„Ma, ona voli te kastrirane pevače“, rečenica je kojom me
brat od tetke i dalje opisuje. Naime, ni u najbuntovnijim tinejdžerskim godinama
nisam otišla dalje od, recimo, par predstavnika thrash metala: brutalniji
žanrovi mi nikada nisu prijali. Ali, zato sve varijante melodičnog zvuka
neobično volim i, eto, nisam ih prerasla: valjda se to zove prava ljubav? Elem,
ono što me oduvek najviše oduševljavalo kod omiljenog muzičkog žanra možda su,
pre same svirke, ili originalnosti scenskih nastupa, pa i tekstova pojedinih pesama,
bili glasovi. Dobro je poznato
da se u redovima rock i metal muzičara kriju neki od najvećih talenata, sa
neverovatnom raznolikošću boja i raspona, tehnika pevanja, nezaboravnim
uticajem koji su ostavili na armiju sledbenika. „Smanji te vrištavce!“,
dodavala bi moja majka (prema njenom shvatanju, tada su to bili, recimo, Gale
iz „Kerbera“ i Čipi iz „Osvajača“). Pokajala se veoma brzo, čim je mlađi
brat pod uticajem društva ušao u fazu
turbo-folka. Prvi i jedini put su, tada, u naš stan uneti i besomučno
preslušavani svi albumi Šaka Polumente, Lukasa, Elme, Bobana Rajovića i koga
sve ne....u jednom trenutku, čak i moj poslovično suzdržani, trpeljivi tata
morao je da odreaguje: „Sine, zanima me samo jedno: ko ti je dao tu ODVRATNU
muziku?“ Srećom, bratovljeva slušalačka etapa bila je prolazna, moji se i
nesvesno uželeli ‘ćerinih urlatora,
tako da je put za Dikinsona, Halforda, Koverdejla i ostale, napokon bio otvoren.
Bile smo možda treći
razred Gimnazije kada sam Jeleni snimila dve kompilacije pod nazivom „Beautiful
voices“. Koliko je poduhvat u suštini bio zahtevan, ilustrovaću kraćim osvrtom
na okolnosti potrage za muzikom tih dvehiljaditih. U vremenu dostupnosti svih
mogućih sadržaja putem brze mreže, ponekad mi i samoj deluje nemoguće na kakve
smo se različite načine dovijali da nabavimo ma i jednu pesmu omiljenog benda. Onaj kome bi pošlo za rukom da prikupi kompletnu mp3 diskografiju ili snimak koncerta, bio je
„car“ u društvu. Kompjuter se u naš stan uselio kada sam imala sedamnaest
godina, prvi muzički stub sa učitavanjem mp3 CD-a jedva godinu ranije. Do tada
sam snimala i preslušavala kasete, dok su se za povremeno korišćenje naprednijih
nosača zvuka starale drugarice koje su ih imale. Koristio se dial-up Internet zbog kog bi telefonska
veza u stanu bila blokirana. Kad istekne vreme (označeno naglim “pucanjem”
signala), a ti trči panično do kancelarije „Euneta” u centru grada, radi
doplate minuta! Kupovali su se „divdža“ diskovi na tezgama, slušao „Hit 202“,
mp3 kolekcije prosleđivale iz druge ili treće ruke, a pojedini srećnici sa
ADSL-om preko tada veoma popularnog i uticajnog foruma yumetal povoljno nasnimavali retke, zanimljive albume iz svoje
kataloške ponude. Vreme puno čari.
