piše:
Isidora Đolović
Mnogo
pre nego što sam započela druženje sa romanom “Uhvati zeca” (Kontrast,
2018.; BOOKA, 2020.), bila sam spremna na pobunu protiv svuda “iskačuće” odrednice srpska (balkanska) Elena Ferante, kao prilično
nepravedne prema mladoj autorki Lani
Bastašić. Razlog je jednostavan, ne volim naviku da baš svemu što vredi prilepimo
nesvesno samopotcenjivačku etiketu naš-taj-i-taj
(sledi ime nekog svetskog lika). Međutim, što sam dublje zalazila u priču,
odmičući sve dalje, navedena sličnost se nametala sama od sebe. Da, istina je:
Bastašićeva i Feranteova na gotovo identičan način prikazuju žensko
prijateljstvo i, ne, to uopšte nije loša stvar. Ali, ono što Laninu prozu bitno
udaljava od bilo kakvih početnih srodnosti, svrstavši je pre par godina i u uži
izbor za 65. “NIN”-ovu nagradu, tiče se na poseban način obrađenog fenomena „zatrovanosti“
podnebljem. Usled toga, pred našim očima nastaje balkanska balada pod čijim se
melodijama razvija interesantna psihološka priča.
Za
mene sjećanje možda i jeste kao zaleđeno jezero – mutno i klizavo – ali se na
njegovoj površini s vremena na vrijeme pojavi pukotina kroz koju mogu da
provučem ruku i ugrabim jedan detalj, jednu uspomenu u hladnoj vodi. No
zaleđena jezera su podmukla. Ponekad uhvatiš ribu, drugi put propadneš i udaviš
se. Iz iskustva znam da mi skoro sva sjećanja na nju imaju tu potonju
tendenciju. Zato se i jesam dvanaest godina trudila da se ne podsjećam. I
upalilo je. Nevjerovatno je na koliko malo ljudskosti možemo da se svedemo kada
nam to ide u prilog. A onda sam se javila na telefon i rekla njeno ime. Voda je
bila poznato ledena. Iz njene su se dubine nazirale troglave zvijeri. (str.
73)
Nakon
završenog mastera iz književnosti, Sara
živi u Dablinu kao prava uspešna, urbana mlada Zapadnjakinja. Sa svojim dečkom Majklom deli stan, avokado u
saksiji, ploče i nezgodan pogled na komšiju nudistu od prekoputa. Kao bolnu
ranu je odbacila sve prošlo: poreklo, jezik, majku, loša iskustva...dok joj se
iznenada, posle dvanaest godina tišine, nije javila najbolja prijateljica.
Kratko je obavestivši da je „Armin u Beču“, Lejla insistira da Sara što pre dođe po nju i pomogne joj da
stigne do brata, za koga se od ratnih
sukoba ne zna da li je uopšte živ. I ona, naravno, uprkos opiranju logike i,
donekle, srca, u najkraćem vremenskom roku kreće za Bosnu, da se suoči sa svime
od čega se odavno uspešno distancirala, ili
joj se barem tako činilo.
Nisam
je bila vidjela dvanaest godina, a i dalje sam se plašila nekih njenih reakcija.
Kao da sam odbolovala skoro letalni virus nekad u djetinjstvu i sad ga opet
nazirem. Nisam mogla da se odbranim od tog patetičnog straha da će me
napustiti, da će shvatiti moju pravu prirodu i predomisliti se. (76)
Lejle
Begić koju je upamtila, crnokose devojke destruktivnog temperamenta, naizgled
više nema: sada je tu izblajhana Lela Berić, sa svetlim kontaktnim sočivima, kršnim
suprugom Dinom i loše skrivanim modricama. Ni Sara više nije ista, odnosno,
ubeđuje sebe u to, dok se putešestvije na koje polaze priprema da ih suoči sa
varljivošću (o)sećanja. Različita perspektiva
koja na pravim mestima proširuje poglede na priču ukazuje nam na istinitost te
činjenice.
Ja sam iz Dablina, imam avokado i kul sam.
Znam napamet celu „Blonde on Blonde“. Ja ne pjevam Tajči. (Sara o sebi, str. 111)
S obzirom na to da je
zaplet otvoren već na početku, preostaje da kroz ostatak priče, deo po deo,
otkrivamo celinu, lutajući kroz hronološki izmešane, ali emocionalno,
simbolično i asocijativno savršeno nanizane epizode iz Sarinog i Lejlinog
stasavanja. Poveznica priče je prijateljstvo, a glavni lajtmotivi: zec, Armin i
Balkan. Armin je Lejlin stariji
brat, emotivni i pažljivi tinejdžer koji želi da postane slikar. Zekan je beli zec koga su nakon mature
(i istovremenog, planskog gubljenja nevinosti pod drvetom na obali) devojke
ukrale sa gradske pijace, a koju godinu potom i sahranile. Lejla je ona jača,
destruktivnija, odvažnija sila za kojom će se Sara stalno kretati, unižavajući
sebe u svojevrsnom takmičarskom odnosu. Primera radi, iako joj matematika mnogo
bolje ide, Lejla će upisati književnost kao i Sara; u opštoj negaciji, po
razilaženju će promeniti boju kose i ponašanje; namerno će odustajati od sebe u
prkosu, tamo gde okolina mnogo očekuje. S druge strane, Sara je osećajnija,
uravnoteženija polovina, koja pišući konkretizuje i čuva sve njihove
doživljaje, ali se večito oseća nedovoljno dobrom u poređenju sa prijateljicom.
