уторак, 7. април 2015.

Priče o pesmama: Luis Kerol na novotalasni način

Jedan maštoviti pisac svojom razigranom vizijom nadahnuo je, na svoj način jednako domišljatog novotalasnog muzičara…

piše: Isidora Đolović

Čudni kriterijumi kakve je postavljalo vreme doveli su do svrstavanja pojedinih dela, koja to po svojoj prvobitnoj nameni nisu bila, u kategoriju štiva za decu i sasvim nepravednog potcenjivanja njihovog značenjskog bogatstva. Tu spadaju, primera radi, „Robinzon Kruso“, „Guliverova putovanja“, romani Žila Verna, R.L.Stivensona i Radjarda Kiplinga….S druge strane, prečesto se zanemaruje činjenica da zaista vredna knjiga ne poznaje ograničenja poput uzrasta čitalaca, već se, iz bilo kog ugla sagledana, ukazuje u svojoj veličanstvenoj svetlosti. Ne samo da prevazilazi starosne, već i žanrovske granice, pa podstiče umetničke odgovore i nesebično ustupa svoje elemente. Jedno od najznačajnijih i najzanimljivijih takvih dela, o kome se odavno još samo tradicionalno govori kao o bajci za najmlađe - a zapravo se ne osporavaju njegovi simbolični potencijali i bogatstvo slojeva svakako je „Alisa u Zemlji čuda“.
Alisine avanture u Zemlji čuda“, kako glasi pun naslov, objavio je 1865. godine  oksfordski profesor matematike, Čarls Latvidž Dodžson, pod književnim pseudonimom Luis Kerol. Tri godine ranije, 4. jula, na izletu (plovidba rekom) sa tri kćerke vicekancelara i dekana univerziteta Oksford: Lorinom, Alis i Edit, nastaje prva zamisao priče i s obzirom da se deci veoma dopala, Kerol je na Alisinu molbu zapisuje. Glavni lik, radoznalu devojčicu koja je ponela ime srednje dekanove kćeri,  smešta u neobične prostore, postavljajući zagonetke i dajući odgovore, služeći se tradicijom bajke - ali, istovremeno je pomerajući u područje podsvesnog, ka unutrašnjem svetu junaka. Nastavak, „Alisa sa druge strane ogledala“ izlazi 1871. i opisuje junakinjin drugi ulazak u nepoznati, čarobni svet.
Luis Kerol
Alis Lidel, devojčica kojom je inspirisan čuveni književni lik
Uobličena u dva romana, Kerolova razvijena priča zasnovana je na specifičnoj pripovedačkoj kombinatorici, skrivenom kontekstu i satiričnim elementima, kao i tzv. „nonsensnom humoru“ (bez vidljive logike) i neobičnoj kompoziciji. Stiče trajnu popularnost među svim uzrastima, a struktura, likovi, narativni tok i slike izuzetno su uticali na modernu kulturu i posebno fantastičnu književnost. Naime, značaj uvođenja oniričke iliti snovne fantastike biva jasan ukoliko se prisetimo da u ovom periodu simbolika snova postaje predmet interesovanja psihologa i psihoanalitičara. Njene specifičnosti bile su i: služenje poezijom, žanrovska neodredivost, inspirisanost igrama poput karata i šaha. Izvore humora odaju satirične aluzije na viktorijansku Englesku, telesne transformacije iz tradicije metamorfoza - ali i Sviftovog dela, poigravanje jezičkim konvencijama (poput fraze „nerođendanski pokloni“), preokrenuti smisao svih stvari. Poigravanje našom percepcijom pojačano je u nastavku romana. Nadasve neobično delo postaće stalna inspiracija za predstavnike avangarde, ne samo literarne već muzičke i filmske. Diznijeva animirana verzija iz 1951. odavno je klasik, a skorašnja Bartonova igrana ekranizacija (2010) spaja elemente oba nastavka. 
Diznijeva verzija...
...i Bartonovo viđenje priče
Živopisni svet popularne kulture pretposlednje decenije prošlog veka na momente je zaista nalikovao onom imaginarnom, Kerolovom. Što šarenije, raznovrsnije, slobodnije, bili su nezvanični imperativi osamdesetih. Danas ih se mnogi prisećaju sa osećanjem neprijatnosti zbog fotografija koje svedoče o često zaista preterano naglašenoj modi - uvek na granici kiča, ali, na neki volšebni način nikad je ne prelazeći. S druge strane, u uspomenama mladih onog doba uglavnom preovladava nostalgična toplina zbog izgubljene bezazlenosti i eksplozije ideja, pravaca, stilova….Osamdesetim su posvećeni brojni dokumentarni serijali, postaju sve zanimljivije kulturolozima i sociolozima, kao period pun neobičnog optimizma i retko zatišje pred (mnogostruku) buru.

