Podstaknuta pozivima Kaće i Sare da se uključim u ovaj zanimljivi, kratki upitnik o zajedničkoj nam zanimaciji, razmislila sam o svom dosadašnjem "blogerskom stažu". Otkud ja ovde, zašto i šta sam sve pronašla u blogosferi što me i dalje inspiriše i podstiče na pisanje?
1. Kako je nastala i realizovana ideja o pokretanju bloga?
Najpre moram priznati
da nikada nisam bila, niti ću, cenim, naprasno postati ljubitelj društvenih
mreža i sličnih vidova (samo)promocije. Koliko god imali dobrih strana, toliko
je i odbojnosti - baš kao i u činjenici da je Internet doslovno SVAKOME dao
mogućnost da se „stručno“ oglasi i unese dodatnu zbrku u ionako haotično mnoštvo
sadržaja. Do sada sam, u određenim različitim periodima života, bila umereno
aktivan član četiri foruma i to mi je donelo, kako nekoliko lepih poznanstava,
komunikaciju i kreativnu razmenu, tako i snažno uverenje u to da je većinom
najbolje držati distancu prema brujanju toliko nadobudnih glasova. Od
društvenih mreža, ne računajući Goodreads
koji to zapravo i nije, koristila sam jedino Myspace u vreme njegove prve popularnosti, pre desetak godina. Za
razliku od nešto mlađeg Facebook-a,
bio je živopisniji, postojala je mogućnost vizuelnog uređivanja profilne
stranice na znatno kreativniji način, kao i boljeg iskazivanja „ličnog pečata“.
Uz to stvaranje gotovo sopstvenog sajta u malom, postojali su i izvesni oblici
bloga, što je ujedno predstavljalo moj prvi susret sa tom formom.
Pišem čitavog života,
takoreći otkad sam naučila da držim olovku, a bilo je to rano. Potreba za
artikulisanjem sopstvenih misli i zapažanja, predočavanjem obilja živih
utisaka, ideja, interesovanja i problematike koja bi me morila, kod mene je
oduvek najbolje iskazivana na papiru. Kao povučenoj osobi, još uvek mi je
znatno lakše da se izrazim pisanim putem, tada delujem ubedljivije i sigurnije.
Pisala sam, dakle, stalno i mnogo, razne stvari u različitim periodima
(dnevnici, loša poezija, analize i interpretacije, eseji, kritike, reportaže,
kratka proza…), ali, sve je to bilo „za svoju dušu“ i eventualno ponekog
privilegovanog, a strpljivog člana najbližeg okruženja. Sprečavao me nenormalni
manjak samopouzdanja, strah da se to neće dopasti ili će biti ismejano, tako da
tek od studentskih dana počinjem da ga se lagano oslobađam. Još uvek me prati
ogromna samokritičnost, ali, shvatila sam i to da iole valjan tekst, baš kao i
mišljenje, svoj smisao stiče tek kada se predstavi drugima i dobije svoj odjek.
Da se vratim na početno
pitanje, pišem oduvek - a čitam još duže. Imam lepu naviku praćenja određenih
kolumnista u nedeljnicima ili na portalima. Prema tim uzorima sam se i sama
uvek rukovodila, uz to neizbežno pitala kako je imati barem minijaturni krug čitalaca koji iščekuju tvoje
tekstove i do kojih dopiru tvoji izneti stavovi. Od njih sam učila, pokupila
„cake“, vežbala. I kada se na Myspace-u
pojavio primitivni oblik „lične beležnice“ zvane blog, videla sam priliku
da podelim pojedine utiske i mišljenja koji bi, eventualno, mogli biti značajni
ili zabavni određenom broju ljudi. Bili bi to, npr, izveštaji sa koncerata ili
komentarisanje društvenih aktuelnosti, preporuke….Nikako nije dolazila u obzir dnevnička,
ispovedna forma (kakva je ranije posebno dominirala) i to ne samo zbog toga što
već trinaest godina u kontinuitetu vodim dnevnik (za sebe, kao što jedino ima
smisla), već i zbog činjenice da se zaista radi o duboko ličnom sadržaju.
