komentariše:
Isidora Đolović
Od
inostranih kritičara uglavnom predstavljan kao Eastern European coming of age film, sa posebnim naglašavanjem
pogleda na svet mladih iz jedne komunističke države, „Bal na vodi“ se danas ubraja među kultna domaća ostvarenja.
Snimljen u poslednjem zamahu bogate jugoslovenske kinematografije, sa taman
dovoljno distance i vazduha slobode u plućima da se kritički osvrne na
posleratno društvo, film Jovana Aćina
je, pre svega, melanholična, emotivna priča o prvim prijateljstvima i
ljubavima, bolnom odrastanju i skupo plaćenoj naivnosti, koja podjednako dobro
funkcioniše na simboličkom nivou. Romantično svedočanstvo o jednom istorijskom
trenutku u isti mah je gorka povest stupanja u svet odraslih, nakon koje ostaju
metalno gorak ukus i setna, tugaljiva uspomena. Svojom estetikom svrstava se
rame uz rame sa „Lajanjem na zvezde“ i „Višnjom na Tašmajdanu“, s tim što je
njegova paralelna, pozadinska linija sižea mnogo zlokobnija.
Isprva
konfuzan i možda previše razvučen uvod, zahvaljujući završnom okviru formira
smislenu celinu sa središtem radnje. Nakon prve scene ispred italijanskog
zatvora (1953. godine), kojom je postavljena zagonetka očinstva nad budućim
detetom odbegle devojke, a „osumnjičena“ su njena četiri prijatelja, ujedno
saučesnika u ilegalnom prebegu sa jugoslovenske teritorije, priča se seli
trideset godina unapred, da bi se zatim iznova okrenula retrospekciji i tamo
zadržala. Naime, 1985. se nerazdvojni drugovi iz školskih dana, sada razbacani širom sveta (Njujork, London,
Pariz i Rim), okupljaju na sahrani Mirjane Živković -
svoje obožavane Ester. Preminula u
Kolumbiji, želela je da počiva u rodnom Beogradu. Njena (verovatno opravdano)
nabusita kći odbija svaku mogućnost kontakta sa okupljenima oko majčinog groba,
ljudima koji počinju da odmotavaju nit sećanja. Prateći njen trag, stižemo u leto 1953. godine.
U
posleratnoj Jugoslaviji, preostalo staro građanstvo se nosi sa osmom ofanzivom sledbenika
novouspostavljenog poretka, rasparčano i tužno vezano za relikvije nekadašnjeg
statusa. Omladina je negde između očiglednih nesloboda i odseva inostranih moda
koje oberučke prihvataju i u njima uživaju (muzika, filmovi, garderoba).
„Zvezdin“ četverac kajakaša sa kormilarkom koja im je, ujedno, inspiracija i
potajna ljubav, provodi dane na vodi. Vezuje ih neraskidivo prijateljstvo i
bezuslovno su odani jedni drugima, ali četvorica mladića su takođe beznadežno zaljubljeni
u Mirjanu. Ona ih, pak, posmatra kao braću i tvrdi kako ne želi da naruši
jedinstvo ekipe odgovarajući na romantičnu naklonost bilo kog od njih. Međutim,
kada se bude pojavio tajanstveni i opasni došljak Rile, tovariš Džo - nadimak je ironična skraćenica od
„Josif“ (Staljin) - jedan od novopečenih partijaša i
agresivnih provincijalaca koje je talas reformi doneo u prestonicu, mladost će
biti dovedena pred iskušenje.
Zajedno
sa glavnim junacima, upoznajemo njihova porodična okruženja. Mirjanin otac,
major Aleksa Živković, nalazi se u političkom izgnanstvu u Trstu, dok ona i
bolesna majka Marija (Špela Rozin) predugo
čekaju na odobrenje za izdavanje pasoša, kako bi mu se pridružile. U
međuvremenu, odvija se svakodnevnica sedamnaestogodišnjaka: u školi, na
treninzima, kroz vožnje biciklom, igranke, kućne krsne slave, sviranje momaka u
sastavu „Lordovi“....
Oni su strastveni anglofili, uče engleski od Sašine babe (Tatjana Lukjanova) koja ujedno izrađuje
ikone, sanjaju o pravim teksas farmerkama. Glen Miler je omiljeni muzičar
dečka koji po njemu prisvaja nadimak (simpatičan je, u tom smislu, razgovor
između entuzijastičnog Glena i tamnoputog službenika Američkog kulturnog centra: naime, sagovornik
više voli Geršvina nego Milera!), dok Ester biva tako prozvana zbog glumice
Ester Vilijams, zvezde tada veoma popularnog mjuzikla „Bathing beauty“. Uopšte
gledano, udeo pop kulture je od
nemerljive važnosti.