Ta moja drugarica je
imala divan glas, ali dugo bila slabo upućena u kvalitetne žanrove. Međutim, volela
je da uči, pa se od polaska u srednju školu do mature njen muzički ukus
značajno transformisao i volim da verujem kako sam imala bar malecki udeo u
tome. Sećam se da je u prvom razredu, na velikom odmoru, nagovarana od ostatka
odeljenja uvežbavala neku pesmu Dare Bubamare zbog audicije za „Zvezde Granda“
(na koju, srećom, nije otišla). A sećam se i dijametralno suprotne scene, kako četiri
godine kasnije, u dugoj crnoj haljini izvodi opersku ariju na pozornici
prilikom uručenja diploma maturantima. Jelenu sam za svoje „crne Drakule“
pridobijala najpre preko Tarje Turunen i Šeron den Adel (s obzirom na to da je i sama
tada počinjala da uči solo pevanje), pa smo polako širili dijapazon na
jugoslovenski rock, irsku muziku, obaveznu klasiku i -
heavy metal sa svim varijacijama. Moj način da bliskim osobama približim žanr
koju najviše volim i time razbijem predrasude koje su uvek pratile „ljude u
crnom“, zasnivao se na samoj muzici. Birala sam najlepše primere vokalnih
sposobnosti pevača svojih omiljenih bendova i, u većini slučajeva, uspevala da
izmamim barem osmeh odobravanja. Istom se nadam sa vama, jer sama se, eto, već
kezim od uha do uha! Izbor sam ograničila na heavy/power metal žanr, sa par
manjih odstupanja, jer je rock muzičara koji glasovima razbijaju čaše toliko da bih se svakako ogrešila o bar
jedno ime, što zaista ne bih volela da se desi. Verujem da znate na koga sve mislim:
Gilan, Plant, Dejvid Bajron, imenjak mu Koverdejl, Klaus Majne, Eksl Rouz, Sebastijan Bah,
naravno Fredi....Nema ni žena, što nije znak antifeminističke nastrojenosti,
već pokušaj da održim bar nekakvu koherentnost liste. U pitanju su muzičari iz
manje-više sličnog miljea, sa neverovatnim (i podvlačim: NEVEROVATNIM)
interpretacijama, jednako intrigantnim scenskim pojavama, uz to članovi bendova
koje inače mnogo volim.
Moram još naglasiti šta
me podstaklo na ovu ideju. Ne pratim „jutjubere“ i pravo je čudo da sam uopšte
nabasala na ovu devojku, ali tim je iznenađenje prijatnije. Naime, od pre nekog
vremena se često mogu zapaziti kanali pod imenom „Vocal coach reacts to...“ Ovu
devojku ćete naći pod Rebecca Vocal Athlete, školovani je učitelj pevanja i, mada
se primarno bavi klasičnom muzikom, otvorena za sve muzičke predloge koje joj
pratioci šalju na preslušavanje. Njene reakcije su urnebesne, iskrene, detaljno
obrazložene i -
optimistične, u smislu da, kada govorimo o (ne)prihvatanju rock/metal pravaca,
većina neupućenih na gluvo odbacuje,
diskriminiše i vređa poklonike i
predstavnike bilo čega što nije mejnstrim. Sa uživanjem gledam kako Rebeka
prijatno iznenađeno, očarano reaguje na tu muziku, pa se prisećam skoro
identičnih Jeleninih prihvatanja svakog novootkrivenog izvođača. Ako se
plašite, trenutak je da pobegnete glavom bez obzira. Ali, ukoliko ostanete i
date im šansu, obećavam neočekivano putovanje visinama "teškog zvuka", u još težoj konkurenciji.
10. Serj Tankian (System of a Down)
Kada sam prvi put čula
numeru “Arials” u izvođenju grupe “System of a Down” (hvala, Gorane!), bila sam
očarana iako njihov pravac baš i nije onaj koji preferiram. Serdž Tankijan ima
divnu boju glasa koja asocira na nešto drevno, istočnjačko, neobično. Možda sa
tim ima veze činjenica da je ovaj svestrani umetnik jermenskog porekla?