Divne devojke sa jednog
tadašnjeg foruma (posvećenog "Bijelom dugmetu"), Zinka Idžaković i Jelena Popović (Vlahović) već su pokrenule
sopstvene blogove i sa uživanjem sam ih čitala. Jelenin pratim i dalje,
vratila se blogovanju nakon duže pauze i sjajna je. Nakon što je Myspace počeo da propada, inspirisana
njima dvema i Marčelovim kolumnama u „Politici“, rešila sam da se i sama
oprobam. Prvu stranicu otvorila sam 2009. na nekom, sada već zaboravih i kom
domenu (što dovoljno govori koliko sam bila zainteresovana), da bih narednog
leta (posle zabušavanja i neaktivnosti na prvobitnoj mreži) prešla na blogger - i evo me, tu sam još uvek.
Počelo je bez ikakvih namera i očekivanja, često sam preispitivala smisao
objavljivanja u prazno („koga ovo uopšte zanima?“), kad ionako slabo do koga
dopire, ali, čist entuzijazam i ljubav prema pisanju ZA SEBE vodili su me na
putu istrajavanja. Blog je sada već ušao u šestu godinu postojanja i, rekla bih, u
svakom pogledu napredovao…
2.
Objasni naziv bloga
Imam tu sreću da se
uglavnom ne mučim sa naslovima (poglavlja ili čitavih tekstova, svejedno).
Zahvaljujući mnoštvu asocijacija i intertekstualnih aluzija koje neprekidno
„cirkulišu“ mojom „zaludnom tintarom“, naslov mi najčešće „doleti“ sam od sebe,
„prilepi“ se uz poentu teksta tako prirodno - i tu ostane. Što se konkretne
inspiracije za naziv mog bloga tiče, u pitanju je ključni stih/alternativni
naslov pesme Bijelog dugmeta „Tramvaj
kreće (ili Kako biti heroj u ova šugava vremena)“. To je numera sa njihove
jedine novotalasno-pank-ska orijentisane ploče („Doživjeti stotu“, 1980.), a
govori o liku koji svoju „prepametnu, prezelenu“ i romantičnim klišeima
zaluđenu curu, najozbiljnije pita kako to zamišlja ispunjenje tih iluzija, ovde
i danas. Na širem planu, radi se o dilemi valjda svih „lovaca na vetrenjače“, u
svakom dobu - postoji li uopšte mogućnost (smisao i svrha su neupitni!) bivanja
herojem u modernom, sasvim neviteškom dobu. Savršeno formulisano, a duhovito i
prijemčivo!
Ovakav naslov, nekima
predugačak, nepamtiljiv i preterano „raspričan“ (baš kao i moji tekstovi, svesna
sam toga), odmah se uklopio uz stil pisanja, moje lične sklonosti i zacrtanu
misiju bloga. Podnaslov je tu da ga dopuni i ponovo sam „pokrala“ nekoga,
Stanislava Vinavera i njegovu čuvenu studiju „Zanosi i prkosi Laze Kostića“.
Dakle, određenjem bloga sugerišem njegov sadržaj. To su stvari koje me zanose (oduševljavaju, intrigiraju),
ili protiv kojih želim da se pobunim
(ukazujući, raskrinkavajući), a u oba slučaja me dotiču i smatram da ih je
važno podeliti sa svetom. Kroz kritičku misao, što je moguće svestraniji i
objektivniji pristup - a ipak „samo mojim“ stilom izražen, kroz osvrt na razne
pojave i dešavanja, pokušavam da odgovorim na naslovno pitanje.
3.
Tri najčešća pitanja koja ti postave o blogu i blogovanju
Ljudi iz mog najbližeg
okruženja uglavnom nemaju jasnu predstavu o tome šta je zapravo blog, niti
vremena i volje da tako nešto prate. Poneke odbija dužina tekstova, drugu su
generalno skeptični (zbog postojanja toliko blogova, od kulinarskih do modnih,
gde su sve sami „stručnjaci“) jer je pojava toliko omasovljena i samim tim na lošem
glasu (a otkad neki ističu to kao zanimanje, „bloger“ i „tviteraš“ nose pogrdan
prizvuk). Najčešća pitanja su, u suštini, varijacije jednog te istog: Koja je poenta pisanja i objavljivanja, kad
to malo ko čita? Šta imaš od toga, sem gubljenja vremena i uzaludnog truda,
zamlaćivanja?(i legendarno!) Zarađuješ
li išta od bloga?