Nebojša Bakočević |
Stasavajući,
drugovi dele zaštitnički odnos prema jedinom ženskom članu svog tima, bez uzajamne ljubomore. Sama Ester, talentovana za
crtanje i nesvesna svoje velike lepote, izložena je nečasnim namerama muškaraca
(počev od slikara, kog igra Predrag
Ejdus).
Danica Maksimović |
Rada švercerka (Danica Maksimović) koja otkupljuje
dragocenosti starih porodica, u zamenu za modernu (uglavnom zabranjenu) robu
poput najlonki, cigareta ili farmerica, uvodi mladiće u svet odraslih, a
njihovu seksualnu inicijaciju duhovito simbolizuju duvan i „Levi’s“ džins. Na
sličan način će Esterino prvo (i kobno) iskustvo, nešto kasnije, predstavljati
direktnu repliku scene iz filma po kom je dobila nadimak.
Karakteri su zaista lepo iznijansirani: tako je, recimo, Kića dežurni „lajavac“ i cinik, a Pop nežan i gospodstven. Gluma budućih muških zvezda je izuzetna, dok prelepa Gala Videnović ovom ulogom svojevremeno stiče veliku popularnost. Imala je šesnaest godina i pre izvesnog vremena se, u jednom intervjuu, prisetila svih šansi koje su joj se otvorile zahvaljujući ovom filmu, ali i neprijatnosti prilikom snimanja golišavih kadrova.
Gala Videnović |
Kažu
da je pokazatelj dobro odigrane uloge
negativca onaj kada glumac učini da iz dna duše mrzite njegov lik. Milan
Štrljić je u tome, bez ikakve sumnje, uspeo: od prvog do poslednjeg
pojavljivanja, Rile/Džo je pravi skorojević ili, kolokvijalno rečeno,
primitivna seljačina. Bahat, bučan oportunista, kao i pratnja uz koju provodi
najveći deo vremena, samouvereno dozvoljava sebi baš sve, znajući da je sada došlo njihovo doba. Bezobzirno se
šepureći na đačkim igrankama ili u klubu kajakaša, sukobljava se sa fizički i
po godinama slabijima od sebe, ne nalazeći takvo ponašanje neprimerenim i
svestan da su na njegovoj strani brojni (mada svakako ne oni najbitniji)
faktori. Služeći se različitim manipulacijama, na prevaru i postepeno zavodi
Ester. Sa mazohističkim zadovoljstvom ponižava njene drugove (nazivajući ih oni tvoji klinci, pita se: Šta će ti ovi pederčići?; upečatljiva je
i scena odsecanja kravata na rođendanu, gde je takođe banuo nepozvan), podilazi
joj putem sporta i crtanja. Vrhunac bestidnosti desiće se na “američkoj” igranci,
kada bude inscenirao napastvovanje devojke, samo da bi je „spasio“ i ispao
heroj. Sve dok ne ostvari svoj cilj, Rile neumorno nasrće, spopada, mada je
maloletna, a posredno izaziva i smrt njene majke. Ovde prepoznajemo gotovo
faustovsku epizodu: i Greta je tamo, u neznanju, otrovala majku da bi slobodno
zgrešila, nakon čega ostaje trudna.
Milan Štrljić |
Imajući
sve nabrojano u vidu, otpor četverca
je sveden na verbalne provokacije (poput Kićinog parodiranja tetovaže, u vidu
penkalom nacrtane glave Mikija Mausa na zglobu ruke), uzaludne pokušaje
nedozrele mladeži čiji su koreni u nekom sasvim drugačijem (nestalom) svetu, a
horizonti sežu do podjednako udaljene tačke. Oni nisu kadri da pariraju
vulgarnosti novopridošlih „grabljivaca“, poput Džoovog pajtaša (kog igra Bane
Vidaković) dok zajedljivo dobacuje: Probušiće
on vama i čamac i kormilara! Nažalost, nije samo Ristić predstavnik tog
sveta, već i sustanarka Kićine majke (namerno šeta polugola, preti denunciranjem),
pa i švercerka. Svi oni (trenutnom) superiornošću odraslih zbunjuju, upravo -
razoružavaju, mladalački polet. Kroz uverljive detalje, svestrano i briljantno je
oslikan društveni poredak (recimo,
spomenuti problem sustanara, dojave, emigracije).
