Autor: Isidora Đolović
Objavljeno 15. novembra 2014. na portalu Bulevar umetnosti
(prim. aut. - Godinu ipo kasnije, još uvek smo bez "Utiska nedelje"; B92 se pripojio "Prvoj turskoj" i još dublje zagazio u estradne vode; nova sezona "Farme" počinje, a da se prethodna nije čestito ni završila, ponovo pod izgovorom da "mi to tražimo" - o čemu sam pisala OVDE. Na svu sreću, rialiti "The Djoganies"- još uvek - nismo dobili, ali je zato DŽole uključen u kampanju promovisanja kulture izražavanja, na RTS-u...A šarada se zahuktava pred prolećne izbore, dok premijer debatuje sa Karleušom i Macurom.)
Moglo je proći neprimetno i tiho,
međutim, Olja to nije želela da dozvoli. I, kakvo god da ste mišljenje imali o
njenoj emisiji, ukidanje kultnog „Utiska nedelje‟ odjeknulo je kao glavni
predlog (po doskorašnjem konceptu) naših svakodnevnih epizoda. Jer, nije
slučajno što se to događa baš sada, baš ovde.
Možemo, naravno, sve posmatrati
površno, kao primer logičnog sleda namere jedne popularne televizije da se priključi
talasu komercijalizacije i do kraja banalizuje svaki sadržaj ponuđen
gledaocima. A možemo i „zagrebati‟ ispod sloja javne slike, pa povezati delove
u celinu. Najava da se umesto „Utiska‟ planira lansiranje još jednog rijaliti
programa, u udarnom terminu, isprva zvuči kao vic. Radi se o, kruže priče, kič
spektaklu u stilu Kardašijanovih, samo „po naški‟. U glavnim ulogama biće
familija Đogaj alias Đogani. I kao fol, kreće opštenarodno gnušanje, a mnogi će
se, barem iz radoznalosti, u nedelju uveče sjatiti pred sokoćalom, ne bi li
proverili kako „džuska‟ Džole i šta govori brojno potomstvo klana.
Mada se na prvi pogled ne čini tako,
ovaj medijski „kopernikanski obrt‟ i te kako je u vezi sa nedavnom aferom
„Doktorat‟ (a zaboravismo li već aferu „Indeks‟, ukradene testove, sumnjive
prijemne ispite...), koja se po starom srpskom običaju stišala nakon nekoliko
sedmica. Naprosto, youtube instant idoli sa klipova predviđenih za sprdnju, bio
to jedan „answer-čale‟ ili „pacovi-mišovi‟ lik, postaju zvezde naše svakodnevnice.
Dobijaju povlašćene statuse na do juče nedostupnim, prestižnim mestima i u
nekada dostojanstvenim glasilima. Hiperprodukcija „talenata‟ prkosi nikad
strašnijoj oskudici vrednosti, ideja i postignuća. Čudi li, onda, ikoga što se
visoko obrazovanje sledeće našlo na udaru, obezvređeno, ismejano, obesmišljeno?
Verovatno se većina sa osmehom seća
one scene iz „Kamiondžija‟ kada Jare, u nezaboravnom tumačenju Miodraga
Petrovića Čkalje, polaže ispite u večernjoj školi. Slično tadašnjoj nameri
komunističkog režima da ubrza razvoj zemlje tako što će učiniti odlučni korak
ka opismenjivanju stanovništva, danas se naširoko promoviše strategija
munjevitog podizanja broja visokoobrazovanog življa. Pored toga što deluje
nadrealno, čak i najambicioznijima, budući da se radi o svega četiri-pet do
deset godina samozadatog roka, pa još u sistemu koji se raspada po svakoj
osnovi i zahteva korenitu promenu hitnije nego bajkovita rešenja, ovakva
zamisao već uveliko daje prve „gorke plodove‟. I dok se za vreme Tita umereno i
relativno uspešno sprovodila, danas ta ideja, bez kočnice i razumnog
sagledavanja, dobija groteskne oblike. Jare se, u filmu, zbog toga što mu
nikako ne polazi za rukom da položi predmete iz osnovne škole, pa je zato
ukućanima postao predmet ismevanja, teši činjenicom da su Ajnštajn i Bizmark
takođe ponavljali razred – doduše, kao deca. Danas je situacija obrnuta, pa već
vremešni funkcioneri ne samo da se ne stide niti pravdaju, već ponosno
reklamiraju svoje novostečene titule i sumnjive školice u kojima su ih
zaradili, a bivši ponavljači postaju diplomci različitih vrsta nedefinisanih
obrazovnih profila. I to nije dovoljno, već streme ka akademskim visinama –
„pošto videše kako sijam šesti, oni me pozvali da odgovaram i sedmi razred‟, da
citiramo drugog kamiondžiju, Paju.
Odnos prema obrazovanju je već
izvesno vreme krajnje pogrešan i iskrivljen. Shvatimo jedno – niti treba, niti
može baš svako da studira. Fakultetska diploma, pri tom mislim na osnovne
studije, a kamoli titula magistra ili doktora, nekada je bila stvar prestiža.
Sticali su je najbolji, najuporniji, posvećeni svojoj oblasti. Nije sramota
biti zanatlija, pošten radnik, poljoprivrednik – ali, sada kao da je najviše
studenata, a istovremeno smo među državama sa najviše funkcionalno nepismenih!
Kvalitet obrazovanja pada, školuje se nesposobni i nestručni, često i
nepotrebni kadar. Istovremeno, sve veći broj mladih bez istinskog kapaciteta i
afiniteta prema učenju, usled obeshrabrenosti i bojazni da neće moći da se
zaposle – a sa željom da bez mnogo truda žive lagodno, odlučuje da studira bilo
šta, samo da bi što duže bili „bezbrižni‟ i odlagali suočavanje sa svetom
odraslih.
Ti isti odrasli, nadležni, „uspešni‟, svojim primerom im pokazuju da
se relativno lako i brzo može steći „leba bez motike‟, što je bila parola
„Velikog brata‟, i to nas ponovo vraća u začarani krug estrada-mediji-stanje
društva. I dokle god se promoviše takav model ponašanja, života i obrazovanja,
a za naučnike, umetnike i stručnjake ne mari dovoljno, dokle god se čak i obezvređuju,
gotovo jednako kao i čestiti seoski domaćini, uvek neophodni majstori i vredni
preduzetnici – istorija će se ponavljati. Studenti će svake jeseni iznova
protestovati, radnici će štrajkovati i sakatiti se, pitaćemo se ko je kriv što
smo godinama na silaznoj putanji – ali, biće tu šou-programa da bace zvezdanu
prašinu u oči i zamajavanjem produže farsičnu agoniju.