Autor: Isidora Đolović
S obzirom da se upravo, nakon januarske (relativne) dokolice, ponovo hvatam u koštac sa akademskim obavezama i da me čeka mnogo, mnogo istraživanja i konstantnog rada barem do juna; a da se istovremeno, usled rekonstrukcije njihove stranice, arhiva portala "Bulevar umetnosti" do daljnjeg, nažalost, izgubila (i kada će je vratiti, ne zna se); kao i pojave mladih "novinara" koji bi da kraduckanjem započnu svoje volonterske avanturice - rešila sam da, uz vikend-recenziranje serije "Bordžije", redom postavljam neke od posebno dragih tekstova sa "Bulevara". Sa zakašnjenjem, doduše, ali, nadam se da ne smeta. Teme su, na sreću po kulturne, na žalost za kolumne koje kritički sagledaju naše društvo, jednako aktuelne kao pre godinu - godinu ipo. Da ne propadnu, a i dopru do novih čitalaca.
To ne znači da neće biti novih tekstova, ali, valja imati rezervu, a i sačuvati od propadanja članke oko kojih sam se zaista potrudila.
Počinjem sa književnim prikazom (čiji se sažeti, prvi deo već odavno nalazi OVDE), a odabrala sam ga delimično zbog aktuelne euforije oko "NIN"-ove nagrade, ali još više jer je moj tata, koji u poslednjih dvadesetak godina čita malo šta mimo granica svoje turizmologije, pre tri dana počeo sa čitanjem "Velikog rata" i baš me prijatno iznenadio. Zato je kolumna, u kojoj sam malo i njega isprozivala zbog opsesije tipkanjem na telefonu (sada zamenjene knjigom!), sledeća "na tapetu".
Objavljeno na portalu Bulevar umetnosti, 25. maj 2015.
Niz različitih (ovdašnjih)
umetničkih posveta prvom prošlovekovnom sukobu svetskih razmera, a uoči
četvorogodišnjeg jubileja koji je upravo duboko „zagazio‟ u prvi čin, otvorio
je Aleksandar Gatalica. O tzv. Velikom ratu - istoimeni,
veliki roman, sasvim zasluženo ovenčan NIN-ovom nagradom za 2012. godinu.
Zadivljujuća je i istinski magična ova literarna pustolovina. Reč je o istovremenoj odi i lamentu, bojnom pokliču i dostojanstvenom minutu ćutanja. Veličanstveni mozaik sudbina zahvaćenih Prvim svetskim ratom, višeglasje, razgranatost, fantastika, suvi realizam, sve to sliveno je u jedan tok – i u njemu razigrano. Pred čitaocem defiluje iznenađujuć broj živopisnih ličnosti i svaka utiskuje trag, a raznovrsne epizode predstavljaju značajne vinjete na panorami istorije.
Rečite su već korice knjige, kao
svojevrsni nagoveštaj sadržaja koji čuvaju. Pogledajmo ih: iz purpurno-sivog
dima (podjednako barutnog ili opijumskog) i, poput redova vojske, čvrsto
zgusnutih oblaka, izranjaju lica Grigorija Raspućina, Mata Hari, solunskih
boraca, kao i aeroplan Crvenog barona, ordenje namenjeno nekim junačkim prsima,
pa u blato, seno i prašinu zaglavljena topovska kola. Rastojanje od neba do
zemlje, ili – kako je čitava jedna civilizacija strmoglavce pojurila u
sunovrat. Kroz slike sa korica roman obećava opsežnu i uzbudljivu priču koja
teži da obuhvati i pruži pregled svih aspekata, pune razmere velike svetske
tragedije. Svojoj zamisli pisac je u potpunosti odgovorio.
