понедељак, 21. септембар 2015.

„Žena, majka, kraljica“…a kada živeti?

Nije nužno biti feministkinja, naprotiv, da bi se uvidelo koliko je položaj žena danas paradoksalan i problematičan. Da li je i žena - čovek? Zašto i pored prividne slobode koju je donela (deklarativna) rodna ravnopravnost, opstaju predrasude - i kako same žene rado ulaze u taj kalup?

piše: Isidora Đolović


"Ja hoću da sam slikar, a ne žena. Žena ima dosta...
Ako mi zaista želiš sreću, onda ćeš i ti od mene očekivati da budem slikar,
a ne udavača...“(pismo Nadežde Petrović majci)
Ponovno čitanje humorističkog (mada, u svakoj šali ima prilično zbilje) romana „Dnevnik Bridžet Džons“, još jedno gledanje sjajnog filma Ridlija Skota „Telma i Luiz“, a ponajviše komentar prodavačice sira sa čačanske pijace (osluškivanjem „glasa naroda“ stiču se najbolji uvidi u svest kolektiva) podstakli su me na, ko zna koje po redu, preispitivanje ove teme. Dotična mlekarica poznaje moju majku i zbog toga sam joj nešto simpatična, pa me nedavno pitala šta ja radim (“u životu”). Odgovorih pomalo umorno i rezignirano, kao što obično činim u poslednje vreme: “Baš ništa.“ Rekoh joj da sam završila fakultet (trenutne doktorske studije ne pomenuh - jer iznenađujuće mali broj ljudi zna šta je to, kao ni svoje novinarsko-volonterske izlete, jer "kad se ne plaća, to posao i nije"), ali, posla nema (Anonimus, "udri"!). Ona se pozvala na primer svoje kćerke, koja se „udala i trudna je, pa, eto, bar nešto radi u životu.“ Porodični dušebrižnici reaguju otprilike isto:“Baci knjige više, vreme ti je!“(za šta?!) Emancipaciju na stranu, provodadžijski zanat je, izgleda, još u procvatu! Značajna inspiracija mi je bila i lekcija naše umetnice Slađane Milošević, koja je u svojoj dvotomnoj enciklopedijskoj studiji „Civilizacija i žena: Muška žena“, rezultatu decenijskog istraživanja, pokušala da nam barem odškrine, ako ne i sasvim otvori nove poglede na evoluciju - ili stagnaciju - „ženskog pitanja“.


Svojevoljno se odričući titule „lepšeg i nežnijeg pola“ zarad privida sebi nesvojstvene dominacije na svim poljima (npr. pijanstva ili politike), Evine kćeri su uletele u protivrečnost, istovremeno ne uspevajući da napuste kliše „slabijeg pola“. I dok jedne agresivnošću doprinose da feminizam kao ideja izlazi na sve gori glas, druge isticanjem podređenosti kao prirodne uloge čine da se stereotipi i te kako čvrsto drže. Postoji čak i grupa na Fejsbuku, estradnjački nazvana „Žena, majka, kraljica“! Oba tabora ispoljavaju žestok uzajamni prezir i potcenjivački odnos, služeći se pri tom upravo arsenalom klišea. Biće da njihovi izumitelji, dakle, ipak nisu samo muškarci!

Status žene je u većini slučajeva povezan sa njenim zaposlenjem ili nedostatkom posla. U kojoj meri će biti nezavisna, gotovo uvek određuje i način na koji će je posmatrati okolina, a pre svih kako će i koliko ona sama ceniti sebe. U srpskom društvu, koje voli da pod epitetom patrijarhalno neguje kukavičje jaje zvano zadrtost, žena je naučena da skoro vapi za sporednom ulogom, ublaženom vladavinom u privatnom carstvu varjača i pelena. Svaki izuzetak, bilo koje odskakanje od nametnutog uzora, posmatra se kao neprirodnost ili anomalija. 
Dok za neudatu ženu postoji veći broj sinonima sa izrazito pogrdnim prizvukom, još uvek nije zabeležen nijedan „deda-dečko“ ili „usedelac“. Muškarac je, kao po pravilu, šarmantni neženja koji, eto, „nije imao sreće da upozna pravu“. Na kasno stupanje u brak pripadnika jačeg pola gleda se blagonaklono i sa simpatijama. Ponovno (ili višestruko) uplovljavanje u bračne vode, pa još sa mnogo mlađom saputnicom, pozdravlja se kao podvig i znak vitalnosti. Žena je, s druge strane, u istoj situaciji promiskuitetna i osude vredna „matorka“, koja krade sreću nekoj generacijski podobnijoj i sprečava „uhvaćenog“ da produži lozu…setimo se samo kako su upravo žene komentarisale brakove Ive Pogorelića, Igora Pervića ili Eštona Kučera sa znatno starijim izabranicama.

