понедељак, 25. мај 2020.

Dan mladosti: Hitovi mog ranog tinejdžerskog doba

piše i predlaže: Isidora Đolović

T. S. Eliot tvrdi kako je april najokrutniji mesec, a meni se odnedavno čini (i nisam jedina) da bi se to neslavno zvanje bez problema moglo proslediti martu. Tada su mi se uglavnom dešavale samo ružne stvari. Pa i situacija koju kolektivno podnosimo počela je, barem što se Srbije tiče - u martu, verovatno mnoge od nas neodoljivo podsetivši na 21 godinu staro bombardovanje. Možda slabu, ali svejedno izvesnu utehu predstavlja istina da ćemo se jednoga dana i ovoga samo (nerado) sećati, sa bezbednog odstojanja. Izolacija nam je, između ostalog, dala mogućnost (naročito ako ste se, poput mene, zadesili u porodičnom domu) za evociranje različitih uspomena. Kada ste po ceo dan sa roditeljima, u nekom trenutku će se neizbežno povesti razgovor o tome „kako je nekada bilo“, izvadiće se (sa police, zgurani tik uz kutije sa starim društvenim igrama, ali bez prašine, jer je ovih nedelja dezinfikovanje pod stavkom obavezno!) albumi sa slikama i priče se odmotavati same od sebe. Ne samo o ratovima, sankcijama, ubistvu Đinđića, ptičjem i svinjskom gripu, zemljotresima, poplavama, demonstracijama, restrikcijama, varioli...već i o lepim stvarima koje, srećom, nekako uvek prednjače. Krizne situacije su prilika da preispitamo ko smo bili, jesmo li to i dalje, a šta ćemo tek biti, nakon svega?

Kroz sve dosadašnje muzičke teme kojih se ovaj blog doticao, nekoliko „upitnika“ i vremeplovnih lista, mogao bi se sklopiti prilično detaljan mozaik moje plovidbe kroz život, uz neizostavne zvuke različitih melodija. Slučajno, na radiju (bez koga mi, naročito u poslednje vreme, ne prođe ni jedan jedini dan), nabasavši na jednu pesmu koju sto godina nisam čula, pokrenuo se talas uspomena. Poslednjih godina sam im, svakako, pojačano sklona. Počela sam da razmišljam o svojim ranim tinejdžerskim danima, započetim u sam osvit ovog milenijuma, a proživljenih negde između: deteta i adolescenta, neozbiljnosti i postepenog zacrtavanja sopstvenog puta, smešnog traženja sebe u čestoj isključivosti - i svrsishodnog bunta kao životnog načela. Numera koja je slučajno inicirala zamisao o temi današnje liste zove se My happy ending“ i verovatno je jedina koju sam uvek zaista volela iz diskografije Avril Lavinj. Ona se pojavila kao neka verzija Britni za opasne devojčice (mada je to uvek iz petnih žila negirala), ali se meni nikada nije dopadala, delujući nekako isfolirano, pozerski i prilično netalentovano. Uvek se setim epizode „Gilmorovih“ u kojoj Lejn Kim, hodajuća rock enciklopedija i sigurno najveći fiktivni posvećenik alternativne muzike, zgranuto gleda svoju „oslobođenu“ rođaku Kijon u majici sa likom „skejterke“ iz Kanade. Ova joj, između ostalog, odgovara: „Well, you can't dance to Joy Division!” 
Jesam li i sama, pored činjenice da i te kako mogu da plešem uz bend Ijana Kertisa, (bila) muzički snob? Jedno je sigurno, svi smo od nečega počinjali i daleko je važnije koliko smo ostali verni svojim izborima. Doslednost u velikoj meri zavisi od toga šta nam, u ovom slučaju muzika, zapravo znači u životu. Kada kažem „rokenrol”, prvo pomislim na beskrajnu slobodu. Pa onda: na mladost (duha), podsticaj za kritičku svest, istovremenu zabavu i beskrajna promišljanja o svetu. Na nadahnuće. Talentovane stvaraoce. Najbolje koncerte, zaraznu energiju. Sve to zajedno, a pre svega ISKRENOST I SLOBODU. Uprkos sadašnjoj degradaciji, rokenrol odavno više nisu (samo) „starke”, određeni imidž i slično – uveliko sv(akakv)ima dostupno - već stanje svesti.

