piše: Isidora
Đolović
Jedna
od lepših strana ljudske prirode koja se probudi pri suočavanju sa kolektivnom
ugroženošću ili bližećom katastrofom, jeste poriv da pomognemo, pokažemo
solidarnost i bar nakratko stavimo tuđe potrebe ispred sopstvenih prohteva.
Loše je što često, u želji da pružimo podršku, vršimo napad na čula potrebitih, pa od dobre namere nastane
nezgrapna, smešna slika. U toku
pandemije koronavirusa, javne ličnosti Srbije snimile su, putem Skajpa, novu verziju pesme „Za milion
godina“. Neke od vas je, možda, to podstaklo da se vrate originalu snimljenom u
sklopu globalne akcije prikupljanja hrane za gladne u Etiopiji tokom 1985.
godine, pri čemu je našu nekadašnju državu predstavljao projekat YU Rock Misija. Jedno je vodilo drugom,
pa sam se pozabavila širom slikom i uporedila najistaknutije primere toga kako
bi trebalo da izgleda zaista dobra muzička humanitarna misija – a bez kojih bi to
svet svejedno preživeo. Uzimajući u obzir da se upravo ovih dana obeležava trideset pet godina od čuvenog „Live Aid“-a
i njegovih različitih belosvetskih derivata,
ne bi bilo loše da ih se prisetimo.
Ali,
pre toga, posvetila bih još koji pasus aktuelnoj obradi, koju niste mogli
zaobići prevarivši se, pa uključivši RTS negde oko informativnih emisija. Uz
potpuno razumevanje okolnosti njenog nastanka i plemenitih namera, trebalo bi,
ipak, biti realan kada govorimo o numeri: katastrofalna je. Zvuči zaista,
zaista loše. I posebna je ironija što su iz originalnog izvođenja (kao što ćete
uskoro čitati) bili isključeni jedan Balašević ili Oliver Dragojević, dok se u
novoj postavi pojavljuju ljudi poput Dženana Lončarevića ili Saleta „Tropika“.
Sve zajedno deluje kao uključenje u „Raspevani kviz“ dvestadvojke (kratko objašnjenje onima koji ne znaju šta je u
pitanju: voditelji recituju stihove, slušalac pogađa naziv pesme i izvođača,
nakon čega mora da otpeva refren a
capella). Za one sa nešto boljim pamćenjem, u pitanju je samo produžetak
fenomena „muzike podrške prilikom katastrofa“, kakav nam se još ponekad javi u
košmarima o vremenu bombardovanja: setite se samo patriotskih pesama poput
„Volimo te, otadžbino naša“ ili obrade „Grudi moje balkanske“ u izvođenju
Zorane Pavić (čije je bujno poprsje davalo sasvim novi smisao staroj pesmi Neše
Leptira), koje je RTS do besvesti emitovao u proleće '99. – ili nešto skorije kompozicije za poplavu, takođe sa
repertoara Nacionalne televizije.
Slogan
spomenute RTS-ove obrade „za dobro raspoloženje“(kako su je sami nazvali) glasi
Budi heroj, ostani kod kuće.
Priznajem, od početka krize mi je više nego diskutabilno na koji smo to način „heroji“
mi što samo vršimo osnovnu ljudsku i građansku dužnost neizlaganja sebe i
drugih opasnosti od širenja virusa? Zar je baš tolika žrtva bilo izdržati par dana
bez izlaska da bacimo smeće, pokrivati usta kada kijamo ili kašljemo,
izbegavati gužve i makar na neko vreme ostaviti po strani „srpski inat“ kao
zamišljeni gromobran? Dalo bi se raspravljati nisu li pravi junaci, recimo,
lekari koji se svakodnevno bore za ljudske živote direktno na udaru zaraze,
zbog čega često sami, nažalost, bivaju
smrtno oboleli? Ili da je to neko poput sveštenika iz Italije koji je preminuo
nakon što je svoj respirator svesno ustupio jednom mladiću – naime, nije ih bilo
dovoljno za sve, a doktori su dovedeni pred najteži izbor: koga spašavati? Ali,
odavno sam odlučila da takve teme proteram sa bloga, svakako smo ih svi svesni.