Ipak, bilo bi krajnje nepravedno prećutati očiglednu žensku potvrdu klišea protiv kojih se istovremeno bore. Neveste u devičanski belim venčanicama, pred oltarom - sa stomakom do zuba, sve su češća pojava i prevode u stvarnost do tada uglavnom filmske šale (npr. legendarna taktika „Uhvati frajera na bebu“ iz Dragojevićevih „Anđela“, ili konstatacija Čendlera iz serije „Prijatelji“ da je „najbolji razlog za brak - trudnoća“!). Na tu temu, odličan tekst: 
Veoma brzo se pronađu u kolotečini isprazne zajednice, svakodnevnici ispunjenoj međusobnim optuživanjem i gnevom, plaćajući danak brzopletosti ili robovanju pritisku sredine. Svemu tome prethodi potpuno usklađivanje načina života traženju i privlačenju kakve god „srodne zakrpe“. Počev od nošenja natpisa na zadnjici trenerke, samotorture u vidu jake šminke, vrtoglavih štikli i izazovnog oblačenja, pa uopšte do načina kretanja u društvu, iznenađuju žrtve koje su žene spremne da podnesu, ne bi li se svidele. Tipična epizoda udvaranja podseća na igru zavođenja kod tetreba, paunova ili nekog drugog pripadnika životinjskog carstva. Time padaju u vodu sva naša razmetanja parolama samostalnosti i jedinstvenosti, pošto se u njihovoj pozadini, opet, krije želja za privlačenjem pažnje suprotnog pola.
Ukoliko je neko sam, okolina će ga brižno zapitkivati za razloge, a brže-bolje uslediće bojažljivo pitanje (zapravo, prva pomisao!):“A da nisi možda gej?!“ Upravo tako glasi i naziv jedne numere Severine Vučković, koja baš kao i ostale turbo-koleginice forsira imidž seksualnog predatora, dok joj se tekstovi devojačkih himni - baš kao i životni stil - svode na očajnički lov za mužjakom. Takozvani „ženski časopisi“ obiluju standardno glupavim tekstovima (prekopiranim iz zapadnjačkih mesečnika istog tipa) koji predstavljaju svojevrsni kurs za praznoglave udavače. Primeri:
I pored velike popularnosti štiva iz oblasti autosugestije i „pozitivne psihologije“, a koje nudi raznorazne savete za „brigu o sebi“, činjenica je da malo ko od njihovih sledbenika može priznati kako je nešto zaista učinio za sebe i zbog sebe - a da ne bude okarakterisan kao „sebični osobenjak“. Oscilirajući između lažnog individualizma i još licemernijeg „žrtvovanja za druge“, savremeni čovek se našao u procepu koji ne uspeva da premosti bez iskliznuća u krajnost.

Ako se ne raspilavite nad malom decom, čak priznajete da vam idu na živce i da nemate ni najmanju želju za sopstvenim potomstvom, počinili ste svetogrđe slično neizražavanju transa oduševljenja zbog Noleta! Kako smete da se opredelite za egzistenciju „karijeriste“ bez srca, „bez kučeta i mačeta“, u času kad Srbiju trese bela kuga?! Naravno, odmah će pokušati da vam postave odgovarajuću dijagnozu. Možete biti i sam Nikola Tesla - ako ste „jalovi ženomrzac“, vaša dostignuća malo znače čaršijsko-familijskoj „stručnoj komisiji“. 
Istovremeno, kojekakvi Gavrilovići na račun desetoro juniora, a bez želje da rade i hrane tolika gladna usta, pobiraju simpatije u raznim rijaliti programima i cede državnu milostinju. Možda se zato i devojke s početka priče radije opredeljuju za brak nego školovanje, jer će dodatak za treće dete doneti veći prihod nego diploma? Više od beba bačenih u kontejnere ili ostavljenih uz autoput od strane nesavesnih i nezrelih „majki“, društvo zabrinjavaju osobe koje su svesne nevoljnosti ili nemogućnosti da se posvete ulozi roditelja i bračnog druga, pa se i ne upuštaju u to. Toliko je jaka naša kolektivna vezanost za provincijalne i „praistorijske“ poglede.
Da budem jasna, nemam ništa protiv „žena, majki, kraljica“. Svakom svoje, nemamo svi istu viziju uspeha i sreće. Ali, svako IMA pravo da prati svoju, samim tim teži životnoj ostvarenosti, a ona je drugačija za svakog pojedinca. Sve je to Slađana Milošević u jednom intervjuu lepo sažela, parafraziram:“Ljudska vrsta neće nestati ako joj ja nisam dala doprinos - moje „potomstvo“ je drugog tipa.“ Zato, odbacimo već jednom ružna etiketiranja jakih, samostalnih i slobodnih dama! Ne uzimam za zlo babama, strinama, komšinicama što im je naučni rad, nad kojim neko izgara, prava „sića“ u odnosu na zaljubljenost rođake (a obavezno postoji neka sa kojom upoređuju, protivteže radi!) što radi u butiku i ima „realne“ želje, plus nula ambicije. Znam da nisu zlonamerne. Međutim, ako se već istinski zalažemo za rodnu ravnopravnost, dopustimo ženama iskreno pravo na izbor, bez osude i procene. Ne vrede formalna priznanja, niti će armija žena-lidera (preduzetnica) ili nakaradno uvođenje psihološkinja i dramaturškinja u rečnike, pomoći našem dostojanstvu, dokle god  pristajemo na uloge metaforično nazivane po domaćim životinjama! Ako izgubimo sebe, jedino što zaista posedujemo, šta nam ostaje? I šta jesmo?