Karsten Alnes - "Nemoj da mi umreš, Sofija"
Nisam znala šta da očekujem od
prvog susreta sa ovom knjigom. S jedne strane, nije bilo moguće oterati snažne
predrasude. Počev od patetičnog prevoda naslova ("Nemoj da mi umreš,
Sofija"....o, Bože!), do prikaza prenetih iz inostranih glasila (koji
knjigu opisuju kao priču "o fanatičnom nacionalizmu",
"sledbenicima nasilja", "uzbudljivu prozu o terorizmu"),
sve je "vrištalo" da se radi o još jednom revizionističkom pogledu na
osvit Prvog svetskog rata. A to mi se, kao "detetu revolucije",
velikih romantičarskih ideala i pre svega poštovaocu hrabrih Mladobosanaca
zaista nije dopadalo. S druge strane, autor Karsten Alnes je po struci
istoričar, služio se (kako je u predgovoru istaknuto) brojnim relativno
proverenim izvorima (između ostalog, na listi je i naš Vladimir Dedijer), a
pogled na njegovu živopisnu bibliografiju uticao je da ipak pružim šansu
njegovoj viziji trenutno, zbog jubileja, ponovo aktuelne priče. I evo šta sam
pronašla u kontroverznom (kaže podnaslov) "romanu o sarajevskom atentatu
1914"...
Radnja je smeštena u svega nekoliko jutarnjih sati sudbinskog 28. juna, od svitanja do 11 h. Predočena je iz naizmeničnih perspektiva Franca, Sofije, Gavrila (Principa), Nedeljka (Čabrinovića) i Trifka (Grabeža). U tom smislu, kompoziciono rešenje je izvanredno - dve "žrtve" i tri "zločinca" (izvršioca). Povlašćene pozicije otkriva zastupljenost poglavlja - Sofiji, Francu i Gavrilu pripadaju po dva, Trifku i Nedeljku "tek" po jedno. Autor je imao nameru da svakome od njih da reč i ravnopravno, iz svake od prikazanih svesti, pruži viđenje događaja. U tome je u priličnoj meri uspeo, ali, ono ključno je izostalo i sa tim u vezi je glavni nedostatak inače veoma interesantnog romana. Uprkos velikom trudu da se postigne objektivnost i prikažu LJUDI, ličnosti uhvaćene u istorijskom trenutku koji će u vir propasti povući najpre njih, pa čitavu Evropu, to nije baš najbolje izvedeno.
Pripovedanje teče glatko, zanimljivo je i koloritno. Opisi su čulni, živopisni, epoha vešto rekonstruisana. Auditivno-vizuelno-taktilna ispoljavanja protagonista, tj. njihova senzitivnost na pojedinim mestima je zaista stankovićevski fascinantna. Junaci su oblikovani istančano i sa željom da se čin motiviše što podrobnije i neposrednije. Ali, u suprotstavljanju svetova evropskog vladarskog para i mladića-idealista željnih slobode i velikih herojskih dela, pisac je propustio da problematizuje ono što bi, po mom osećaju stvari bio vrhunac romana - pitanje KO JE ZAPRAVO ŽRTVA? Ono se moglo više nego uspešno sprovesti preko istaknutog motiva tuberkuloze, kao zajedničke prestolonasledniku i trojici buntovnih Gimnazijalaca. Problem višeznačnosti krivca i žrtve, te onog Mešinog da je "svaki čovek uvek na gubitku", olako je iskliznuo i lišio delo veće ocene. Na terazijama pravedne raspodele, tas preteže, umesto da stoji mirno.
Kada je već tako, dobijamo čitljivu, čak veoma uzbudljivu, "tečnu", dobro povezanu radnju - knjiga je solidna sa stilske i pipovedne strane, ali, zasićena ukusom predrasude, stereotipa i (uprkos svemu) površnih klišea. To je čini ideološki problematičnom, a argument prevodioca da je to "ipak samo beletristika" nikako ne sme biti izgovor pri vrednovanju!
izvor: serbianna.com |
Drugim rečima, i vladari su ljudi, ali, narod je ipak samo
"raja". Patriotizam je nacionalizam, tradicija zaglupelost. Svi
stereotipi su preslikani, čak i ako uzmemo u obzir da se radi o priči koja teče
iz svesti njenih protagonista. I dobre i loše strane su prenaglašene. Žrtve su
pristrasno označene i nema obostranog osvetljavanja tragične priče. A to je
velika šteta. Jer, zanemaruju još jednu bitnu figuru: okupatora. Bez koga ne bi
ni bilo atentatora. Zanemaruju i to da je nekada gandijevska revolucija bez
krvi bila teško izvodljiva.
Potencijal romana je tu zatajio, ne prošavši probu. Zato
knjiga, mada (veoma) čitljiva, nije vrhunski prikaz kakav je mogao biti.
IVO ANDRIĆ ostaje nedostižni uzor i obavezna lektira svih koji nameravaju da literarizuju "bosansko pitanje".
Za više informacija, pogledajte :
IVO ANDRIĆ ostaje nedostižni uzor i obavezna lektira svih koji nameravaju da literarizuju "bosansko pitanje".
Za više informacija, pogledajte :