среда, 8. јул 2020.

Meko srce i tvrde uši

piše: Isidora Đolović

Jedna od lepših strana ljudske prirode koja se probudi pri suočavanju sa kolektivnom ugroženošću ili bližećom katastrofom, jeste poriv da pomognemo, pokažemo solidarnost i bar nakratko stavimo tuđe potrebe ispred sopstvenih prohteva. Loše je što često, u želji da pružimo podršku, vršimo napad na čula potrebitih, pa od dobre namere nastane nezgrapna, smešna slika.  U toku pandemije koronavirusa, javne ličnosti Srbije snimile su, putem Skajpa, novu verziju pesme „Za milion godina“. Neke od vas je, možda, to podstaklo da se vrate originalu snimljenom u sklopu globalne akcije prikupljanja hrane za gladne u Etiopiji tokom 1985. godine, pri čemu je našu nekadašnju državu predstavljao projekat YU Rock Misija. Jedno je vodilo drugom, pa sam se pozabavila širom slikom i uporedila najistaknutije primere toga kako bi trebalo da izgleda zaista dobra muzička humanitarna misija a bez kojih bi to svet svejedno preživeo. Uzimajući u obzir da se upravo ovih dana obeležava trideset pet godina od čuvenog „Live Aid“-a i njegovih različitih belosvetskih derivata, ne bi bilo loše da ih se prisetimo.
Ali, pre toga, posvetila bih još koji pasus aktuelnoj obradi, koju niste mogli zaobići prevarivši se, pa uključivši RTS negde oko informativnih emisija. Uz potpuno razumevanje okolnosti njenog nastanka i plemenitih namera, trebalo bi, ipak, biti realan kada govorimo o numeri: katastrofalna je. Zvuči zaista, zaista loše. I posebna je ironija što su iz originalnog izvođenja (kao što ćete uskoro čitati) bili isključeni jedan Balašević ili Oliver Dragojević, dok se u novoj postavi pojavljuju ljudi poput Dženana Lončarevića ili Saleta „Tropika“. Sve zajedno deluje kao uključenje u „Raspevani kviz“ dvestadvojke (kratko objašnjenje onima koji ne znaju šta je u pitanju: voditelji recituju stihove, slušalac pogađa naziv pesme i izvođača, nakon čega mora da otpeva refren a capella). Za one sa nešto boljim pamćenjem, u pitanju je samo produžetak fenomena „muzike podrške prilikom katastrofa“, kakav nam se još ponekad javi u košmarima o vremenu bombardovanja: setite se samo patriotskih pesama poput „Volimo te, otadžbino naša“ ili obrade „Grudi moje balkanske“ u izvođenju Zorane Pavić (čije je bujno poprsje davalo sasvim novi smisao staroj pesmi Neše Leptira), koje je RTS do besvesti emitovao u proleće '99. – ili nešto skorije kompozicije za poplavu, takođe sa repertoara Nacionalne televizije. 