Zato neću pisati o nadrilekaru Željku Mitroviću, ni o apelu Nede Ukraden (iz
luksuznog stana) da se sirotim estradnjacima, što zbog korone ostadoše bez
„tezgi“, obezbedi novčana pomoć. U tom trenutku sam se samo ponadala da nekome
iz „Granda“ neće pasti na pamet snimanje tzv. „dobrotvornog singla” (charity
single) u te svrhe. Jedva pretekosmo i postojećim!
Uglavnom,
šta vidimo na snimku za koji pljušte smešni komentari poput „bolje od
originala“ i, nasuprot tome, psovanje Jugoslavije onima sa suprotnim utiscima?
Tu je grupa pevača i glumaca među kojima, priznajem, više od polovine nisam
uspela da prepoznam. Ko su ovi ljudi i
šta rade? Jel' to Leontina ili Goca Tržan? Gle, Kristina Kovač...a ne, ipak je
Mari Mari. Zašto Nacionalna televizija ovo vrti pred svaki „Dnevnik“? Šta sad,
trebalo bi, kao, da nekome „popravi raspoloženje“? Računaju li se kiseli osmesi
u popravljeno raspoloženje? Mene je, majke mi, blam...Tako je, otprilike,
izgledao tok misli dok su se „sličice“ sklapale u mozaik. Tek mi je vest sa
portala RTS-a, uz objašnjenje i spisak uključenih, pomogla da razaberem lica.
Sem standardno dobrih Galeta (Kerber)
i Neše (Galija) – slučajnost ili ne,
obojica su Nišlije, a taj grad je dugo bio glavno žarište korone – svi ostali
zvuče (hajde da budem blaga)...bezveze. Previše je tu, žargonski rečeno, loženja: jedni se zaneli, pa mašu
rukama, drugi žmure, neki bogami i kleče, uleteše u kadar i nečija dečurlija.
Izdvojila bih Aleksandru Radović, koja kao da boluje od toga da u svakoj prilici
pokaže koliko dobro peva. Jeste, žena ima glaščinu, ali u ovakvoj Skajp-sklepalici ta prepotencija „štrči“
više nego obično, u krajnje negativnom smislu. Montirano je navrat-nanos, zvuči
kao falš-karaoke „na suvo“ i zaslužuje, eto, putačicu (čak ne ni plus!) za
nameru, ali, da se moglo bez ovoga – moglo se! Samo je falilo da odnekud
„iskoči“ Novak Đoković (ali, on je tada verovatno još čitao Jovana I. Deretića i bajao nad otrovanom vodom). Imati meko srce, u ovakvim siuacijama, zahteva i (poprilično)
tvrde uši...
5.
Band Aid
Glad u Etiopiji,
u svom najdrastičnijem obliku, vrhunac dostiže između 1983. i 1985. godine, sa
preko milion izgubljenih života, 400 000 izbeglica, 200 000 siročadi i 2,5
miliona ljudi koji su interno raseljeni. Užas nije stigao tek tako, preko noći:
radilo se o posledicama nezapamćene suše, ali i eskalaciji velikih problema
koji su pratili ovu afričku državu, u tom periodu na polovini dvodecenijskog
građanskog rata koji će trajati do 1991. Devetominutni izveštaj Majkla Burka
koji je na televiziji BBC jedne kasnooktobarske večeri odgledao sa tadašnjom
suprugom, voditeljkom Polom Jejts, duboko je uzdrmao muzičara i aktivistu Boba Geldofa. Zajedno sa kolegom Midžom Jurom (iz benda Ultravox), došao je na ideju da osmisli
akciju pomoći, istovremeno je usklađujući sa bliženjem božićnih praznika kada
se, već tradicionalno, snimaju prigodni singlovi. Spajanje ove dve namene bi,
procenio je Geldof, pomoglo da akcija odjekne što glasnije i doprinelo
prikupljanju većeg broja sredstava. Rečeno – učinjeno. Pesma „Do they know it's Christmas?“ snimljena
je za svega jedan dan, 25. 11. 1984. od
strane najpopularnijih britanskih i irskih muzičara okupljenih kao Band
Aid (simboličan naziv sadrži igru rečima, jer je band aid – hanzaplast). Bila je to trka s vremenom. Morao sam da
radim na brzinu, što nije moj stil, kao i da napišem pesmu “za sve ukuse”,
kaže Jur. Objavljen početkom decembra, singl zauzima prvo mesto na top-listama,
sa do kraja godine dostignuta tri miliona postajući najbrže rasprodano izdanje
u istoriji Ujedinjenog Kraljevstva, iako su autori očekivali, u najboljem
slučaju, cifru od stotinak hiljada. Sa trona su ga tek 1997. skinuli Elton Džon
i njegova posveta tragično nastradaloj princezi Dajani, „Candle in the wind“.