Početkom dekade, pravo sa Ostrva kreće još jedan muzički pravac, prikladno nazvan „novi talas“, koji se nakon panka (i sa priličnim osloncem na njemu) priprema da osvoji svet. Tokom narednih godina, novotalasni izdanci, od „novog romantizma“ do „sint-popa“, proširiće se i definisati prepoznatljivi zvuk epohe. Pokretanjem specijalizovanog muzičkog kanala „MTV“, stvaraoci nota po prvi put dobijaju priliku da se izraze na vizuelni način i da to dobije na značaju, ali i dospe do većeg broja ljudi. Da, video jeste „ubio radio zvezdu“, kako glasi popularni refren iz ovog perioda i neki će reći da mu je skretanjem pažnje na aspekt pojavnog uništena iskrenost, ali, budimo iskreni, istovremeno je muzici otvorio neslućene puteve i mogućnosti. Mnogi su to zaista dobro iskoristili. Raznovrsnost je predstavljala prednost, jedno nije isključivalo drugo, a prvi i poslednji uslov glasio: kreativnost i igra. Baš kao i kod Kerola!
Nik Kershaw
 Nik Keršou, engleski kantautor i multiinstrumentalista, koga je Elton Džon nazvao „jednim od najboljih tekstopisaca generacije“, rođen je u Bristolu, 1. marta 1958. kao Nikolas Dejvid Keršou. Odrastajući u Ipsviču, samouki gitarista istražuje različite muzičke stilove i traži sopstveni izraz. Osniva bend „Fusion“, koji - sasvim u skladu sa imenom - eksperimentiše sa džez i fank zvukom. Svoj prvi singl kao solo izvođač objavljuje 1983. Reč je o pesmi „Don't let the sun go down on me“, ali tek naredne godine uslediće proboj na britansku scenu. Naime, prvi veliki hit „Wouldn't it be good“ postaje novotalasni klasik i Niku donosi status istaknutog predstavnika specifičnog pop zvuka osamdesetih. Krajem 1984. objaviće ploču „The Riddle“, a naslovna pesma postaje njegov, na neki način, zaštitni znak i treći singl koji se visoko pozicionirao na (u to vreme još uvek bitnim) top-listama. Međutim, uprkos nastupu na Live Aid koncertu koji je usledio, munjevito zadobijena slava počinje da bledi, a sam Nik se do kraja decenije posvetio pisanju i produciranju za druge. Iako bi ga, iz današnje perspektive i bez većeg udubljivanja najlakše bilo svrstati u tzv. „čuda od jednog hita“, kojima su osamdesete inače obilovale, Keršou se svesno i nekako planski ogradio od takvog statusa. Marljivim radom „iz senke“ pokazavši da je ostvaren, svestrani izvođač se od „dečka koji obećava“ i jedno vreme tinejdžerskog idola u rodnoj Britaniji, obreo u sigurnoj, ozbiljnoj karijeri van komercijalnih voda.
LP "The Riddle"
Na koji način su Kerol i Keršou povezani, osim po sličnom prezimenu? Nikov video za pesmu „The Riddle“, samu po sebi interesantnu zbog prepoznatljivog sint-pop zvuka, zaraznog refrena i melodijskog „tobogana“, očigledno je nadahnut dvema knjigama o Alisi. U spotu, Nik obija ulaz u, ispostaviće se, sasvim neobičnu kuću, spušta se toboganom u njenu samu dubinu, luta zamršenim hodnicima, obilazi prepreke i otvara fioke. Tokom svog putovanja koje od samog početka u mnogome nalikuje Alisinoj jurnjavi za belim zecom, kroz pregršt aluzija na  istu, susreće brojne neobične likove i nailazi na groteskno stilizovane prizore. U jednom trenutku se pojavljuje devojčica koja na nesrazmerno mala vrata ulazi u sobu, te dva uglađena gospodina nalik na Tvidl-Dama i Tvidl-Dija, uz nezaobilazna ogledala kroz koja junak sagledava druge dimenzije stvarnosti i više civilizacijskih simbola iz raznih kultura. 
 Na kraju se ispostavlja da je kuća zapravo poveći upitnik na pločniku, koji podiže i uz lukavi osmeh sa sobom odnosi čovek u zelenom. U pitanju je Zagonetač (The Riddler), poznati negativac iz stripova o Mračnom vitezu Gotama, a koga će deceniju kasnije otelotvoriti Džim Keri u igranom filmu „Betmen zauvek“. Keršou je, kaže, bio nadahnut svojom ljubavlju prema postmodernom umetničkom izrazu, kao i nadrealističkom atmosferom koja očevidno sve prožima. Zaključak koji bi se mogao iščitati iz ovakvog završetka možda je u duhu Crnjanskog - svetom vlada komedijant slučaj,  zagonetač

