do neukusa. Renli mi se dopadao -  Loras me iritira. Sve ono što je u knjigama kod njega dobro, u seriji su preneli na karakter Mardžeri. 
Lorasova homoseksualnost se očigledno koristi da bi radnju učinila bližom savremenom dobu i toliko forsiranim slobodama i “političkoj korektnosti”. Tačnije, podilazi im se, a potpuno bez veze i irelevantno za radnju u knjigama, što mi, između ostalog, najviše smeta.  Niti je tu mesto, samo čini lik smešnim.
Fin Džouns je simpatičan dečko i sigurna sam da se, kao i ostatak ekipe, maksimalno trudi. Na kraju krajeva, glumci nisu krivi što je materijal često loš. U ovom slučaju, Loras je potpuno sveden na karikaturu. Bio mi je verodostojan jedino u prvoj epizodi, kad se tek pojavljuje na turniru, posle je bilo sve gore i gore. Ono malo potencijala koji "sevne" kroz pojedine scene (puštanje "bubice" Renliju o preuzimanju trona, kasnije oplakivanje istog, konfrontiranje Džejmiju na Džofrijevoj svadbi...) uništeno je besmislenim i izmišljenim scenama, poput očijukanja sa Oberinom Martelom ili one blamirajuće šetnje sa zaljubljenom Sansom. Peta sezona kao da mu vraća pomalo ozbiljnosti, ali i nagoveštava da lik postaje potpuno beskoristan. Videćemo.


Sledeće subote: Slučaj Stanis i reakcije