Moj život je oduvek bio obeležen, određen i obojen knjigama, muzikom i kulturom. Neću sad ponavljati priču o tome kako je dete nekadašnjeg hipika postepeno, polazeći od ploča i kaseta iz roditeljske kolekcije, preko dragocenih podsticaja od strane starijeg brata od tetke, a ponajviše vođeno nepromenjeno velikom znatiželjom (ispoljavanom u vidu sklonosti da stalno istražujem i tragam dalje i dalje), stiglo do današnjeg statusa strastvenog ljubitelja (rekla bih, dobre) muzike. Prekretnica je svakako 2005. godina, kada se u naš stan konačno uselio kompjuter, ja otišla na prvi veliki koncert, kupila prve prave „starke“ (ne računam one u koje su me kao malu obuvali, niti kožne, mada takođe original, kakve sam prethodno pošteno, do raspadanja iznosila) i počela da osvajam prostore slobode kroz oblikovanje svog bića (idejno, pojavno, usmerenjima i interesovanjima). Zato će se i današnja lista kretati periodom kada sam iz osnovne prešla u srednju školu, od fudbalskog postala muzički zaluđenik, pa kroz prva dva razreda Gimnazije iz sveta domaćeg i stranog rokenrola (potonji beše pretežno vezan uz sedamdesete) počela da širim vidike, upoznajem društvene nijanse našeg ne tako malog grada, prve strogo ograničene izlaske, „klošarenja“ i ostale vidove pubertetske pobune.

Bilo je to doba kada se, umesto putem (još ne toliko dostupnog) Interneta, o novitetima informisalo preko časopisa, radio-stanica i par televizija. Vreme kada se, kao na godišnji praznik, čekalo da Olga Kepčija i Vlada Džet sa „Hitom 202“ svrate i u vaš grad; kada smo nasnimavali trake i „rezali“ diskove. Prvi nes(p)retni pokušaji građenja tako važnog imidža u mestu koje nema butike sa nešto raznovrsnijim izborom, doneli su mi fazu crnine od koje su moji ludeli, ali i bunarenje retro-bogatstva iz dubina maminih i tetkinih ormara. Otkrila sam odlaske na branu i sedenje kraj Morave, gde je bilo najbolje mesto da se bedači. Saznala sam šta je Bedak i gde koja grupica stoji na (starom) Trgu. Sedenje na stepenicama uz posmatranje prolaznika, obilaženje oko „Kultora“ jer smo još klinci i ne poznajemo nikoga ko bi mogao da nas uvede, foliranje da petkom uveče pijemo pivo, dok u zadžepku ranca namerno loše krijemo paklu najjeftinijih cigara. “Klub Gimnazije” tada je polako odlazio u legendu, a neke nove se ispredale oko momaka sa instrumentima. Posebno popularni bili su članovi grupe „Litter infection“, oko kojih su stalno obigravale lokalne grupi devojke. Izdvojila se kategorija tripera (od prideva istripovani, a u značenju: foliranti ili pozeri), naročito ženskih, koje je „žuljao kiler“ (ne šalim se, ovo je samo jedna od rečenica koje sam čula) i obično su direktno sa Cece prelazile na „Slayer“ (koji je, k'o što već biva, slušao njihov aktuelni dečko), smrknuto gledajući sve oko sebe.