Pisac razvija i prati sudbine
mnoštva likova, do samog završetka vešto i dosledno, bez zaplitanja ili
gubljenja u gustom pripovednom tkanju. Nijedna pojedinost neće ostati
nerazjašnjena, ni lična drama nerazmršena. Suprotno mogućim očekivanjima,
nacionalna perspektiva nije dominantna. Priča putuje železnicom, podmornicom,
vazduhom; provlači se kroz fabričke hale, šunja ulicama usred policijskog sata,
zaviruje u evakuisane stanove pariske gospode, baulja kroz bojne rovove. Kreće
iz usta gatara, pijanista, majora; sluša okultiste i kapelane, psihijatre i
umobolnike; obuhvata različite zemlje, vere i nacije, lebdi kroz javu i san,
probija se kroz vreme.
Skladna kompozicija u velikoj meri
doprinosi da se postigne ovaj mnogostruki efekat. Roman je podeljen na pet
hronoloških celina, a svaku obeležava neka ličnost čijom je perspektivom
uokvirena. Unutar delova omeđenih njihovim pogledima na zbivanja, „vrte‟ se svi
ostali, pa ćemo tako upoznati, npr: bračni par Čestuhin – doktora Sergeja i
bolničarku Lizu, njihove zemljake – proterane Suhomlinove, novinare Buru i
Tibora Vereša, prestoničku šnajderku Živku, dvorskog lekara Simonovića i njegov
kišobran-vremeplov, rivale Veljkovića i Crnogorčevića u aferi „idealin‟.
Prisutni su tu umetnici: Apoliner, Kokto, Kiriko, operski bariton Hans Diter
Uis, kabaretske pevačice Flori Ford i Lilijan Šmit, kafedžije iz „grada
svetlostiˮ Libion i Kombes, mala radnica - budući model Kiki s Monparnasa.
Svratiće u priču Trocki, atentator Osvald Rajner, na smrt osuđen major Vulović,
srpsko-austrijski feldmaršal „šizofreničar‟ fon Bojna, pa major Tatić i njegova
nemušta ljubav Anabel Valden. Očaravajuću epizodu pisac dodeljuje Vladislavu
Petkoviću Disu, uzbudljive i munjevite rasplete špijunima Dukejnu, Rajliju i
Mata Harijevoj. Pored ljudi, i predmeti imaju svoju volju i vode neku
nadnaravnu „politiku‟, oblikovanu pomoću kombinacije nadrealističkih i
naturalističkih efekata: jedno ubojito nalivpero, put lekarija kroz vreme i
jedan kišobran, kobni časovnik i ohrabrujuće ogledalce, Biroove svojeglave
dopisnice, čizme-ljubavnici, glasovi, otrovi i duše što plove vazduhom. Time
proza postaje interesantni susret Pavića (fantastika) i Ćosića (istorijski
sloj), po mnogo čemu priziva nepravedno zaboravljeni roman Rastka Petrovića
„Dan šesti‟ (njegovu prvu polovinu), a u delovima koji se odnose na Rusiju
slutimo čak i Bulgakova.
Priče se pretaču, suptilno i
prirodno nadovezuju jedna na drugu. Od špijuna do lekara, fabričkih radnika i
nesuđenih slikara kubista, preko provincijskih vinarija i boemskih
sastajališta, do bolničkih vagona i sanatorijuma, nema prostora ni sudbine koja
nije zahvaćena ratom. Dosegnut je epohalni i univerzalni nivo, a ovaj, svi su
izgledi, budući klasik ne ističe ni pobedu jednih, ni poraz drugih, već tragiku
svih: „...zato što rat troši ljude i sve ljudsko, neljude i sve neljudsko, i
niko ne zna šta se sve odbacuje i troši, odjednom, da se više nikad ne
spomene.‟
***
Kome se dopao roman „Veliki rat‟,
sasvim sigurno će se zaljubiti i u „Vek‟. Kroz sto pripovedaka, svaku
posvećenu po jednoj godini minulog stoleća, Aleksandar Gatalica pruža
fascinantni pregled njegovih decenija i događaja koji su ih obeležili. Svojim
prepoznatljivim (u „Velikom ratu‟ posebno uspešno predstavljenim), uzbudljivim
i sigurnim stilom, pisac je pred nama raširio čitavu lepezu živopisnih likova i
njihovih sudbina. Još značajnije je što „Vek‟ demonstrira umeće pisanja „kratke
priče par exellence‟, sažimajući na po dve-tri stranice pojedinačne živote i
veliku pozadinsku igru na svetskoj pozornici. Nema događaja, ni podneblja, koje
nije pronašlo svoje mesto na ovim zadivljujućim stranicama, nema tačke na mapi
XX veka koja nije markirana. Životi, smrti, misterije, herojstva i nepravde,
fantastično i dokumentarno, raznovrsne demistifikacije – sve što smo u „Velikom
ratu‟ zavoleli, važi i ovde. U retko ambicioznom pripovednom poduhvatu,
Gatalica je na malo prostora(s obzirom na to da se radi o kratkim pričama)
postigao – sve. Drastični „skokoviˮ kroz potkulture, ideologije, smene i
promene – u čoveku i na društvu – vode nas ka neminovnom i sveprožimajućem
tmurnom, teškom, nimalo ohrabrujućem novom dobu. Mada očekivana Apokalipsa nije
došla sa novim milenijumom, iz uskomešane završnice XX, zakoračili smo u XXI
vek koji za sada još uvek previše liči na zlokobne produžetke poslednje
decenije prohujalog.
