Jedan maštoviti pisac
svojom razigranom vizijom nadahnuo je, na svoj način jednako domišljatog
novotalasnog muzičara…
piše: Isidora Đolović
Čudni kriterijumi kakve
je postavljalo vreme doveli su do svrstavanja pojedinih dela, koja to po svojoj
prvobitnoj nameni nisu bila, u kategoriju štiva za decu i sasvim nepravednog
potcenjivanja njihovog značenjskog bogatstva. Tu spadaju, primera radi, „Robinzon
Kruso“, „Guliverova putovanja“, romani Žila Verna, R.L.Stivensona i Radjarda
Kiplinga….S druge strane, prečesto se zanemaruje činjenica da zaista vredna
knjiga ne poznaje ograničenja poput uzrasta čitalaca, već se, iz bilo kog ugla
sagledana, ukazuje u svojoj veličanstvenoj svetlosti. Ne samo da prevazilazi
starosne, već i žanrovske granice, pa podstiče umetničke odgovore i nesebično
ustupa svoje elemente. Jedno od najznačajnijih i najzanimljivijih takvih dela,
o kome se odavno još samo tradicionalno govori kao o bajci za najmlađe - a
zapravo se ne osporavaju njegovi simbolični potencijali i bogatstvo slojeva
svakako je „Alisa u Zemlji čuda“.
„Alisine avanture u
Zemlji čuda“, kako glasi pun naslov, objavio je 1865. godine oksfordski profesor matematike, Čarls Latvidž
Dodžson, pod književnim pseudonimom Luis Kerol. Tri godine ranije, 4. jula, na
izletu (plovidba rekom) sa tri kćerke vicekancelara i dekana univerziteta
Oksford: Lorinom, Alis i Edit, nastaje prva zamisao priče i s obzirom da se
deci veoma dopala, Kerol je na Alisinu molbu zapisuje. Glavni lik, radoznalu
devojčicu koja je ponela ime srednje dekanove kćeri, smešta u neobične prostore, postavljajući
zagonetke i dajući odgovore, služeći se tradicijom bajke - ali, istovremeno je
pomerajući u područje podsvesnog, ka unutrašnjem svetu junaka. Nastavak, „Alisa
sa druge strane ogledala“ izlazi 1871. i opisuje junakinjin drugi ulazak u
nepoznati, čarobni svet.
Luis Kerol |
Alis Lidel, devojčica kojom je inspirisan čuveni književni lik |
Uobličena u dva romana,
Kerolova razvijena priča zasnovana je na specifičnoj pripovedačkoj
kombinatorici, skrivenom kontekstu i satiričnim elementima, kao i tzv.
„nonsensnom humoru“ (bez vidljive logike) i neobičnoj kompoziciji. Stiče trajnu
popularnost među svim uzrastima, a struktura, likovi, narativni tok i slike
izuzetno su uticali na modernu kulturu i posebno fantastičnu književnost.
Naime, značaj uvođenja oniričke iliti snovne fantastike biva jasan ukoliko se
prisetimo da u ovom periodu simbolika snova postaje predmet interesovanja
psihologa i psihoanalitičara. Njene specifičnosti bile su i: služenje poezijom,
žanrovska neodredivost, inspirisanost igrama poput karata i šaha. Izvore humora
odaju satirične aluzije na viktorijansku Englesku, telesne transformacije iz
tradicije metamorfoza - ali i Sviftovog dela, poigravanje jezičkim konvencijama
(poput fraze „nerođendanski pokloni“), preokrenuti smisao svih stvari.
Poigravanje našom percepcijom pojačano je u nastavku romana. Nadasve neobično
delo postaće stalna inspiracija za predstavnike avangarde, ne samo literarne
već muzičke i filmske. Diznijeva animirana verzija iz 1951. odavno je klasik, a
skorašnja Bartonova igrana ekranizacija (2010) spaja elemente oba nastavka.