Politički aktivista i ubeđeni demokrata, muziku koju stvara (što uz bend, što
solistički) oduvek upotrebljavlja kao savršeno sredstvo posredovanja značajnih
poruka. Susret sa Tankijanovim pesmama je stoga blago uznemirujuće iskustvo i
neretko imate utisak kao da ste kročili u duševnu bolnicu, čime vam on, zapravo,
neuvijeno skreće pažnju na prirodu sveta u kome živimo: u isti mah cirkusa, ludnice
i laboratorije zla. Uzmimo za primer samo naizgled luckast spot za pesmu “Empty
walls”, gde upravo prisustvo dece u “bezazlenoj” igri (koja imitira teroristički napad od
11. septembra 2001.) upozorava dokle smo došli i o čemu moramo dobro da
razmislimo. Mala opaska lične prirode: Tankijan mi je prisno lice zbog toga što
neodoljivo podseća na mog razrednog.
9. Phil Anselmo (Pantera)
Evo, na početku
spomenutog, retkog primera “brutalnijih” bendova koje volim. Prilično sam
sigurna da su Pantera i Annihilator najdalje što sam otišla sa
metal žanrom. Pesma koju sam za ovu priliku odabrala našla se na albumu
“Cowboys from hell” (1990), a jedan od komentatora Rebekine recenzije
zanimljivo je primetio: “Ono kad slušaš jednog od najboljih pevača, postepeno
shvativši da istovremeno upravo slušaš jednog od najboljih gitarista sveta”.
Da, to je neprežaljeni Dajmbeg Darel (ubijen na sceni 2004., o velikom gubitku
je pisao “Metal Hammer”, a mi klinci bili sleđeni od neverice). Dobro obratite
pažnju na to kako Dajmova gitara i Filov glas, pri kraju, horski vrište, “preslikavajući” jedno drugo,
dobacujući se zvukom. Za naježiti se!
8. Miljenko Matijević (Steelheart)
Jedna od najsnažnijih
interpretacija koje sam u životu čula dolazi od pevača hrvatskog porekla (rođen
u Zagrebu 1964, kao dečak se sa roditeljima preselio preko okeana). “Majk”
Matijević je, pored zapažene karijere sa grupom “Steelheart”, zaslužan za soundtrack filma “Rock star” (u kome
pozajmljuje glas Marku Valbergu), kao i muziku za veliki broj južnokorejskih
serija (zbog čega je poslednjih godina izuzetno cenjen u toj zemlji). Prekrasna
hard rock balada “She’s gone”, sa prvog albuma momaka gvozdenog srca, pokazuje sav raskošan talenat ovog čoveka. Navodno
raspolaže sa 3 oktave, ali utisak je svakako da je broj veći: nadasve čist,
lep, jasan vokal.
7. Kim Bendix Petersen (Mercyful fate, King Diamond)
A sada nešto sasvim
drugačije, čak i među metalskom bratijom zaista specifično. Imate moju
garanciju da ćete, jednom pošto otkrijete glas danskog muzičara (koji već
decenijama nastupa pod teškom šminkom i pseudonimom King Diamond), zaključiti
kako nikada niste čuli ništa slično. On je nešto poput živog Fantoma iz opere i ostavimo li po strani
sve religijske kontroverze, shvatamo da ovaj način interpretacije ili ne
„varite“ uopšte (otuda razna potcenjivanja i podsmeh od strane ljubitelja, mahom
težih formi metala: takvo je, barem, moje iskustvo) ili ste potpuno
zabezeknuti, zastrašeni, zadivljeni. Svaki njegov nastup je priča u malom,
svaka pesma svojevrsni narativ, a sam glas od bogate 4 oktave uglavnom se kreće
visoko (tzv. falset), da bi odjednom sišao duboko, promenio boju, tako da zvuči kao
da slušate potpuno drugu osobu (imajte u vidu, ovo je doživljaj potpunog laika,
te ne umem da se stručno, precizno izrazim)! Impresivno vladanje glasom kao
instrumentom, očigledna višedecenijska uvežbanost i neprepuštanje ničega
slučaju. King Dajmond je bio gost Beograda 16. maja 2006., kada je nastupio u
SKC. Sve i da sam ih pitala, roditelji me ne bi pustili (jer sam još bila maloletna
i živela u Čačku; osim toga, prethodnog leta su napravili presedan i sa drugaricom me poslali na koncert "Dugmeta", ali mi je tom prilikom ukradena torba sa telefonom pozajmljenim od tetke), tako da ću večno žaliti zbog još jedne u nizu
propuštenih prilika, ali sam zato sačuvala isečke iz „Metal Hammer“ reportaže.