Slogan spomenute RTS-ove obrade „za dobro raspoloženje“(kako su je sami nazvali) glasi Budi heroj, ostani kod kuće. Priznajem, od početka krize mi je više nego diskutabilno na koji smo to način „heroji“ mi što samo vršimo osnovnu ljudsku i građansku dužnost neizlaganja sebe i drugih opasnosti od širenja virusa? Zar je baš tolika žrtva bilo izdržati par dana bez izlaska da bacimo smeće, pokrivati usta kada kijamo ili kašljemo, izbegavati gužve i makar na neko vreme ostaviti po strani „srpski inat“ kao zamišljeni gromobran? Dalo bi se raspravljati nisu li pravi junaci, recimo, lekari koji se svakodnevno bore za ljudske živote direktno na udaru zaraze, zbog čega često sami, nažalost, bivaju smrtno oboleli? Ili da je to neko poput sveštenika iz Italije koji je preminuo nakon što je svoj respirator svesno ustupio jednom mladiću – naime, nije ih bilo dovoljno za sve, a doktori su dovedeni pred najteži izbor: koga spašavati? Ali, odavno sam odlučila da takve teme proteram sa bloga, svakako smo ih svi svesni. Zato neću pisati o nadrilekaru Željku Mitroviću, ni o apelu Nede Ukraden (iz luksuznog stana) da se sirotim estradnjacima, što zbog korone ostadoše bez „tezgi“, obezbedi novčana pomoć. U tom trenutku sam se samo ponadala da nekome iz „Granda“ neće pasti na pamet snimanje tzv. „dobrotvornog singla” (charity single) u te svrhe. Jedva pretekosmo i postojećim!
Uglavnom, šta vidimo na snimku za koji pljušte smešni komentari poput „bolje od originala“ i, nasuprot tome, psovanje Jugoslavije onima sa suprotnim utiscima? Tu je grupa pevača i glumaca među kojima, priznajem, više od polovine nisam uspela da prepoznam. Ko su ovi ljudi i šta rade? Jel' to Leontina ili Goca Tržan? Gle, Kristina Kovač...a ne, ipak je Mari Mari. Zašto Nacionalna televizija ovo vrti pred svaki „Dnevnik“? Šta sad, trebalo bi, kao, da nekome „popravi raspoloženje“? Računaju li se kiseli osmesi u popravljeno raspoloženje? Mene je, majke mi, blam...Tako je, otprilike, izgledao tok misli dok su se „sličice“ sklapale u mozaik. Tek mi je vest sa portala RTS-a, uz objašnjenje i spisak uključenih, pomogla da razaberem lica. Sem standardno dobrih Galeta (Kerber) i Neše (Galija) – slučajnost ili ne, obojica su Nišlije, a taj grad je dugo bio glavno žarište korone – svi ostali zvuče (hajde da budem blaga)...bezveze. Previše je tu, žargonski rečeno, loženja: jedni se zaneli, pa mašu rukama, drugi žmure, neki bogami i kleče, uleteše u kadar i nečija dečurlija. Izdvojila bih Aleksandru Radović, koja kao da boluje od toga da u svakoj prilici pokaže koliko dobro peva. Jeste, žena ima glaščinu, ali u ovakvoj Skajp-sklepalici ta prepotencija „štrči“ više nego obično, u krajnje negativnom smislu. Montirano je navrat-nanos, zvuči kao falš-karaoke „na suvo“ i zaslužuje, eto, putačicu (čak ne ni plus!) za nameru, ali, da se moglo bez ovoga – moglo se! Samo je falilo da odnekud „iskoči“ Novak Đoković (ali, on je tada verovatno još čitao Jovana I. Deretića i bajao nad otrovanom vodom). Imati meko srce, u ovakvim siuacijama, zahteva i (poprilično) tvrde uši...

