петак, 15. мај 2015.

Priče o pesmama : Dva spomenika odbegloj nevesti

piše: Isidora Đolović


Zbog ljubavi, posebno nesrećne, čovek je često spreman na sve. Omaž jednoj takvoj bilo je pravo arhitektonsko čudo, krajem veka čak i opevano u numeri koju svi znamo. Evo šta ju je inspirisalo….barem zvanično.

U filmu „Odbegla mlada“ iz 1999. godine, Džulija Roberts je dočarala lik provincijalke Megi, koja postaje nadaleko čuvena zbog svojih odustajanja od sklapanja braka i to pred samim oltarom. Zbog toga joj je posvećeno jedno reportersko istraživanje, koje vodi njujorški kolumnista Ajk (Ričard Gir). On stiže pun predubeđenja, sa namerom da otkrije dublje uzroke takvog reagovanja, u trenutku kada se predmet njegovog budućeg članka priprema da četvrti put pokuša izgovoriti sudbonosno „da“. Vratimo se dalje u prošlost, na sam početak XX veka, kada brak i eventualno odustajanje od istog još uvek nisu baš bili stvar slobodnog izbora. Jedno odlučno devojče iz Letonije dobilo je, ne tekst u novinama, već nešto još postojanije, njome nadahnuto: građevinu i pesmu.
Šta imaju zajedničko istočnoevropski emigrant-ekscentrik s kraja pretprošlog veka i mladi britanski panker sa izgledima da postane jedna od najvećih muzičkih zvezda minulog? Na prvi pogled, baš ništa. Prvi je bio neobični osobenjak koji je od svog interesantnog poduhvata stvorio svojevrsni fenomen, a drugi ostao prepoznatljiv po “naježenoj” plavoj kosi, elvisovski podignutoj gornjoj usni, zaraznim rifovima i energiji koja ne zna za godine. Spaja ih - Koralni zamak.
Billy u mladosti
Pank-rok zvezda Bili Ajdol (rođen 30. novembra 1955. godine kao Vilijam Majkl Albert Broud, karijeru započeo u londonskom pank bendu „Generaton X”, a slavu stekao tokom osamdesetih, solo karijerom u SAD-u) 1986. na Floridi učestvuje u humanitarnoj akciji prikupljanja pomoći za žrtve uragana. Posetivši mesto zvano Koralni zamak, očaran propratnom pričom,  piše pesmu i baš tu snima spot. Teško da postoji ljubitelj rok muzike koji ne oseća čežnjivu toplinu pri slušanju kompozicije nazvane „Sweet Sixteen“, jedne od najpoznatijih i najlepših balada. Jednostavna je, a veoma emotivna, pa nije ni čudo što je generacije svojataju i u tekst učitavaju sopstvene ljubavne brodolome. Međutim, pozadinska priča je istovremeno romantična i, kad se bolje zagleda, dvosmislena i složena. Sem Bilija, mesto je inspirisalo još nekoliko muzičara (takođe sa aspekta teme nesrećne ljubavi), dokumentarista, stručnih knjiga…a na lokaciji su snimani i filmovi, od naučno-fantastičnih do erotskih. O čemu je reč? 

