недеља, 14. јун 2020.

Ekspanzija TV narativa (1), pro: „The Outpost“, sezona II

komentariše: Isidora Đolović

Razmišljajući o tome kako, nasuprot (bez dobrog razloga) prebrzo ukinutim, postoje serije kojima velikodušno biva pružena druga šansa (ili možda nagrada za postignuti kvalitet) u vidu produžetka, došla sam na ideju da razmotrim kakav je uticaj proširenja većim brojem epizoda, u boljem (ZA) ili gorem (PROTIV) smislu. Na primerima dve žanrovski potpuno različite serije, koje sam u kontinuitetu pratila od početka ove godine (i to ne tzv. „bindžovanjem“, već epizodu po epizodu, sa određenim vremenskim razmakom), a kontrastiranjem njihovih tekućih u odnosu na prethodne sezone, pokušaću da istaknem uočene razlike. Neke su, kao što će se primetiti, poslužile na korist priče, dok su druge namenski uvedene radi zaokreta od (dobre) drame ka sapunici. Pozitivan primer predstavlja serija „Predstraža“ (The Outpost) o čijoj sam prvoj sezoni pisala OVDE.
Da osvežimo sećanje, reč je o žanru naučne/epske fantastike na tragu “Ksene, princeze ratnice”, “Legende o Tragaču” ili “Hronika Šanare”. Kada im je već pružena prilika za nastavak, celokupna ekipa se svojski potrudila da je na što bolji način opravda i iskoristi, a rezultat je zaista iznenađujuće pozitivan. Seriju sam prvobitno počela da gledam u dokolici, sa mnogo podsmeha i negodovanja, ali je postepeno iskrenost autorskog pristupa čitavoj priči uspela da me pridobije. Ispostavilo se da strpljenje u ovom slučaju i te kako ima smisla. Krenuću od čisto „statističkih“ pojedinosti. Druga sezona se sastoji od ukupno 13 epizoda, za tri više od prethodne. Snimanje u Srbiji donelo je sporedne, ali zapažene uloge nekolicini ovdašnjih glumaca, tako da se pojavljuju (redom, na fotografijama dole): Dragan Mićanović kao novi zapovednik kraljičine straže, Nikola Rakočević - Elinorin „pitomac“ Brogan, Andrija Maričić i Jelena Stupljanin - neprepoznatljivi kao članovi „Trojke“ (The Three), Miloš Timotijević u “flešbek” sekvenci kao jedan od odmetnutih Crnokrvih i, ubedljivo najzastupljenija, Jelena Gavrilović u ulozi isceliteljke Sane. Produkcija je vidno poboljšana, kostimi veoma lepi i zanimljivi, a iako gluma ostaje uglavnom loša, trud i srčan, pozitivan pristup angažovanog kolektiva se i te kako osećaju, nadoknađujući sve propuste. 
Činjenica je da „Predstraža“ predstavlja pravo pravcato „grešno Sci-Fi zadovoljstvo“, ali se u drugoj sezoni priča širi, komplikuje i postaje iznenađujuće zanimljivija. Naročito je neočekivano da nosilac te pojačane uzbudljivosti nije Talon (Džesika Grin) sa svojim, ratničkim delom zapleta, nego čitava situacija na dvoru (sada znatno simpatičnije) Gvin iliti kraljice Rozmund (Imodžen Voterhaus). Prihvativši otkriveni identitet, ona se, sada kao vladarka, bori da sačuva legitimnost vlastitog trona i pruži otpor represivnom Prvom redu. Dok se putevi troje saboraca i glavnih junaka (Talon, Garet, Gvin) odmah na početku sezone  razilaze, jedino njena priča ostaje ta koja istinski zadržava našu pažnju. Dok se Talon, pošto situacija sa Dragman, Everitom Dredom i Knjigom imena biva iznenadno preokrenuta, muči da izbalansira odanost ljudima sa onom prema svojoj rasi, odnosno, razluči šta ima prioritet i kome verovati; dok Garet (Džek Stormen) postaje žrtva opasnih manipulacija i ubrzo puka marioneta onih kojima Prvi red služi; dotle u Predstražu stiže pojačanje u liku Gvininog prosca, plemića Tobina (Ejron Fontejn), čija se pojava od isprva iritantne pretvara u veoma značajnu. Naravno, sve to ne isključuje igru interesa, pa su tako savetnice ovo dvoje - odavno otuđene sestre. Prvu od ranije znamo, u pitanju je vlasnica taverne i dilerka kolipsumom Elinor iliti The Misstress (Robin Malkolm); druga je Gertuša (Gylnis Barber), najbliža savetnica lorda Eginsforda, kako glasi Tobinova titula.
Što se tiče četvrtog glavnog junaka, smotanog pivara i briljantnog izumitelja Džanza (Anand Desai-Barokija), ni njegova priča ne ostaje zanemarena. Pored nezamenljive uloge u pronalaženju leka za misterioznu bolest gubavaca, shvativši da nema šansi kod Talon pažnju posvećuje Naji (Amita Suman), kraljičinoj najbližoj dvorskoj dami - i uzvraćeno mu je. Da ne bude sve „idila služinčadi“ postaraće se, za početak, činjenica koju smo poneli iz prethodne sezone: Naja je špijun iz prestonice. Koliko god se Džanzo ponašao čudno, nesnosno i blago retardirano, glumac ga odlično dočarava i čini simpatičnim (primer je noćna misija krađe košnice otrovnih pčela). 
U apsolutnom fokusu su, dakle, Gvin/Rozmund sa vladalačkim „mukama“, Džanzo koji se zaljubljuje i traži eliksir za gubavce, Tobin koji prelazi put od arogantnog „đuvegije“ do iskrene privrženosti mladoj kraljici; a sa njima, našu usredsređenost zaokupljaju dešavanja unutar utvrđenja. Spomenuto troje likova ujedno postaju najveći favoriti gledalaca. Uloge (i misije) Talon i Gareta privremeno bivaju skrajnute, dok otvoreni završetak sugeriše kako će se i to u trećoj sezoni promeniti.
Kao što sam već spomenula, našoj Jeleni Gavrilović pripala je uloga glavnog negativca - prestoničke isceliteljke po imenu Sana. Nesrećni Garet je višestruko kažnjen za dosadašnju osionost i brzopletost kada, nakon ranjavanja u poteri za Dredom, padne šaka ženi koja će pokušati da ga iskoristi u interesu svojih nalogodavaca. I dok se ona dosta dobro snašla, gluma muškog protagoniste dostiže katastrofalan nivo u sceni kada Garet shvata da je, drogiran i izmanipulisan, ubio rođenog oca. Ovo se neće promeniti ni u nastavku, kada mu pođe za rukom da se vrati u Predstražu: dodeljena mu linija radnje i prilično slaba karakterizacija, upadljivo odskaču od uigranosti tamošnjeg dela ekipe. Talon dobija konkretan podzaplet tek u drugoj polovini sezone, sa pronalaženjem nekoga od svoje vrste i izdajom, oboje u liku pobunjenika Zeda (Reece Ritchie).
Pomalo neočekivani, ali efektni obrti do kraja sezone biće: pogibija Elinor, samozvani kraljević Olton, davno razdvojeni blizanci i zanimljiva tema „lažne kraljice“. Nešto prebrzo odvijanje pojedinih podzapleta, još uvek nedovoljno jasna pozadinska pitanja o rasi Crnokrvih, demonima, kolipsumu, ipak su fino skopčani sa centralnim sukobom između Trojke / Prvog reda i  protagonista.

