четвртак, 29. октобар 2015.

Sajam između krajnosti

I svetkovina i pijaca knjiga, pre smotra izdavača nego stvaralaca, više tržnica nego gigantska promocija pisane reči - pa, ipak, više nego vitalna barikada kulture čitanja i umetnosti stvarane perom: Sajam knjiga beleži punih šest decenija trajanja. 

piše: Isidora Đolović


Neuništiva, premda toliko puta prežvakana, tema đačkih sastava - jesen, konačno je zagospodarila. Donela posvuda opalo žuto lišće, pomeranje časovnika, oštar miris vazduha u maglovitim večerima i potmuli zvuk motorke. Neki čituckaju, drugi (k)raduckaju, dok se priprema zimnica i ulazak u grejnu sezonu. Minhen otvara vrata posetiocima Oktoberfesta, a beogradski sajam postaje stecište nepreglednih redova poklonika literature - i zaklon od košave, koja takođe već tradicionalno fijuče uz reku.


Ambivalentan je status ovog mnogoposećenog i šest decenija starog fenomena. S jedne strane, obeležavaju ga pretvaranje knjige u robu, procvat „kiosk-izdavaštva“ i svedemokratske prilike da se ko može, a ne više samo ko zna, lati olovke i smesti svoje delo na prodajne rafove. S druge, manifestacija jednom godišnje barem podseća javnost na to da „kupusare“ nisu otpremljene u istoriju, da su još tu mnogi knjigoljupci i knjiški poslenici, a ta poslednja sedmica u oktobru pripada upravo njima.
Na Sajmu isplivavaju sjaj i beda literature u punom vidu. Ima bezglave rulje koja se tiska oko popularnih štandova, da dobije potpis tabloid-kraljice na svom primerku najnovijeg bestselera. Tu su nezainteresovani đaci, koji odbrojavaju sate do „puštanja s lanca“ na slobodu, ulicama velegrada. Neizbežni lovci na „metar knjiga“ i akcije „10 dinara komad“ tuku se oko kartonskih kutija sumnjivog sadržaja. Ne zaboravimo nekrunisanu i već poslovično legendarnu zvezdu Sajma - pljeskavicu, koja je tu da življu onemoćalom od tumaranja po halama vrati snagu. Ovo su i inače prateći činioci svakog prosečnog vašara.

Međutim, iako u senci zadimljenih “fast-fud” restorana (koji u strogom centru grada odavno ispunjavaju jedan po jedan upražnjeni prostor zatvorenih knjižara) i pompezno, nametljivo reklamirane beletristike, postoji mnoštvo manjih i ne tako poznatih izdavača. Za sve njih, sajamska nedelja je prilika da izađu pred potencijalne čitaoce sa svojom ponudom. Tu je raznovrsno, vredno, zanimljivo štivo, tu su dobre stare antikvarnice, tu su sami autori i tribine organizovane na razne inspirativne teme. Rame uz rame, pod istom kupolom stoje (muzičkim žargonom rečeno) „mejnstrim“ i „andregraund“, staro i novo, komercijala i kvalitet, kič i umetnost. Uvek postoji spasonosna mogućnost da šmugnete iz krcatih, zagušljivih „ulica“ Hale 1 i iritantne atmosfere glavnih prostorija, zašavši u vijugave hodnike i galerije Sajmišta. Tamo čekaju izložene sve te prave i uzbudljive knjige, čineći da se - baš kao Alisa zalutala u Zemlji čuda - nađete u središtu svojevrsne bajke. Upravo ta dvostrukost čini magiju Sajma i formulu njegove dugovečnosti, pružajući svakome ponešto i (relativno!) miroljubivo smeštajući suprotnosti ispod jednog krova. 
Koliko god obeshrabrivalo i nerviralo pretvaranje književne scene u veliku tržnicu i smeštanje tvorevina umetnosti reči u kupoprodajnu arenu (što je opšte obeležje našeg vremena), gde kvantitet i senzacija naizgled beznadežno „tuku“ i potiskuju kvalitet, druga strana sajamske gungule održava nadu. Njegov zakulisni, paralelni svet jeste onaj pravi i čuva duh starih Sajmova, kao i lepotu same književnosti. A ona, pored svih besramnih i smešnih klo(v)nova, surogata i karikatura, tiho i dostojanstveno opstaje. Čekajući svoje vreme i čuvajući uspomene na prošlo, nemerljivo običnim časovnicima, trpeljivo dopušta da kraj nje juri trenutak, zaslepljen zveckanjem i šuštanjem novca.
Knjiga odoleva i pobeđuje, čak i na uglavnom banalizovanom i komercijalizovanom Sajmu, čak i u eri svezagađujuće pseudokulture, čak i u ogrtanju primitivizma njenim koricama - kao u staroj basni o magarcu u lavljoj koži. Kultura je prisutna, potisnuta iza ćoška, ali, ne i proterana. Prateći miris starih knjiga umesto roštiljskog, tražeći staze kojima ne hoda mnoštvo i odvajajući se od talasa rulje, dospećete do srca i suštine Sajma. Nađete li se tu, u istinskom carstvu knjiga, shvatićete kako njihovo tiho, nenametljivo prisustvo znači da za umetnost i kulturu još uvek ima nade.