6. Rob Halford (Judas priest)
U prethodnim
karantinskim nedeljama imali ste prilike da se ovde susretnete, možda i po prvi
put, sa vokalnim genijem Roberta Halforda. Daleko merodavniji od mene opisuju
ga sledećim rečima: Pored Ronija Džejmsa Dia i Brusa Dikinsona, smatra se jednim od začetnika
pseudo-operskog stila pevanja, kakav će kasnije prisvojiti izvođači power
metala. Redovno se pojavljuje pri samom vrhu lista najvećih rock frontmena svih
vremena.(...) U istoriji žanra, malo je onih čiji stil pevanja biva tako
uticajan i odmah prepoznatljiv, kadar da sa lakoćom šeta od „režanja“ iz grla
do falseta koji „probija uši“. Stručnjaci kažu da raspon njegovog glasa
iznosi čudesne 4 oktave. Među fanovima poznat kao „Bog metala“, učinio je crnu
kožu i nitne svojim zaštitnim znakom, a napravio malu revoluciju i javnim
priznanjem homoseksualnog opredeljenja (na MTV-ju
1998, što je bio veoma emotivan trenutak). Pevački uzor mnogih ne krije kako je
njegov najveći heroj bio i ostao Fredi Merkjuri, žaleći što nije imao priliku
da ga upozna. Za vas izdvajam klasični hit grupe „Judas priest“, koji je, ako
bi me neko pitao, definiticija hevi-metala. Evo, upravo dok ovo pišem, cupkam
nogama ispod stola i glava mi sama prati ritam. Ne mogu se oteti ni utisku kako
je ovo savršena pratnja za video igricu.
5. Ronnie James Dio (Elf, Rainbow, Black Sabbath, Dio)
Neizmerno sam se
rastužila kada sam, biće 16. maja tačno deset godina, čula da je svet ostao bez
jednog od svojih najraskošnijih glasova. Dio je među pevačima koji su mi
otvorili vrata rokenrola i čije mi pesme mnogo znače, u kom god sastavu ih
snimio. Možda niste znali da upravo njemu dugujemo „metalski“ znak
pozdravljanja, tzv. rogove i mada ga
rasprostranjeno tumačenje vidi kao „sektaški, satanistički“ simbol, ono je
pogrešno. (Ta-daaaaam! Obožavala sam da ovo objašnjavam svima koji su me
gledali kao antihrista) Naime,
porodica Ronija Džejmsa Padavone (kako je glasilo njegovo pravo prezime) vodi
poreklo iz Italije, a dotični znak prstima često je pravila njegova baba kako
bi oterala uroke ili lošu sreću...Glas kojim je pevao stručnjaci procenjuju kao
niski tenor od 4 oktave, najubedljiviji u nežnim rok baladama i sa očiglednim
uticajem stila iz epohe sedamdesetih. Nikada nije uzimao časove pevanja, ali je
zato već kao petogodišnjak počeo da svira trubu, mnogo slušao operu, a posebno
ga je oduševljavao Mario Lanca. Nikada nisam krila da mi “Black Sabbath” bolje
zvuči sa Diom nego Ozijem i verujem da je posredi izuzetak kada nema ni govora
o blasfemičnoj tvrdnji. Počivaj u miru, legendo...
