U
poplavi pretećih vesti, apokaliptičnih tema i pesimističnih prognoza, u etar ipak
biva poslata nezanemarljiva mera spasonosnog humora kao reakcije, a mnogo nalik
onoj poslednjoj nadi pohranjenoj u Pandorinoj kutiji. Tako se, ubrzo po
izbijanju pandemije, sa raznih strana moglo čuti kako dolazi vreme kada će
uobičajeno stanje introvertnih biti nužna svakodnevnica ostatka planete – do te
mere da ćemo mi, povučeni, jedva čekati povratak u status quo, ne bi li opet bili ostavljeni svom miru i tišini! Pošto
svaka šala sadrži nešto istine, za ovu vam iz ličnog iskustva jemčim da je
tačna. Teško podnosim karantin sa drugima. Zatvorenost u sebe, distanciranost,
izbegavanje (posebno napadno izveštačenog) grljenja i cmakanja, neophodnost najosnovnijih
uslova da ostanem sama sa sobom, moja su prirodna sredina. Zabluda je da ona, u
okolnostima pojačane tenzije i straha, ne nailazi na blokadu, nastavljajući da
se odvija u istom ritmu. Jedno je sigurno: uopšte ne patim zbog aktuelnog
ukidanja „socijalne prisnosti“, ali, razumem zašto prosečnoj, normalnoj
ljudskoj jedinki sve to nedostaje. Pa, kad je već korona stavila veliki znak
zabrane i na udvaranja u klasičnom smislu, traže se alternativni načini,
upošljavaju telefoni, skajp i, naravno, muzika. Ona vam uvek može priuštiti
doživljaj emocionalne bliskosti i izgubljene topline, ne tražeći zauzvrat ništa
sem na neko vreme usredsređene pažnje.
Tražeći
rupu u zakonu, mnogi se na najmaštovitije načine dovijaju da izađu napolje,
vide bliske osobe, nađu se sa drugovima na piću. Ne bih da ulazim u to koliko
je nabrojano (ne)odgovorno ponašanje; kao neko izvan većine pravila
„normalnosti“, nisam podložna društvenom neizdržu
uobičajene vrste. Znatno više mi odgovara svrstavanje u drugu skupinu, među one
koji poštuju propisane mere, odušak nalazeći u parodijskom, satiričnom,
komičnom pristupu većini situacija koje dopiru u vidu vesti. „Radio 202“ od
početka vanrednog stanja poziva slušaoce da smišljaju stavke za karantinsku plejlistu i, verujte na reč,
pojedini predlozi su neverovatno smešni. Recimo, „Don't stand so close to me“
(Sting & The Police), moj
uobičajeni slogan – ne podnosim kada se u redu pred šalterom ili kasom ljudi
jedni drugima „penju na leđa“, „unose u facu“ i „dišu za vratom“. Nazovite me asocijalnom (izraz kojim me pre izvesnog
vremena častila uobražena spodoba sa sprata, čiju nevaspitanu decu trpimo
otkako su se uselili), ali, iznad svega cenim onih dva metra privatnog prostora
i nikad, još od ranog detinjstva, nisam podnosila da me drugi tetoše i
ljubakaju. Zagrljaj, namenjen bliskim prijateljima, najviše je čime mogu da
pokažem koliko mi znače, pored stalne podrške koju nastojim da drugima pružim
kroz konkretna dela. Ali, odlutasmo predaleko. Kako to, što bi rekla Ekstra
Nena, ljubiti pesmama?
U
seriji „Why women kill“ (recenzija OVDE),
jednoj od glavnih junakinja – Bet En, u pokušaju da otkrije razloge suprugovog
neverstva, na um padaju razne uvrnute strategije. Jedna od njih je da, lažno se
predstavljajući, sklopi prijateljstvo sa Robovom ljubavnicom lično! Nakon što
joj to zaista pođe za rukom, mlađa suparnica će u neobaveznom razgovoru otkriti
šta smatra razlogom što muškarci „švrljaju“. Parafraziraću: „Domaćice su
dosadne. Nose uvek istu, zastarelu odeću i frizure koje su izašle iz mode. Ne
trude se dovoljno.“ Kada govorimo o pesmama koje prosto pozivaju da se u(z)
njih zaljubite, obično mislimo na strane, tobože atraktivnije, raznovrsnije.
Lista u nastavku pokušaće da spasi ugled domaćica,
dokazujući kako nisu prevaziđene, neprivlačne i demode.
10. Zana - “Dodirni mi kolena” (1982)
7.