Bilo
bi interesantno uporediti uvođenje u
seksualni život kod momaka (Pop i nastavnica, Glen i švercerka) i Ester. Dok
se u slučaju njenih drugova sve odvija “izvan scene”, svedeno na usputne
aluzije i strogo prećutkivano od “neiskvarene” devojke, kasnija erotska scena
između nje i Džoa primer je izuzetno dobre režije, istovremeno suptilna i
mučna. Kao u magnovenju, ona sve vreme vidi samo slike na zidovima, pri čemu je
na delu i njena i naša obmana čula. Među najupečatljivijim prizorima su
tetovaže Lenjina i Staljina, sa oba Džoova ručna zgloba, koje se kreću i „grle“
na devojčinom telu; a u završnom kadru ga vidimo sličnog demonu koji osvaja plen (i prisećamo se Kićinog nazivanja seksa
„animalnom strašću“). Do rušenja iluzije i surovog osvešćenja doći će vrlo
brzo, već nakon zaplene kuće Glenovog oca (Ljubiša
Samardžič), hapšenja nedužnog doktora Popovića (Popov otac, Rade Marković) i izlaska surove istine
o uzroku pogoršanja majčine bolesti na videlo.
Rasplet
je više nego okrutan i može se sažeti u jednoj, devojčinoj rečenici: Nema
više vaše Ester. Ja sam sad samo obična, beogradska Mirjana.
Iako
epilog ne donosi iskupljenje u
klasičnom smislu (za šta je, uostalom, odavno prekasno, a ostareli Džo i posle
toliko godina jednako neotesano pita: Šta,
smeta vam što sam vam j**ao drugaricu?!?), četverac potvrđuje slogu i
vernost uspomeni tako što, dok sede na palubi brodića nazvanog Bal na vodi i posmatraju kako neki novi
prestonički klinci plove rekom, sve „leže“ na svoje mesto, poput davno
polomljene i konačno zalepljene dirke sa klavira....Samim tim, kao poetska
pravda deluje pojava sredovečnog Džoa (maestralni Gidra). Nepromenjeno prost i
sirov, napušten od svih životari na vodi, dok mu kožni „štitnici“ kriju
zglobove ruku, na groblju se krsti bolje od sveštenika i neprestano žali na državu koja im je uništila mladost. Pred takvom ljudskom olupinom bez
ideala (jer su svi pređašnji bili oportuno lažni), principa, osećaja za meru i
stid, ni mi, ni četverac više ne osećamo onako ogročenu želju za osvetom, jer
je predmet gnušanja tako bedan i - prazan.
Ono
što najblistavije sija, kao ideja vodilja i središnja vrednost, svakako je
duboko, iskreno, čvrsto prijateljstvo.
Utisak je da se danas retko pripovedaju takve priče, za šta je možda kriva sve
veća otuđenost među ljudima, pa nam stoga četverac
(da razjasnim nedoumicu koja se ponegde javlja: ne radi se o bukvalnom
značenju, već o kajakaškoj terminologiji koja podrazumeva ne četiri, već PET
osoba, uključujući kormilara) može delovati poput bajke, nerealne i suviše
idilične. Dečaci toliko vole Ester da bi, bez sumnje, ubili za nju, ali im ta
privrženost ne budi uzajamnu ljubomoru, niti potajno rivalstvo. Kada
individualni pokušaji dovedu do odbijanja, nastavlja se dalje bez promene i
više ne pričaju o tome. Ipak, posebno nakon neverbalne reakcije iz uvodnog dela
(gore spomenuta scena u zatvoru), kao da ipak postoji signal ka tome ko je, u
romantičnom smislu, bio najviše privržen
Esteri. Nije mi poznato da li je Aćin baš u njegov lik ugradio svoje iskustvo,
ali sam prilično sigurna da odgovor na ovu dilemu glasi: Pop.
Goran Radaković i Gala |
„Bal
na vodi“ je, za svoje vreme, svakako bio hrabar, a istovremeno vrlo odmeren
film, u kome više nego jasna kritika režima ipak nije izgurala ljudske sudbine
iz prvog plana. Usredsredivši se na teme obmana, zloupotrebljene nevinosti,
požrtvovanja i, konačno, razaranja jednog sna, ostao je kao trag neprolazne
lepote izgubljenih dana i sećanje na najčistije emocije koje decenije prohujale
između, pa čak ni smrt, ne mogu da umanje. Nije ni čudo što sa nepogrešivom
lakoćom uspeva da dotakne i u neke davne godine prenese čak i današnje gledaoce.