понедељак, 18. мај 2020.

Skitalačke himne

predlaže: Isidora Đolović
 
Neki to zovu nezrelošću, sa svog pijedestala „ostvarenosti“ sažaljivo odmahujući glavom: „Stalno plivaš protiv struje...“ Samo ponekad, na veoma kratak trenutak pomislim kako bih volela da sam poput njih, pa da se uklapam i ne znam za drugačije, možda bolje, možda više, da me lako zadovolji ispunjenje već postojećih normi. U sledećoj sekundi ne mogu da verujem šta mi to pada na pamet. Koliko god možda dobila na taj način, izgubiću sebe – a bez toga ništa nema smisla. I zato čvrsto zategnem pertle, pa drumsku prašinu pod đonove, makar samo zamišljajući.

Putuj dok još ima sveta i saznanja:
bićeš lep od prašine, spoznaćeš prah i sjaj.
Oslepi svojim koračajući putem, al’ znaj:
lažno je sunce, istina je njegova putanja.
(Branko Miljković)

Indijanci, gusari, vitezovi lutalice, maskirani osvetnici, putujući muzičari, reporteri - istraživači, pustolovi. Pa onda: Petar Pan i Haklberi Fin, ukleti pesnici i „crne ovce” uglednih porodica, hipici, revolucionari, ilegalci...svi oni su utabali poneku deonicu na budućoj stazi mog života. Čak je i horoskop učestvovao u zaveri, „namestivši“ mi vazdušni znak kojim vlada Merkur, tako da me, dok pažnja večito šeta s jednog predmeta na drugi, ni mesto uopšte ne drži. Ironija života teško da je mogla biti veća od one da me veoma brzo strpa natrag u početnu kutiju, vrativši na polaznu tačku bez uzimanja u obzir „sitnice“ poput one da se moj duh u međuvremenu preterano razmahao i sad ne postoji sila koja bi ga, uz najbolju volju, pomirila sa starim. Delimično mi zato nije posebno čudna kolektivna zabrana kretanja: dobro poznajem sputanost, u daleko mučnijem obliku. I uprkos svemu, tvrdoglavo, neizlečivo bih da sam DRUGDE. Nije važno da li je tamo stvarno bolje – htela bih da vidim, naučim, doživim! Sve za šta sam najviše vezana spakovala sam odavno, kao puž u kućicu, unutar glave i srca: sve ideje, uverenja, trajne utiske. Sidro je permanentno poludignuto, u pripravnosti za čas plovidbe, jedino je brzina odvijanja promena (poput opremljenosti) najsličnija onoj kod puža. Da me ne bi dokrajčio užas beznađa statične budućnosti, borim se kako znam i umem, često potpuno nesvesno.

„Prođem li pored vas na ulici bez pozdrava“, stalno molim ljude oko sebe, „ne uzimajte mi za zlo. Nisam uobražena – ja stvarno retko konstatujem prolaznike dok me ne oslove i ne gledam mnogo oko sebe.“ Moje misli najveći deo vremena lutaju negde među oblacima, uvek – da se poslužim rečima svoje majke – u nekom svom svetu i priči. Istovremeno, dok prolazim kroz život ne dotičući tlo, blizanačka strana me stalno budnim razumom čuva od gubitka kontrole. Već u detinjstvu postajem svesna te neprijatne hibridnosti: ni postojanijih principa, ni veće neukrotivosti u jednoj istoj glavi. Kada nečemu posvetim pažnju, činim to sa potpunom usredsređenošću, ali, ona se već sledećeg časa negde izgubila i tako u nedogled. Odlutam, vratim se, malo proboravim tu, pa bih opet na put. Brzo se prilagođavam realnim promenama prostora, naučim raspored ulica, dovoljno je da prenoćim i već se osećam kao u svom gradu. Dosada je, uz vreme, moj najveći neprijatelj; pokret mi je neophodan poput kiseonika; sloboda – omiljena reč. U najdražem crtanom filmu iz detinjstva, „Čudesna šuma“, posebno sam se poistovećivala sa junakom (doslovno!) „u prolazu“, koji se predstavljao ovako: Ja sam Čičak neodoljivi! Putujem s vjetrom, njegov sam glasnik…

Kada pomislim na svoje školske drugarice, u sećanju mi se jave reči iz jedne stare Severinine pesme:…ja još čekam azurne zore, ja još želim preplivati more – ja još sanjam zemlje daleke. Nije mi dovoljno. Nisam proživela koliko sam se nadala. Osećam se bar deceniju mlađe, kao da sam provela strašno dug period u nekakvom vakuumu gde vreme miruje, pa sad zaprepašćeno pokušavam da se priviknem na saznanje da mi je, dok nisam pazila, ukraden najbolji deo životnog veka. Mnogo puta sam spomenula začaranost vizijom nepreglednog autoputa iz filma “Moj privatni Ajdaho”. Beskrajan je, kao radoznalost, a ovo su prateće melodije traganja, muzičke mini-definicije veoma značajne komponente moje ličnosti.