Tada se još nisam šminkala (počeću, i to samo oči, „tek“ pred polazak u završni razred Gimnazije), improvizovala sam sa garderobom i danas se samoj sebi smejem kada prizovem u pamćenje taj haos. Najpre sam pronašla tatinu staru džins-torbu za kameru, na njoj pažljivo markerom nacrtala veliki peace simbol, ukrasila je sa nekoliko zihernadli i prišila bele dugmiće (ukrali su mi je par godina kasnije, baš na koncertu dotične grupe!). Nosila sam isprane, „radnički“ plave košulje u fazonu osamdesetih, po dva tanka kaiša, crne farmerice ili duge suknje do poda, sa rukavicama bez prstiju i do iznad laktova koje sam sama „šila“ (šavovi obavezno ka unutra!). Najviše sam volela nakit, spomenute „kilere“ - odnosno, kožne trake sa prišivenim nitnama iliti kučeće narukvice, kako ih je moja mama od milošte zvala. Kosa mi, nažalost, više nikad posle nije bila tako dobra i jaka kao u gimnazijskim danima. Nakon što sam je, iz hira i nervoze, pred početak studiranja skratila na paž, kao da je doživela šok od kog se nije oporavila. Naravoučenije:
A koliko sam bila raščupana najbolje ilustruje običaj jednog od mojih najboljih drugova (kasnije pratioca na maturi) da me leđima okrene prema ostatku razreda, postavi naočare za sunce, tako naopačke, na moj potiljak i oduševljeno konstatuje: „Rođak It!“ (ukoliko neko ne zna, to vam je ono čupavo stvorenje iz „Porodice Adams“ koje podseća na hodajući plast sena ili člana „ZZ Top“-a što se naročito zapustio). Nisam izbijala iz „Elektre“ i „Muzičke kuće Zlatanović“, dveju prodavnica diskova i audio kaseta, kod kojih sam, nikad posebno ješna, radije ostavljala sav džeparac namenjen kupovini užine. Ono što ne bih potrošila za muziku, odlazilo je na „Rock express“, „Metal Hammer“ i poneku knjigu. Naravno, čitava smena je znala da postoji neka Isidora i ko joj je simpatija, jer sam ispisivala naša imena na svakoj klupi, svesci, drvenom okviru prozora u ćošku škole…Bila sam tako smešna, glupa klinka.

Sve do tih godina pojma nisam imala kako mi je rođeni otac izgledao u srednjoj školi ili kao student. Fotografije su se nalazile u nekoj kutiji na selu, slučajno zaboravljene. Rekoh li „slučajno“? Nisam baš sigurna. Naime, videvši osobu sa frizurom kojoj bi sam Željko Bebek odao priznanje, u trapericama i „vijetnamci“, omladinca koga je milicija jurila po Kragujevcu radi šišanja, nisam mogla da dođem sebi od smeha. Šok je doživela i moja majka (sigurna sam, da ga je poznavala u to vreme, pobegla bi glavom bez obzira): „Sad mi je jasno zašto niko nije video ove slike. Naravno, TVOJA ćerka, ne zna se ko je veći klošar!“ Padavičar i klošar bili su standardni epiteti koje su mi ukućani lepili tokom tih par godina vizuelnog tumaranja, dok nisam izgradila i uspostavila stil kog se do danas manje-više stalno držim. Među bisere ubrajam iskrenu, sasvim bezazlenu opasku još jednog drugara iz odeljenja: “Dobra si ti, Isidora, stvarno – samo mi nije jasno što moraš da se oblačiš kao sektašica. I zašto si okačila taj znak mercedesa (!) oko vrata?”

Jedna osoba je, ipak, sa iskrenom radošću dočekala prelazak na tamnu stranu: Goran. Moj obožavani stariji brat od tetke, tada već dobro poznat među čačanskim metalcima. Naravno, pored početne muzičke edukacije (podžanrovi su nam se uskoro razišli), u pogledu društvenog života nisam uživala nikakvu protekciju, baš suprotno: kao mitski Kerber me čuvao od svih loših uticaja. No, to će nešto kasnije doći na dnevni red, u drugom delu tinejdžerske faze: za sada sam bila samo klinče koje oduševljeno čeprka po njegovim kutijama punim kaseta, pozajmljuje i presnimava „Mejdene“, Alisa Kupera i „Ganse“, a krišom nasleđuje kariranu flanelsku košulju i PRAVE, na kolenima ručno iscepane „leviske“ (tako da se vidi svaka, pažljivo izvučena nit), u kojima nije bilo sile da mi ćale dozvoli proviriti napolje...Ali, ko ima volju, nađe način - a meni bar volje nikad u životu nije nedostajalo. 