Čak i kasnije, dok bude gradila samostalnost u dalekoj Irskoj, podražavanjem
Lejlinih reči i pokreta (poput otvorenog stopala pri stajanju, kao kod povređene balerine) privlačiće
sebi nove prijatelje i budućeg partnera. Koliko god bežala, Lejla - i Bosna -
uvek su u njoj poput nekakvog „crva“ što kola duboko unutar krvotoka.
Naša zemlja nepomirenih granica zapravo je
bezgranična. Džaba smo se svađali, proganjali i ubijali: mi nikada nismo ni
bili u njoj, ona je bila ta koja se uvukla u nas poput fantomskog svraba. Krvari nam koža od uzaludnog
grebanja. (173)
Poglavlja
su „dvostruka“: polaze najpre iz sadašnjosti, zatim se (u zagradama) obraćajući
Lejli kroz sećanja na epizode iz detinjstva. Bosna je doživljena kao tamni vilajet, emigracije i putovanja
kao bežanje od sebe, identitet kao prokletstvo. Najupadljivije sličnosti sa
Elenom Ferante primećujemo u likovima prijateljica (Sara oduvek sve podređuje
Lejli i zbog nje se oseća nesigurno, manje vredno, neprekidno uplašena da će je
izgubiti), te Sarinom gnušanju svoje gojazne, grube, neotesane majke i oca,
hromog načelnika policije. Međutim, glavni
književni uzori potiču iz dalje tradicije pisane reči: to su Džejms Džojs i Luis Kerol, na koje nas
vešto podseća mnoštvo referenci. Sasvim autentični aspekt romana predstavlja suptilno dotaknuta tema građanskog rata
na tlu bivše Jugoslavije. Iako nigde nećemo naići na njegove direktne opise,
sve je više nego jasno: fokus je na intimnim sudbinama dveju devojaka, ali je
društveni kontekst od njih neodvojiv i sveprisutan, čak i kada biva prećutkivan
-
baš kao što je Armin treći glavni lik, iako ga (izuzev u dve scene iz sećanja)
uopšte ne susrećemo kao delatnog.
Te
dve, veoma značajne epizode, mogu se nazvati prizivanje duhova/„upitnik“ na rođendanu i ukradena minđuša/ „Adam i Eva“ u vrtu: izgubljeni raj detinjstva.
Armin je od malih nogu Sarina simpatija i ideal, muška, manje divlja,
pristupačnija verzija Lejle. Na njegov nenamerni podsticaj, devojčica će
poželeti da oblikuje svoje JA,
trudeći se da definiše šta je sve čini onim što jeste, u čemu je lična
stabilnost i kako da se, uzevši sve to u obzir, približi i dopadne oboma Begićevima.
Poslije
sam, mnogo godina nakon što sam napustila Bosnu, tražila svoje omiljeno svuda.
Htjela sam da budem pripremljena, iako se već odavno nismo čule, a on nestao
bez traga. Imala sam omiljeni kafić u Dablinu, biblioteku, prodavnicu, park,
klupu i drvo. Imala sam sve, bila sam potpuna, istovremeno posramljena svojom
detinjastom navikom. Dobila sam oblik i boju, sad kad više nije bilo važno. (87)
U
težnji koja postepeno prestaje da razlikuje svoje usmerenje, Sara nastoji da se
poistoveti sa najboljom prijateljicom, ali i postigne jedinstvenost u jedinstvu. U izvesnom smislu, ne znajući, život će
im kasnije udesiti ovu težnju kroz nemanje potomstva i konstataciju da neće
biti majke nekih nepoznatih bića,
nego uvek samo one, jedne, kojima niko neće biti sličan.
Odmah ćemo uočiti da Sara gotovo isključivo
piše (o) Lejli, tako da prvi deo svakog poglavlja nagoveštava drugi koji dolazi
kao objašnjenje (trenutnog stanja, od strane prošlosti).