Dino Dvornik - “Lady” (1989)
10. Zana - “Dodirni mi kolena” (1982)
Neki
kažu, prva „himna sponzoruša“. Drugi se sa nevericom prisećaju vremena kada je
Marina Tucaković pisala za pop i rock izvođače, za promenu koristeći sopstveno
nadahnuće čiji je ovo jedan od istaknutijih rezultata. Polušaljiva, otpevana
umiljato-prevrtljivim glasom Zane Nimani, pesma iznosi dvosmisleni zahtev
upućen muškarcu. Od njega se traži da bude, bukvalno, papučar, da kuva, uslužuje i materijalno obezbedi novu ljubav (koju
zna skoro već deset dana...); sve to
da bi u refrenu, nevino i stidljivo, obraćajući iznenađujuću pažnju na detalje
iz prirode, dotična zatražila da joj, eto, barem dodirne kolena, ako već nema ključa od stana ili karte za
prekookeanski let. Ovakva dvostrukost lica koje nam „priča“ svoju situaciju
baca potpuno drugačije osvetljenje na neprolazni hit beogradskih novotalasnih miljenika
(o današnjem reliktu koji se služi starim imenom radije ne bih), u startu odbijajući
svaki pokušaj da ga svedu na kojekakve bunda
od nerca poruke.
9.
EKV -
“Oči boje meda” (1985)
Kao
i veći deo zaostavštine Milana Mladenovića i njegovog EKV-a, ova ozbiljno dobra pesma je bezbroj puta analizirana, a od
istine smo ostali jednako udaljeni kao na početku. Tumačenja su većinom
površna, zasnovana ili na trivijalizovanju kroz nesposobnost da se vidi dalje
od očiglednog, ili domaštavanju i traženju “dubioze” tamo gde je nema. Moja
malenkost je, uprkos svemu, poprilično sigurna da numera (koju je rođaka jednom
prilikom nazvala “savršeno tripoznom”) naprosto opisuje – seksualni čin.
Zabašureno metaforama i zvučnim efektima, ali jasno preneseno značenje ne čini je
lošijom, daleko od toga. Nekada nije sve moralo biti „nacrtano“, „servirano na
tacni“.
8.
Jakarta - “Spiritus” (1984)
Odmah
priznajem, ne dopada mi se glas Igora Popovića, pevača „Džakarte”. Ne mogu
protiv toga, oduvek me odbijao od njihovih pesama. Ništa lično – slušala sam
čoveka baš nedavno u radijskom intervjuu, dok je najavljivao povratnički singl,
ostavlja utisak sjajne, zanimljive osobe, ali vokal mi oduzima više od pola
uživanja u njihovoj muzici. „Spiritus” je, ruku na srce, veoma kvalitetna
pesma, koja celim svojim bićem odiše urbanošću Beograda s početka osamdesetih.
Samo kada bi je neko obradio, mogla bi dostići celovitost, za sada joj ipak
nešto fali.
Pored
toga što se uz njegove pesme najbolje razmrda na podijumu diskoteke,
nezaboravni Dino Dvornik znao je da udahne život i ovako senzualnim, osećajnim
numerama. Čitav debitantski album, na kome se „Lady“ našla, predstavlja malo
remek-delo. Zahvaljujući produkciji koja je, za ono vreme i ove prostore,
ispunila sve svetske standarde, kao i autorskom timu koji su, uz Dvornika,
činili Goran Kralj (kao tekstopisac) i Gibonni, ploča je dostigla tiraž od 750
000 prodatih primeraka i obezbedila Borisovom sinu momentalnu popularnost. Ne
manje značajna bila je činjenica da je u pitanju pionirski poduhvat iz domena funky zvuka, kojim je na taj način u
jugoslovenske diskoteke, nakon Olivera
Mandića, konačno ušao još jedan domaći izvođač.
6.
Videosex - “Neonska reklama” (1984)
Od
trenutka kada su se pojavili, bilo je jasno da Jugoslavija nije videla, ni
čula, išta slično. Slovenački synth-pop
bend provokativnog imena, mračnih tema koje su obrađivali tekstovi njihovih
pesama, melodija preplavljenih hipnotišućom, upečatljivom noir atmosferom, predvodila je Anja Rupel, devojčurak zrelog glasa
i sigurne scenske pojave. Bilo koje pesme da se „uhvatite“ (a, Bože zdravlja,
pojavljivaće se još u okviru muzičkih tema na blogu), nećete izbeći njihovom
magnetizmu. Vrlo progresivno, hrabro i profesionalno.
5.
