среда, 10. фебруар 2016.

Trilogija od baruta i snova

Autor:  Isidora Đolović

S obzirom da se upravo, nakon januarske (relativne) dokolice, ponovo hvatam u koštac sa akademskim obavezama i da me čeka mnogo, mnogo istraživanja i konstantnog rada barem do juna; a da se istovremeno, usled rekonstrukcije njihove stranice, arhiva portala "Bulevar umetnosti" do daljnjeg, nažalost, izgubila (i kada će je vratiti, ne zna se); kao i pojave mladih "novinara" koji bi da kraduckanjem započnu svoje volonterske avanturice - rešila sam da, uz vikend-recenziranje serije "Bordžije", redom postavljam neke od posebno dragih tekstova sa "Bulevara". Sa zakašnjenjem, doduše, ali, nadam se da ne smeta. Teme su, na sreću po kulturne, na žalost za kolumne koje kritički sagledaju naše društvo, jednako aktuelne kao pre godinu - godinu ipo. Da ne propadnu, a i dopru do novih čitalaca. 
To ne znači da neće biti novih tekstova, ali, valja imati rezervu, a i sačuvati od propadanja članke oko kojih sam se zaista potrudila.

Počinjem sa književnim prikazom (čiji se sažeti, prvi deo već odavno nalazi OVDE), a odabrala sam ga delimično zbog aktuelne euforije oko "NIN"-ove nagrade, ali još više jer je moj tata, koji u poslednjih dvadesetak godina čita malo šta mimo granica svoje turizmologije, pre tri dana počeo sa čitanjem  "Velikog rata" i baš me prijatno iznenadio. Zato je kolumna, u kojoj sam malo i njega isprozivala zbog opsesije tipkanjem na telefonu (sada zamenjene knjigom!), sledeća "na tapetu".



Objavljeno na portalu Bulevar umetnosti, 25. maj 2015.

Niz različitih (ovdašnjih) umetničkih posveta prvom prošlovekovnom sukobu svetskih razmera, a uoči četvorogodišnjeg jubileja koji je upravo duboko „zagazio‟ u prvi čin, otvorio je Aleksandar Gatalica. O tzv. Velikom ratu - istoimeni, veliki roman, sasvim zasluženo ovenčan NIN-ovom nagradom za 2012. godinu.
autor
Zadivljujuća je i istinski magična ova literarna pustolovina. Reč je o istovremenoj odi i lamentu, bojnom pokliču i dostojanstvenom minutu ćutanja. Veličanstveni mozaik sudbina zahvaćenih Prvim svetskim ratom, višeglasje, razgranatost, fantastika, suvi realizam, sve to sliveno je u jedan tok – i u njemu razigrano. Pred čitaocem defiluje iznenađujuć broj živopisnih ličnosti i svaka utiskuje trag, a raznovrsne epizode predstavljaju značajne vinjete na panorami istorije.


Rečite su već korice knjige, kao svojevrsni nagoveštaj sadržaja koji čuvaju. Pogledajmo ih: iz purpurno-sivog dima (podjednako barutnog ili opijumskog) i, poput redova vojske, čvrsto zgusnutih oblaka, izranjaju lica Grigorija Raspućina, Mata Hari, solunskih boraca, kao i aeroplan Crvenog barona, ordenje namenjeno nekim junačkim prsima, pa u blato, seno i prašinu zaglavljena topovska kola. Rastojanje od neba do zemlje, ili – kako je čitava jedna civilizacija strmoglavce pojurila u sunovrat. Kroz slike sa korica roman obećava opsežnu i uzbudljivu priču koja teži da obuhvati i pruži pregled svih aspekata, pune razmere velike svetske tragedije. Svojoj zamisli pisac je u potpunosti odgovorio.

