Tea Obreht - "Tigrova žena"
"Porođajem
u tuđini, pod zamrzlim snegom,
hraniše me tvojim glasom, slabošću i negom.
Spustiše me u nemoć detinjstva, da te volim
i brigom, za Tobom, za ceo život, obolim." (Miloš Crnjanski)
hraniše me tvojim glasom, slabošću i negom.
Spustiše me u nemoć detinjstva, da te volim
i brigom, za Tobom, za ceo život, obolim." (Miloš Crnjanski)
"Ovo je ovde Balkan - zemlja
iz sna,
između moćnih sila dobra i zla." (Bajaga)
između moćnih sila dobra i zla." (Bajaga)
Fenomen
„književnosti u rasejanju“ (iliti dijaspori) zaslužuje posebnu pažnju. Koliko
distanca, prostorna, generacijska, kulturološka utiče na stvaralaštvo naših
iseljenika i u kojoj meri dolazi do onog iznenađujućeg prepoznavanja tipično tradicionalne
matrice, motiva, odjeka nacionalnih pripovednih glasova i tehnika usred
modernog izraza...pitanje značajno i izazovno. Stvar razumevanja srpske
književnosti koja nosi izrazitije obeležje vremena, mesta i konteksta, stoji
baš kao i sa domaćim filmovima: "stranci" ih mogu veoma visoko
vrednovati i ceniti, ali, teško da će potpuno razumeti ono na čemu se zasniva
njihova najveća vrednost. DUH podneblja je u pitanju.
Kada
je ovaj roman neobičnog naslova i pomalo konfuznog prikaza sižea (za kojim se
nipošto ne povodite, jer nemoguće je u nekoliko rečenica prepričati datu
radnju) tek objavljen, bila sam i zainteresovana i oduševljena i veoma
radoznala. Njegova autorka je em mlada, em naša, em nagrađena prestižnim
"Orindž" priznanjem za roman godine i američku veliku nadu među
prozaistima. "The Tiger's Wife" je dobio veoma povoljne ocene od
zaista značajnih glasila, osvojio veliki broj tamošnje kritike i ne mnogo manji
broj publike, a oni koji nisu baš bili oduševljeni opravdavali su se nerazumevanjem
svih njegovih aspekata. Onih, pokazaće se, "naših". Kada su lani
Balkan pogodile poplave, autorka je napisala sjajnu kolumnu za američku (i
zapadnjačku) javnost, čime je dobila još mojih simpatija. I, evo, roman se
pojavio u biblioteci, pa sam se konačno i neposredno upoznala sa njime. Ovako
stoje stvari:
Tea
Obreht (rođena Barjaktarević), poreklom Beograđanka, od svoje dvanaeste godine
nastanjena u Americi, pruža nam ličnu, proživljenu, skladnu i zanimljivu priču.
Obeležavaju je pre svega zaista lep stil, bliske teme, poznati dočarani svet.
Iza izmenjenih naslova prepoznaju se prave lokacije, simbolima uvijena realna
mesta. Iza glavne junakinje i njene porodice, stoji Teina delimična
predistorija i biografija. Suviše mlada i suviše daleko da zapamti devedesete u
rodnom gradu, pokazuje izuzetnu volju da ih shvati, a potom iskustvo predaka i
savremenika prosledi dalje. I uspeva!
Najmlađa dobitnica književne nagrade "Orange", Tea (1985.) |
Crnjanski
se pitao da li je "duši mojoj Serbia bila što i zora"? Tea je upravo
takva - u belom svetu, a do srži ispunjena Balkanom. Od korena je nemoguće
pobeći, a oni izviru od dubina pa do vrha ove pripovedne strukture, kroz
detalje poput papagaja koji deklamuje epiku i bajalica hronično bolesnih i
sujeverjem zadrtih vinogradskih radnika, kroz folklorne motive i legende koje
poput ponornice struje ispod asfalta i nemirne zemlje nasilno premrežene
granicama, kroz svaku napisanu reč.
Priča
se, najjednostavnije, može opisati kao potraga za senkama, u čijem se zagrljaju
gubi ono što jesmo, iz kojih moramo otrgnuti sećanja kako bi nastavili dalje.