5. Band Aid

Glad u Etiopiji, u svom najdrastičnijem obliku, vrhunac dostiže između 1983. i 1985. godine, sa preko milion izgubljenih života, 400 000 izbeglica, 200 000 siročadi i 2,5 miliona ljudi koji su interno raseljeni. Užas nije stigao tek tako, preko noći: radilo se o posledicama nezapamćene suše, ali i eskalaciji velikih problema koji su pratili ovu afričku državu, u tom periodu na polovini dvodecenijskog građanskog rata koji će trajati do 1991. Devetominutni izveštaj Majkla Burka koji je na televiziji BBC jedne kasnooktobarske večeri odgledao sa tadašnjom suprugom, voditeljkom Polom Jejts, duboko je uzdrmao muzičara i aktivistu Boba Geldofa. Zajedno sa kolegom Midžom Jurom (iz benda Ultravox), došao je na ideju da osmisli akciju pomoći, istovremeno je usklađujući sa bliženjem božićnih praznika kada se, već tradicionalno, snimaju prigodni singlovi. Spajanje ove dve namene bi, procenio je Geldof, pomoglo da akcija odjekne što glasnije i doprinelo prikupljanju većeg broja sredstava. Rečeno – učinjeno. Pesma „Do they know it's Christmas?“ snimljena je za svega jedan dan, 25. 11. 1984. od strane najpopularnijih britanskih i irskih muzičara okupljenih kao Band Aid (simboličan naziv sadrži igru rečima, jer je band aid – hanzaplast). Bila je to trka s vremenom. Morao sam da radim na brzinu, što nije moj stil, kao i da napišem pesmu “za sve ukuse”, kaže Jur. Objavljen početkom decembra, singl zauzima prvo mesto na top-listama, sa do kraja godine dostignuta tri miliona postajući najbrže rasprodano izdanje u istoriji Ujedinjenog Kraljevstva, iako su autori očekivali, u najboljem slučaju, cifru od stotinak hiljada. Sa trona su ga tek 1997. skinuli Elton Džon i njegova posveta tragično nastradaloj princezi Dajani, „Candle in the wind“.
Možda autori u početku nisu bili ni svesni razmera koje će veoma brzo dobiti njihov poduhvat. Uticaj je zaista bio ogroman, pa je u narednih nekoliko meseci širom sveta došlo do manje-više uspešnih ili sasvim katastrofalnih odgovora na temu i, možda se slobodno može reći, upućeni izazov. Vrhunac je svakako organizovanje legendarnog „Live Aid“ koncerta, koji je 13. jula 1985.  istovremeno održan na stadionima „Vembli“ u Londonu i „Džon F. Kenedi“ u Filadelfiji, sa međusobnim uključenjima i impresivnom listom nastupa koji se do danas pamte. 

Vratimo se na originalni, božićni singl. Učesnici su bili, da nabrojim samo najzvučnija imena: članovi grupa U2, Genesis, Kool and the Gang, Spandau Ballet i Duran Duran (pod teškim mamurlukom, jer su prethodne noći zajedno nastupali u Nemačkoj), Status Quo, Ultravox, Bananarama, The Police, Culture Club, WHAM; odnosno, njihovi solisti Bono Voks, Fil Kolins, Sting (iako isprva nije hteo da peva stih bitter sting of tears, kamera baš na tom delu fiksira njegovo lice!), Džordž Majkl (ovde je njegov prelepi glas, uz Bonov, ubedljivo najizražajniji od svih), Sajmon Le Bon (prvi kome se Bob javio), Boj Džordž (zamalo prespavao snimanje), Pol Jang, Pol Veler, naravno i sam Geldof. Među onima koji su bili opravdano sprečeni da uzmu učešća u snimanju singla, ali su zato poslali glasovne poruke za B-stranu vinila, nalaze se Dejvid Bouvi, Pol Makartni i Holi Džonson (Frankie goes to Hollywood), dok poruka Eni Lenoks greškom nije stigla na vreme. Iako su neki kritičari, tražeći „rupu u saksiji”, kao dokaz promašenosti pesme  naglašavali kako „baš Afrikance briga za Božič, jer nemaju pojma ko je Hrist“, istina je da u Etiopiji preovladava hrišćanska religija – doduše, pravoslavna, ali ipak!

4. USA for Africa

Danas je lako kritikovati i ismevati nekadašnje ideale, a među protivnicima Geldofovog projekta prednjače oni koje se pozivaju na, tom prilikom ispoljeno, tobožnje licemerje bele rase i bogatih muzičara. Možda imajući u vidu prvi deo ove zamerke, odgovor sa druge strane okeana usledio je veoma brzo i to baš iz pera i instrumenata pretežno Afroamerikanaca. USA for Africa bio je poduhvat grupe izvođača koji su već u januaru snimili sopstveni humanitarni singl, objavljen 7. marta 1985. Autori numere pod naslovom „We are the world“ bili su Majkl Džekson i Lajonel Riči, ali je ideja potekla od  glumca, muzičara i aktiviste Harija Belafontea. Usledio je kompletan LP album, čijem su ogromnom uspehu doprineli jaka reklama i impresivna lista učesnika, tako da će postaviti prvi multiplatinasti tiraž, osvojiti tri „Gremija“, kao i nagrade „American Music“ i „People Choice“. 
Pored Džeksona i Ričija, bili su tu Stivi Vonder, Pol Sajmon, Keni Rodžers, Tina Tarner, Bili Džoel, Dajana Ros, Brus Springstin, Sindi Loper, Deril Hal, Hjui Luis, Dion Vorvik, Džejms Ingram, Keni Logins, Bob Dilan i Rej Čarls, dok su se u ulozi pratećih vokala pojavili glumci Den Ejkrojd, Bet Midler i spomenuti Belafonte, članovi sastava Jackson 5 i Pointer sisters, „Smoki“ Robinson i ponovo Geldof, kao gost. U odnosu na britansku verziju, ova je poletnija i nekako energičnija, glasovi su zvonkiji i brže se „hvataju“ uha. Springstin i Dajana Ros  su, meni lično, najsvetlije zvučne tačke.