Možda
autori u početku nisu bili ni svesni razmera koje će veoma brzo dobiti njihov
poduhvat. Uticaj je zaista bio ogroman, pa je u narednih nekoliko meseci širom
sveta došlo do manje-više uspešnih ili sasvim katastrofalnih odgovora na temu
i, možda se slobodno može reći, upućeni izazov. Vrhunac je svakako
organizovanje legendarnog „Live Aid“
koncerta, koji je 13. jula 1985. istovremeno održan na stadionima „Vembli“ u
Londonu i „Džon F. Kenedi“ u Filadelfiji, sa međusobnim uključenjima i
impresivnom listom nastupa koji se do danas pamte.
Vratimo
se na originalni, božićni singl. Učesnici su bili, da nabrojim samo najzvučnija
imena: članovi grupa U2, Genesis,
Kool and the Gang, Spandau Ballet i Duran Duran (pod teškim
mamurlukom, jer su prethodne noći zajedno nastupali u Nemačkoj), Status
Quo, Ultravox, Bananarama, The Police, Culture Club,
WHAM; odnosno, njihovi solisti
Bono Voks, Fil Kolins, Sting (iako isprva nije hteo da peva stih bitter sting of tears, kamera baš na tom
delu fiksira njegovo lice!), Džordž Majkl (ovde je njegov prelepi glas, uz
Bonov, ubedljivo najizražajniji od svih), Sajmon Le Bon (prvi kome se Bob
javio), Boj Džordž (zamalo prespavao snimanje), Pol Jang, Pol Veler, naravno i sam Geldof. Među
onima koji su bili opravdano sprečeni da uzmu učešća u snimanju singla, ali su
zato poslali glasovne poruke za B-stranu vinila, nalaze se Dejvid Bouvi, Pol Makartni i Holi Džonson (Frankie goes to Hollywood), dok poruka Eni Lenoks greškom nije
stigla na vreme. Iako su neki kritičari, tražeći „rupu u saksiji”, kao dokaz
promašenosti pesme naglašavali kako „baš
Afrikance briga za Božič, jer nemaju pojma ko je Hrist“, istina je da u
Etiopiji preovladava hrišćanska religija – doduše, pravoslavna, ali ipak!
4.
USA for Africa
Danas
je lako kritikovati i ismevati nekadašnje ideale, a među protivnicima
Geldofovog projekta prednjače oni koje se pozivaju na, tom prilikom ispoljeno,
tobožnje licemerje bele rase i bogatih muzičara. Možda imajući u vidu prvi deo
ove zamerke, odgovor sa druge strane okeana usledio je veoma brzo i to baš iz
pera i instrumenata pretežno Afroamerikanaca. USA for Africa bio je
poduhvat grupe izvođača koji su već u januaru snimili sopstveni humanitarni
singl, objavljen 7. marta 1985. Autori
numere pod naslovom „We are the world“
bili su Majkl Džekson i Lajonel Riči, ali je ideja potekla
od glumca, muzičara i aktiviste Harija Belafontea. Usledio je kompletan
LP album, čijem su ogromnom uspehu doprineli jaka reklama i impresivna lista
učesnika, tako da će postaviti prvi multiplatinasti tiraž, osvojiti tri
„Gremija“, kao i nagrade „American Music“ i „People Choice“.