Monumentalna kamena konstrukcija, često nazivana „Američki Stounhendž“ i “Osmo svetsko čudo“, obuhvata preko hiljadu tona teške monolitne stene, koje je tvorac Edvard Lidskalnin bez ičije pomoći isklesao, podigao i rasporedio. Nalazi se severno od Homsteda na Floridi i predstavlja svojevrsnu turističku atrakciju, kako zbog svog jedinstvenog izgleda, tako i legendi koje su se isplele oko njenog nastanka, a uključuju tajanstvenu prošlost graditelja, nesrećnu ljubav kao podsticaj, podizanje komplikovanih megalitskih struktura od strane jednog jedinog čoveka uz navodno korišćenje preokrenutog magnetizma i potencijalnih natprirodnih moći. Zapravo, sam Lidskalnin je u mnogome doprineo širenju ovakvih priča, svesrdno promovišući svoj fenomen i predstavljajući ga veoma živopisno, a istovremeno misteriozno.
Promotivni materijal Koralnog zamka pripoveda o šesnaestogodišnjoj Agnes Skavst, koja je svega dan pre venčanja ostavila svog deset godina starijeg verenika. Pogađate, bio je to Ed, koji se slomljenog srca zaputio preko okeana. Usput je oboleo od tuberkuloze, ali se stigavši u Ameriku izlečio zahvaljujući magnetnom dejstvu. Sve to skupa, podstaklo ga je da započne  izgradnju malog carstva za nesuđenu životnu saputnicu. Radovi su trajali preko 28 godina, pri čemu je Edvardu uspevalo da ga niko ne uhvati na delu - sprovodio ih je u strogoj tajnosti, uglavnom pod okriljem noći. Kažu da je umeo da oseti kada se neko šunja i tada bi prekidao posao. Da zaštiti privatnost, podigao je nekoliko „osmatračnica“ duž zidina Zamka. Još uvek je popularna priča kako su dva tinejdžera videla da je „pokrenuo koralne blokove poput balona“, a jedan sused je tvrdio da ga je čuo kako peva stenama koje su se na zvuk njegovog glasa same pomerale!
Hermina Lusis, verovatna istorijska Agnes Skuvst
Svoju građevinu nazvao je Rok Gejt Park. Prvobitno je bila smeštena u blizini Everglejdsa, najjužnijeg kopnenog naselja u Sjedinjenim Državama. Zemlju je 1923. otkupio od Rubena Mauzera, čija ga je supruga lečila tokom sušičave krize. Kako je lokacija bila isuviše zabačena i mesto nerazvijeno, 1936. odlučuje da se preseli i ponese sa sobom svoj dom….bukvalno! Tvrdio je da je promena mesta neophodna zbog očuvanja privatnosti, usled radova započetih u blizini. Razlog selidbe je možda bila i želja za boljom dostupnošću Zamka turistima ili osećanje ugroženosti usled nekoliko napada provalnika. Premeštanje Koralnog zamka trajalo je tri godine i podrazumevalo prelaženje 16 kilometara severnije, do Homsteda. Angažovao je kamionski prevoz, ali, vešto izbegao da pred drugima rastavlja i utovara blokove. Posle svake pauze na koju bi ga poslao, zaprepašćenog vozača je čekao gotov posao, kao u nekoj fantastičnoj priči.

Konačan rezultat ovog životnog poduhvata sastoji se iz hiljadu tona različito oblikovanog monolitnog kamenja. Stene su međusobno spojene bez maltera ili drugog vezivnog sredstva, postavljene jedna na drugu pomoću same težine koja ih spaja. Zidarska veština ih je sklopila sa milimetarskom preciznošću, pa se ni zrak svetla ne provlači između „spojnih“ mesta! Tu su dvospratna kula (u kojoj je Ed stanovao), sunčani sat, teleskop, obelisk, Mesečeva fontana, nebeska tela i razni delovi nameštaja (srcoliki sto, drugi u obliku Floride, 25 stolica za ljuljanje, jedna u vidu polumeseca, kada, kreveti, čak i presto). Uglavnom su iz jednog komada, prosečne težine od 14 tona, pri čemu najveći kamen teži preko 27 tona, dok su najviša dva po 7, 5 metara. Najpoznatiji deo Zamka predstavlja okretna kamena kapija od 9 tona i 8 stopa visine, precizno postavljena i savršeno izbalansirana, tako da je dete moglo otvoriti pritiskom jednog prsta. Funkcionisala je besprekorno do sredine osamdesetih godina, kada je gvozdena šipka koja je prolazila kroz sredinu zarđala. Zbog kvara je šestorica radnika uz pomoć krana od 50 tona pomeraju, otkrivši njen mehanizam. Iako je ponovo postavljena i trajala do 2005, nova popravka nije uspela da joj vrati istu pokretljivost.