Počev od uvodne priče „Čuvar
napuštenog paviljona‟, u kojoj Eduard Paramentije, „žalosno nespreman da kroči
u novi, dvadeseti vek‟, nestaje u žamoru pariske Svetske izložbe, nižu se
čudesni motivi(npr. „Kaleidoskop‟, „Šešir i njegov sluga‟), uspeli primeri
oneobičavanja, opredmećenja, zamene ličnosti. Pokreću se pitanja identiteta,
unutrašnjeg preokreta bića, poistovećivanja zločinca i žrtve. Defiluju slavne i
izmišljene ličnosti: Hajnrih Man („Život u Veneciji‟), car Nikolaj II Romanov
(„Ukleti voz i rastumačen san‟), Modiljani („Žena sa izduženim licem‟),
italijanski emigranti, putnici sa „Titanika‟, islednici, diktatori, odbegli
nacisti kamuflirani u sveštenike. Posmatramo revolucije, procvat psihoanalize,
spaljivanje knjiga u Hitlerovom Rajhu („Poslednje evropske veštice‟, gde udeo
fantastičnog služi da još jednom dokaže kako „rukopisi ne gore‟, jer umetnost
mora nadživeti svako zlo i ljudsku prolaznost), poigravanje stvarnosti sa
nemirnom savešću („Priča o jednom neobičnom Nemcu‟), hladni rat, uspon i pad
totalitarnih režima. Naslućujemo inspiraciju poteklu od Aleksandra Tišme („Pola
žena, pola zver‟) i Danila Kiša („Drvene barake sa likom Staljina‟), a ponegde
progovore Vajld („Autoportret‟), Foulz („Žena policijskog poručnika‟) i
Stivenson (direktna aluzija u priči „Edvard i Henri‟). Saznajemo da istina uvek
ima dva lica („Železnica uzanog koloseka‟).
Posebno uspele su i pripovetke:
„Indokineska dvočinka‟, „Izgubljene slike života‟, „Muzička mašina i čovek bez
sećanja‟, „Kamena plesačica‟, „Duhovi zgrada‟. Pojavljuju se tu i poslednji
krevet Merilin Monro, samosvojna mumija Lenjina, krivotvorene Modiljanijeve
slike, njujorški muzej zaraznih bolesti, različite nakaradnosti koje se
otvoreno i bestidno šepure dok se stoleće bliži kraju.
„Vek‟ je zapanjujuće lepa, stilski
besprekorna, svestrano i potpuno zasnovana, polufiktivna studija nadasve
uzbudljivog vremena. Omogućuje čitaocu krajnje obuhvatno sagledavanje
dinamične, dramatične, dehumanizovane i, idući ka kraju sve više iluzija
lišene, smene epoha, u kojoj s vremena na vreme zasija neki od potresnih
primera herojstva. Naposletku i najbitnije, pruža ono glavno – pravi čitalački
doživljaj i osećanje da ste vreme poklonili zaista vrednom štivu.