Odgovori slede u
nastavku.
4.
Najlepši momenti blogovanja
Dakle, uzmemo li u
obzir da čitavog života idem „protiv struje“, birajući profesiju i sferu
istraživanja koja (barem u Srbiji) uglavnom ne donosi skoro pa nikakav prihod i
zasniva se na čistoj ljubavi i entuzijazmu, jasno je da mi nekakva zarada od
bloga nije bila ni na kraj pameti. Moji tekstovi su namenjeni retkim, ali
dragocenim „putnicima namernicima“, koji će nabasati na ove stranice i možda
pronaći ponešto za svoju dušu. Nešto u čemu će se prepoznati, pronaći odgovore,
naučiti novo ili se naprosto zabaviti. Kroz svoje tekstove, vraćam iz zaborava,
skrećem pažnju, budim interesovanje za stvari, osobe, dešavanja meni
podsticajna i uopšteno bitna. Polazim od toga šta bih i sama volela da pročitam
i vidim, čega to nema dovoljno, a pri tom iskače iz šablona „resavske škole“
većine današnjih novinara.
Otuda su najlepši
momenti blogovanja u INTERAKCIJI sa sobom (svojim tekstom, kada ga vidim
uobličenog i završenog) i čitaocima (shvatila sam davno da, dopirući barem do
jedne osobe, bilo koje delo ispunjava svoju svrhu). Čitanje i komentarisanje,
kreativni podsticaji, razmena mišljenja i utisaka, učenje i saznavanje….sve što
čini malu „blogosferu“ unutar ogromnog Web-univerzuma. Srećna sam što se u
međuvremenu formirao krug ljudi koji sjajno pišu i čije nove tekstove sa
nestrpljenjem i zanimanjem pratim. To su ljudi sa kojima kao da, što reče
Katarina, pijem virtuelnu kafu i sa kojima bih se (da parafraziram Slavicu) i u
realnosti družila, a to daje svemu smisao. Treba se odvažiti i oglasiti, neko
će vas već čuti. Uvek.
5.
Blogovanje me naučilo…
Pre svega, naviklo me
da radim na svom izrazu i stilu. Kada pogledam postove iz prvih par godina,
istovremeno se posramim zbog mnogih neveštosti, ali budem i ponosna na očigledni
napredak. Dakle, omogućilo mi je da se „igram novinara“ i sa svakim novim tekstom poboljšavam. Naučilo me i to da Internet ima mnogo dobrih i korisnih
strana, ukoliko se izbegne krajnost i neumerenost. Da pored društvenih mreža i
forumske neuračunljivosti, „botova“, „trolova“ i iskompleksiranih sitnih duša
za izbegavanje, postoje tu i normalni, inteligentni, srdačni ljudi koji ovim
putem sa vama dele parčence svoga „mikrokosmosa“ - kako bi svi skupa iole
ulepšali onaj veliki, „šareni globus“. I da se zbog toga, a ne zarade ili nečeg
sličnog, zapravo piše.
Poćela sam da pevušim gosn Martina čim sam videla prvu reč naslova :)
ОдговориИзбришиPut je zaista odiseja.
Više od trnja suza ili staze orhideja ono je put kreativnosti i slobode govora.
Bunt iznošenja stava i mišljenja van kalupa.
Deljenje ideja, misli i inspiracija sa svetom istomišljenika.
Zaista sam uživala čitajući i pritom se pronašla u celoj priči tj. simbolici koju za tebe predstavlja.
P.S. Što se napretka tiče ja ga, verovala ili ne vidim i posle ova skoro 4 meseca.
Prvi i poslednji tekst mi izgledaju kao nebo i zemlja :)
Drago mi je što sa vama, nekolicinom, delim parče virtuelnog papira i komadić komunikativnog neba.
Svako ''ispijanje kafe'' je podsticajno, toplo, emotivno i inspirativno.
Hvala na još jednoj divnoj priči ❤
P.P.S. Hvala za link do novog bloga :)
ИзбришиJelenin rad je divan!
