уторак, 8. април 2014.

Skandinavski pogled na Atentat

Isidora Đolović


Karsten Alnes - "Nemoj da mi umreš, Sofija"
Nisam znala šta da očekujem od prvog susreta sa ovom knjigom. S jedne strane, nije bilo moguće oterati snažne predrasude. Počev od patetičnog prevoda naslova ("Nemoj da mi umreš, Sofija"....o, Bože!), do prikaza prenetih iz inostranih glasila (koji knjigu opisuju kao priču "o fanatičnom nacionalizmu", "sledbenicima nasilja", "uzbudljivu prozu o terorizmu"), sve je "vrištalo" da se radi o još jednom revizionističkom pogledu na osvit Prvog svetskog rata. A to mi se, kao "detetu revolucije", velikih romantičarskih ideala i pre svega poštovaocu hrabrih Mladobosanaca zaista nije dopadalo. S druge strane, autor Karsten Alnes je po struci istoričar, služio se (kako je u predgovoru istaknuto) brojnim relativno proverenim izvorima (između ostalog, na listi je i naš Vladimir Dedijer), a pogled na njegovu živopisnu bibliografiju uticao je da ipak pružim šansu njegovoj viziji trenutno, zbog jubileja, ponovo aktuelne priče. I evo šta sam pronašla u kontroverznom (kaže podnaslov) "romanu o sarajevskom atentatu 1914"...

Radnja je smeštena u svega nekoliko jutarnjih sati sudbinskog 28. juna, od svitanja do 11 h. Predočena je iz naizmeničnih perspektiva Franca, Sofije, Gavrila (Principa), Nedeljka (Čabrinovića) i Trifka (Grabeža). U tom smislu, kompoziciono rešenje je izvanredno - dve "žrtve" i tri "zločinca" (izvršioca). Povlašćene pozicije otkriva zastupljenost poglavlja - Sofiji, Francu i Gavrilu pripadaju po dva, Trifku i Nedeljku "tek" po jedno. Autor je imao nameru da svakome od njih da reč i ravnopravno, iz svake od prikazanih svesti, pruži viđenje događaja. U tome je u priličnoj meri uspeo, ali, ono ključno je izostalo i sa tim u vezi je glavni nedostatak inače veoma interesantnog romana. Uprkos velikom trudu da se postigne objektivnost i prikažu LJUDI, ličnosti uhvaćene u istorijskom trenutku koji će u vir propasti povući najpre njih, pa čitavu Evropu, to nije baš najbolje izvedeno.
 

Pripovedanje teče glatko, zanimljivo je i koloritno. Opisi su čulni, živopisni, epoha vešto rekonstruisana. Auditivno-vizuelno-taktilna ispoljavanja protagonista, tj. njihova senzitivnost na pojedinim mestima je zaista stankovićevski fascinantna. Junaci su oblikovani istančano i sa željom da se čin motiviše što podrobnije i neposrednije. Ali, u suprotstavljanju svetova evropskog vladarskog para i mladića-idealista željnih slobode i velikih herojskih dela, pisac je propustio da problematizuje ono što bi, po mom osećaju stvari bio vrhunac romana - pitanje KO JE ZAPRAVO ŽRTVA? Ono se moglo više nego uspešno sprovesti preko istaknutog motiva tuberkuloze, kao zajedničke prestolonasledniku i trojici buntovnih Gimnazijalaca. Problem višeznačnosti krivca i žrtve, te onog Mešinog da je "svaki čovek uvek na gubitku", olako je iskliznuo i lišio delo veće ocene. Na terazijama pravedne raspodele, tas preteže, umesto da stoji mirno.
 

Kada je već tako, dobijamo čitljivu, čak veoma uzbudljivu, "tečnu", dobro povezanu radnju - knjiga je solidna sa stilske i pipovedne strane, ali, zasićena ukusom predrasude, stereotipa i (uprkos svemu) površnih klišea. To je čini ideološki problematičnom, a argument prevodioca da je to "ipak samo beletristika" nikako ne sme biti izgovor pri vrednovanju!
izvor: serbianna.com
Sofija i Franc su predstavljeni kao još uvek beskrano zaljubljeni par koji je pretrpeo lomove i protivljenja dok se izborio za svoju ljubav (mešavina Luja XVI i Antoanete, sa Aleksandrom i Dragom Obrenović). Sofija je požrtvovana majka i supruga, dobra hrišćanka, miroljubiva poput kandidatkinje za Mis sveta. Franc je pacifista, antisemita, skoro savršen vladar, bosanski dobrotvor i maltene mesija, čovek pitome prirode (o onoj lovačkoj strasti i hiljadama ubijene divljači ni pomena)kome je nelagodno na tronu. On je usamljeni zagovornik mira u uzavreloj Evropi. Na ova dva književna portreta nema nijedne mrlje, besprekorno su beli poput nadvojvotkinjine haljine koju je nosila na dan atentata. Idilu i opšte blagostanje koje bi da donesu remete, naravno, "fanatici i nacionalisti iz Beograda", koji vrbuju naivnu mladež i truju je idejama o Velikoj Srbiji (toliko puta pomenutoj da već do sredine romana postaje krajnje nekusno!). Ruralni narod "šljiva i krijumčara" istočno od raja/Drine, ukratko, teži da upropasti bratstvo i jednakost mirne Bosne, a bogami i čitavog Balkana. Otuda portreti Mladobosanaca, uz svu detaljnost i nastojanje da se uživi u njihove specifične pozicije, predstavljaju tuberane-fanatike i malo šta više od toga. Nedeljko je bučni ateista koji mrzi oca kafedžiju zbog poltronstva prema austrougarskoj vlasti. Gavrilo uobražava čas da je novi Obilić, čas Ničeov nadčovek, veći je šovinista od Hitlera i ispoljava ozbiljne simptome manijakalne depresije, dok je Trifko oblaporni, bludni sin sveštenika. Svi skupa su izmanipulisani, jednako bolesni od grudobolje i opijenosti (zapadnjački interpretiranim) kosovskim mitom i čitalac ne može da oseti bilo kakvo saosećanje prema njima. Doduše, dobro je dočarana agonija mladosti koja se svesno žrtvuje idealu, međutim, jači je nedostatak razumevanja srpske strane i gladi za slobodom. Tu ne pomaže ni veliki plus u vidu različitog pripovednog diskursa u zavisnosti od govornika, ni odlična scena Gavrilovog pucnja kao verovatno najsugestivnije mesto u romanu.

Drugim rečima, i vladari su ljudi, ali, narod je ipak samo "raja". Patriotizam je nacionalizam, tradicija zaglupelost. Svi stereotipi su preslikani, čak i ako uzmemo u obzir da se radi o priči koja teče iz svesti njenih protagonista. I dobre i loše strane su prenaglašene. Žrtve su pristrasno označene i nema obostranog osvetljavanja tragične priče. A to je velika šteta. Jer, zanemaruju još jednu bitnu figuru: okupatora. Bez koga ne bi ni bilo atentatora. Zanemaruju i to da je nekada gandijevska revolucija bez krvi bila teško izvodljiva.
Potencijal romana je tu zatajio, ne prošavši probu. Zato knjiga, mada (veoma) čitljiva, nije vrhunski prikaz kakav je mogao biti.

IVO ANDRIĆ ostaje nedostižni uzor i obavezna lektira svih koji nameravaju da literarizuju "bosansko pitanje".