недеља, 25. октобар 2015.

Junaci našeg nedoba

Srpska svakodnevnica previše počinje da liči na zastrašujuću alternativnu istoriju - a kako i ne bi, kada njeni najistureniji protagonisti žive u svojim paralelnim univerzumima, iz kojih nam kreiraju stvarnost. Ona je omeđena krajnostima - od masovne hipnoze, do pojedinačne groze!

piše: Isidora Đolović

Nemojmo kriviti ne mali broj sunarodnika zbog toga što su se „primili“ na priče koje mediji uporno plasiraju. Ne zamerajmo jer gledaju na predstavnike vlasti kao na mala božanstva, estradnjake kao prave zvezde, a Srbiju kao slobodnu demokratsku zajednicu. Oni samo reflektuju ono u šta su i sami predmeti tog, gotovo idolopoklonstva uvereni. Hteli ne hteli, živimo u milosti ili nemilosti tuđih psihoza, još uvek oklevajući da ih nazovemo pravim imenom. Na kraju krajeva, imena su se zagubila, pomešala, do te mere diskreditovana, da se iza nekadašnjih oznaka vrednosti kriju samo poniženje i prostakluk. 


Pisala sam nedavno o migrantskoj krizi, u štampi često upoređivanoj sa „velikom seobom naroda“. Sukob oko srpsko-hrvatskog graničnog prelaza nazvan je „novi carinski rat“, a jednako tendenciozno propraćena je fudbalska utakmica Srbije sa Albanijom. Izgleda da više nema događaja, institucije, ni pojave u koju „junaci našeg (ne)doba“ neće umešati svoje lepljive prste i time zacementirati svoju poziciju. Nameće se utisak da čak ni Tito nije bio toliko prisutan, „svakoga dana, u svakom pogledu“ (i formatu!), a za relativno kratko vreme. Mada uporno insistiraju kako se svet (srpski, barem) „ne vrti oko njih“, svojom prozirnom retorikom i jeftinom dramom dokazuju baš suprotno.

Filološki fakultet u Beogradu je pre par nedelja ugostio predsednika Nikolića i uručio mu povelju zahvalnosti za nekakvu podršku i doprinos lingvistici, obrazovanju i naučnom radu. Ovaj potez je teško protumačiti drugačije nego kao sramotnu epizodu, koja bi morala biti što pre zaboravljena. Ona ne ide u prilog nikome sem (nažalost, očito najuticajnijoj) rukovodećoj manjini, koja je glavni krivac za dugogodišnje trivijalizovanje i obesmišljavanje obrazovanja (koje bi jedan od naših najstarijih fakulteta svojim ugledom trebalo da garantuje). 
Kome ovo služi na čast?
Više od već pomenutog kvalifikacionog meča, govorilo se o planiranom (i raskrinkanom) „atentatu na premijera Vučića“. On je, naposletku, „miroljubivo i velikodušno“ povukao odluku da prisustvom na utakmici podrži „orlove“ - time se vrlo promišljeno zadržavši u središtu pažnje. Ista ona javnost koja je svojevremeno gotovo linčovala Adema Ljajića zbog nepevanja himne, sada je zaboravila bespotrebno srbovanje. Nažalost, ne toliko iz zdravorazumske spoznaje da se patriotizam dokazuje vrhunskim postignućima, a ne praznim razbacivanjem simbolima, koliko u angažovanju svih raspoloživih argumenata za preuveličavanje sportskog okršaja. Čak i da nismo pobedili, iznašli bi način da sve pretvore u „moralni trijmuf“- „bronza koja sija kao zlato“ nije nam strana. Činjenica da se sve odigravalo u jeku razmatranja problematične kandidature Kosova za prijem u „UNESCO“ dobro je upotrebljena. Šarada Srđana Verbića sa studentskom ekskurzijom do Albanije, samo je jedan čin predstave.
"Evo ga Beo-grad, Beo-grad, glavni grad!"
Kome do sada nije postalo jasno da smo deo, gotovo pa savršeno vešto prerušenog totalitarizma, valjalo bi da se zapita kako to da se politika upila u sve, baš sve pore društva?

Prošle godine me tadašnja cimerka, vrativši se sa fakulteta, skoro bojažljivo upitala:“Isi, po kome Ulica gospodara Vučića nosi ime?“ Odgovorih joj: “Po Tomi Vučiću Perišiću…znaš, bre, ustavobranitelji!“ I danas se nasmejem, setivši se kako je, sa vidnim olakšanjem, rekla:“Uh, dobro je! Pomislila sam, nije valjda - koliko god bizarno delovalo…“ Vidite, uopšte nije stvar u tome da je moja pametna Ivana zaboravila lekcije o vladavini Miloša Obrenovića, mada davno behu časovi istorije. Radi se o sve većoj sveprisutnosti politike, pod ruku sa estradom, koja čini da naizgled nemoguće i smešno, prilikom pažljivijeg sagledanja, pokaže svu svoju ozbiljnost. Naše šale i asocijacije, zahvaljujući tuđoj perfidnoj delatnosti, postaju manje duhovite nego ikada.
Ilići danas ne pišu poeziju 
Leonarda, pardon, Vesna da Vinča
U srpskoj alternativnoj istoriji na delu, braća Ilići više ne bude prvu pomisao na čuvenu pesničku porodicu - već atenički magistarski tandem. Siniša Mali pred oči priziva lik Džima Morisona, sa kojim ga je neki pametnjaković jednom prilikom uporedio. Novokomponovano plemstvo bez korena predstavljaju Vesna da Vinča i Simon de Karić, a hajduk-Veljko Ražnatović i Čučuk-Stanija postali su deo urbanog folklora. Ni sport i kultura nisu izmakli tom vrtlogu  i sve je kao u lošem vicu, a ipak stvarnost. Samo, čak je i ona dvostruka:NjIHOV „rijaliti“, u kome je Srbija prosperitetna, hvaljena i „prvi put u istoriji“ pravilno usmerena - i NAŠA realnost, u kojoj vladaju besparica, besmisao i besperspektivnost obespravljenih.

Ma koliko puta zatvorili, pa otvorili oči, uštinuli se ili brojali do sto, neće nestati. Pa, sad, kom obojci - kom opanci.