Autor: Isidora Đolović
Objavljeno: 19. aprila 2015. na portalu Bulevar umetnosti
Nisam sigurna imamo li isključiva
autorska prava na onaj kolektivni (z’)inat kojim se toliko razmećemo i ponosimo
(odakle je verovatno i potekla izreka „čega se pametan stidi…‟, a dalje znate).
Jedno je sigurno, niko ga kočopernije i tvrdoglavije ne pronosi i ne upražnjava
od srpskog društva. Bez obzira na povod, (ne)kompetentnost učesnika u
diskusiji, (ne)održivost potegnutih argumenata, prosečan „društveno osvešćeni‟
sunarodnik (što će reći – koji postavlja statuse i „tvitove‟ u svakoj prilici)
uključiće se bez oklevanja sa suprotnim stavom i iznenađujućom zapaljivošću.
Ovo prvenstveno važi za dve krajnje grupacije – ili sasvim nemerodavne ili samoprozvane
progresivce. Nije potrebno mnogo da plane pravi (medijski) rat ili hajka na
neistomišljenike.
Primer koji je stigao čak i do
večernjeg „Dnevnika‟ na nacionalnoj televiziji predstavlja kontroverzna (?)
kampanja Filharmonije, koja je uzdrmala pomenute duhove „velegradske čaršije‟ i
iznela na videlo društvenu protivrečnost u paketu sa licemerjem. Odjednom su se
u znak protesta podigli svi oni koji sve što ima veze sa tzv. visokom kulturom
inače zaobilaze u širokom luku, naprasno uvređeni i isprovocirani reklamnom
porukom koja se, za promenu, ne dodvorava ignorantskom plebsu. Optužbe za
elitizam i isključivost, koje su potom preplavile javnost, kombinovane sa
ocenama eksperata za reklame i još nekim suštinski ne toliko bitnim paravanima,
zapravo su pokušaji da se kultura još više „sroza‟ i predstavi kao
nepristupačna i nepotrebna, da se naizgled sopstvenim potezima otisne i još
više udalji od svakodnevnice i teškim životom utučenog naroda. Sistematsko,
plansko sabotiranje kulture time se nastavlja, pod maskom borbe za
demokratizaciju i oslobađanje iste (o čemu sam ponešto pisala i OVDE).
Jer, zaista, šta je u sloganu „NIJE
ZA SVAKOGA‟ netačno? Šta je sporno, pa toliko smeta inače neprimetnim (da ne
kažem – nepostojećim) kulturobraniteljima? Zar je potrebno da kultura nastavlja
jednako bezuspešno podilaženje masama, pri tom gubeći svoju suštinu? Čini se da
nijedno rešenje ne uspeva ugoditi svetu, čija je omiljena disciplina poslovično
inaćenje. Kao što najviše pažnje pobuđuju crna hronika i estradno-politički
skandali, tako je i kulturno-umetničkoj delatnosti očigledno širi odjek
zagarantovan jedino usled ovakvih, „problematičnih‟ situacija.
Zapravo, nema ničeg uvredljivog, ni
pogrešnog, u datoj paroli. Da (visoka) kultura nije za svakoga, oduvek je
poznato. Istinske duhovne i moralne, pa tako i estetske vrednosti ne moraju
silaziti sa pijedestala, već NAS uznositi i motivisati da ih dosegnemo. Ideja
neophodnosti estetskog i kulturnog vaspitanja, koje se od malena neguje i
razvija, nije nova i sasvim je logična. Kultura jeste svima dostupna, ali, ne
umemo svi da je cenimo, niti pojmimo na isti način. Kultura se, na neki način,
mora zaslužiti. Kao i sve vredne stvari, ona zahteva da se malo pomučimo ne
bismo li zavredeli da nam otkrije svoje suštinske lepote. Eliksir
oplemenjivanja duše nije nedostižan, ali, kako bismo ga dobili, moramo nešto i
dati za uzvrat. Zbog toga nije nimalo pogrešno što se eksplicira da je odavno
uzaludno prisilno je spuštati na niske grane, uz to i nedopustivo. Kultura ne
sme izgubiti svoje dostojanstvo, prodavati se na kioscima, deliti neotesanima
„za dž‟, prljati zvižducima, žvakanjem i hrkanjem usred činova, povlađivanjem i
samoponižavanjem. Jer, ona nije za svakoga, nikada bila, niti je normalno da
bude. Za nju se društveno biće priprema, ona se neguje i razvija, učimo se da
živimo uz nju, kako bi postala deo nas. Tu, naravno, ne pomaže arogantno
distanciranje koje svakako postoji, ali još manje će biti od koristi
vulgarizovanje i zauzimanje kontraškog stava, srčanim opredeljivanjem za
praziluk – i to često baš od strane već pominjanih krajnjih frontova.
iz privatne arhive |
Kao fina ilustracija može poslužiti
bilbord koji je tih dana osvanuo na uglu moje ulice, a koji ne samo što je najavljivao aprilsko otvaranje trgovinskog lanca u mom rodnom gradu, već je i
izgledao kao prava prvoaprilska šala. Iznad poruke koja nas obaveštava kako
“DIS” uskoro počinje da radi u Disovom zavičaju, nalazi se čuvena fotografija
slavnog pesnika srpske moderne, retuširana tako da Vladislav Petković namiguje
i poziva sugrađane da „kupuju više, plaćajući manje‟. Ovaj nes(p)retni pokušaj
da se približe kultura i trgovina, pokazuje da se „babe i žabe‟ ipak ne mogu
tek tako mešati. Komentarisanje je očigledno za svakoga, ali, do svesti o
predmetu komentara i problematici koju sa sobom nosi, ipak je potrebno nešto
više od „klika‟. Čak i u praziluk-revoluciji, za koju se naoružanje nabavlja
možda baš u megamarketu čije se ime slučajno poklapa sa pesnikovim.