недеља, 15. фебруар 2015.

Zvanje u bescenje

Isidora Đolović
izvor: www.srbel.net
Jesmo li se svi skupa priklonili demonu kapitalizma i njegovoj paklenoj sviti - malodušnosti, lenjosti, poricanju i pristajanju na manipulisanje (što odustajanje od borbe na određen način svakako predstavlja)? Posmatrajući ljude oko sebe, slušajući njihove priče, zaključujem kako izgovor za svakovrsno zlo obično bude - kriza. Ona je razlog što se prepuštamo najnižim porivima, najcrnjim mislima, veličamo sramotno, odbacujemo nekadašnje  težnje i nade kao bespotrebne, izlišne, uzaludne. Predajemo se i time postajemo laka meta za ovaj ionako izokrenuti svet, razorenog  sistema vrednosti, izobličenih ideala. A nije prvi put teško. Samo ti što su iz nezavidnih situacija tražili izlaz bez predaje i bez samodegradacije, ostavili su trag u vremenu. Trag svog junaštva, bilo ono globalno ili svakodnevno.


 

Nedavno sam, ne po prvi put, bila učesnik diskusije na ovakvu temu: da vam neko ponudi hiljadu evra mesečno, da li biste se zauvek odrekli svoje diplome (titule) i struke (odnosno, mogućnosti da se ikada više bavite svojim poslom)? Podeljeni stavovi kretali su se od kategoričnog odbijanja, do ushićenog, gotovo s olakšanjem (kao da je neko odmah saopštio vest o kakvom velikom nasledstvu!) donetog pristanka. Ljudi su, umorni od svega, bukvalno spremni da sve bace pod noge, samo da ih više ne lome strujanja ovog čudnog doba. I onda, po principu izokretanja svega naglavačke,  nedovoljno dobri kupuju ono što  smo odbacilli, prodali za njihove “šuške”. Moj odgovor možda već naslućujete….


Nikada

Zato što sam studirala i završila ono što volim, zato što mi je diploma više od statusnog simbola ili komada hartije za lečenje kompleksa i babino hvalisanje međ' rodbinom i komšilukom, a obrazovanje deo ličnog integriteta, nešto čime se ponosim, što me čini srećnom i ispunjenom. Nisam sklona kompromisima bilo koje vrste. Studirala sam (možda ovo zvuči snobovski ili idealistički u današnjem vremenu i okolnostima) zbog sebe i svog znanja, učim zbog sebe i svog unapređivanja, duhovnog i intelektualnog, tako da nema tog poklonjenog novca zbog kojeg bih se odrekla nečega što sam svojim trudom, radom i odricanjima stekla. 


Niko ovde nije lud, znamo u kakvom svetu živimo. Imamo roditelje, prijatelje, poznanike koji imaju svoje izgubljene iluzije i na razne se načine sa time bore. Svačija je sudbina drugačija. Neki bi prodali sve za 1000 evra, jer im je muka i ne mogu više da se bore. Neki, opet, ne traže mnogo, imaju "svoj mali svet i oko njega Kineski zid", zadovoljni su strukom i sobom, koliko god neprofitabilno bilo, srećniji su nego neki imućniji. Postoje ljudi kojima kompromisi ove vrste naprosto nisu ni na kraj pameti. Možda bi  im smetala neaktivnost, osećaj da su izdržavani, možda se ne žele odreći onoga što su, gradeći svoju ličnost, postigli i zavredeli, što jeste deo njihovog bića. I to bi trebalo da je u redu. 


Mislim da je najveći problem nedostatak tolerancije i nemogućnost da se shvati kako ne postoji magična formula koja bilo kome od nas, završili ETF ili Likovnu akademiju, garantuje da ćemo biti srećni, uspešni, dobro zarađivati, uspevati da sve uskladimo. Svaka sudbina je individualna i ne razumem čemu onda etiketiranje i suptilno prozivanje "studenata" i "entuzijasta" naspram "korisnih članova društva"? Zaista....zašto je toliko teško shvatiti da svako ima pravo da bude ili ne bude zadovoljan strukom, da pristaje ili ne na "faustovsku pogodbu", da gaji ili ne određenu nadu? Ne razumem, šta sad, pošto nema posla i država je u haosu, pošto se degradiraju diplome i svako upisuje i završava svašta, a posle te gazde izrabljuju i tavoriš na birou, onda ne treba ni studirati? Ne treba raditi na sebi i boriti se uprkos svemu, nego odmah bataliti sve i čekati zlatnu ribicu sa tih 1000 evra ili koliko već?
 

Pa, to je veća bajka nego nade u dobro zaposlenje ubrzo nakon diplomiranja! 


Niko ne zauzima određeni stav bez razloga.

Govorim samo u svoje ime, poštujem i razumem tuđe izbore. Čak se obično baš time unapred ogradim/opravdam - činjenicama da  sam doktorand i entuzijasta, još uvek bez posla (kamoli u struci), da se svakodnevno pitam hoću li ovako razmišljati već za godinu-dve, kad me "pravi život" dokači, pa još u Srbiji...Trudim se i nadam da ću uspeti da se zadržim na fakultetu ili institutu, ili odem "preko" na stručno usavršavanje, a da izbegnem ovdašnje kapitaliste i ogavno stranačko opredeljivanje, bilo kakve "divlje" načine dolaska do posla. Ne gubim nadu, jer znam da sam “ludak” samim tim što sam se opredelila za književnost...jer, od početka sam bila svesna šta upisujem i za koju se profesiju opredeljujem. Bilo bi licemerno da sad dajem diplomu u bescenje. Setim se da mnogo mlađih kolega koji još studiraju zapada u krize, a ja ih i tada svejedno hrabrim jer me ni "čari" haotične administracije i rasula tokom studiranja nisu obeshrabrile. Vidim svoje roditelje i to kako tata, premalo plaćen, a jedini istinski  obrazovan i stručan za svoju radnu sredinu, ipak voli svoju profesiju, drži se principa, pošteno i časno, donkihotovski. Takva sam i ja. Verujem da će, ako ne ovde, onda negde preko, trud i rad biti vrednovani.


Ako sam bila posvećena, mnogo učila, odrekla se mnogo toga - kao i moji roditelji, mislim da je bahato i bezveze "odreći" se diplome i pošteno stečene titule. Ona mi je nagrada, potvrda. Sem toga, zaista volim svoju struku i zvanje mi znači jer svedoči o kompetenciji i omogućava mi bavljenje naučnim radom. Ponavljam, ne verujem da će se moji stavovi menjati sa životnim iskustvom i smatram da bismo, kad se već postavlja pitanje ovog tipa, morali uvažiti obe strane, a ne da ispadne kako su svi oni  što ne bi dali zvanje i struku ni za šta, tek "optimistične lude"…