Da ne dužim više, jer ionako otputovah predaleko, na listi koja sledi ne nalaze se pesme koje sam ja lično najviše volela (nikad, pa ni danas, nisam bila „u trendu“, već stalno okrenuta negde ka prošlosti). Radi se o svemu što je tih godina bilo veoma popularno i što smo svi slušali, jer se pojavljivalo čak i na komercijalnijim kanalima poput MTV-ja ili nemačke Vive, pa samim tim za mnoge mlade predstavljalo odličan način ulaska u vode drugačijeg zvuka. Uzmite u obzir da je kod nas svaka od ovih pesama bila aktuelna otprilike sezonu, dve, pa i tri posle zvaničnog objavljivanja (ne pokušavam da smanjim svoju starost, naprosto su pre Youtube-a tako stajale stvari). Dakle, šta se to najviše vrtelo između moje 13. i 16. godine?

10. The Calling - „Wherever you will go“ (2001)

Ova pesma je početkom dvehiljaditih bila veoma popularna. Tada sam još bila u osnovnoj školi i pamtim kako je časopis „Huper”, pored dominantno pop scene, pratio i neke od izvođača malo drugačije orijentacije. Recimo, Red Hot Chilli Peppers su se tada „ponovili” albumom „Californication”, Bon Jovi nakon nekoliko godina pauze izdao „Crush“, a No Doubt „Rock steady“, vrteli su se The Strokes, The White Stripes...Ne znam šta se posle desilo sa grupom The Calling, u kom im je pravcu išla karijera i jesu li bilo šta značajnije od tada snimili. Kada sam neku godinu kasnije, zahvaljujući VH1 koji mi je ulepšao mnoge pauze u ispitnim rokovima, iznova otkrila pesmu i spot, desio se onaj pravi „susret“, više sam obratila pažnju i do danas je uvek rado poslušam. 

9. Linkin park - „Numb“ (2003)

U nekom od prethodnih tekstova spomenula sam kako je muzički ukus mog mlađeg brata, tokom većeg dela života naklonjenog rep, hip hop i R’n’B zvuku, u jednom trenutku zastranio prema turbo-folk zverinjaku. Na sličan način je, pod uticajem jednog od najboljih drugara, drastično zaokrenuo ka sastavima Gorillaz, Paramore, RHCP i, početkom dvehiljaditih izuzetno aktuelnom, NU metalu. Iako sam fazu pozdravila kao izrazito osveženje u odnosu na Stoju, Viki i Milicu Todorović, ovaj pravac mi nikada nije prionuo uz slušni organ. Mi „pravi“ fanovi metala smatrali smo da je taj „NU“ izdanak čista sprdnja. Istina, u Česteru Beningtonu, frontmenu grupe Linkin park, odmah sam prepoznala nešto posebno: njegovi tekstovi su odisali nedvosmislenom iskrenošću, vokal bio veoma dobar, a iz intervjua i životne priče jasno se očitovala teška depresija. Tim pre me pogodila, iako ne i iznenadila, vest da se 2017. obesio. Počela sam da se vraćam nekim starim pesmama, prvenstveno albumu „Meteora“ (koji im je možda najbolji) i, eto, ono što mi je ranije smetalo kao „neartikulisana buka“, s godinama dobija svoje mesto na ličnoj muzičkoj lestvici. A pesmu „Numb“ sam od početka volela (postoji verzija nastala u saradnji sa Džej Zijem, zove se „Numb/Encore“, ali jasno je da ne mislim na nju). Tada se bilo veoma lako poistovetiti sa situacijom iz video-spota, a i danas je, nažalost, stalno prisutna potreba da pojedinim ljudima doviknem onaj lajtmotivski stih: I'm tired of being what you want me to be. Odlična stvar, sa jakom, važnom porukom!