Balkanom su protutnjali najskoriji ratovi. Mlada doktorka Natalija Stefanović
koristi privremenu suspenziju (zbog pravdoljubive "lude glave",
nasleđene od dede koji joj je bio očinska figura) da sa najboljom drugaricom
Zorom pređe novouspostavljenu granicu i zaputi se u misiju vakcinisanja dece u
franjevačkom sirotištu. Usput joj stiže vest o smrti voljenog dede, od koga je
nasledila opredeljenje za lekarski poziv, životna načela i dve tajanstvene
priče.
Dok
se "u hodu" suočava sa gubitkom, Natalija kroz svoju trenutnu misiju
počinje da prati dedine tragove i povezujući konce dolazi do neočekivanih
otkrića o životu i smrti, porodici i povezanosti, ratu i miru, ljudima i
zverima. Shvatiće zašto je deda, ugledni doktor, toliko polagao na rituale odlaska
u zoo vrt vikendom, zašto je kao najveću dragocenost nosio pohabano izdanje
"Knjige o džungli" i zašto nikada nije pominjao svoje rodno selo.
Dve
priče su omeđile dedin život, pa samim tim i Natalijin, na njima se zasniva
čitava potraga: to su povesti o „besmrtnom čoveku“ Gavranu Gajleu i gluvonemoj
nevesti kasapina „tigrovoj ženi“. Najpre paralelno, autor znalački ukršta ove
tokove radnje i sudbine protagonista. Tri su isprepletene priče, sve povezane
Kiplingovom knjigom i jednom čudesnom šoljicom kafe. Poigravanje sujeverjem i
ritualima, koji su u samoj srži narodnog duha, uvodi se od prvih stranica
(četrdeset dana, talog i gatanje, razni uroci itd.), pomešano sa evociranjem
junakinjinog odrastanja na asfaltu u strašnim godinama raspada države, sa legendama
i gotovo epskim minijaturama, ali i momentima dobrog, pomalo crnog humora.
Sve
je čudesno i neočekivano povezano, a tačka u kojoj se paralelni tokovi
pripovesti ukrštaju jeste dedina uspomena, sklopljena iz tri izvora i tri
različite perspektive. Lično iskustvo neminovno biva osvetljeno, produbljeno,
izlečeno kolektivnim.
Gradske,
ratne epizode podsećaju na stil Vesne Aleksić u romanu „Marija Modiljani“, ali
i Selenićevo "Ubistvo s predumišljajem". Epizoda sa Gavom nosi
glišićevski duh, Amana i Luka kao da su sišli sa stranice Andrićeve knjige.
Tigar u ratu i zavejanoj divljini na čudan način priziva Džeka Londona.
Pojedini epizodni likovi su naročito uspeli, poput Dariše "Medveda" i
apotekara, a tema izolovanosti, nepoverenja i kobne osujećenosti koja od ljudi
stvara mučenike ili zločince, oblikovana je na svež - a ipak poznat način
U
pokušaju da se zabašure suviše direktna imenovanja ili asocijacije, načinjeno
je nekoliko simpatičnih omaški, poput hronologije zbivanja ili činjenice da se
u Srbiji na fakultet polazi sa 19, a ne 17 godina (samim tim, junakinja nikako
ne može biti stažista sa 22, budući da studije medicine traju šest godina.
Takođe, anatomija se polaže na prvoj, a ne na drugoj godini). Međutim, one su
možda i namerna demistifikacija, a svakako potpuno irelevantne za opšti utisak.
Mnogo je značajnija sigurnost i apsolutna moć autorkinog prenošenja atmosfere
prostora i doba u koja nas vodi, približavanja mističnih, zamršenih, sumornih
sudbina ličnosti kojih se dotiče.
Hvala,
Tea! Ne samo na ovom čitalačkom uživanju u zaista sjajnoj prozi, nego i buđenju
ponosa na ovu ludu slovensku, balkansku krv - koja čini da podjednako volimo,
osećamo i razumemo/doživljavamo primorske mirise kao i vojvođanske snegove,
mesec nad usnulom prestonicom i makedonska sela ispunjena živom folklornom
tradicijom, zvuke gusala na Starom mostu i slutnju požara u opustelim
dvorištima povratnika - i, da, zidine velegradskog zoo-vrta podno najčudesnije
tvrđave.
Američki
đak izuzetno vešto i emotivno nastavlja tradiciju srpske realističke pripovetke
devetnaestog veka i kasnije Andrićeve, ali i Pavićeve proze. Ovo delo je
elegantno, stabilno, pismeno i u najboljem smislu reči KLASIČNO - A MODERNO,
svetsko - a naše.