10.  Za 1 noć – „Ciganka“

Grupa „Za 1 noć“ osnovana je u Čačku pre tačno trideset godina. Kada sam porasla dovoljno da otkrijem i razumem njihovu muziku, vođa benda Raško Jovičić tek što je napustio ovaj svet (u četrdesetoj godini života), ali su zato njegove pesme uveliko postale deo gradske baštine. Svi smo znali i horski pevali „Melanholiju“, „Hipike“, „Dođe mi da odem, svete“ ili „Tvoj dom je čak na jugu“. Iako su nastajale u vremenu pre nas, osećali smo svaki stih: obraćale su se nama, opisivale naše ulice, parkove, zime i proleća, tuge i vedrine. Disk sa demo-materijalom kružio je od ruke do ruke, poput zavičajne relikvije. Zaklela bih se da je Raško kultna ličnost među Čačanima u još većoj meri od Točka, Jaraka ili Bore Čorbe. A „Ciganka“ je....posebna energija, zov daljine, bez trunke etničke diskriminacije na koju bi danas neki mogli reagovati zbog naslova. Braća od tetke i ja smo se od malih nogu šalili da nam je prevladao „turski gen“, a za mene se posebno govorilo: „Nisi naša, ostavili su te Cigani pred vratima, zato i jesi tako divlja.“  Možda sam i otuda, otkako pamtim, bila opsednuta cirkusom, „luna-parkovima“, nomadskim životom. Kada su putujući ringišpili dolazili na, nekada praznu, livadicu preko puta škole na Avladžinici, nekoliko nas dece iz kraja danima bi se motalo okolo, zadivljeno proučavajući svaki detalj. „Kasandru“ sam volela samo zbog cirkuskog dela priče, pa smo dve komšinice i ja, čim mi mama ode na posao, upadale u ormar, izvlačile njene stare suknje i bižuteriju, pa se igrale čergarki. Veliki sam poštovalac romske kulture: drugačije, zaista, nije ni moglo biti....

9. Nelly Furtado – „Like a bird“

Odmah na početku milenijuma, čini mi se da je u pitanju 2001. godina, dok su još vladali tzv. boj-bendovi (sećate li se te blamaže?) i „barbikice” poput Britni Spirs, niotkuda se pojavila Neli Furtado. I to baš sa ovom pesmom. Sećam se koliko su mi se samo svideli spot, vedre boje i melodija što odlično sugeriše uzlet, oslobađanje od stega gravitacije i bilo čega drugog, a refren još pevušim…kao kanarinac, iz kaveza.

8. Jasna Zlokić – „Skitnica“

Jedna od starijih stvari, znam je iz detinjstva. Hrvatski izvođači bili su „specijalnost“ moje majke i preko nje stizali do mene. Uostalom, dok su druge devojčice uglavnom volele Brenu i Cecu, ja sam obožavala Tajči, a bile su tu i Doris, Sanja Doležal, malo kasnije Rozga, Nina Badrić, Vanna...„Skitnica“ me oduvek intrigirala jer i pored tipičnog šlager-fazona tematizuje potpuno neuobičajen (barem za žensku stranu, onih godina) pristup (ljubavnom) životu. Većinom su muškarci bili „neuhvatljivi“, dok su žene izražavale neograničenu trpeljivost, odanost, pesmama se zaklinjući kako će biti „tu“ i „čekati“ koliko god zatreba...Ali, ovde je ONA ta koja se opire, odvezuje (od obale), nestaje i beži, sa sve slabim osvrtanjem se izvinjavajući što „tako stoje stvari“. Sećam se da mi je još kao devojčici to bilo nekako divljenja vredno.



7. Alice Merton – „No roots“

Od ove se pesme pre par leta bukvalno nije moglo živeti, s obzirom na to da se stalno vrtela u sklopu jedne reklame čijeg se predmeta više ne sećam. Zato se od numere nisam umorila, verovatno jer sam je prvi put čula ipak celu, na radiju, izdvojeno od promocije neke leve banke ili supermarketa. Reči su me “kupile”! Često se pitam šta su, zapravo, naši koreni? Biramo li sami koliko će nas činjenica porekla (oba)vezati? Početkom XX veka se u evropskoj, a ubrzo i ovdašnjoj književnosti, raširila tema obeskorenjenih, odrođenih junaka. Radilo se o, uglavnom visoko obrazovanim i još mladim, ljudima koji su, rano napustivši provinciju zarad školovanja, sticajem različitih nesrećnih okolnosti doživeli fijasko u velikom gradu i morali da se vrate zavičaju, „ne pustivši korenje“ ni u jednoj, ni u drugoj sredini. Čudno je to stanje, mučno i preteško za podnošenje. Živite u limbu, međuprostoru odakle nema izlaza, ni pomaka: dan za danom, borite se da vas sasvim ne zahvati odumiranje (duše, uma, svesti). Znam svoje poreklo, ali moj identitet se formirao na drugoj strani. Sa rodnim gradom sam odavno izgubila dodirne tačke, između nas zjapi provalija onih ključnih godina kada nisam bila tu. Osećam da bih se bilo gde na kugli zemaljskoj manje-više uspešno prilagodila, jer, kako kaže neka druga pesma:...ja svoju sreću nosim sa sobom, ona je parče slobodnog neba. Pretpostavljam da to znači „nemati korene“ u kontekstu kosmopolitske duše koju ništa ne vezuje, ali mnogo šta sputava.