8. HammerFall - „Hearts on fire“ (2002)

Verovali ili ne, jedno vreme uopšte nije bilo jednostavno doći do majice sa imenom benda koji spada u makar širi krug onih koje slušate. U početku sam imala samo dve: Deep purple - “Fireball” (bila mi je, na sve to, tri broja veća; zaklela bih se da su me "i psi lutalice" na ekskurziji u Grčkoj po njoj  prepoznavali) i HammerFall. Švedski power metal bend bio je prvi u nizu sličnih koje sam zavolela: Kamelot, Stratovarius, Sonata Arctica, Gamma Ray i, naravno, Blind Guardian (ne računam Helloween, jer sam ih uvek smatrala za predstavnike heavy-ja). Išlo je to uz epsku fantastiku koju sam pasionirano čitala, uostalom, pa me Goran uporno peckao: “Eto, ovi tvoji ponovo vijaju zmajeve!” Na početku, ipak, behu srca koja žude. Mislim da ova pesma svojom brzinom, zaraznošću i energijom nema koga nije “zapalila”, voleli podžanr ili ne. Provereno, još funkcioniše, istog trenutka hvatam ritam i opet bih da slemujem negde blizu bine, al’ da me ne povuče šutka. Eh, mladosti!

7. Nickelback - „How you remind me“ (2001)

Evo još jednog benda koji je u nekom trenutku stekao široku popularnost, posebno među onima koji se izjašnjavaju za opciju “od Silvane do Nirvane”, stoga je izvesna doza predrasuda uvek ostala kao prepreka između mene i ekipe predvođene Čadom Krugerom. Kasnije sam shvatila da dosta njihovih pesama ne samo što znam, nego i stvarno simpatišem, ali, eto, Nickelback ostade u grupi onih “kobajagi” rokera, možda ne baš zasluženo. Dugo je kružila i fora da se na refren jednog njihovog hita koji se završava frazom: Hey, hey, I wanna be a rock star!, nadoveže sa: „Yes, you do, Chad Kroeger. Yes, you do...“ Da mi je neko te 2004. nagovestio kako će se dotični jednoga dana oženiti Avril he-was-a-boy-she-was-a-girl Lavinj, nasmejala bih mu se u lice (a opet, isto bih odreagovala i na kombinaciju Orlando Blum - Kejti Peri. Čudni su putevi Gospodnji, a mi omatorismo...). Ali, „How you remind me“ je, kapa dole, oduvek bila vrhunska pesma. I mnogo je volim. Još uvek zvuči jednako sveže i dobro. Šta god inače mislila o bendu, da su samo ovu stvar snimili, bilo bi dovoljno za mesto u istoriji pravca.

6.  The Rasmus - „In the shadows“ (2003)

Isto, otprilike, važi za Fince. U jednom trenutku su, inače, maltene svi predstavnici rokerskijeg  zvuka dolazili iz Skandinavije: od komercijalnih do žešćih metal pravaca. Tako se The Rasmus stvorio „niotkuda“ (što, naravno, nije baš istina, jer postoje od 1994.) i sa svih strana se orio onaj „alarmantni“ uvod, a na mnogim ormarima - uključujući i moj - bili zalepljeni posteri sa Laurijem (pevač) u Vrana stilu (crna perca zadenuta u kosu). Koliko mi je poznato, takav uspeh, barem na ovim prostorima, više nisu ponovili, a moja pažnja se nije dugo ni zadržala na njihovoj muzici. Sećam se, doduše, finog dueta sa Anet Olzon (drugom po redu pevačicom Nightwish-a, o kojima ću nešto kasnije).

5. Iron maiden - „Rainmaker“ (2003)

Već je legendarna priča o odlasku Brusa Dikinsona iz benda, pa nekoliko sušnih godina tokom kojih su fanovi (ja sam tada bila mala, ali mogu da zamislim agoniju) vapili za njegovim povratkom, koji se zatim obistinio u velikom stilu, sa pločom “Brave new world”. Taman kada sam, dobro na(v)učena na njihov zvuk (zahvaljujući “Run to the hills” i “Fear of the dark”), stasala da se ubrojim u Mejdenovce, pojavio se album “Dance of death”. Bilo je tu još dobrih pesama, poput “Wildest dreams” ili “Paschendale”, ali “Rainmaker” je jedno čudo i odgovor na svu spomenutu žeđ vernih ljubitelja heavy metal legendi. Podmlađeni, neumorni, jednom rečju: sjajni, baš kao i ovaj singl.