3. Northern Lights / Swedish Metal Aid

Slede, kao (bizarni) predah između par legendarnih (iako prilično sladunjavih) i par još uvek jednako ubedljivih numera, dva primera koji su ne tako dobri. Zapravo, može se bez trunke ustručavanja priznati da su grozni. Prvi se zove „Tears are not enough“ i izvode ga Kanađani udruženi pod imenom (paz'te sad!) Northern lights. Snimanje je u martu 1985. organizovao menadžer Brus Alen, pesmu komponovao Dejvid Foster, a stihove napisali, što se engleskog dela tiče, Brajan Adams i Džim Valans, dok je autorka francuske deonice Rašel Peman. Učestvovali su, između ostalih: Nil Jang, Brajan Adams, Džoni Mičel, Kori Hart, Gordon Lajtfut, Barton Kamings, En MarejIako nastaje nezavisno od projekta USA for Africa, ova pesma se našla na istom albumu i zaradila oko 3,2 miliona dolara, od čega je deset procenata odmah odvojeno za potrebe kanadskih banaka hrane. Da se razumemo, svi ovi ljudi u spotu su zaista fina gospoda i, svako za sebe, dobri muzičari. Međutim, pesma je toliko razvodnjena da gora teško može biti....ili možda ne?
U tom slučaju niste čuli „Give a helping hand“ i sada moram da naglasim, pustili ste na svoju odgovornost (iz istih razloga nisam gore ostavila link za našu „skajpiranu“ papazjaniju, jer što ne želiš sebi da čuješ, ne poželi ni drugima)! Moja malenkost stvarno, izistinski voli Švedsku i, ako ništa drugo, za one zgodne Skarsgorde im valja biti zahvalan. Sad ozbiljno, volim svašta što iz te zemlje dolazi, ponajviše grupu Europe, a volim i (što je sigurno čitaocima bloga poznato, a ako nije, biće do kraja ove liste) hard/glam rock natapiranih osamdesetih. Ali, svaka ljubav ima svoje granice, a moja se zove Swedish Metal Aid – odgovor Šveđana na čovekoljubivu temu, pristigao oktobra 1985. Ako me nekad bilo sramota od toliko potrošenog laka za kosu, afektiranja, falširanja i uživljavanja u otpevano, to je ovaj eksces iz istorije žanra. Pesmu je osmislio upravo frontmen grupe Europe (koju je tek čekao internacionalni uspeh sa hitom „The Final Countdown“), Džoi Tempest iliti (pravim imenom) Joakim Larson, producirao gitarista Kee Marcelo (biće to njihova prva saradnja, jer se pridružio Evropejcima 1988.), a odsvirali članovi njegovog tadašnjeg sastava Easy action i kolege im, grupa Treat. Pogrdno nazivani „rokeri pudlice“, okupljeni bendovi su izašli u susret svakom mogućem stereotipu, uključujući sopstvena imena: Heavy load, 220 Volt, Crystal pride, Silver mountain, Aphrodite, Thrash, Odessa, Candy Roxx, Neon Leon & Bondage babies i tome slično. Svejedno su uspeli da prodaju 50 000 primeraka. Džoi jedini stvarno zna da peva (stoji u sredini, sa zavrnutim rukavima i kosom na kojoj bi mu mnoge devojke pozavidele), ali se zato lik sa kapom na 6:02 minutu uneo „za sve pare”!

