Progovoriti o teškoj
temi sa ukusom i merom, nikada nije bilo lako. A tek vešto i spontano uplesti
sve to u popularnu numeru, modernu estetiku i sve ostale rekvizite sveta
zabave?
piše: Isidora Đolović
Kada smo dovoljno
društveno osvešćeni, osećamo potrebu da reagujemo na dešavanja koja nas na bilo
koji način pogode - ma kako udaljeno delovala i ma koliko naša sredstva bila
ograničena ili naizled neprikladna. U slučaju kada je način oglašavanja muzika,
pa još relativno komercijalna, stalno vreba opasnost da vas pogrešno ili
nedovoljno ozbiljno shvate. Teško je suptilno i nenametljivo, ponekad na prvi
pogled sasvim neprimetno proslediti poruku ili impresiju. Ali, pođe li vam za
rukom, efekat je kao po pravilu pozitivan.
Građanski rat u
Kambodži istorija pamti kao oružani sukob Crvenih Kmera, vladajuće političke
partije poznate i kao Komunistička partija Kampučije, sa vladinim snagama
Kraljevine Kambodže, od oktobra 1970. preimenovane u Kmersku republiku. Obe
zaraćene strane imale su moćne saveznike, čije je direktno uplitanje i uticaj u
velikoj meri usmeravalo i zaoštravalo borbu.
Saveznici Crvenih Kmera bili su demokratska republika Severni Vijetnam i
Vijetkong, dok su protivnike pomagali Sjedinjene Američke Države i republika
Južni Vijetnam. Situacija je dodatno komplikovana istupanjem Kambodže iz do
tada neutralne pozicije u odnosu prema Vijetnamskom ratu. U periodu između maja
i juna 1970, severnovijetnamska vojska se pomera sve dublje u unutrašnjost
kambodžanske teritorije, ne bi li je štitila od američkog bombardovanja, upada
i zarobljavanja civila, time ujedno osnažujući do tada mali gerilski pokret.
Podstaknuti težnjom da
dobiju na vremenu zarad povlačenja iz jugoistočne Azije i zaštite
južnovijetnamskih saveznika, Amerikanci su istovremeno nastojali da preduprede
širenje komunizma u Kambodži. Sve trupe su direktno uključene u borbu, a SAD
centralnoj vladi pomaže bombardujući čitave problematične oblasti, šaljući
materijalnu i finansijsku podršku. Nakon pet godina krvavih okršaja, republička
vlada je poražena 17. aprila 1975, a pobednici (Crveni Kmeri) proglašavaju Demokratsku
Kampučiju. Uslediće četiri godine žestokog terora nad stanovništvom.
Kambodžanski građanski rat doveo je do jednog od najkrvavijih genocida u
istoriji.
Verovali ili ne,
navedeni stravični događaji posredno imaju veze sa jednom od najvećih pop-rok
zvezda osamedesetih godina. Kimberli Smit, poznatija pod umetničkim imenom Kim
Vajld (odabranom možda baš po slavnom sunarodniku Oskaru?), potiče iz porodice
muzičara. Plavokosa heroina novog talasa, rođena 18. novembra 1960. u
Engleskoj, do danas je prodala preko 10 miliona albuma i dvostruko više
singlica širom sveta, a od 1998. se, pauzirajući bavljenje muzikom zarad
stvaranja porodice, posvetila pejzažnoj arhitekturi i profesionalnom uređivanju vrtova. Kao
pop-pevačica i autor, debituje krajem 1981. godine, singlom „Kids in America“
koji postiže momentalni uspeh. U naredne dve godine objavljuje dva albuma i
dobija prestižnu „Brit nagradu“ za najboljeg ženskog izvođača. Prva ploča,
naslovljena jednostavno „Kim Wilde“, ponavlja uspeh singla, a 1982. sledi album
„Select“ i na njemu pesma „Cambodia“ koja se muzički i tekstualno razlikuje od
stila kojim se do tada predstavljala publici. Otac Marti i brat Riki su njeni
koautori- prvi je napisao tekst, a drugi komponovao unoseći orijentalne
perkusije preko dominantnog zvuka sintisajzera.
porodica Vajld (Smit): Kim i Riki stoje, roditelji Džojs i Marti sede |
Marti Vajld je za
četvrti singl, koji je na pravi način zaokružio uspešnu godinu u karijeri
njegove kćerke, izjavio da mu je omiljena pesma sa albuma, pojasnivši njen
nastanak. Nakon što mu je sin pustio demo verziju instrumentala, raspitao se
kod Kimine prijateljice postoji li već neka pesma pod nazivom „Kambodža“.
