недеља, 15. новембар 2015.

Gde nestaju naše knjižare?

Da bez kulturne osnove nema ni uspešnog društva, stara je istina koje kao da nikako ne postajemo zaista svesni, pa radije „kljukamo“ mladež brzom hranom i snovima o još bržoj, lakoj zaradi - umesto knjigom i poukama neophodnim za formiranje ispravnog životnog stava. 

piše: Isidora Đolović


Sudbina legendarne knjižare „Geca Kon“ u Knez Mihailovoj ulici, već odavno podseća na priču o „malenoj kućici“ iz kratkometražnog Diznijevog crtanog filma. Na sličan način kao što su industrijalizacija i širenje gradova progutali pastoralnu, pitomu okolinu seoske kuće, poslednji „Prosvetin“ objekat istrajavao je dosta dugo i dostojanstveno usred bleštavila izloga skupih modnih brendova. A onda su ovaj živi anahronizam konačno potisnuli profitabilniji i agresivniji susedi, pa se sada i zvanično najverovatnije seli u istoriju, pretvaranjem u muzejski prostor. Ako je takva situacija u srcu prestonice, kakve li šanse imaju male, lokalne knjižare?



O činjenicama da su već deceniju unazad bespovratno ugašeni mnogi dobri restorani, kafići, bioskopi, knjižare, ateljei, kreativne radionice i uopšte mesta na kojima je u određenom trenutku cvetala generacijska progresivna misao (kroz organizovane poetske večeri, svirke, projekcije filmova, druženja i debate); o tome da na njihovim zgarištima buja korov ili, u najboljem slučaju, nikne ko zna koji po redu megamarket; bilo bi preopširno pisati ovom prilikom. Prisetiću se samo kako je početak svake školske godine tokom tmurnih devedesetih bivao obeležen nabavkom kompleta udžbenika i lektire. Knjige su mirisale na svežu štampu i bile uvijane u pak-papir. U vremenu najvećeg mraka, prisustvom sijale, vodile i ohrabrivale. Vaspitavale. Na tom mestu danas je prodavnica sportske opreme, a nema više ni susednog „Takova“  - umesto njega, već dugo imamo banku. Pamtim i najoriginalniju čačansku knjižaru „Plato“, posebno po čitavom jednom polugodištu „merkanja“ Janjatovićeve „JU rok enciklopedije“ u izlogu i trijumfalnu kupovinu nakon brižljivo odvajanog džeparca od užine. Knjižaru su brzo zatvorili, neki novi petnaestogodišnjaci ostali uskraćeni za novitete iz velegrada.
Slabu utehu predstavlja to što je slična sudbina pre par godina, na šok svih nas tadašnjih studenata, zadesila i njen beogradski ogranak, knjižaru "Plato" na Filozofskom fakultetu. 


Kultura u povlačenju

Kada je to potrebno, Čačak se (s pravom) ponosno poziva na svoju tradiciju i kulturu, ukazujući, između ostalog, na nužnost zadržavanja mladih i obrazovanih u svom zavičaju. Međutim, sem periodičnih predloga konkretnih sadržaja i osnivanja institucija koje bi ih sprovodile u delo (time privolevši, ne samo omladinu, rodnom gradu i prekidajući dugogodišnji niz žalbi na rastuće mrtvilo), malo se radi na realizaciji ovih velikih planova. Otvaranje skejt-parka predstavlja svake hvale vredan pomak, ali, nikako i dovoljan razlog da se na tome ostane i ne obrati pažnja na druge, za duh i dušu sugrađana jednako podsticajne oblasti. 

Na dugom putu oporavka, svaki mali korak je značajan. Verujem da ko je barem jednom ušao u zgradu Doma kulture na gradskom trgu, zna za knjižaru/antikvarnicu „Reči“, smeštenu u njenom holu. Ona je zasigurno mnogo više od obične trgovine lakim štivom - jedan je od važnih činilaca opšte slike koju Dom kulture pruža i raznovrsnih dešavanja kojima se čačanska manjina (čije potrebe ne podmiruju novogodišnji vo na ražnju i narodnjački koncerti) retko, ali, istrajno, opire navali opšte degradacije. Gospodin Rade Vasilić, knjižar, uvek je raspoložen da preporuči, potraži, izađe u susret zainteresovanim ljubiteljima knjige, dok gospodin Savo Stijepović, književnik koji ima objavljena dva, a u štampi mu je i treći roman, i te kako poznaje ne samo književnost, već i sve ostale vidove umetnosti, pa su stoga obojica istinski teško zamenjivi ljudi na istinski retkom, a preko potrebnom mestu. Ovaj nesvakidašnji kulturni kutak nalazi se u teškoj situaciji, s obzirom da mu je opstanak doveden u pitanje usled previsokog zakupa. Podsetimo se da više nema knjižara „Rade Azanjac“, „Branislava Maltez“, „Plato“; da je „Službeni glasnik“ - odnosno, „Vuk Karadžić“ - znatnijom polovinom sveden na prodaju školskog pribora, a „Laguna“ se ipak ne može uzeti za  ozbiljno u pogledu  promovisanja kulture, pogotovo lokalne. 

Gde se još, osim u knjižari „Reči“, može doći do izdanja „Legende“ (koja takođe kuburi sa prostorom i sredstvima) ili „Gradca“? Da li će grad dozvoliti progon kulture, samo zato što ona, naizgled, malo kome treba i donosi još manje prihoda - za razliku od, npr. nekog butika? Gde će ovdašnji profesori, studenti, učenici, intelektualci (jer, Čačak ozbiljno pretenduje da izraste u univerzitetski grad!) pronalaziti stručno štivo, a „običnim“ građanima biti približavan taj „bauk slova“? 

Reč-dve za spas „Reči“

Čuvanjem ove knjižare, dokazujemo da se nije baš sve pretvorilo u kupoprodajnu kategoriju i da svest o neophodnosti prisustva kulture u svakodnevnici nije tek prazna priča. Postoji već sasvim dovoljno parfimerija, prodavnica sportske opreme, banaka i kioska brze hrane. Za to vreme, oaze našeg duhovnog i intelektualnog „snabdevanja“ netragom nestaju. Uskoro zaista neće biti mesta čuđenju što grad tone u učmalost, nemotivisanost i pasivnost, gubeći svoj stari duh i postajući obična palanka. 

Naposletku, za zavičaj Disa, Nadežde, Risima, Branka, Sonje, Puriše, Vladana…istinska je sramota postojanje svega DVE knjižare, od toga jedne izrazito komercijalnog tipa. Za stanovnike sredine koja nastoji da i dalje odgaja bistre, otvorene i kreativne glave, veliki je gubitak uskraćivanje mesta koje je u mogućnosti da ih usmeri i pruži uvid u, kako tradicionalna, tako i aktuelna umetnička strujanja.  A samoj knjižari, sa svojim osobljem, koncepcijom i načinom rada, Dom kulture je više nego adekvatna sredina, čiji je neodvojivi deo i u kojoj zaslužuje da ostane. Grad zasigurno neće biti na prevelikom finansijskom gubitku ukoliko se opredeli da ove prostorije i dalje ispunjavaju knjige, umesto parfema ili patika - a na duže staze, biće to značajan poen u borbi za opstanak uveliko ugrožene kulture u našem okruženju. 
Apelujem na s(a)vest nadležnih sugrađana da profit ne mora baš uvek biti ispred p(r)osvećenosti i obrazovanja. Previše je ovakvih, tužnih prizora!