Haha,meni je prva asocijacija bio Stenli Kjubrik, a Leova pesma me uvek podseti drugatice iz srednje škole, koja je imala običaj da se na odmoru popenje na klupu i animira nas falširajući iz petnih žila:"O-diiiiiiiiiiiii-se-jaaaaaaaaa!":))))
ИзбришиMnogo, mnogo ti hvala na divnom komentaru, vidiš, o tome pričam - podstičemo jedni druge, fenomenalna razmena znanja i nadahnuća.
Mnogo mi to znači.
Iako inače uopšte ne pijem kafu (ne volim njen ukus!), ove virtuelne sa zadvoljstvom ispijam. :)
Jelena rastura, fantastično piše - inače je dramaturg, romanopisac, vrlo inteligentna i duhovita žena. Drago mi je što ti se blog dopada.:)
Ni ja ne pijem kafu :)
ИзбришиMožemo kao englezi tea with bicuits at 5 <3
P.S. Kometar je zaista iskren i od srca!
Što se mene tiče, može!:))))
ИзбришиKaća je sve rekla i takođe hvala za Jelenin blog zapratila sam je :)
ОдговориИзбриши<3
Mnogo hvala.:)))
ИзбришиDa, sjajan je Jelenin blog i ima poseban, lucidan stil. Talenat koji fascinira.
Devojke, obožavam blogovanje zbog svih vas. :)))))
Ostaje mi samo da potpišem.
ИзбришиNe može se rečima opisati lepota i čar te podsticajne i konstruktivne komunikacije <3
Divna priča o tome kako si počela da bloguješ, sviđa mi se što si napravila takvu kompoziciju da izgleda kao tvoja priča o blogovanju ne kao pitanja i odgovri
ОдговориИзбришиDivne su slike posebno citat M.Lutera Kinga <2
Mnogo ti hvala!:))))
ИзбришиDrago mi je što ti se svidela kompozicija teksta, baš sam i želela da bude malo drugačije od klasičnog odgovaranja na pitanja, uz prateće sličice i poruke.
I meni je taj citat sjajan.
:))))
Mnogo je lepše kada je kao priča napravljeno baš zbog toga što ima malo pitanja i daje se prostor za oširne odogovre :)
ИзбришиBaš sam uživala čitajući tvoje razloge, kao i uvek slažemo se u mnogo čemu.
ОдговориИзбришиMeni je takođe najdraže što sam naišla na ljude, poput slave, tebe i Kaće sa kojima nakon komentarisanja ili čitanja postova, imam utisak kao da sam bila na najzabavnijem kafenisanju, skroz napunjena pozitivnom energijom.
Inače mene je naslov bloga odmah oduševio, jer volim Bijelo dugme iz tog perioda ( hvala mama ), znam da sam pomislila Ivana baš si ti maštovita kada nisi ničeg bolje mogla da se setiš. :D
Mnogo ti hvala, znaš da isto mislim. :)))
ИзбришиZbog vas sam se dodatno aktivirala i, nekako, motiviše me, uz to imam i osećaj fenomenalnog druženja.:))))
Ista stvar, "Dugme" je deo porodičnog nasleđa, posebno sam u odnovnoj školi bila zaluđenik :), i na koncert sam išla (Hipodrom). Koliko ih osporavaju, toliko ih više volim.
Meni je, nikako da kažem, odličan nazov tvog bloga, uvek se setim kad čitam Šekspira, baš je poetičan i u skladu sa onim o čemu pišeš, a i stvarima koje voliš. :) Sugeriše magiju u svakodnevnici, kakvu nam kinematografija prenosi.
Divan vam je naziv obema.
ИзбришиIvanin zaista sugeriše na magiju koju predstavlja kinematografija.
Kada sam videla Isidorin naslov prvi put, asocirao me na opstanak i istrajnosti, odanosti sebi i očuvanju svojih stavova u današnjim ludim vremenima.
Verujte ove naše kafe mi ulepšavaju svakodnevnicu neopisivo.
Uvek znam da ima neko s kim mogu da se konsultujem, razmenim mišljenje, da nešto novo saznam.
Sitnice su to koje čine život, zaista.
Hvala vam puno devojke, isto mislimo. :*
Избриши