Pored Džeksona i Ričija, bili su tu Stivi
Vonder, Pol Sajmon, Keni Rodžers, Tina Tarner, Bili Džoel, Dajana Ros, Brus
Springstin, Sindi Loper, Deril Hal, Hjui Luis, Dion Vorvik, Džejms Ingram, Keni
Logins, Bob Dilan i Rej Čarls,
dok su se u ulozi pratećih vokala pojavili glumci Den Ejkrojd, Bet Midler i spomenuti
Belafonte, članovi sastava Jackson 5 i Pointer sisters, „Smoki“ Robinson i ponovo Geldof, kao
gost. U odnosu na britansku verziju, ova je poletnija i nekako energičnija,
glasovi su zvonkiji i brže se „hvataju“ uha. Springstin i Dajana Ros su, meni lično, najsvetlije zvučne tačke.
3.
Northern
Lights / Swedish Metal Aid
Slede,
kao (bizarni) predah između par legendarnih (iako prilično sladunjavih) i par
još uvek jednako ubedljivih numera, dva primera koji su ne tako dobri. Zapravo,
može se bez trunke ustručavanja priznati da su grozni. Prvi se zove „Tears are not enough“ i izvode ga
Kanađani udruženi pod imenom (paz'te sad!) Northern lights. Snimanje je u martu 1985. organizovao menadžer Brus Alen, pesmu komponovao Dejvid Foster, a stihove napisali, što
se engleskog dela tiče, Brajan Adams i Džim Valans, dok je autorka francuske
deonice Rašel Peman. Učestvovali su, između ostalih: Nil Jang, Brajan Adams, Džoni Mičel, Kori Hart, Gordon Lajtfut, Barton
Kamings, En Marej…Iako nastaje nezavisno od projekta USA for Africa, ova pesma se našla na istom albumu i zaradila oko
3,2 miliona dolara, od čega je deset procenata odmah odvojeno za potrebe
kanadskih banaka hrane. Da se
razumemo, svi ovi ljudi u spotu su zaista fina gospoda i, svako za sebe, dobri
muzičari. Međutim, pesma je toliko razvodnjena da gora teško može biti....ili
možda ne?
U
tom slučaju niste čuli „Give a helping
hand“ i sada moram da naglasim, pustili ste na svoju odgovornost (iz istih
razloga nisam gore ostavila link za našu „skajpiranu“ papazjaniju, jer što ne želiš sebi da čuješ, ne poželi ni drugima)! Moja malenkost
stvarno, izistinski voli Švedsku i, ako ništa drugo, za one zgodne Skarsgorde
im valja biti zahvalan. Sad ozbiljno, volim svašta što iz te zemlje dolazi,
ponajviše grupu Europe, a volim i (što
je sigurno čitaocima bloga poznato, a ako nije, biće do kraja ove liste)
hard/glam rock natapiranih osamdesetih. Ali, svaka ljubav ima svoje granice, a
moja se zove Swedish Metal Aid – odgovor Šveđana na čovekoljubivu temu,
pristigao oktobra 1985. Ako me nekad
bilo sramota od toliko potrošenog laka za kosu, afektiranja, falširanja i
uživljavanja u otpevano, to je ovaj eksces iz istorije žanra. Pesmu je osmislio
upravo frontmen grupe Europe (koju je tek čekao
internacionalni uspeh sa hitom „The Final Countdown“), Džoi Tempest iliti (pravim imenom) Joakim Larson, producirao
gitarista Kee Marcelo (biće to
njihova prva saradnja, jer se pridružio Evropejcima
1988.), a odsvirali članovi njegovog tadašnjeg sastava Easy action i kolege im, grupa Treat.
Pogrdno nazivani „rokeri pudlice“, okupljeni bendovi su izašli u susret svakom
mogućem stereotipu, uključujući sopstvena imena: Heavy load, 220 Volt, Crystal pride, Silver mountain, Aphrodite, Thrash,
Odessa, Candy Roxx, Neon Leon & Bondage babies i tome slično. Svejedno
su uspeli da prodaju 50 000 primeraka. Džoi jedini stvarno zna da peva (stoji u
sredini, sa zavrnutim rukavima i kosom na kojoj bi mu mnoge devojke
pozavidele), ali se zato lik sa kapom na 6:02 minutu
uneo „za sve pare”!