2. YU Rock Misija

I ime i kompozicija i izvođenje i ažurnost: nije što smo naši, ali, jugoslovenski tim se pokazao u najboljem svetlu. Na ideju Pece Popovića (verovatno najvećeg rock novinara koga imamo i jednog neverovatnog čoveka) okupio se sam krem tadašnje scene da kao YU rock misija snimi singlicu „Za milion godina“ koja je deljena uz primerak popularnog časopisa „Rock“, tačnije, njegov 75. broj od 22. maja (tata, hvala na dragocenom nasleđu!), a od čega su prihodi bili naš doprinos svetskoj akciji. Autori pesme su Dragan Ilić (Generacija 5) i urednik emisije Hit meseca, tekstopisac Mladen Popović, producent je Saša Habić, a dizajn omota potpisuje Jugoslav Vlahović (prva verzija sadržala je, kasnije izbačene, motive mrtvačkih glava na crnoj pozadini). 
Pesma je snimljena u studiju PGP RTS-a, a spot završen  29. aprila 1985.  u prostorijama TV Beograda na Košutnjaku. Postoje dve verzije, sa decom i bez njih, a učesnike ću navoditi redom kojim svako peva svoj deo: (solisti, I strofa) Oliver Mandić, Serđo Blažić (Atomsko sklonište), Željko Bebek, Marina Perazić (Denis & Denis), Bajaga, Vesna Vrandečić (Xenia), Aki Rahimovski (Parni valjak), Zorica Kondža (Stijene), Slađana Milošević; (II strofa) Dado Topić, Masimo Savić, Zdravko Čolić; (horski) Jura Stublić (Film), Alen Islamović (tada Divlje jagode), Viktorija sa koleginicama iz grupe Aska Snežanom Stamenković i Izoldom Barudžijom, Anja Rupel (Videosex), Vlada Divljan i Srđan Šaper (Idoli), Dejan Cukić, Doris Dragović (tada u grupi More), Zoran Predin (Lačni Franc), Igor Popović (Jakarta), Peđa D'Boy (D'Boys), Ljuba Ninković (S vremena na vreme, ali tada u sastavu Tunel), Sead Lipovača (Divlje jagode) i Vlatko Stefanovski (Leb i sol), kome je pripalo da odsvira gitarski solo (za ostatak instrumentala angažovani su bivši članovi Generacije 5, u to vreme neaktivne). 

