уторак, 2. јун 2015.

Profesorska etika i kolektivni nemar

piše: Isidora Đolović

(uvodna napomena) Ukoliko nekome od "dobronamernih" komentatora nije jasno, reč je o blogu. Iznosim lične stavove, pod svojim imenom i prezimenom, za razliku od hrabrih pljuvača i psihoanalitičara. Ne mislim da sam originalna i talentovana, niti koristim blog za ličnu promociju, ali, očekujem barem toliko KIČME od svojih vrlih kritičara da se potpišu i stanu iza svog stava, baš kao što i ja u svakom trenutku stojim iza svog. Hvala! 


Pre nešto manje od dve godine, prof. dr Rajna Dragićević održala je podsticajan govor na apsolventskoj večeri studenata beogradskog Filološkog fakulteta, u želji da ih ohrabri pred upuštanjem u krajnje neizvesnu sutrašnjicu. Njene entuzijastične i po predavačko poslanstvo afirmativne, a u pogledu društvenih pojava koje se mnogi još uvek prave da ne primećuju, krajnje oštre reči, uzburkale su javnost. Mnogi su je podržali, ali, nije bio mali broj ni onih koji su optuživali profesorku za „društveni elitizam“ i „kultur-snobizam“ (šta god to podrazumevalo), zlonamerno tumačeći njen pokušaj da ukaže na alarmantno stanje i podigne samosvest budućih prosvetnih radnika, naučnika, istraživača…Nakon pesimističnog epiloga ovogodišnjeg maratonskog štrajka prosvetara, gotovo refrenski poklič pomenuto (kako biva) skoro zaboravljenog govora: „Vi ste profesori!“, zvuči ironično, pa i tužno. Hajde da zamislimo kako bi, uzevši sve u obzir, glasilo neko novo obraćanje današnjim apsolventima!


Drage kolege, buduća bedna piskarala, diplomirani prosjaci i izučavaoci nikom potrebnih disciplina!
 
Proveli ste nekoliko godina zagledani u prašnjave knjige, hronično neispavani, odričući se društvenog života i svega što normalan svet čini. Nagrađeni ste dioptrijom, histerijom, prvim sedim pramenovima, poremećajima u ishrani i papirom na čije ste izdavanje čekali skoro godinu dana i papreno platili njegovo štampanje, a koji se zove "diploma" i sa sve luksuznom kožnom futrolom ima veoma korisnu funkciju - nakon što Vam prikupi neki sitan harač na turneji među rodbinom, skupljaće prašinu na ormaru ili u komodi. Upivši toliko znanja, bespovratno očarani idealima umetnosti, zakoračićete u svet koji će opravdati sva Vaša velika očekivanja! Pokazaće Vam svoje grohotom iskrivljeno lice i uvesti Vas u Zemlju čuda.

Vaš asketski život nastaviće se u još ekstremnijem vidu. Profesor mora biti primer izdržljivosti, pa ćete tako najpre biti podvrgnuti disciplini što dužeg istrajavanja na birou. Ovaj inicijacijski krug neophodan je kako biste počeli da zaista razumete i cenite značaj ranije pomenutog komada papira. I dok Vas drugari, nekadašnji kecaroši, sa privatnih fakulteta i večernjih školica, budu na tom maratonu preticali, ne zaboravljajte da ste ipak pošteno došli do svog znanja! Kada Vam konačno bude omogućeno da radite, tek tu nastaje istinska divota! Lepeza profesija koja se pred Vama raskošno otvara, obuhvata, između ostalog, i sledeća zanimanja iz snova: pijačne prodavce, tezgare koji na Zelenjaku nude čarape ispred butika, delioce flajera u Knez Mihailovoj, elitnu poziciju kasirki i trgovaca u buticima (dakle, u zatvorenom prostoru - priznaćete, veliko preimućstvo!), dok za Gradsku čistoću ipak morate potegnuti dobre veze, mada nije neizvodljivo.

Srećnici kojima pođe za rukom da se zaposle u struci, tek mogu očekivati divote profesije. Biće reporteri-volonteri sa Kupusijada i sličnih kulturno-umetničkih manifestacija, biće lektori ili PR menadžeri velikana voditeljske književnosti, spikeri na lokalnim TV stanicama čiji izveštačeni književni i "po akcentu skrojen" govor niko neće razumeti...i, naravno, posao iz snova, sam vrhunac i epifanijski momenat, profesura!
 