*
Prva četiri mesta zauzeli su pevači moja četiri i inače
omiljena inostrana benda. Nisam morala čak ni biti pristrasna: nadzemaljski su u
svakom slučaju…
Uvek mi se činilo da je
grupa Crimson glory nepravedno potcenjena,
naročito kod nas. Ne poznajem osobu koja ih obožava ili bar iole dobro poznaje
njihov opus, a u Čačku, svojevremeno, niko iz mog šireg okruženja i generacije
nije imao pojma ni ko su (zbog čega sam se i na planu muzičkih afinititeta
osećala kao beznadežni vuk samotnjak).
Hevi metal bend sa Floride predstavio se javnosti u drugoj polovini
osamdesetih, albumom „Crimson glory“ ('86). Dve godine kasnije objavljuju
remek-delo „Transcendence“, da bi 1991., posle nešto slabije ploče „Strange and
beautiful“, frontmen napustio sastav. Oni su nekoliko godina kasnije nastavili
muzičku priču sa novim pevačem, ali taj deo karijere nisam ispratila.
„Midnajt“, ime pod kojim je originalni vođa grupe nastupao, zajedno sa maskama
nošenim na sceni i promotivnim fotografijama, kao i sa poetičnim i mističnim
stihovima pesama, neraskidivo je sačinjavalo jedinstveni šmek njihovog
stvaralaštva. Nadam se da ćete poseban tekst o svemu tome jednom čitati na ovoj
stranici. Kada je 2009. iznenada preminuo od stomačne aneurizme (imao je 47
godina), ostala je do danas velika neverica u meni, možda baš zato što mi se
čitava pojava grupe „Crimson glory“ oduvek činila tako nestvarnom,
hipnotišućom. Midnajt (ponoć) je imao
bukvalno anđeoski glas, sa razarajućim
„vriskovima“ i škripavim tonovima koji su smenjivali one „milujuće“, a kakve
zaista nigde više nisam čula. Evo, uostalom, na koji način je Džon Drening,
gitarista „Crimson glory“-ja govorio o njemu: Znali smo da je poseban od prvog
trenutka kada smo ga čuli. Nije baš bio fan heavy metala, više se povezivao sa
grupama poput „Led Zeppelin“ i „Pink Floyd“, inspirišući se i učeći od njihovih
pevača. Zaista je izražavao intenzivne emocije svojim glasom, bila to sreća ili
tuga: bilo je neverovatno. Kada smo tek počinjali sa radom, otkrili smo da
raspolaže neverovatno visokim rasponom punog glasa. To nije bio jedan od onih
falseta i definitivno ne nešto kao King Dajmond. Midnajtov glas bio je znatno
čistiji i siroviji. Na prvim probama pogađao je najviše note, pa smo znali da
će se snaći u heavy metalu...
3. Geoff Tate (Queensryche)
Još jedan četvorkaš kada je o oktavama u glasu
reč, bariton koji je ulepšao i proslavio progresiv-metal bend iz Sijetla,
„Queensryche“. Opet moram da primetim kako sam u rodnom gradu, po svemu sudeći,
bila pionir promoter njihovog zvuka,
a sigurno znam da sam svojoj generaciji otkrila genijalni konceptualni album
„Operation: Mindcrime“ (CD pozajmljen rođaki Maji kružio je među ekipom i
stigao sve do Zaječara, preslušavan u vozu do „Gitarijade“ i natrag; Maja mi
je, nešto kasnije, crtala logo benda na majici!). Jedini od pobrojanih ima
formalno muzičko obrazovanje, što se svakako dobro oseća. Džefova
interpretacija je stabilna, dikcija razgovetna, fleksibilno i precizno pogađa
najviše note, a bez imalo napora. Jednom prilikom sam drugarici, inače fanu rep
zvuka, pustila „Queen of the reich“ i prikovalaje za fotelju: setih se toga dok sam gledala jednu od Rebekinih najzabavnijih
reakcija na snimak uživo (drugi po redu koji vam postavljam dole). Bila je
iskreno fascinirana Tejtom.