Zanimljivo je da su neke od najvećih zvezda SFRJ muzike (naglašavam, MUZIKE) bile upadljivo i (ne)opravdano odsutne: Džoni Štulić je tada već živeo u Holandiji, Nele Karajlić  akciju ocrnio kao manipulisanje novčanim sredstvima (ostaje nejasno da li je uopšte dobio poziv), dok je Đorđe Balašević bio duboko povređen što ga nisu kontaktirali „ako ne kao pevača, barem kao tekstopisca“, pa nije skrivao razočaranost u intervjuu koji je nedugo potom dao. Kao što sam na početku spomenula, Oliver Dragojević nije ni uziman u razmatranje jer „nije rock pevač“ (pretpostavljam da je sličan kriterijum primenjen na Arsena ili Kemala); a Bojan Pečar se, kao jedini predstavnik EKV-a „motao“ po studiju, ne učestvujući u snimanju pesme. Najzanimljiviji je slučaj Bore Đorđevića i Gorana Bregovića, koji su, obojica, odbili da se pridruže projektu (frontmen Čorbe pomalo paranoično, a pogrešno, uveren da je reč o državnom projektu; Brega po običaju bez opravdavanja bilo kome), ali su ipak došli na snimanje zajedno sa Mladenom Vojićićem Tifom, tako da su sva trojica ovekovečeni u spotu. Legenda kaže da je Bebek bio strašno ljut što je Bregi uopšte omogućeno prisustvo u studiju, a ostao je kuriozitet da se na ovom snimku, prvi i jedini put (ne računajući kasnija smešna okupljanja) sva tri pevača Bijelog dugmeta – bivši, aktuelni i budući – mogu videti na istom mestu. Dok se Bora (u crvenom sakou i sa naočarima za sunce) i Brega smoreno njišu sasvim levo, nestašni Bajaga nosi majicu „rastafarijanskih” boja sa krupnim printom kanabisa, a radosnog Tifu grli već ozbiljno bolesni pevač Atomaca. Skockanosti naših muzičara ne bi se postidele ni najveće svetske zvezde, čak su mnogi lepši i stilizovaniji od, recimo, Britanaca sa praporcima. Pa, pogledajte samo Slađanu!
Na koncertu održanom 15. juna 1985. na „Zvezdinom“ stadionu, propušteno su nadoknadili mnogi bendovi, tako da je broj učesnika skoro udvostručen. Osim gore pobrojanih, na bini su se našli: Partibrejkers, Piloti, EKV, Elvis J. Kurtovich, Plavi orkestar, Kerber, Vatreni poljubac, Električni orgazam, Magično oko, Avtomobili i Balkan. Osmočasovni prenos RTB-a video se u Čehoslovačkoj i na Kubi, ali je na licu mesta situacija bila prilično nezgodna, ne samo zbog kiše, već i čudne odluke uprave kluba da zabrani publici izlazak na travu. Zbog toga niti su izvođači, koji su nastupali na mestu istočne tribine, mogli da vide reakcije dvadesetak hiljada posetilaca smeštenih na zapadnoj tribini (!), niti su ovi mogli da ih dobro čuju. Milić Vukašinović je, zbog toga, u jednom trenutku  demonstrativno prekinuo nastup sočnom psovkom izgovorenom pravo u mikrofon. Kako god bilo, ostaje upamćeno da je ovaj koncert bio prvi u nizu takvih nastupa na svetskom planu, da je ukupno zarađeno 426 000 američkih dolara i da su poruka YU rock misije (preneo je Mladen Popović) i snimak spota „Za milion godina“ emitovani na video-bimu tokom „Live Aid“-a, oko mesec dana kasnije. Publika je, po svemu sudeći, između nastupa sastava Run DMC i Black Sabbath odlično reagovala na melodiju, koja u međuvremenu nadrasta početnu namenu, postajući zaista pesma za milion godina i jedno nostalgično, simpatično svedočanstvo da su ovi prostori nekada bili u svakom smislu – deo velikog sveta.
Umesto zaključka citiraću Dimitrija Vojnova: U spotu možete videti kako Čola đuska sa crnčetom na ramenima, na istom mestu pevaju Srđan Šaper i Željko Bebek, Krle iz Generacije 5 i Vlatko Stefanovski soliraju, i nikome se na licu ne vidi šta nas čeka ubrzo posle toga. Pored političkog jedinstva u ovom spotu vidimo i jedinstvo scene gde „Bijelo dugme” nije strogo i militantno odvojeno od „Idola”, što će potom da se desi kada i sve ostale podele postanu militantne.(…)Danas bi bilo potpuno besmisleno skupiti naše izvođače u ovom žanru i očekivati da artikulišu nešto što bi imalo odjeka barem u lokalnim okvirima.