Pisac razvija i prati sudbine mnoštva likova, do samog završetka vešto i dosledno, bez zaplitanja ili gubljenja u gustom pripovednom tkanju. Nijedna pojedinost neće ostati nerazjašnjena, ni lična drama nerazmršena. Suprotno mogućim očekivanjima, nacionalna perspektiva nije dominantna. Priča putuje železnicom, podmornicom, vazduhom; provlači se kroz fabričke hale, šunja ulicama usred policijskog sata, zaviruje u evakuisane stanove pariske gospode, baulja kroz bojne rovove. Kreće iz usta gatara, pijanista, majora; sluša okultiste i kapelane, psihijatre i umobolnike; obuhvata različite zemlje, vere i nacije, lebdi kroz javu i san, probija se kroz vreme.

Skladna kompozicija u velikoj meri doprinosi da se postigne ovaj mnogostruki efekat. Roman je podeljen na pet hronoloških celina, a svaku obeležava neka ličnost čijom je perspektivom uokvirena. Unutar delova omeđenih njihovim pogledima na zbivanja, „vrte‟ se svi ostali, pa ćemo tako upoznati, npr: bračni par Čestuhin – doktora Sergeja i bolničarku Lizu, njihove zemljake – proterane Suhomlinove, novinare Buru i Tibora Vereša, prestoničku šnajderku Živku, dvorskog lekara Simonovića i njegov kišobran-vremeplov, rivale Veljkovića i Crnogorčevića u aferi „idealin‟. Prisutni su tu umetnici: Apoliner, Kokto, Kiriko, operski bariton Hans Diter Uis, kabaretske pevačice Flori Ford i Lilijan Šmit, kafedžije iz „grada svetlostiˮ Libion i Kombes, mala radnica - budući model Kiki s Monparnasa. Svratiće u priču Trocki, atentator Osvald Rajner, na smrt osuđen major Vulović, srpsko-austrijski feldmaršal „šizofreničar‟ fon Bojna, pa major Tatić i njegova nemušta ljubav Anabel Valden. Očaravajuću epizodu pisac dodeljuje Vladislavu Petkoviću Disu, uzbudljive i munjevite rasplete špijunima Dukejnu, Rajliju i Mata Harijevoj. Pored ljudi, i predmeti imaju svoju volju i vode neku nadnaravnu „politiku‟, oblikovanu pomoću kombinacije nadrealističkih i naturalističkih efekata: jedno ubojito nalivpero, put lekarija kroz vreme i jedan kišobran, kobni časovnik i ohrabrujuće ogledalce, Biroove svojeglave dopisnice, čizme-ljubavnici, glasovi, otrovi i duše što plove vazduhom. Time proza postaje interesantni susret Pavića (fantastika) i Ćosića (istorijski sloj), po mnogo čemu priziva nepravedno zaboravljeni roman Rastka Petrovića „Dan šesti‟ (njegovu prvu polovinu), a u delovima koji se odnose na Rusiju slutimo čak i Bulgakova.

Priče se pretaču, suptilno i prirodno nadovezuju jedna na drugu. Od špijuna do lekara, fabričkih radnika i nesuđenih slikara kubista, preko provincijskih vinarija i boemskih sastajališta, do bolničkih vagona i sanatorijuma, nema prostora ni sudbine koja nije zahvaćena ratom. Dosegnut je epohalni i univerzalni nivo, a ovaj, svi su izgledi, budući klasik ne ističe ni pobedu jednih, ni poraz drugih, već tragiku svih: „...zato što rat troši ljude i sve ljudsko, neljude i sve neljudsko, i niko ne zna šta se sve odbacuje i troši, odjednom, da se više nikad ne spomene.‟