4. Negative - „The moment of our love“ (2003)

Da, to je taj skandinavski metal, zapravo – glam. Povodom drugoplasiranih sa liste biće još reči, samo ću spomenuti da je ova pesma neprekidno bila na kablovskim muzičkim kanalima. Pevač, lep poput devojke (i našminkan bolje od mnogih), davao je povoda našim drugovima da do mile volje ismevaju, ali koga zaista briga? U repriznom izdanju sve još zvuči dobro, a i izgleda lepo. Inače, ukoliko se neko pita ko je kome “ukrao” ideju za (kontroverzni?) spot, pesma “Killing loneliness” grupe HIM je snimljena nešto kasnije.

3. Evanescence - „Bring me to life“ (2003)

Još jedno izdanje sa vrata ormara. Čitav album „Fallen“ bio je „prvo, pa uspeh“: HITČINA ogromnim slovima. Slušali smo „My immortal“, „Going under“, „Everybody's fool“, divile se oblačenju i glasu Ejmi Li, ali „Bring me to life“ je nešto neverovatno. Još se sećam prvog gledanja spota, kod Sare koja je jedina imala računar i, nekako, došla do par video snimaka. Filmična Gotham city atmosfera, izvanredno uklapanje glasova Lijeve i gostujućeg Pola Mekoja, scena u kojoj Ejmi pada sa zgrade....sve to zajedno činilo je savršenu celinu, nagrađenu „Gremijem“ i do danas sigurno najpoznatiju numeru u njihovoj karijeri. Bilo je čak i domaćih pokušaja da se nešto slično „sklepa“ od grubog muškog i moćnog ženskog vokala - možda se sećate dueta Teodore Bojović i grupe „Nightshift“, takmičili su se čak i na „Beoviziji“.

2. HIM - „Join me“ (1999)

Ova pesma je već „u moje vreme” bila nešto matorija, ali jasno je da se to uopšte nije osećalo, odnosno, čulo. Finci slede do kraja liste, moram dodati i „skandaloznu” pobedu zemljaka im, grupe Lordi, na „Evroviziji” jedne godine. Sutradan sam u razredu jedina likovala, na opasku nastavnice kako „nije ni sumnjala da će se baš meni to svideti“ ležerno odgovorivši (sa dosta  namernog, inadžijskog preterivanja) da me „melodija, zapravo, podseća na Alisa Kupera”. Bilo kako bilo, taj Helsinki donese Mariji Šerfović trijumf, a i nju ispratismo s početnim negodovanjem…Elem, da se vratim na HIM. U nekom trenutku su se na mojoj strani školske klupe počeli pojavljivati stihovi: This world is a cruel place, and we're here only to lose. Onaj isti drugar sa “rođakom Itom” reagovao je još pre nego što sam videla pisanija: „Daj, Isidora, ne s*ri više sa ovim glupostima!” Kažem mu, sasvim iskreno: „Ali, nisam JA to napisala! Vidiš valjda da nije moj rukopis, uostalom, čak i ne slušam HIM!” Izgovoreno sa sve podrugljivim prizvukom kod imena grupe, jer, HIM je za mnoge od nas bio predmet sprdnje, potcenjivanja, prvenstveno zbog samoproglašenog love metal fazona i onog smešnog “srcograma”. HIM su slušale devojčice, pozerke, a sve pesme su im bile na isti fazon. Misterija rukopisa po klupi razrešena je par godina kasnije. Na prvoj većoj svirci u dvorištu Gimnazije, s polaskom u završni razred koji ćemo tu provesti, upoznala sam se i sprijateljila sa Anom. Ispostavilo se da smo sve vreme sedele u istoj klupi i istoj učionici, ali u različitim smenama (ja III-11, ona III-12), da obe volimo knjige i Mejdene, naročito pesmu “Wasting love” (e, tu me kupila, pošto je zaista malo ljudi koji uopšte obraćaju pažnju na nju) i ostalo je, što bi se reklo, istorija. Ana mi je postala jedan od šačice najboljih prijatelja u životu, moja cimerka, saborac, sestra koju nikada nisam imala. I Ana je, naravno, kao autor onog “pisanija” po klupi, oduvek obožavala HIM. Nikada je zbog toga nismo zezali (dobro, samo malo!), čak sam uz nju i sama zavolela mnoge pesme, a ruku na srce, Vile Valo je prelep i taj bariton stvarno obara s nogu. „Join me” je zaista dobra stvar, zbog koje su svojevremeno grupu optuživali da propagira samoubistvo, mada je mnogo logičnije i lakše shvatiti, naprosto, kao varijaciju na temu Romea i Julije.