„The Outpost“ je serija koja sebe ne shvata previše ozbiljno, ali baš zato ima sve preduslove za napredovanje i poboljšanja. Nakon finala druge sezone može se reći da su zaista pametno iskoristili proširenje obima. Za ekipu koja se, rekla bih, odlično zabavlja, 13 (koliko epizoda, kao što rekoh, sadrži poslednja emitovana sezona) nikako nije baksuzan broj! Priča se proširila (i prostorno, budući da pored Predstraže, važan deo postaje Prestonica; a uz krčmu The Nightshade Inn i Džanzovu laboratoriju, podjednako bitne su dvorska tamnica i kraljičina ložnica) i produbila (pre svega u domenu karaktera i njihovih odnosa), ali sve to još uvek sa istom nepretencioznošću, često potpuno neočekivanim humorom i lakoćom. 
Veliki plus odlazi na zanimljivo i dosledno problematizovana pitanja praštanja, preobraćanja i iskupljenja, prijateljstva, moći i nadmudrivanja. Dobro i bez banalizovanja je podneta tema (ne)mogućeg ljubavnog trougla Tobin-Garet-Gvin, kao i razbijanja iluzija Talon nakon (najintimnijeg mogućeg) zbližavanja sa Zedom. Kad smo kod toga, iako serija nije za decu, ljubavne scene su romantične i bez trunke vulgarnosti; dok čak i potresni prizori bivaju ublaženi komičnim prizvukom koji, ipak, ne deluje nimalo neprimereno trenutku. Šarm serije i evidentno dobra volja sa kojom je stvarana, teraju vas da pratite svaku epizodu, neosetno se vezujući za likove. Prepoznaćete Kalemegdan u scenama ispred sedišta Prvog reda (npr. kod probe topovske paljbe, ili dok Garet i Talon pokušavaju da se „prošvercuju“ unutar zidina). Celinu zaokružuje uzbudljivo finale sa dobrim cliffhanger-om, kao i junaci do kojih nam je iskreno stalo. 
Usklađena su pojedina opšta mesta žanra (pretendent na presto, zavere, opsade, dilema oko granica upotrebe natprirodnih sredstava, identitetske zavrzlame) sa novim temama (Crnokrvi i njihove frakcije, portali, čudovišta) i univerzalnim pitanjima (odanost, istrajnost, dovitljivost, pravičnost). Time je „The Outpost“ ispunio sve preduslove za opstanak, stoga se nadam da će treća sezona (čije je snimanje, započeto januara ove godine i to ponovo u Beogradu, usled pandemije koronavirusa moralo biti prekinuto i odloženo nakon pet završenih epizoda) dati neke odgovore koje nam duguju, nastaviti uzlaznom putanjom i dokazati da mogu još bolje da iskoriste bonus. Ko voli fantastiku i želi da se zabavi, a ne očekuje previše (ovde, jasno je, nemamo glumački nivo, niti budžetske mogućnosti, recimo, jedne „Igre prestola“), biće prijatno iznenađen nastavkom serije i stvarno uživati.