1. Hear'n'Aid

Slatkiš za kraj, barem što se tiče hevi metal sladokusaca poput mene, zove se Hear' N' Aid (još jedna zanimljiva igra rečima: hearing aid je slušni aparat, dok bi bukvalan prevod bio apel: “Čuj i pomozi”) i u pitanju je projekat koji je u martu 1985. okupio četrdeset muzičara iz žanra oko snimanja pesme „Stars“. Ona će se naći na istoimenoj ploči, ali, usled raznoraznih peripetija, sa povećim zakašnjenjem – tek u januaru naredne godine. Ukoliko je bilo koga iznenadila zamisao, trebalo bi uzeti u obzir da je baš od toga sve počelo...Članovi grupe Dio, Džimi Bejn, Vivijan Kembel i sam Roni Džejms Dio nešto ranije su učestvovali u dvodnevnom „Radiothone“-u, jednoj od američkih uobičajenih humanitarnih akcija, sa žaljenjem primetivši kako je uključenost predstavnika hard rock i hevi metal žanra nezanemarljivo mala. Roni, odnosno, Dio, stoga dolazi na ideju da nešto učini po tom pitanju. Istovremeno, u želji da se izbegnu malverzacije koje su pratile slične fondove, od početka sve postavlja kao neprofitnu organizaciju koja će sakupljena  sredstva direktno proslediti za kupovinu konkretne poljoprivredne mašinerije. Korporacijom je upravljala Diova supruga (i doživotna menadžerka) Vendi, a on i saborci su se „bacili“ na kontaktiranje kolega, koje nije bilo nimalo jednostavno, naročito u tako kratkom vremenskom roku. Probleme su im uglavnom pravile matične izdavačke kuće sa svojim licencama, zbog čega se pojavljivanje singla razvuklo mesecima po završenom snimanju. 

Među najistaknutijim učesnicima bli su: (kao glavni vokali) Dio, Erik Blum (Blue Oyster Cult), Don Doken (Dokken), Rob Halford (Judas priest), Džef Tejt (Queensryche), Pol Šortino (Rough cut), Dejv Meniketi (Y&T), Kevin Dubrau (Quiet riot); (kao prateći hor) članovi bendova W.A.S.P., Motley crue, Night ranger, Twisted sister, Rough Cutt, Journey, kontroverzni Ted Nudžent, bubnjar Tomi Oldridž, komičari Hari Širer Majkl Mekin (iz ekipe Spinal tap); (gitaristi) Ingvi Malmstin, Džordž Linč (Dokken), Edi Odžeda (Twisted sister), Nil Šon (Journey), Kreg Goldi (Dio, Giuffria), Bred Gilis (Night Ranger), Bak Darma (Blue Oyster Cult), Vivijan Kembel, Karlos Kavazo (Quiet Riot), Mejdenovci Dejv Marej i Adrijan Smit...
Kembel se jednom prilikom prisetio kako ni posle četrnaest poziva, od toga jednog upućenog pevačevoj majci, nisu uspeli da dobiju Bon Džovija (Dio je, u istom intervjuu, rezignirano dodao: Verovatno je toga dana morao da pere zube...). Zato se među prvima koji su prihvatili poziv nalazio Rob Halford (trebalo bi napomenuti da će „Judas priest” istog leta nastupiti na Live Aid-u u Filadelfiji). On ovako evocira susret sa kolegama u njujorškom studiju: Mislim da mnogi fanovi pretpostavljaju kako se svi mi poznajemo...ali, tada nismo, uopšte. Prvih par sati smo se uglavnom gledali kroz prizmu portreta iz rok magazina. Tek kada smo svi spustili gard, osećaj je bio neverovatan: sesti i razgovarati sa ljudima kojima sam se oduvek divio. Nešto slično potvrđuje Bleki, frontmen „W.A.S.P.“-a, opisujući tremu koja ih je mučila i gotovo opipljivu tenziju usled činjenice da se u istoj prostoriji našlo tako mnogo ličnosti koje su slušali i idealizovali: Biti u prisustvu „rokenrol plemstva“ (rock'n'roll royalty) svakako ume da zastraši. Tek sam godinama kasnije saznao da smo se svi isto osećali. Dio se tu pokazao kao sjajan koordinator, držeći sve konce u svojim rukama i ostajući potpuno pribran. Njegove odluke o tome ko izvodi koju deonicu i kada, bile su bespogovorno poštovane. Džef Tejt je pre izvesnog vremena pričao o svom ulasku u „gluvu sobu“, gde su mu u ruke dali slušalice i tekst, dok je kroz staklo zurio u Ronija okruženog sa još dvadesetak legendarnih muzičara: Ted Nudžent i Rob Halford, momci iz „Blue Oyster Cult“-a, svi ti različiti umetnici koje zaista cenim, i svi oni me gledaju dok pevam...Bio sam veoma nervozan, ali mi je Roni pomogao, smirivši me i usmeravajući kroz pesmu, tako da je na kraju ispalo dobro. 

