понедељак, 3. новембар 2014.

Tuga i opomena izgubljene generacije

Isidora Đolović

"Mi deca sa stanice Zoo" - Kristijana F.

Sve tinejdžerke pomalo liče jedna na drugu, ali, svaka zaista nesrećna - nesrećna je na svoj način. Poigravajući se čuvenim citatom, primetićemo da, ukoliko je prva polovina minulog veka donela Anu Frank, u drugoj je poziciju heroine preuzela Kristijana F. - doduše, sa prefiksom "anti" i akcentom na (ah, te igre rečima!) heroinU i fiksu. Njena ispovest je gotovo momentalno po objavljivanju stekla, ne samo pažnju javnosti, već i kultni status koji još i danas ubedljivo održava.Više dokumentarno-biografska proza no roman, a pogotovo ne beletristika, ova naturalistički surovo izneta priča opominje i optužuje. Ona je preteško svedočanstvo izgubljenih i ispuštenih generacija sa društvene margine, na čudan način srećnih u iluziji modernih "veštačkih rajeva", svesno i potpuno skrajnutih sa slike epohe.


Opomena je za svakoga ko živi u zabludi da su droge "tako cool", da donose slobodu i predstavljaju savršeni vid bunta ili izgradnje ličnosti, a ne oružje autodestrukcije sa najgorim mogućim dejstvom. Sećam se prvog susreta sa ovom knjigom, negde u šestom razredu osnovne škole (dakle, u junakinjinom uzrastu), kao veoma, VEOMA traumatičnog. Slike su mi se do danas živo urezale u svest. Otprilike u tom periodu nabasala sam i na domaći film slične tematike, "Pejzaži u magli", pa me sve to za sva vremena odvratilo i od pomisli na bilo kakav porok. Dakle, bolju antinarkomansku kampanju verovatno ne možemo ni zamisliti.

Iz današnje perspektive odraslog čitaoca, primećujem slojevitost priče koja tretira i problem otuđenosti u modernom svetu, zanemarenu decu, loše supružničke odnose, nasilje u porodici. Postavlja veoma ozbiljno pitanje očajničke želje za pripadanjem, uklapanjem u određenu grupu, a otuda pogrešne izbore i nepodnošljivu lakoću posrnuća. Donosi kontrast selo-grad, pokazuje kako se gubi prvobitna čistota jednog deteta prirode izmeštenog u "betonsku džunglu" Istočnog Berlina iz hladnoratovskog doba. Kristijana iznad svega žudi za zajednicom. Njeno razmišljanje, tipično tinejdžersko, istovremeno se odlikuje veoma inteligentnim i britkim zapažanjima. Ona tačno zna šta fali svetu koji je okružuje, "skenira" ga, ponire u srž problema, ali nema snage da se bori već kreće linijom manjeg otpora. Potpuno iskreno i veoma hrabro govori o svom iskustvu, pri tom ne bežeći od samooptuživanja, ali ne štedeći nimalo ni dvostruki moral društva. Kolektiv ne pruža dovoljno podrške onima koji žele da krenu stazom mukotrpnog povratka životu. Predrasude sa kojima se devojčica suočava po preseljenju u Hamburg i nastavku školovanja, pritisak grešaka iz prošlosti, obeshrabrili bi i mnogo jače, mnogo starije i zrelije ličnosti. Gotovo jednako stravično mi izgledaju ponor u koji se sama Kristijana bacila želeći da se priključi "fikserima" i način na koji njen polet iz "čiste" faze biva sistematski, grubo sasečen svaki put kada se ponada da će uspeti da se uklopi i napreduje u pozitivnom smeru. Jer, ustrojstvo centara za odvikavanja, sajentološke "klinike", bizarnog seoskog sanatorijuma, policijskih stanica i savetovališta, kao i državnih škola - krije jedno te isto rasulo.

Ljubav Kristijane i Detlefa, tih "džanki Romea i Julije", upravo je dirljiva svojom detinjom nevinošću, snagom prve i neponovljive naklonosti, neobičnom čistotom u sred odvratnih, turobnih i apsolutno degradirajućih okolnosti. Njih dvoje stalno maštaju o normalnoj egzistenciji. Njihov ideal je zapravo krajnje jednostavan i ostvariv, ali, na trnovitom putu ih čeka previše prepreka pred kojima je lako posrnuti. Na sanjarskog, nežnog "oskvrnutog anđela" Detlefa podseća lik Majka Votersa iz filma "Moj privatni Ajdaho", a sličan je i život mladića koji se prostituišu za drogu.
ekranizacija iz 1981. godine
Optužba koju Kristijanino delo iznosi je indirektna i usmerena prema društvu uopšte, onom istom koje je dozvolilo da se ovako nešto uopšte dešava, takoreći iza naših leđa. Ovo su DECA, ne zaboravimo to ni jednog trenutka. Uprkos njihovim iskustvima, to su maloletnici tek zagazili u život, još telesno krhki i emotivno nerazvijeni, samim tim ranjivi i povodljivi. Ne traže oni opravdanje, čak ni naše razumevanje (iako je zaista teško ne osetiti empatiju, prvenstveno zahvaljujući načinu na koji nam je sve predočeno). Naprosto, žele da posvedoče svoje prisustvo - zatvarajte oči i okrećite glavu koliko želite, ali, dešava se. Tu je. Čak i danas, negde, u nekom neznatno drugačijem vidu. Baš zato ova knjiga i postoji. Kao lično rasterećenje autorke, a još više kao otrežnjujući dokument o jednom vremenu i fenomenu u njemu - ali i stalno vrebajućem zlu koje smo svi dužni da suzbijamo. Nije prijatna, niti sme da bude. Problem je javne (ne)svesti što radije forsira "šarene laže" i gradi Potemkinova sela, zbog čega npr. serije "Sivi dom" i "Zaboravljeni" već godinama nisu poželjne na TV ekranima, dok se Mir-Jamine ili Pavićeve reprize uče naizust. Kristijana i njeni drugovi nas svojim sudbinama obavezuju da širimo svest o pogibelji koju predstavlja zavisnost bilo koje vrste. Naravno, to knjigu ne čini a priori didaktičnom, ali pouka se sama od sebe nameće - jer je plaćena životima.