Saznavši da su „Dead Kennedy's“snimili nešto slično - „Holiday in Cambodia“,
pomalo se razočarao, usled želje da stvori potpuno originalnu i u svakom
pogledu novu stvar. Na svu sreću, pobeđuju inspirisanost i zaokupljenost
idejom, pa nije odustao. Tema mu se učinila veoma dobrom i snažnom, opsedala
ga, te je svejedno prionuo na rad. Kako kaže, nije želeo da „od pesme napravi
nekakav politički esej“, već je pokušao da na svoj način dočara ono što veruje
da su mnogi osećali povodom izveštaja o južnovijetnamskim tragedijama. Vajld je
imao na umu USAF američkog pilota koji, upravljajući avionom F-4 Phantom II biva oboren od strane
rakete lansirane sa zemlje, tzv. SAM-a (surface-to-air missile). Zamišljani
model bio je MakDonelov Fantom, dvomotorni američki supersonični
lovac-bombarder, uveden u upotrebu 1960. godine. Planirao je da se na remiksu
za potrebe albuma „Reprise“ zvuci avionskog motora mešaju sa pucnjima, ali, zbog
omota singlice sa stripom koji je pokazivao helikopter, morali su da promene
planirane zvučne efekte.
singlica "Cambodia" dizajnirana u pop-art stilu |
Pop-art je pokret koji
sredinom pedesetih godina HH veka zahvata Britaniju, do kraja decenije i
Ameriku, uputivši izazov tradicionalnoj lepoj umetnosti i uključujući
slikovitost popularne kulture (stripova, reklama, vesti). Novi koncept upućuje
na stavove koji dovode do umetničkog dela, a ne njega samog po sebi. Služi se
aspektima masovne kulture i svakodnevnim objektima. U najširem smislu,
interpretira se kao reakcija na dominantnu ideju apstraktnog ekspresionizma i
njegovu ekspanziju. Pop-art suprtostavlja popularnu kulturu elitističkoj,
naglašavajući banalne, čak i elemente kiča, pri tom se uglavnom koristeći
ironijom. Uz minimalizam, smatra se najranijim primerom postmoderne umetnosti.
Omot singl-ploče Kim Vajld na kojoj se nalazi „kambodžanska tema“, stilizovan
je upravo u pop-art maniru, inače neodvojivoj pratnji novotalasne estetike.
Predstavlja odsečak stripa, kvadrat u
kome su na pomalo smešno sentimentalan način istaknuti svi bitni detalji priče:
pilot, žena, letelica, reakcija. Naizgled jednostavno, ali, problematika je
jasna, a drama nagoveštena. Podstiče slušaoca da se udubi u tekst, najpre u
drugom planu zbog opsedajuće i neobične melodije koja u potpunosti zarobljava pažnju i čula.