2.
YU Rock Misija
I
ime i kompozicija i izvođenje i ažurnost: nije što smo naši, ali, jugoslovenski tim se pokazao u najboljem svetlu. Na
ideju Pece Popovića (verovatno
najvećeg rock novinara koga imamo i jednog neverovatnog čoveka) okupio se sam krem tadašnje scene da kao YU
rock misija snimi singlicu „Za
milion godina“ koja je deljena uz primerak popularnog časopisa „Rock“, tačnije,
njegov 75. broj od 22. maja (tata, hvala na dragocenom nasleđu!), a od čega su prihodi
bili naš doprinos svetskoj akciji. Autori pesme su Dragan Ilić (Generacija 5)
i urednik emisije „Hit meseca“, tekstopisac Mladen Popović,
producent je Saša Habić, a dizajn
omota potpisuje Jugoslav Vlahović (prva
verzija sadržala je, kasnije izbačene, motive mrtvačkih glava na crnoj
pozadini).
Pesma
je snimljena u studiju PGP RTS-a, a spot završen 29.
aprila 1985. u prostorijama TV
Beograda na Košutnjaku. Postoje dve verzije, sa decom i bez njih, a učesnike ću
navoditi redom kojim svako peva svoj deo: (solisti, I strofa) Oliver Mandić, Serđo Blažić (Atomsko sklonište), Željko Bebek, Marina Perazić (Denis & Denis), Bajaga, Vesna Vrandečić (Xenia), Aki Rahimovski (Parni valjak), Zorica Kondža (Stijene), Slađana Milošević;
(II strofa) Dado Topić, Masimo Savić,
Zdravko Čolić; (horski) Jura Stublić
(Film), Alen Islamović (tada Divlje jagode), Viktorija sa koleginicama iz grupe Aska
Snežanom Stamenković i Izoldom
Barudžijom, Anja Rupel (Videosex),
Vlada Divljan i Srđan Šaper (Idoli), Dejan Cukić, Doris Dragović (tada u grupi More), Zoran Predin (Lačni Franc), Igor Popović (Jakarta), Peđa D'Boy (D'Boys), Ljuba
Ninković (S vremena na vreme, ali
tada u sastavu Tunel), Sead Lipovača (Divlje jagode) i Vlatko Stefanovski (Leb i sol), kome je pripalo da odsvira gitarski solo (za
ostatak instrumentala angažovani su bivši članovi Generacije 5, u to vreme neaktivne).
Zanimljivo
je da su neke od najvećih zvezda SFRJ muzike (naglašavam, MUZIKE) bile
upadljivo i (ne)opravdano odsutne: Džoni Štulić je tada već živeo u Holandiji,
Nele Karajlić akciju ocrnio kao
manipulisanje novčanim sredstvima (ostaje nejasno da li je uopšte dobio poziv),
dok je Đorđe Balašević bio duboko povređen što ga nisu kontaktirali „ako ne kao
pevača, barem kao tekstopisca“, pa nije skrivao razočaranost u intervjuu koji
je nedugo potom dao. Kao što sam na početku spomenula, Oliver Dragojević nije
ni uziman u razmatranje jer „nije rock pevač“ (pretpostavljam da je sličan
kriterijum primenjen na Arsena ili Kemala); a Bojan Pečar se, kao jedini predstavnik
EKV-a „motao“ po studiju, ne učestvujući
u snimanju pesme. Najzanimljiviji je slučaj Bore Đorđevića i Gorana
Bregovića, koji su, obojica, odbili da se pridruže projektu (frontmen Čorbe pomalo paranoično, a pogrešno,
uveren da je reč o državnom projektu; Brega po običaju bez opravdavanja bilo
kome), ali su ipak došli na snimanje zajedno sa Mladenom Vojićićem Tifom, tako da su sva trojica ovekovečeni u
spotu. Legenda kaže da je Bebek bio strašno ljut što je Bregi uopšte omogućeno
prisustvo u studiju, a ostao je kuriozitet da se na ovom snimku, prvi i jedini
put (ne računajući kasnija smešna okupljanja) sva tri pevača Bijelog dugmeta – bivši, aktuelni i
budući – mogu videti na istom mestu. Dok se Bora (u crvenom sakou i sa naočarima
za sunce) i Brega smoreno njišu sasvim levo, nestašni Bajaga nosi majicu
„rastafarijanskih” boja sa krupnim printom kanabisa, a radosnog Tifu grli već
ozbiljno bolesni pevač Atomaca.