Dio „The Boss“ (na obe fotografije levo)…

…pored koga je i „(Metal) God“ postajao samo – „(Judas) Priest“
Zapravo, ispostavilo se da su oko gitarista imali više posla nego sa pevačima, a nekima od njih se posebno nezgodnim činilo izvođenje svog dela posle već legendarno dramatičnog i instrumentalnoj megalomaniji sklonog Malmstina! Ono što im je takođe zasmetalo odnosi se na namerno pogrešno tumačenje naslova pesme, tj. upotrebu pojma „zvezde“ od strane malicioznih, ignorantskih medija i kritičara: zaboga, naravno da autori nisu mislili na superstar / selebriti ličnosti (mada svi oni to, svakako, jesu), već na to da je svako od nas poput nebeske zvezde i da se naše postojanje jednako vrednuje:  But singers and songs / Will never change it alone, / We are calling you, calling you. Inače, upravo je zbog ove, sopstvene deonice, Džef Tejt bio bezrazložno zabrinut (1:37 – 1:45 minut; nadovezuje se divan, gospodstveno miran Dokenov način interpretacije). Ka zvezdama su im stremili i glasovi: posebno je simpatično koliko, npr. Halfordov vokal ide barem za skalu dalje od ostalih, te ga je lako momentalno prepoznati jer „cepa” uši; kako zasmejavaju Blekijeve facijalne ekspresije iz prvog reda; ili kako se Vins Nil trudi da izbije u prvi plan, nesiguran i svestan da u pevačkom smislu zaostaje za većinom.
 
Potvrdu navedenog daje publicistkinja Šeron Vajs, koja je nadgledala projekat: Ronija je zaprepastilo što hor zvuči kao jedan – prisetite se, mnogi od njih nisu bili pevači – ali je bio zabrinut zbog izgovora fraze „We're stars“ (mi smo zvezde). Govorio je: „Nije to „we're studs! (u žargonu, mi smo pastuvi, prim. I.Đ.) Više zvuči kao „weird stars“ (uvrnute zvezde), što je verovatno istina.“ Rob Halford je pevao punu oktavu iznad svih ostalih. (prim. I.Đ: videti delove dokumentarca o snimanju koji se odnose na njegovo raspevavanje u "gluvoj sobi". Najiskrenije, impresivno je slaba reč.)

Ipak, najlepše od svega bilo je što se, po ko zna koji put, pokazalo da metalci nisu nikakvi “problematični, prljavi, mračni tipovi” sa lošim uticajem na mlade i nedisciplinovanim ponašanjem. Baš naprotiv: Svi su bili zaprepašćujuće tačni. Posvećeni!, priseća se Vendi Dio. Bilo je to istinski uzbudljivo vreme bez uključenih sujeta – svi su samo želeli da sakupe novac za Afriku. Nije bilo rivalstva. Pristupili su svim srcem i talentom. Ona dodaje kako je metal oduvek stigmatizovan od strane većine, što se, nažalost, uz brojne propratne prepreke, odrazilo i na širem odjeku ovog projekta. S druge strane, to je, priznaje, neminovnost: budući da ne spada u mejnstrim, najlakše dopire do iskrenih poklonika. I zato nikad nije kasno da se tako jedinstven događaj (ne samo za žanr) izvede iz skrajnutosti. Ako zanemarimo mlak, glup uvod, groznu Linčovu majicu (čoveče, pre'ladićeš bubrege!) i Ingvijev ego-trip, ovo je prilično dobra pesma: vokali “ubijaju”, gitare su fenomenalne, a Diov autorski pečat iz „Holy diver” faze – pun pogodak.