Nisam te još ni upoznala, a već osjećam da si
od mene napravila nešto drugo, neku bolju verziju mene. Moraću da glumim
djevojčicu koja ne plače dokle god je tebe i te škole. (168)
Čak i sada, unutar ovog teksta, osjetim kako
se koprca. Kada bi mogla, zavukla bi mi se između dvije rečenice kao moljac
između dva rebra na venecijaneru, pa bi mi dokrajčila priču iznutra. (7)
Obe devojčice su bile
žrtve vremena i njegovih „moda“. Dok Lejli iz predostrožnosti menjaju ime i
prezime, kako bi ostala bezbedna u nastupajućem ludilu (pa mala Begićeva, kći
pokojnog omiljenog pevača, postaje Lela Berić), Saru će otac krišom odvesti na
krštenje. Carstvo mraka na Balkanu
podrazumeva i stvari poput nedozvoljenih pokušaja nastavnika sa učenicama ili
nacionalističkih ispada koji nailaze na indiferentnost organa vlasti. Sve
zajedno, okolno bezumlje poput talasa zapljuskuje svet devojaka, ali se
najburnije promene odigravaju isključivo na njihovom ostrvu (figurativnom i bukvalnom, jer tako nazvan izdvojeni prostor
igra važnu ulogu u njihovom najtežem sukobu).
Mada istaknut,
feministički aspekt ovde nije dominantan, a gubitak se usložnjava ne temom
pola, već motivom iseljavanja. U prolazu je verno zarobljen i mentalitet
naroda, kroz, recimo, opaske putnika u autobusu svedene na „takmičenje” u
tome čiji je život “jadniji”. Veoma bitni, putujući detalji su Sarin datum rođenja (4. maj, dan Titove smrti),
knjiga „Ostrvo s blagom“ i pitanje (govornog) jezika. Motiv mraka se neraskidivo vezuje za rodni grad (ubrzo otkrivamo da
je u pitanju Banjaluka) i presudna iskustva iz mladosti, polugroteskne slike
koje istovremeno bude setu i jezu.
Sve je postojalo za nas i zbog nas: krošnje
iz kojih pršte ptice, oronule zidine Kastela, otkinute grane koje nosi brza
rijeka, mirisi što su se iskrali iz tek probuđenih pekara, puste ulice
osakaćenih trotoara - bile su naše. (182)
Naročito je zanimljivo
(i intertekstualno transparentno) poglavlje povratka u zavičaj: počinje šunjanjem oko
kuće, dok majka (izobličenija nego ikad) igra ulogu Kraljice Srca (odsecanje glava ribama za ručak,
naslućivanje „uljeza“ u ružičnjaku). Na putu do nje, Sara strepi da ne upadne u
rupu, a sve se završava fantazmagorijom kraj biste narodnog heroja Ranka Šipke,
za koju ih je nekada vezivala komična epizoda ljubljenja hladnog kipa (Lejla: Šta spavaš po spomenicima kao idiot?).
Poseta
muzeju AVNOJ-a otvoriće dilemu po pitanju načina na koji Sara doživljava
(njihovo) zajedništvo, ali i dodati još jedno od mogućih značenja motivu zeca. Ukoliko na asocijativnom
nivou uspostavimo vezu između nove boje njene kose i
izgubljenog belog ljubimca, šta Lejla predstavlja za Saru?
Intertekstualnost,
načitanost, melanholija, pažljivo promišljanje i raspoređivanje svake reči u
rečenici velike su vrline izraza i stila Lane Bastašić. Pored toga, njen roman
krase izvanredna kompozicija, prelepo pripovedanje, sa pažnjom stilizovane
rečenice (pa se tako o frizuri jedne starije
žene kaže da je imala...onu posebnu ljubičastu nijansu
odustajanja; nailazićemo i na
formulacije poput aura nemarnosti ili Gusti
mrak topio joj je bijelu kosu kao malo krede na dlanu.) i priča
koja uporno “vuče” napred. Baš zato što je već sa
prvim rečenicama postavljena tema razdora, hrleći pravo prema raspletu i
neminovnom kraju, sa strepnjom i sami jurimo
završnici, istovremeno bez želje ili sposobnosti da se odvojimo od priče. Kao
da smo svi postali nalik začaranoj Alisi, pa čitajući otkrivamo ponešto od
sopstvenog i, kako se čini, u jednakoj meri kolektivnog iskustva.
Primetićete da znakova
interpunkcije i velikog slova nema na početku (da počnemo ispočetka), niti na kraju romana (Samo sam htjela). Kada povežemo konce, stižemo do suštine: zec se
(simbolizovao on vreme, najbolju prijateljicu, izgubljenu simpatiju, domovinu
ili samu mladost) ne može uhvatiti. Međutim, Lani Bastašić je pošlo za rukom da
zadrži jedno setno, bolno (o)sećanje koje prati taj, celoživotni lov, usled čega je “Uhvati zeca”
značajan, svež, emotivno jak, stilski izuzetan i nadasve kvalitetan roman.