Ali, možda je najbolje krenuti od početka, doduše, ništa manje zamagljenog i dvosmislenog. Letonski izvori otkrivaju izvesne nepodudarnosti u Edvardovoj životnoj priči, povezujući njegovo poreklo i napuštanje domovine sa revolucijom iz 1905. godine. Oni prate korene porodice sve do oblasti Vidzeme, na severu zemlje, u okolini brda Lid, po kojima su verovatno i dobili prezime. Otac Andrej radio je na zemlji barona fon Volfa, vlasnika neogotskog zamka Stameriena, koji je svojim stilom možda inspirisao kasniji Edvardov rad. Edvard je bio peto dete i rođen je, prema ovim izvorima, 12. januara, dok u zvaničnoj biografiji stoji 10. avgust 1887. godine. Izučio je kamenorezački i zidarski zanat. Počinju nemiri između crkvenih i plemićkih krugova s jedne, a revolucionara i seljaka sa druge strane, u kojima učešća uzimaju Edova braća -  najstariji i gine. Letonska socijaldemokratska partija radnika nastoji da obori carski režim koji podržava baltičko-nemačko plemstvo. Agitatori iz Rige, predvođeni Janisom Žaklisom, kasnije poznatim kao kriminalac Peter Pjatkov, u tajnosti šire svoju propagandu među seljanima. U prestonici izbijaju štrajkovi i krvavi protesti, a na udaru su sveštenici i plemićki zamkovi. Nakon opsade, Stamerien je zapaljen, a baron fon Volf uhapšen i proteran. Međutim, već u januaru ruske kaznene trupe stižu da uguše ustanak. Tada osamnaestogodišnjak, Edvard nosi pušku pod kaputom i izjašnjava se kao ateista, ali, njegovo učešće u neredima nikada nije potvrđeno.
Ed ispred svoje građevine
Emigrirao je pet godina kasnije. U registrima nije pronađena nikakva potvrda da je njegovo venčanje sa Agnes ikada bilo zakazano, kako je tvrdio. Decenijama kasnije, otkriveno je da je njegova draga po svemu sudeći bila izvesna Hermina Lusis, nećaka letonskog religijskog vođe (neopaganski pokret „Harmonija s Bogom“). Razlog za raskid veridbe bile su dve hiljade rubalja koje je njen otac tražio, a Ed, naravno, nije imao…Nije sasvim jasno da li je napustio porodicu radi pokušaja sticanja novca ili se sklanjao od carske tajne policije. Hermina se kasnije udala za Frica Kadika, nikada više ne videvši Edvarda. Njega put vodi u London, gde se možda neko vreme kretao među Pjatkovljevom bandom, potom prelazi u Halifaks/Kanadu, da bi 1912. stigao u SAD. Izdržava se na razne načine. Još jedna zanimljiva legenda kaže da se umešao u  revolucionarne krugove Meksika, bio svedok uzdizanja Panča Vilje i crpeo inspiraciju iz drevnih astečkih i majanskih piramida. Jedan od njegovih „korala“ nosi naziv „Sunčev kamen“ i podseća na sombrero, tradicionalni meksikanski šešir.

Početkom 1920, radeći u pilani u Oregonu, narušava zdravlje i zbog povoljnije klime prelazi na Floridu. U Homstedu ga polumrtvog pronalazi i spasava Ruben Mauzer. Oporavivši se, od novog prijatelja otkupljuje deo zemlje bogate koralnim kamenom. I tu različite verzije životopisa već bivaju usaglašene. Čovek sitne građe, visok svega 154 cm, uz to i bolešljiv, radio je sam, bez modernih alata, prenosio, sekao, oblikovao i postavio preko hiljadu tona kamenih blokova. Tih, povučen, skromnog obrazovanja, pa ipak briljantan i samouk, Ed tvrdi da je samo „dobro razumeo zakone težine i energije“, ali i „otkrio tajnu piramida“. Vodio je jednostavan život, npr. nije posedovao automobil, nego se svakoga dana biciklom vozio do grada i nabavljao neophodne namirnice. Napravio je generator koji mu je služio kao jedini izvor struje, kao i kristalni radio - najjednostavniji model radio-prijemnika, koji funkcioniše samo pomoću žičane antene i radio-talasa, a naziv dobija po svojoj najvažnijoj komponenti, kristalnom detektoru, odnosno diodi. Bez moderne opreme, inspirisan drevnim majstorima, izučava njihove veštine i fokusira se na alternativne nauke. Ni danas nije jasno kako je obrađivao kamen, niti koja je bila tačna namena  sačuvanih delova alata. 

Posetiocima je ulaz naplaćivao deset centi, lično ih vodio u obilazak i objašnjavao svaki deo ponaosob, sastavljao propratni reklamni materijal, ali i obezbedio prostor, s obzirom na to da je u njemu stanovao. Na pitanja o postupku izgradnje, zagonetno bi odgovarao: “Nije teško, ukoliko znate kako da radite.“ Obavezno je, u svom stilu - zavijeno i simbolično, isticao da ga je podigao za svoju „sweet sixteen“ („slatku šesnaestogodišnju“). U međuvremenu se, kao što rekosmo, otkrilo da je devojčino pravo ime verovatno bilo Hermina Lusis i da je zapravo bila svega dve godine mlađa od njega. Ni sam Ed nije skrivao da je reč „pre o idealu, nego stvarnosti“. Očevici pamte da bi se, govoreći o nevesti koju očekuje da mu se vrati i nastani u domu koji joj je pripremio, često „kao u transu“ zagledao u nebo.
 