Dorian Gray - “Ti si tu” (1985)
Ovdašnji
odgovori na New romantics pokret koji
je munjevito pokorio Veliku Britaniju, bili su malobrojni, ali koliko samo
vredni! Prisutni su, srazmerno tome, u vrhu ove liste. Ukoliko niste upoznati
sa radom grupe Dorian Gray u kojoj je
karijeru započeo Masimo Savić, ne čekajte ni trenutka duže. Hitro na
savladavanje gradiva, a to su dve ploče čiji vizuelni, muzički, sve ukupno
stilsko-umetnički ugođaj ispunjava obećanje dato kroz odabir zvučnog imena.
4.
Neno Belan - “Vino noći” (1993)
Ova
pesma se već pojavila na plejlisti posvećenoj letu (OVDE), pa neću trošiti reči, sem toliko da je zaista obožavam.
„Morsko“ savršenstvo!
3.
Osvajači - “Duša kad izneveri” (1995)
Samo
naizgled neobičan izbor. U konteksu mračnijeg, ne tako sugestivnog (u vulgarnom
smislu shvaćenog) pristupa kakav heavy metal žanr obično zauzima prema
univerzalnim temama, savršeno je jasno zašto pesma osvaja, atmosferom i
značenjem. Ovde je apsolutno sve na mestu, vokal naročito briljantan.
2.
Denis & Denis - “Soba 23” (1985)
Prilikom
svakog neformalnog izjašnjavanja o najizazovnijim damama sa muzičke scene bivše
Jugoslavije, ubedljivu pobedu odnosi Marina Perazić. Čak i da je nikada nisu
videli, verujem da bi obožavaoci jednako masovno „padali“ na njen glas i način
interpretacije. Zanimljivo, plavokosa Riječanka se u to vreme veoma čudno osećala
i, prema sopstvenom priznanju, teško snalazila sa statusom seks-simbola.
Fakultetski obrazovana, privatno ozbiljna i stidljiva, pred kamerama i na sceni
transformisala bi se u boginju elektropop izraza, te nije nimalo čudno što su
duo „Denis i Denis“ (u kome je nastupala sa klavijaturistom Davorom Toljom)
upoređivali sa britanskim kolegama Eurythmics.
Originalni spot za pesmu „Soba 23“ skandalizovao je ondašnju javnost zbog
„erotičnih scena“ između Marine i Edija Kraljića na hotelskoj posteljini. Njen
„najšokantniji” potez uslediće kada, nekoliko godina kasnije, bude spakovala
kofere i sa Firčijem zbrisala u Ameriku.
1.
Divlji anđeli - “Voli te tvoja zver” (1982)
Ni
sekunde se nisam dvoumila koja će se pesma naći na prvom mestu. Danas
najpoznatiji one hit wonder bivše nam
države i najreprezentativniji predstavnici gore spomenutog (uvezenog) New romantics pravca svojevremeno su
dominirali prestoničkim omladinskim žurkama. Rečeno najbolje ilustruje, sada
već legendarna, epizoda iz druge sezone “Kamiondžija”, u kojoj Jare (uvek
maestralni Čkalja) zgroženo komentariše prijatelje svoje unuke (Mira Joković),
„sramotne pankerce” koji pevaju o nekakvim “anđelima i đavolima” (podsetite se inserta
“Ti si moja divlja zver”).
Umesto
da postanu srpski Duran Duran, snimili
su samo jedan studijski album, zatim singl na kome su sarađivali sa Zanom
Nimani, pa -
prestali sa radom. Međutim, njihov jedini hit, pesma koja odiše mračnom
zavodljivošću (dočaranom dubokim vokalom zgodnog Nebojše Savića Boce), ostala
je za sva vremena. Poslednjih godina se na raznim tabloidnim portalima pojavljuje
“senzacionalna” priča o pozadini
nastanka popularnog singla, uz obećanje da je, “kada saznamo gnusnu istinu,
nikada više nećemo pustiti”. Na stranu to što se o svakoj trećoj staroj, a
popularnoj pesmi pojavljuju slične gluposti, ni u ovom slučaju od obećane
istine ni slovca, a ni dokaza. Neki bukvalisti su pustili buvu da je tekst zapravo napisao robijaš, o devojci koju je
silovao, nakon čega stihovi, nekim opskurnim putevima, pravo iz zatvorske
ćelije stižu do muzičara. Sem ukoliko Nebojša Savić nije napastvovao Marinu
Tucaković (ili obratno?), a oboje su potpisani kao tekstopisci na poleđini
ploče, zaista ne vidim pokriće za teoriju….Doduše, nakon pete sezone „Igre prestola”,
počela sam da povezujem reči sa situacijom između Sanse Stark i Remzija
Boltona. Nisu li možda i naši vajni “teoretičari” pokušali da na konto te
podudarnosti skroje urbanu legendu?