***
Kome se dopao roman „Veliki rat‟, sasvim sigurno će se zaljubiti i u „Vek‟. Kroz sto pripovedaka, svaku posvećenu po jednoj godini minulog stoleća, Aleksandar Gatalica pruža fascinantni pregled njegovih decenija i događaja koji su ih obeležili. Svojim prepoznatljivim (u „Velikom ratu‟ posebno uspešno predstavljenim), uzbudljivim i sigurnim stilom, pisac je pred nama raširio čitavu lepezu živopisnih likova i njihovih sudbina. Još značajnije je što „Vek‟ demonstrira umeće pisanja „kratke priče par exellence‟, sažimajući na po dve-tri stranice pojedinačne živote i veliku pozadinsku igru na svetskoj pozornici. Nema događaja, ni podneblja, koje nije pronašlo svoje mesto na ovim zadivljujućim stranicama, nema tačke na mapi XX veka koja nije markirana. Životi, smrti, misterije, herojstva i nepravde, fantastično i dokumentarno, raznovrsne demistifikacije – sve što smo u „Velikom ratu‟ zavoleli, važi i ovde. U retko ambicioznom pripovednom poduhvatu, Gatalica je na malo prostora(s obzirom na to da se radi o kratkim pričama) postigao – sve. Drastični „skokoviˮ kroz potkulture, ideologije, smene i promene – u čoveku i na društvu – vode nas ka neminovnom i sveprožimajućem tmurnom, teškom, nimalo ohrabrujućem novom dobu. Mada očekivana Apokalipsa nije došla sa novim milenijumom, iz uskomešane završnice XX, zakoračili smo u XXI vek koji za sada još uvek previše liči na zlokobne produžetke poslednje decenije prohujalog.

Počev od uvodne priče „Čuvar napuštenog paviljona‟, u kojoj Eduard Paramentije, „žalosno nespreman da kroči u novi, dvadeseti vek‟, nestaje u žamoru pariske Svetske izložbe, nižu se čudesni motivi(npr. „Kaleidoskop‟, „Šešir i njegov sluga‟), uspeli primeri oneobičavanja, opredmećenja, zamene ličnosti. Pokreću se pitanja identiteta, unutrašnjeg preokreta bića, poistovećivanja zločinca i žrtve. Defiluju slavne i izmišljene ličnosti: Hajnrih Man („Život u Veneciji‟), car Nikolaj II Romanov („Ukleti voz i rastumačen san‟), Modiljani („Žena sa izduženim licem‟), italijanski emigranti, putnici sa „Titanika‟, islednici, diktatori, odbegli nacisti kamuflirani u sveštenike. Posmatramo revolucije, procvat psihoanalize, spaljivanje knjiga u Hitlerovom Rajhu („Poslednje evropske veštice‟, gde udeo fantastičnog služi da još jednom dokaže kako „rukopisi ne gore‟, jer umetnost mora nadživeti svako zlo i ljudsku prolaznost), poigravanje stvarnosti sa nemirnom savešću („Priča o jednom neobičnom Nemcu‟), hladni rat, uspon i pad totalitarnih režima. Naslućujemo inspiraciju poteklu od Aleksandra Tišme („Pola žena, pola zver‟) i Danila Kiša („Drvene barake sa likom Staljina‟), a ponegde progovore Vajld („Autoportret‟), Foulz („Žena policijskog poručnika‟) i Stivenson (direktna aluzija u priči „Edvard i Henri‟). Saznajemo da istina uvek ima dva lica („Železnica uzanog koloseka‟).

Posebno uspele su i pripovetke: „Indokineska dvočinka‟, „Izgubljene slike života‟, „Muzička mašina i čovek bez sećanja‟, „Kamena plesačica‟, „Duhovi zgrada‟. Pojavljuju se tu i poslednji krevet Merilin Monro, samosvojna mumija Lenjina, krivotvorene Modiljanijeve slike, njujorški muzej zaraznih bolesti, različite nakaradnosti koje se otvoreno i bestidno šepure dok se stoleće bliži kraju.

„Vek‟ je zapanjujuće lepa, stilski besprekorna, svestrano i potpuno zasnovana, polufiktivna studija nadasve uzbudljivog vremena. Omogućuje čitaocu krajnje obuhvatno sagledavanje dinamične, dramatične, dehumanizovane i, idući ka kraju sve više iluzija lišene, smene epoha, u kojoj s vremena na vreme zasija neki od potresnih primera herojstva. Naposletku i najbitnije, pruža ono glavno – pravi čitalački doživljaj i osećanje da ste vreme poklonili zaista vrednom štivu.