Sam tekst na prvi pogled nema mnogo smisla, pa su se (već po običaju) pojavljivale brojne teorije i najrazličitija tumačenja. Varirala su od onih da je Nik pod uticajem opojnih sredstava ređao svoje halucinacije, do ideja o proročanstvu koje najavljuje budući nuklearni rat i zbog kojih se muzičar i povukao „u ilegalu“. Sve to, barem kako autor tvrdi, nema nimalo osnova, budući da je najpre napisao muziku, pa bez ikakve ideje o čemu bi prateći tekst govorio, počeo da vežba sa uklapanjem nasumičnih reči uz melodiju. Međutim, usled vremenskog škripca, na kraju je bio prinuđen da iskoristi postojeće, pa su tako one zaista manje-više besmisleno nabacane, a pesma zapravo ne govori ni o čemu! Njen naslov bi se stoga mogao tumačiti i doslovno. Zatim, Kerolova junakinja je zaspala po drvetom na obali reke, na šta refren otvoreno aludira.  
 "The Riddle" je istovremeno vidno dobar primer intermedijalnosti, odnosno, učitavanja književnog predloška u muzički, jer dela Luisa Kerola upravo i jesu zasnovana na prividnoj alogičnosti i "besmislenom" nabrajanju. Iz tog razloga "Alisa" danas podjednako dobro funkcioniše u okvirima književnosti za decu, kao i odrasle. Dakle, koliko god Nik ubeđivao radoznalce kako je "sasvim slučajno" složio reči i pesma nema nikakav smisao, njegovi kasniji intervjui pokazuju da se radi o ozbiljnom muzičaru koji nije sebe shvatao olako, ali, naprosto verovatno nije želeo da protumači tekst i time mu oduzme deo one čarobne tajanstvenosti. Način na koji je spot složen, kako komunicira sa "Alisom u Zemlji čuda“ i „Sa druge strane ogledala", unoseći elemente likovnog nadrealizma, intermedijalnost, zaumno, alogično….jesu razlozi da ga i danas potražimo i sa uživanjem pogledamo. Naravno, pri tom i  potražimo svoju odgonetku!