Odavno nameravam da,
nekog oktobra, na blogu predstavim svoje voljene nemačke bundevice, grupu “Helloween”. Do tada, sa ponosom i
radošću rangiram neponovljivog Mihaela
Kiskea kao vicešampiona (prvo mesto pripada jednom jedinom…ali, strpljenja!).
Hamburžanin je sa nepunih osamnaest godina postao pevač grupe koja, do tada
orijentisana pretežno ka thrash-metalu, donosi srećnu odluku da zaokrene u
heavy/power smeru. Uslediće “dvotomni” (dakle, iz dva dela: 1987. i 1988.)
konceptualni album, grandiozni “Keeper of the seven keys”. Početak devedesetih
doneo je pad kvaliteta, malo su se pogubili, Mihi zbog dubinskih nesuglasica sa
ostalim članovima napustio bend, a na njegovo mesto došao Andi Deris
(drugačiji, ali takođe od fanova voljen i sjajan lik). Sećam se koliko me kao
šiparicu oduševljavalo što neko, u tom trenutku mojih godina, poseduje tako
zreo, moćan glas (treba li spomenuti, još jedan član kluba od 4 oktave). Nije
ni čudo što se, kada je ’93. Brus Dikinson otišao iz “Mejdena”, baš Kiske
spominjao kao njegova zamena…
1.
Bruce Dickinson (Iron maiden)
...I upravo je zato Brus Brus, Bruce „Air Raid Siren“ (sirena za vazdušnu opasnost), pilot,
radio voditelj, istoričar, pisac, mačevalac, pivar i pobednik u borbi protiv tumora
jezika, jedina moguća opcija za šampionsko mesto. Prava renesansna ličnost,
čovek neprevaziđenih sposobnosti, svaki koncert pretvara u jedinstveno iskustvo
(govorim iz prve ruke, budući da sam imala neizmernu sreću da ga čujem uživo na
Sajmištu 2007.), predaje se do kraja svemu što radi, ne poznajući granice
prostora ili vremena. Ni u onom periodu provedenom odvojeno od benda nije
mirovao, snimajući solidne solo albume; napisao je autobiografiju „What does
this button do?“ (koju ću, nadam se, kad-tad prikazati u okviru knjiške
subote); razvio srdačan odnos sa milionskom bazom fanova, o čemu najbolje
govori činjenica da na koncertu bukvalno imate utisak kako se baš vama lično
obraća, tražeći kontakt očima dok istovremeno nekako uspeva da trči, vere se uz
scenske skalamerije, razvije britansku zastavu, neprekidno podstiče masu da
„vrišti za njega“ (u pitanju je sada već čuveni Scream for me...! moto)....I za sve to vreme peva, u varijantama od
šapata do vriska, glasom serijskog ubice ili uznemirenog dečaka, glasom koji
muči, zavodi, osvaja, pridobija, koji je i svirep i mekan, a bez
preuveličavanja fascinantan. Stručnjaci kažu, pred sobom imamo puni lirski
tenor sa rasponom koji iznosi 4,25 oktave. Nakon školskog primera tog
božanstvenog dara, zatvaram rubriku baladom koju obično, već deceniju i po,
pustim svakom ko ranije nije slušao „Iron maiden“, pa zamišlja ko zna šta i
(zbog ilustracija sa majica, nama Mejdenovcima
dragog Edija) ko zna kakve „karakondžule“. Ne moram da naglasim, reakcije
su nepodeljeno pozitivne. Što se mene tiče, ilustrovaću još jednim ličnim
primerom: u srednjoj školi sam (kao verovatno nikad više u životu) bila
zaljubljena u vršnjaka koji je takođe obožavao „Iron maiden“. Prošlo me odavno,
dok ljubav prema bendu traje i traje...From here to eternity!