Diznijeva verzija... |
...i Bartonovo viđenje priče |
Živopisni svet
popularne kulture pretposlednje decenije prošlog veka na momente je zaista
nalikovao onom imaginarnom, Kerolovom. Što šarenije, raznovrsnije, slobodnije,
bili su nezvanični imperativi osamdesetih. Danas ih se mnogi prisećaju sa
osećanjem neprijatnosti zbog fotografija koje svedoče o često zaista preterano
naglašenoj modi - uvek na granici kiča, ali, na neki volšebni način nikad je ne
prelazeći. S druge strane, u uspomenama mladih onog doba uglavnom preovladava
nostalgična toplina zbog izgubljene bezazlenosti i eksplozije ideja, pravaca,
stilova….Osamdesetim su posvećeni brojni dokumentarni serijali, postaju sve zanimljivije
kulturolozima i sociolozima, kao period pun neobičnog optimizma i retko zatišje
pred (mnogostruku) buru.
Početkom dekade, pravo
sa Ostrva kreće još jedan muzički pravac, prikladno nazvan „novi talas“, koji
se nakon panka (i sa priličnim osloncem na njemu) priprema da osvoji svet.
Tokom narednih godina, novotalasni izdanci, od „novog romantizma“ do
„sint-popa“, proširiće se i definisati prepoznatljivi zvuk epohe. Pokretanjem
specijalizovanog muzičkog kanala „MTV“, stvaraoci nota po prvi put dobijaju
priliku da se izraze na vizuelni način i da to dobije na značaju, ali i dospe
do većeg broja ljudi. Da, video jeste „ubio radio zvezdu“, kako glasi popularni
refren iz ovog perioda i neki će reći da mu je skretanjem pažnje na aspekt
pojavnog uništena iskrenost, ali, budimo iskreni, istovremeno je muzici otvorio
neslućene puteve i mogućnosti. Mnogi su to zaista dobro iskoristili.
Raznovrsnost je predstavljala prednost, jedno nije isključivalo drugo, a prvi i
poslednji uslov glasio: kreativnost i igra. Baš kao i kod Kerola!
Nik Kershaw |
Nik Keršou, engleski
kantautor i multiinstrumentalista, koga je Elton Džon nazvao „jednim od
najboljih tekstopisaca generacije“, rođen je u Bristolu, 1. marta 1958. kao
Nikolas Dejvid Keršou. Odrastajući u Ipsviču, samouki gitarista istražuje
različite muzičke stilove i traži sopstveni izraz. Osniva bend „Fusion“, koji -
sasvim u skladu sa imenom - eksperimentiše sa džez i fank zvukom. Svoj prvi
singl kao solo izvođač objavljuje 1983. Reč je o pesmi „Don't let the sun go
down on me“, ali tek naredne godine uslediće proboj na britansku scenu. Naime,
prvi veliki hit „Wouldn't it be good“ postaje novotalasni klasik i Niku donosi
status istaknutog predstavnika specifičnog pop zvuka osamdesetih. Krajem 1984.
objaviće ploču „The Riddle“, a naslovna pesma postaje njegov, na neki način,
zaštitni znak i treći singl koji se visoko pozicionirao na (u to vreme još uvek
bitnim) top-listama. Međutim, uprkos nastupu na Live Aid koncertu koji je
usledio, munjevito zadobijena slava počinje da bledi, a sam Nik se do kraja
decenije posvetio pisanju i produciranju za druge. Iako bi ga, iz današnje
perspektive i bez većeg udubljivanja najlakše bilo svrstati u tzv. „čuda od
jednog hita“, kojima su osamdesete inače obilovale, Keršou se svesno i nekako
planski ogradio od takvog statusa. Marljivim radom „iz senke“ pokazavši da je
ostvaren, svestrani izvođač se od „dečka koji obećava“ i jedno vreme
tinejdžerskog idola u rodnoj Britaniji, obreo u sigurnoj, ozbiljnoj karijeri
van komercijalnih voda.