S vremenom, sve ređe pominje „slatku šesnaestogodišnju“, a Zamak približava  misterijama nauke. Kada su SAD ušle u Drugi svetski rat, njegovi eksperimenti privlače pažnju FBI. Najpre osumnjičen kao mogući nemački špijun, objašnjava agentu da njegove bakarne žice zapravo služe besplatnom hvatanju radio-signala, kao antene. Do tada ilegalac, 1944. podnosi zahtev za dobijanje američkog državljanstva. Po završetku rata, neki čak počinju da povezuju Zamak sa misterijom Bermudskog trougla!
 

Nadahnjuje ga i astronomija, pa tako pravi Saturn od 24 tone, polumesec od 23, dok je Davidova zvezda posvećena spasiocu Rubenu. Moguće je ugledanje na našeg genija Nikolu Teslu, u pogledu podrobnog objašnjavanja sopstvenih ideja i teorija, ali i samotništva. Prvu brošuru „Knjiga za svaki dom“ objavljuje 1936. i u njoj piše o verenici, porodici i svojim političkim uverenjima. Svaka leva stranica bila je prazna, namenjena zabeleškama čitalaca. I pored opskurnosti, knjižica doživljava mnogo izdanja.
 

Lidskalnin je sve do smrti, 7. decembra 1951. godine, radio na zamku. Na polasku u bolnicu Džekson Memorijal u Majamiju, ostavlja na ulazu obaveštenje o odsustvu. Odvezao se autobusom i zadržan je usled infekcije bubrega. Prema jednim izvorima, preminuo je nakon četiri nedelje, prema drugim nakon svega tri dana i to u snu. U zaostavštini mu je pronađeno oko 3 500 dolara, ušteđenih od turističkih poseta, prodaje brošura, ali i ustupanja dela zemljišta za izgradnju autoputa. U nedostatku testamenta, Zamak nasleđuje njegov rođak Hari iz Mičigena, koji ga dve godine kasnije zbog finansijskih problema prodaje izvesnoj porodici iz Ilinoisa. Ponovo se informacije letonskih hroničara razlikuju od zvanične verzije, koja kaže da zemljište od države već 1952. otkupljuje biznismen Džulijus Levin, sa namerom da podigne skladište goriva, isprva ne znajući da obuhvata i Zamak. Meštani mu ga pokazuju, pa mu oduševljeni Levin menja ime u današnje, obnavlja i registruje kao turističko dobro, a 1981. prodaje današnjem vlasniku, preduzeću „Coral Castle Inc“. Priča o verenici prati obnovu turističkog čuda. Postaje i mesto hodočašća za ezoteričare, ljubitelje nauke i istraživače antičke arheologije.
Coral Castle
Njegova brošura opisuje Koralni zamak kao „besmrtno zaveštanje njegovoj velikoj ljubavi, sa kojim se može uporediti jedino Tadž Mahal“, poređenja radi ističući da je potonji preko dve decenije gradilo par stotina robova.  Nema sumnje da je Ed bio i vešt u marketingu! Samo do 1936. oko petnaest hiljada turista je posetilo tadašnje „Edovo mesto“. Znatiželjnicima je svoj poduhvat uporno objašnjavao pričom o nevesti koja će mu se uskoro vratiti. Komercijalni trik? Ili simbolika? Šta god da je, ne gubi na zanimljivosti.

I kao što je novinar Ajk, u onoj šablonskoj romantičnoj komediji s početka teksta, otkrio da se iza Meginih pokušaja da obori rekord u brzom hodanju ka izlazu iz crkve ili opštine, kriju malo komplikovaniji razlozi, znatiželjni slušalac će iza pesme izblajhanog rokera otkriti slojevitu priču, čije je ishodište, sasvim neočekivano, u naučnoj tajni! Možda ne treba toliko žaliti Edvardov usamljenički život, jer je proveden u apsolutnoj posvećenosti nečemu što odoleva vremenu i slomljenim srcima.


(prilagođenu veziju teksta možete pronaći u majskom broju revije "Istorija" !)