1. Nightwish - „Nemo“ (2003)

I govoreći, ponovo, o finskom metalu: kada sam prvi put videla Tarju Turunen, pomislila sam da je preda mnom nekakvo nestvarno biće, a tek čuvši glas (bila je to pesma „Sleeping sun“)…pa, znala sam da će mi Nightwish uvek biti posebno drag bend. Tih godina su, zaista, činili neizostavan deo kolekcije diskova prosečne metal-curice, očaravao nas je svaki segment njihovog rada, od dizajna albuma i Tarjinih fenomenalnih haljina/korseta, do bajkovite, a ipak žestoke muzike sa tako poetičnim tekstovima. Komercijalni vrhunac njihove karijere, kada je čak i moj mlađi brat čuo za njih, predstavlja pesma „Nemo“ sa albuma „Once“ – kako će se ispostaviti, poslednjeg snimljenog sa Tarjom. S obzirom na to da pripadam generaciji koja je baš „zakačila“ period u kome je Turunenova dobila šut-kartu, iako su mi se svideli pojedini kasniji radovi sa Anet Olzon, a zatim i aktuelnom pevačicom Flor Jansen, nikada nisam prebolela prvu,  najbolju etapu njihove karijere. Da se vratim na pesmu, zaista je bila veliki, veliki hit, samim tim iskorak za čitav žanr. Dok smo se mi, onako interno, šalili da je naslov potekao od izraza zabrane: Nemo'!, klavijaturista i idejni tvorac Tuomas Holopainen morao je zaista da objašnjava pojedinim predstavnicima medija kako njihova pesma nema nikakve veze sa narandžastom ribicom iz Diznijevog crtaća! Nemo, na latinskom „niko, bezimeno lice“, naprosto je izraz osećanja ništavila, nostalgije i izgubljenosti kakvo svakoga, ponekad, obuzme. 
…A onda dođeš u neke godine, pa shvatiš: uopšte nije važno koji je od podžanrova „pravi“, „žešći“, „iskreniji“ (tr00). I da su „Stones“-i bili u pravu: It's only rock ' n' roll…but I like it!  A to je, ipak, najbitnije. Rokenrol jeste bunt i angažovanost, ali on je i zabava, hedonizam. Jedni ističu prvo, drugi ovo potonje, što je, otprilike, jedina razlika. Uostalom, zar je važno šta preovladava, kada postoji kvalitet? Negde je to vokal, drugde melodija, ponegde tekst, scenski nastup, imidž. Ključno je - uvek ići napred, punim srcem, bavio se rokenrolom ili o njemu pisao. Što se toga tiče, trudim se da učim od najboljih, već petnaest godina: Peca Popović, Jadranka Janković Nešić, Petar Janjatović, David Vartabedijan, Dejan Cukić, Alekandar Žikić, Dušan Vesić, Ivana Pataković, Vlada Džet i Olga Kepčija…Njihovim tragovima sam se potrudila da koračam i osmišljavajući „karantinsku muzičku kutiju“, koja se ovim tekstom zvanično zatvara.