Skockanosti naših muzičara ne bi se postidele ni najveće svetske zvezde, čak su
mnogi lepši i stilizovaniji od, recimo, Britanaca sa praporcima. Pa, pogledajte
samo Slađanu!
Na
koncertu održanom 15. juna 1985. na
„Zvezdinom“ stadionu, propušteno su nadoknadili mnogi bendovi, tako da je broj
učesnika skoro udvostručen. Osim gore pobrojanih, na bini su se našli: Partibrejkers,
Piloti, EKV, Elvis J. Kurtovich, Plavi orkestar, Kerber, Vatreni poljubac,
Električni orgazam, Magično oko, Avtomobili i Balkan. Osmočasovni
prenos RTB-a video se u Čehoslovačkoj i na Kubi, ali je na licu mesta situacija
bila prilično nezgodna, ne samo zbog kiše, već i čudne odluke uprave kluba da
zabrani publici izlazak na travu. Zbog toga niti su izvođači, koji su nastupali
na mestu istočne tribine, mogli da vide reakcije dvadesetak hiljada posetilaca
smeštenih na zapadnoj tribini (!), niti su ovi mogli da ih dobro čuju. Milić
Vukašinović je, zbog toga, u jednom trenutku
demonstrativno prekinuo nastup sočnom psovkom izgovorenom pravo u
mikrofon. Kako god bilo, ostaje upamćeno da je ovaj koncert bio prvi u nizu
takvih nastupa na svetskom planu, da je ukupno zarađeno 426 000 američkih
dolara i da su poruka YU rock misije (preneo
je Mladen Popović) i snimak spota „Za milion godina“ emitovani na video-bimu
tokom „Live Aid“-a, oko mesec dana kasnije. Publika je, po svemu sudeći, između
nastupa sastava Run DMC i Black Sabbath odlično reagovala na
melodiju, koja u međuvremenu nadrasta početnu namenu, postajući zaista pesma za milion godina i jedno nostalgično,
simpatično svedočanstvo da su ovi prostori nekada bili u svakom smislu – deo
velikog sveta.
Umesto
zaključka citiraću Dimitrija Vojnova: U spotu možete videti kako Čola đuska sa
crnčetom na ramenima, na istom mestu pevaju Srđan Šaper i Željko Bebek, Krle iz
Generacije 5 i Vlatko Stefanovski soliraju, i nikome se na licu ne vidi šta nas
čeka ubrzo posle toga. Pored političkog jedinstva u ovom spotu vidimo i
jedinstvo scene gde „Bijelo dugme” nije strogo i militantno odvojeno od „Idola”,
što će potom da se desi kada i sve ostale podele postanu militantne.(…)Danas
bi bilo potpuno besmisleno skupiti naše izvođače u ovom žanru i očekivati da
artikulišu nešto što bi imalo odjeka barem u lokalnim okvirima.