Na koji način su Kerol
i Keršou povezani, osim po sličnom prezimenu? Nikov video za pesmu „The
Riddle“, samu po sebi interesantnu zbog prepoznatljivog sint-pop zvuka,
zaraznog refrena i melodijskog „tobogana“, očigledno je nadahnut dvema knjigama
o Alisi. U spotu, Nik obija ulaz u, ispostaviće se, sasvim neobičnu kuću,
spušta se toboganom u njenu samu dubinu, luta zamršenim hodnicima, obilazi
prepreke i otvara fioke. Tokom svog putovanja koje od samog početka u mnogome
nalikuje Alisinoj jurnjavi za belim zecom, kroz pregršt aluzija na istu, susreće brojne neobične likove i
nailazi na groteskno stilizovane prizore. U jednom trenutku se pojavljuje
devojčica koja na nesrazmerno mala vrata ulazi u sobu, te dva uglađena
gospodina nalik na Tvidl-Dama i Tvidl-Dija, uz nezaobilazna ogledala kroz koja
junak sagledava druge dimenzije stvarnosti i više civilizacijskih simbola iz
raznih kultura.
Na kraju se ispostavlja
da je kuća zapravo poveći upitnik na pločniku, koji podiže i uz lukavi osmeh sa
sobom odnosi čovek u zelenom. U pitanju je Zagonetač (The Riddler), poznati
negativac iz stripova o Mračnom vitezu Gotama, a koga će deceniju kasnije
otelotvoriti Džim Keri u igranom filmu „Betmen zauvek“. Keršou je, kaže, bio
nadahnut svojom ljubavlju prema postmodernom umetničkom izrazu, kao i nadrealističkom
atmosferom koja očevidno sve prožima. Zaključak koji bi se mogao iščitati iz
ovakvog završetka možda je u duhu Crnjanskog - svetom vlada komedijant
slučaj, zagonetač
Sam tekst na prvi
pogled nema mnogo smisla, pa su se (već po običaju) pojavljivale brojne teorije
i najrazličitija tumačenja. Varirala su od onih da je Nik pod uticajem opojnih
sredstava ređao svoje halucinacije, do ideja o proročanstvu koje najavljuje
budući nuklearni rat i zbog kojih se muzičar i povukao „u ilegalu“. Sve to,
barem kako autor tvrdi, nema nimalo osnova, budući da je najpre napisao muziku,
pa bez ikakve ideje o čemu bi prateći tekst govorio, počeo da vežba sa
uklapanjem nasumičnih reči uz melodiju. Međutim, usled vremenskog škripca, na
kraju je bio prinuđen da iskoristi postojeće, pa su tako one zaista manje-više
besmisleno nabacane, a pesma zapravo ne govori ni o čemu! Njen naslov bi se
stoga mogao tumačiti i doslovno. Zatim, Kerolova junakinja je zaspala po
drvetom na obali reke, na šta refren otvoreno aludira.
"The Riddle"
je istovremeno vidno dobar primer intermedijalnosti, odnosno, učitavanja
književnog predloška u muzički, jer dela Luisa Kerola upravo i jesu zasnovana
na prividnoj alogičnosti i "besmislenom" nabrajanju. Iz tog razloga "Alisa"
danas podjednako dobro funkcioniše u okvirima književnosti za decu, kao i
odrasle. Dakle, koliko god Nik ubeđivao radoznalce kako je "sasvim
slučajno" složio reči i pesma nema nikakav smisao, njegovi kasniji
intervjui pokazuju da se radi o ozbiljnom muzičaru koji nije sebe shvatao
olako, ali, naprosto verovatno nije želeo da protumači tekst i time mu oduzme
deo one čarobne tajanstvenosti. Način na koji je spot složen, kako komunicira
sa "Alisom u Zemlji čuda“ i „Sa druge strane ogledala", unoseći
elemente likovnog nadrealizma, intermedijalnost, zaumno, alogično….jesu razlozi
da ga i danas potražimo i sa uživanjem pogledamo. Naravno, pri tom i potražimo svoju odgonetku!