alternativna verzija omota |
Muzički posmatrano,
ukoliko nismo profesionalci ili naročiti poznavaoci, svaka definicija koju
pokušamo da izvedemo povodom neke kompozicije biće izraz našeg utiska. Ono što
pesma pobuđuje u nama uglavnom je glavni razlog za odluku da je opišemo na bilo
koji način, da je volimo ili pak ne podnosimo. „Kambodža“ Kim Vajld na svako
slušanje izaziva neobično osećanje, pomalo jezivo, pomalo setno, a u svakom
slučaju uznemirujuće. Instrumental je upečatljiv, refrenski hor nalik glasovima
duhova nagoveštava neki neobičan
sadržaj. I zaista, kada se obrati pažnja na to o čemu lepa Kim peva, kako tvrdi
veliki deo publike, odnos prema numeri se menja, usložnjava, dobija nove
nijanse - poštovanje i patinu bola. Jer, reč je o temi koja nije samo emotivna
već i, nažalost, aktuelna u svim vremenima i delovima sveta gde se ratuje. Glas
pripada osobi sa strane, neuključenoj direktno u sukobe, a ipak žrtvi njihovih
posledica. Ništa tu nije odsečno, definisano, nema neposrednog upiranja prstom
ni opredeljivanja za strane - jer, nije reč o angažovanoj umetnosti. Aluzijama,
impresijom, zabeleškom jednog osećanja i lične, tihe tragedije ostvaren je
sasvim dovoljan učinak.
Kim Vajld na vrhuncu popularnosti |
Radi se o ženi vojnog
pilota koji, proganjan slikama iz ratom zahvaćenih područja, usled tzv.
posttraumatskog sindroma, nakon svake nove misije postepeno gubi sposobnost da
funkcioniše u svakodnevnici i poveže se sa bližnjima. Privatni svet se raspada
kao i spoljašnji, odnosi su narušeni posledicama odvojenosti i rata, emotivna
nestabilnost stvara distancu koju nisu u stanju da premoste. Kim priča kako je
njen otac sastavio tekst koji im se izuzetno dopao, pa su mimo planova odlučili
da pesmu ranije objave kao singl.
Prvobitno napisanu u prvom licu, pevačica je doživljava kao „misterioznu
ljubavnu priču, nalik filmu „Kazablanka“ - o letu u noć, bez povratka“. Efekat
neizvesnosti i nedorečenosti, uz neizbežnu zapitanost koja ostaje, uporedila je
sa pesmom Džina Pitneja “24 Hours from Tulsa“ koja takođe „budi određene ideje,
ali, ništa se ne može zaključiti sa sigurnošću“. Otvorena je za najrazličitije
interpretacije, pa zato ne voli da je mnogo objašnjava. Sama melodija, priča
ona, naprosto „ne izbija iz glave“. Doživljaj je dopunio efektni video,
inspirisan romanom Džozefa Konrada „Srce tame“ i njime podstaknutim Kopolinim
filmskim klasikom „Apokalipsa danas“. Nešto kasnije snimljen, dodaje pesmi novu
dimenziju i nedvosmisleno otkriva na šta je sve vreme upućivano. Ponovo to
postiže sa merom i kroz nagoveštaje, nižući slike koje bi mogle - ali, i ne
moraju - značiti nešto određeno. Najveći deo atmosfere izgrađen je, kao i u
slučaju melodije, na utisku dvostruke „maglovitosti“: zamagljenosti potpunog
značenja s jedne, a magle nesnalaženja i zbunjenosti u kojoj se njeni junaci gube
s druge strane. Treći vid magle je ona vizuelna, u džungli na video snimku.
Konradov književni klasik inspirisao je Kopolin filmski; u glavnoj ulozi Martin Šin (desno) |
Kao što se može lako
zaključiti, povezivanje naizgled nespojivog je više nego uspešno ostvareno u
jednom, za osamdesete karakterističnom, „sint-pop“ hitu. Nepretenciozno,
nenametljivo, čak potpuno neočekivano. Doduše, mada nije u pitanju ni jedini, a
ni prvi primer ove vrste, pobuđuje sasvim konkretnu misao - pomalo nostalgičnu
i za savremeni svet društvenih mreža, tehnološkog „buma“ i poplave informacija
koje se ne stižu pošteno ni sagledati, nimalo pohvalnu. Tiče se razlike između
nekadašnjih i današnjih standarda, samim tim ishodišta nesrazmere sredstava,
ideja i konačnog postignuća. Ne bi bilo loše porazmisliti o tome dok na
Internetu pretražujemo „stare, smešne“, a ipak začuđujuće sveže i smislom
ispunjene stvari.