***
Nevidljivi‟, roman Aleksandra Gatalice koji se obično svrstava u nezvaničnu trilogiju zajedno sa delima „Vek‟ i „Veliki rat‟, poigrava se sa (uslovno rečeno) „ghost writer‟ – u ovom slučaju „ghost manager‟ temom. Ponovo zahvatajući veliki i uzbudljivi vremensko-prostorni plan, autor donosi ubedljivu fiktivnu mistifikaciju istorijskog razvoja moderne umetnosti. Istovremeno sledbenički i ironijski preuzimajući obrasce epistolarnog i pikarskog romana, kroz prepisku osamdesetogodišnjeg dr Dimitrija Gerasimovića i njegovog nekadašnjeg štićenika, sada emigranta u Novom svetu, razvija se priča koju ćete pročitati u jednom dahu. Za to su prvenstveno zaslužni piščev stil (znalački spoj klasičnog i modernog) i odabrana tema (priče u priči o priči kao vrhunskoj manipulaciji). Reč je o razvijanju – i razbijanju mitova, predsmrtnom polaganju računa jednog ambivalentnog i (moralno) daleko od dopadljivog pripovednog glasa.

Gerasimović sa bolničke postelje, isprva nerado, odgovara na pisane molbe decenijama otuđenog poznanika Petra Nikolajevića. Potrebno je da svojim uticajem pomogne Petrovoj sestri Jeleni i uhapšenom zetu Mirku, koji su u posleratnoj Jugoslaviji nepravedno prokazani kao saradnici okupatora (mada su samo bili članovi jedne nesređene glumačke trupe) i lišeni građanskih prava. Gerasimović se nalazi u bolnici i pred licem smrti, pa odlučuje da svom dopisniku otkrije najveću tajnu, ponos i kob svog života – da je bio jedan od članova internacionalne mreže za stvaranje i lansiranje danas najvećih imena svetske moderne umetnosti. Oni su prećutani, čak i svojim „učenicima‟ neznani – jednom rečju, nevidljivi.

Prepiska uzima sasvim neočekivan pravac, istovremeno obuhvata interesantnu partiju „prekookeanskog‟ šaha i obnavlja prekinute veze između dva prijatelja. Ujedno postaje i neka vrsta Šeherezadine pripovesti, budući da Gerasim na taj način ne samo da odlaže sastanak sa večnošću, već se za neko vreme gotovo podmlađuje, zaranjajući u koloplet prohujalih i burnih godina. Iz pisma u pismo, podstičući dopisnikovu znatiželju i pružajući oduška pripovedačevoj nemirnoj savesti, izranjaju Gerasimova mladalačka ogrešenja i lutanja, napuštanje domovine i početak pustolovina u velikom svetu, kasnije delatništvo iz pozadine – a od odlučujućeg značaja za istoriju umetnosti prolazi veliki broj ličnosti (od napuštene Elvire i voljene Dorote, preko Marka Šagala, Stravinskog, Dalija, do hitlerovaca, urednika pariske revije, Tita), u toku nekoliko prvih decenija XX veka, kroz epicentar nadrealističkog pokreta - Pariz, „ključajući‟ Berlin, rusku provinciju i slobodni Buenos Aires. Tokom skoro dve godine, koliko prepiska traje (1952–1954), na papiru je sačuvan i iz nestalnog sećanja izmešten svet gladnih umetnika, galerija, vozova, kancelarija, kafea; oživela su vremena zatišja i ratne klanice, vremena dekadentnog života i besmislenih smrti, slave i kajanja, obmane i otkrovenja.  Pored uzbudljivog vođenja priče, pisac iznenađuje sa nekoliko dobro izvedenih i pozicioniranih obrta u radnji, sve vreme sigurno držeći konce u svojim rukama i povezujući na prvi pogled nesagledivo, u kompoziciono i tematsko jedinstvo.