***
„Nevidljivi‟, roman
Aleksandra Gatalice koji se obično svrstava u nezvaničnu trilogiju zajedno sa delima
„Vek‟ i „Veliki rat‟, poigrava se sa (uslovno rečeno) „ghost writer‟ – u ovom
slučaju „ghost manager‟ temom. Ponovo zahvatajući veliki i uzbudljivi
vremensko-prostorni plan, autor donosi ubedljivu fiktivnu mistifikaciju
istorijskog razvoja moderne umetnosti. Istovremeno sledbenički i ironijski
preuzimajući obrasce epistolarnog i pikarskog romana, kroz prepisku
osamdesetogodišnjeg dr Dimitrija Gerasimovića i njegovog nekadašnjeg štićenika,
sada emigranta u Novom svetu, razvija se priča koju ćete pročitati u jednom
dahu. Za to su prvenstveno zaslužni piščev stil (znalački spoj klasičnog i
modernog) i odabrana tema (priče u priči o priči kao vrhunskoj manipulaciji).
Reč je o razvijanju – i razbijanju mitova, predsmrtnom polaganju računa jednog
ambivalentnog i (moralno) daleko od dopadljivog pripovednog glasa.
Gerasimović sa bolničke postelje,
isprva nerado, odgovara na pisane molbe decenijama otuđenog poznanika Petra
Nikolajevića. Potrebno je da svojim uticajem pomogne Petrovoj sestri Jeleni i
uhapšenom zetu Mirku, koji su u posleratnoj Jugoslaviji nepravedno prokazani
kao saradnici okupatora (mada su samo bili članovi jedne nesređene glumačke
trupe) i lišeni građanskih prava. Gerasimović se nalazi u bolnici i pred licem
smrti, pa odlučuje da svom dopisniku otkrije najveću tajnu, ponos i kob svog
života – da je bio jedan od članova internacionalne mreže za stvaranje i
lansiranje danas najvećih imena svetske moderne umetnosti. Oni su prećutani,
čak i svojim „učenicima‟ neznani – jednom rečju, nevidljivi.
Prepiska uzima sasvim neočekivan
pravac, istovremeno obuhvata interesantnu partiju „prekookeanskog‟ šaha i
obnavlja prekinute veze između dva prijatelja. Ujedno postaje i neka vrsta
Šeherezadine pripovesti, budući da Gerasim na taj način ne samo da odlaže sastanak
sa večnošću, već se za neko vreme gotovo podmlađuje, zaranjajući u koloplet
prohujalih i burnih godina. Iz pisma u pismo, podstičući dopisnikovu znatiželju
i pružajući oduška pripovedačevoj nemirnoj savesti, izranjaju Gerasimova
mladalačka ogrešenja i lutanja, napuštanje domovine i početak pustolovina u
velikom svetu, kasnije delatništvo iz pozadine – a od odlučujućeg značaja za
istoriju umetnosti prolazi veliki broj ličnosti (od napuštene Elvire i voljene
Dorote, preko Marka Šagala, Stravinskog, Dalija, do hitlerovaca, urednika
pariske revije, Tita), u toku nekoliko prvih decenija XX veka, kroz epicentar
nadrealističkog pokreta - Pariz, „ključajući‟ Berlin, rusku provinciju i
slobodni Buenos Aires. Tokom skoro dve godine, koliko prepiska traje (1952–1954),
na papiru je sačuvan i iz nestalnog sećanja izmešten svet gladnih umetnika,
galerija, vozova, kancelarija, kafea; oživela su vremena zatišja i ratne
klanice, vremena dekadentnog života i besmislenih smrti, slave i kajanja,
obmane i otkrovenja. Pored uzbudljivog vođenja priče, pisac iznenađuje sa
nekoliko dobro izvedenih i pozicioniranih obrta u radnji, sve vreme sigurno
držeći konce u svojim rukama i povezujući na prvi pogled nesagledivo, u
kompoziciono i tematsko jedinstvo.