1. Hear'n'Aid
Slatkiš za kraj,
barem što se tiče hevi metal sladokusaca poput mene, zove se Hear'
N' Aid (još jedna zanimljiva igra rečima: hearing aid je slušni aparat, dok bi bukvalan prevod bio apel: “Čuj
i pomozi”) i u pitanju je projekat koji je u martu 1985. okupio četrdeset muzičara iz žanra oko snimanja pesme „Stars“. Ona će se naći na istoimenoj
ploči, ali, usled raznoraznih peripetija, sa povećim zakašnjenjem – tek u januaru
naredne godine. Ukoliko je bilo koga iznenadila zamisao, trebalo bi uzeti u
obzir da je baš od toga sve počelo...Članovi grupe Dio, Džimi Bejn, Vivijan
Kembel i sam Roni Džejms Dio
nešto ranije su učestvovali u dvodnevnom „Radiothone“-u, jednoj od američkih
uobičajenih humanitarnih akcija, sa žaljenjem primetivši kako je uključenost
predstavnika hard rock i hevi metal žanra nezanemarljivo mala. Roni, odnosno,
Dio, stoga dolazi na ideju da nešto učini po tom pitanju. Istovremeno, u želji
da se izbegnu malverzacije koje su pratile slične fondove, od početka sve
postavlja kao neprofitnu organizaciju koja će sakupljena sredstva direktno proslediti za kupovinu
konkretne poljoprivredne mašinerije. Korporacijom je upravljala Diova supruga
(i doživotna menadžerka) Vendi, a on
i saborci su se „bacili“ na kontaktiranje kolega, koje nije bilo nimalo
jednostavno, naročito u tako kratkom vremenskom roku. Probleme su im uglavnom
pravile matične izdavačke kuće sa svojim licencama, zbog čega se pojavljivanje
singla razvuklo mesecima po završenom snimanju.
Među
najistaknutijim učesnicima bli su: (kao glavni vokali) Dio, Erik Blum (Blue Oyster
Cult), Don Doken (Dokken), Rob Halford (Judas priest), Džef Tejt (Queensryche), Pol Šortino (Rough cut), Dejv Meniketi (Y&T), Kevin Dubrau (Quiet riot); (kao prateći hor) članovi bendova W.A.S.P., Motley crue, Night
ranger, Twisted sister, Rough Cutt, Journey, kontroverzni Ted Nudžent, bubnjar Tomi Oldridž, komičari Hari
Širer i Majkl Mekin (iz ekipe Spinal tap);
(gitaristi) Ingvi Malmstin, Džordž Linč (Dokken), Edi Odžeda (Twisted sister), Nil Šon (Journey), Kreg Goldi (Dio, Giuffria), Bred Gilis (Night Ranger), Bak Darma (Blue Oyster Cult), Vivijan Kembel, Karlos Kavazo (Quiet Riot), Mejdenovci Dejv Marej i Adrijan Smit...
Kembel
se jednom prilikom prisetio kako ni posle četrnaest poziva, od toga jednog
upućenog pevačevoj majci, nisu uspeli da dobiju Bon Džovija (Dio je, u istom
intervjuu, rezignirano dodao: Verovatno je toga dana morao da pere zube...).
Zato se među prvima koji su prihvatili poziv nalazio Rob Halford (trebalo bi
napomenuti da će „Judas priest” istog leta nastupiti na Live Aid-u u Filadelfiji). On ovako evocira susret sa kolegama u
njujorškom studiju: Mislim da mnogi fanovi pretpostavljaju kako se svi mi poznajemo...ali,
tada nismo, uopšte. Prvih par sati smo se uglavnom gledali kroz prizmu portreta
iz rok magazina. Tek kada smo svi spustili gard, osećaj je bio neverovatan:
sesti i razgovarati sa ljudima kojima sam se oduvek divio. Nešto
slično potvrđuje Bleki, frontmen „W.A.S.P.“-a, opisujući tremu koja ih je
mučila i gotovo opipljivu tenziju usled činjenice da se u istoj prostoriji
našlo tako mnogo ličnosti koje su slušali i idealizovali: Biti u prisustvu „rokenrol
plemstva“ (rock'n'roll royalty) svakako ume da zastraši. Tek sam godinama kasnije
saznao da smo se svi isto osećali.
Dio se tu pokazao kao sjajan koordinator, držeći sve konce u svojim rukama
i ostajući potpuno pribran. Njegove odluke o tome ko izvodi koju deonicu i kada,
bile su bespogovorno poštovane. Džef Tejt je pre izvesnog vremena pričao o svom
ulasku u „gluvu sobu“, gde su mu u ruke dali slušalice i tekst, dok je kroz
staklo zurio u Ronija okruženog sa još dvadesetak legendarnih muzičara: Ted
Nudžent i Rob Halford, momci iz „Blue Oyster Cult“-a, svi ti različiti umetnici
koje zaista cenim, i svi oni me gledaju dok pevam...Bio sam veoma nervozan, ali
mi je Roni pomogao, smirivši me i usmeravajući kroz pesmu, tako da je na kraju
ispalo dobro.