6. Lynyrd Skynyrd – „Free bird“

Pod utiskom prvog susreta sa ovom pesmom, kroz snimak nastupa uživo na nekom od letnjih festivala a-la-Vudstok, stalno je doživljavam upravo tako: nešto veoma sunčano, hipi orijentisano, poput slobodne deklaracije nepromenljivosti.

5. Nightwish – “Wanderlust” / “Ocean soul”

U ova dva slučaja najviše dotiču stihovi i doživljaj koji mi upečatljivo prenose. Kod prve, to je iskonska želja za istraživanjem, avanturistički poriv kakav je davno pokretao ekspedicije da se zapute u nepoznato i streme granicama poznatog sveta. S jedne strane, trajni nemir: It is the journey that matters, the distant wanderer…dok sa druge, u narednoj pesmi, postoji potreba za bekstvom različite, za svet tužnije (Crying for me was never worth a tear, my lonely soul is only filled with fear), ali po dušu oslobađajuće mogućnosti da se konačno stopi sa nečim čistim i lepim: Losing emotion, / finding devotion; / Should I dress in white and search the sea, / as I always wished to be / one with the waves /- ocean soul?


4. Goran Karan – „Vagabundo“

Podseća me na Južnu Ameriku, definiše nemir pustolova, divna poput (pustinjskog) cveta. Ovoj pesmi je mnogo više godina nego što se čini i uprkos tome, nikako da mi dosadi: u svakom pogledu je odlična.

3. Iggy Pop – „Passanger“

Volim da putujem noću. Ranije sam, prilikom češćih odlazaka u Beograd, imala običaj da uhvatim poslednji autobus pre nego što se sasvim spusti mrak. Sednem do prozora i obavezno, mada sam istom rutom prošla hiljadu puta do sad, gledam kako se pred mojim očima smenjuju promičući prizori zgrada predgrađa, neonskih reklama, autoputa. Dok pada noć, a kuće i benzinske pumpe se proređuju, zurim u tamu urešenu tek slabim plavim sijalicama iz unutrašnjosti vozila. Gledam svoj tamom izobličen odraz, razmišljam o svemu, prijaju mi tišina i pokret. Kada kasnije siđem na peronu i napustim zgradu autobuske stanice, pa kroz mali park preprečim put do svog dela grada, podignem pogled ka nebu. Još kao dete, zanosila sam se posmatranjem noćnog svoda, kada imaš utisak da ti se čitav svemir raširio nad glavom, pa te uhvati i blaga vrtoglavica. Zvezde tu i tamo žmirkaju, poneki usamljeni avion iscrtava trag i sve je nepregledno, pomalo zastrašujuće…


2. Goblini – „Daleki put“

A drugom prilikom spomenuh da postoji nekoliko primera pank muzike koje mnogo volim, iako nisam poklonik samog žanra. Jedna od tih, možda i prva na listi favorita iz pravca, kako vreme prolazi sve više mi znači i „komunicira“ sa mnom. Izaziva mi žmarce, budi tešku nostalgiju. Iznad svega, podseća me na jednu osobu prema kojoj nisam bila dobra kada i koliko je trebalo, kao svaka površna i tvrdoglava tinejdžerka. Karma je brzo pokazala svoje delovanje, na više nego efektan način: kada suviše dugo i uporno gledaš u pogrešnom pravcu, pre ili kasnije ćeš udariti u zid i, dok dođeš sebi, propustiti voz na drugom koloseku. Sve to sada više nije važno, ali, ako ništa, neka se zna: iskreno mi je žao. I pamtim „Crni bombarder“.

1. Vinnie Vincent Invasion – „That time of year“ / W.A.S.P. – „Restless Gypsy“

O prvoj mogu reći samo da mi je najomiljenija, svih vremena. Melodija, tekst, vokal, spot, epoha. Druga se takođe nalazi u kategoriji opisnih. Obe su baš - moje. Tek naknadno shvatih da listu završavam motivom kojim je započeta. Postoji jedan goblen u kući moje babe, okačen u „zlatnoj“sobi na spratu (tako smo je kao klinci opisivali, zbog lamperije kojom su opšiveni zidovi i kičastog lustera koji je deda jedne godine doneo iz banje), zovem ga „Karmen”. Mnogo puta sam ispod tog portreta Ciganke utonula u san o nekim udaljenim mestima, životima koje nisam imala priliku da vodim i svetu koji traje, nesvestan mojih neuništivih želja.