Predavaćete učenicima koje će više interesovati najnoviji tablet od Vaše uzvišene govorancije, koji će krmeljati i pod klupom "tvitovati" dok nadahnuto besedite o opštem značaju književnosti za čovečanstvo. Kunjaće nad stihovima i lektiru čitati iz prepričanih Internet-verzija, ako budete imali i toliko sreće. Kolege će Vas smatrati "ćaknutim prodavcem magle“, jer, zaboga, kome još treba ta umetnost? Porodica i okruženje odavno to misle. Zar je bitno da li je Hamlet napisao Šekspira ili je bilo obrnuto? I ko je, bre, taj Bora Stanković, šta je učinio za srBstvo, pa se zalažete da škola ne menja ime u "Novak Đoković", time dolazeći u sukob sa svojim polupismenim direktorom?

Spremite se da budete tuženi i gaženi, predmet novinskih izveštaja o napadu učenika na Vas, jer ste im pokušali nametnuti nekakav autoritet, pojam koji više ne postoji niti se priznaje. Spremite se da ćutke prelazite preko praznih obećanja Ministarstva, gluvog za molbe i tvrdoglavog u svojoj viziji realnosti. Zaboravite na nadu i dostojanstvo poziva, pomirite se sa ulogom zadnje rupe na državnoj svirali. Neće biti teško, pošto se za ovakav Vaš status sistematično i postepeno pripremalo, te niko neće uspeti da ga promeni ili ugrozi. Stoga, razmislite dobro hoćete li se mašiti za pasoš ili indeks, i ne zaboravite: VI STE PROFESORI!"


A da bi se postalo profesor, valja najpre biti student. Poslovično promišljeni Tito, priznanjem da su „studenti u pravu“, održao je društvenu ravnotežu. Današnje pretendente na ulogu novog Maršala baš briga i za studente, i za budućnost mladeži - čak i u predizbornim danima, kada ulagivanje glasačima obuhvata i domaće životinje. Pitanje studiranja u ovdašnjoj javnosti se pokreće dva puta godišnje - kada se konkuriše za upis i kada u oktobru studenti krenu da protestuju zbog začkoljica u vezi sa uslovom. Tada buka i pažnja traju nekoliko dana, pa se sve stiša i vrati u kolotečinu, do naredne sezone. Mediji tobože iznenađeno izveštavaju o funkcionalnoj nepismenosti naših osnovaca i srednjoškolaca, sramotnim izmenama i propuštanjima na testovima, upisnim kvotama i rangiranju. Međutim, niko ništa ne preduzima, pa se situacija iz godine u godinu preslikava ili kreće silaznom putanjom. Činjenica je da fakulteta, naročito privatnih, ima previše i da se izgubio svaki kriterijum. Danas doslovno bilo ko može da studira. Poljoprivreda propada, preduzeća u unutrašnjosti se gase, ali, zato bi svi na Univerzitet. Obrazovanje jeste svačije pravo, ali, otkuda onda paradoksalna činjenica da u Srbiji, uprkos tom ogromnoj broju studenata, manje od 10% stanovnika ima fakultetsku diplomu? Ona je postala predmet sprdnje i nešto do čega još malo uopšte neće biti teško doći- i to ne zalaganjem, talentom i radom- samim tim, neće imati ni sadašnju čisto formalnu vrednost.

Kao što je već običaj, u polemikama najžustrije učestvuju laici, ljudi koji teško da su ikada i kročili na fakultet, a kamoli da imaju predstavu o svemu što akademsko obrazovanje podrazumeva. Nariče se zbog "odliva mozgova" (kako grozan izraz!), osipa se paljba na nas mlade koji planiramo da emigriramo, čak se potežu i priče o nezahvalnosti! Kao, "mi (država) vas školujemo, da biste otišli na noge strancima". I, kao, "morate da nam vratite uloženo". Sramota! Ako iko ulaže, to su roditelji ili studenti koji uspevaju da uporedo sami rade i plaćaju troškove školovanja. Država nam je jedino pružila najskuplje školarine u regionu i sigurnu mogućnost prodavanja povrća na pijaci sa (bolonjskim) diplomama, koje nemaju uslova ni da odštampaju, a onda i to  papreno naplate! Kada se ovakve sebične i proizvoljne pričice iskorene, kada bude formiran stav o značaju obrazovanja i ulaganja u isto, kada naučimo da cenimo i razlikujemo pravo od laičkog znanja, kada se uspostave izvesni kriterijumi i prava selekcija, možda se približimo Evropi i tim strancima koji "odvlače srpsku inteligenciju". Dokle god država ne ceni obrazovane i talentovane - ne zaslužuje ih.