Dio „The Boss“ (na obe
fotografije levo)…
|
…pored koga je i
„(Metal) God“ postajao samo – „(Judas) Priest“
|
Zapravo,
ispostavilo se da su oko gitarista imali više posla nego sa pevačima, a nekima
od njih se posebno nezgodnim činilo izvođenje svog dela posle već legendarno
dramatičnog i instrumentalnoj megalomaniji sklonog Malmstina! Ono što im je
takođe zasmetalo odnosi se na namerno pogrešno tumačenje naslova pesme, tj.
upotrebu pojma „zvezde“ od strane malicioznih, ignorantskih medija i kritičara:
zaboga, naravno da autori nisu mislili na superstar
/ selebriti ličnosti (mada svi oni to, svakako, jesu), već na to da je
svako od nas poput nebeske zvezde i da se naše postojanje jednako vrednuje: But
singers and songs / Will never change it alone, / We are calling you, calling
you. Inače, upravo je zbog ove, sopstvene deonice, Džef Tejt bio
bezrazložno zabrinut (1:37 – 1:45 minut; nadovezuje se divan, gospodstveno
miran Dokenov način interpretacije). Ka zvezdama su im
stremili i glasovi: posebno je simpatično koliko, npr. Halfordov vokal ide barem
za skalu dalje od ostalih, te ga je lako momentalno prepoznati jer „cepa” uši; kako
zasmejavaju Blekijeve facijalne ekspresije iz prvog reda; ili kako se Vins Nil
trudi da izbije u prvi plan, nesiguran i svestan da u pevačkom smislu zaostaje
za većinom.
Potvrdu navedenog daje publicistkinja Šeron Vajs, koja je nadgledala projekat: Ronija
je zaprepastilo što hor zvuči kao jedan – prisetite se, mnogi od njih nisu bili
pevači – ali je bio zabrinut zbog izgovora fraze „We're stars“ (mi smo zvezde). Govorio je:
„Nije to „we're studs! (u žargonu, mi
smo pastuvi, prim. I.Đ.) Više zvuči kao „weird stars“ (uvrnute zvezde),
što je verovatno istina.“ Rob Halford je
pevao punu oktavu iznad svih ostalih. (prim. I.Đ: videti delove dokumentarca o snimanju koji se odnose na njegovo raspevavanje u "gluvoj sobi". Najiskrenije, impresivno je slaba reč.)
Ipak, najlepše od svega
bilo je što se, po ko zna koji put, pokazalo da metalci nisu nikakvi “problematični,
prljavi, mračni tipovi” sa lošim uticajem na mlade i nedisciplinovanim
ponašanjem. Baš naprotiv: Svi su bili zaprepašćujuće tačni. Posvećeni!,
priseća se Vendi Dio. Bilo je to istinski uzbudljivo vreme bez
uključenih sujeta – svi su samo želeli da sakupe novac za Afriku. Nije bilo
rivalstva. Pristupili su svim srcem i talentom. Ona dodaje kako je
metal oduvek stigmatizovan od strane većine, što se, nažalost, uz brojne
propratne prepreke, odrazilo i na širem odjeku ovog projekta. S druge strane, to je,
priznaje, neminovnost: budući da ne spada u mejnstrim, najlakše dopire do
iskrenih poklonika. I zato nikad nije kasno da se tako jedinstven događaj (ne samo za žanr) izvede iz skrajnutosti. Ako zanemarimo mlak, glup uvod, groznu Linčovu majicu (čoveče, pre'ladićeš bubrege!) i Ingvijev
ego-trip, ovo je prilično dobra pesma: vokali “ubijaju”, gitare su fenomenalne,
a Diov autorski pečat iz „Holy diver” faze – pun pogodak.