понедељак, 23. март 2020.

Doviđenja, mila Tanječka

piše: Isidora Đolović

Ona se, dakle, Tanja zvala…(“Evgenije Onjegin”, XV)
izvor: https://www.laguna.rs
Dr Tanju Popović, redovnog profesora Filološkog fakulteta u Beogradu, upoznala sam pre, biće uskoro, (nikako baksuznih) trinaest godina. Držala je predavanja iz Opšte književnosti I za osamdeset i nešto više združenih studenata grupa 06 i 08, među kojima sam bila i ja. Jednom sedmično nam je, u vazda osunčanoj Sali 11, nadahnuto govorila o Dafnidu i Hloji, Ahilejevoj srdžbi, Jevanđeljima, Luciju pretvorenom u magarca, pričama iz „1001 noći“, prijateljstvu Gilgameša i Enkidua…Tih brucoških dana, moja malenkost nije još bila naročito pažljiv i vredan student, pa smo jednom prilikom Ana (najbolja mi drugarica, cimerka i tada nerazdvojni saučesnik) i ja - izbačene sa predavanja profesorke Tanje! Možda jedini slučaj tog tipa koji, ako ne fakultet, onda barem naša generacija (ne) beleži, bio je posledica upornog smejuljenja, pričanja i crtanja karikatura u nekom od zadnjih redova slušaonice. Još se živo sećam želje da me pod proguta pre nego što se spustim niz poslednji stepenik, delimično jer sam bila opkoljena pogledima kolega iz klupa u oba reda, a delom što Ana, koja čak nije studirala isti smer, samim tim ni imala obavezu da uopšte bude prisutna, “strada” samo zbog odanosti meni. Ispit sam krajem leta položila – na svu sreću, profesorka se nije sećala mog izgreda.

Ponovo smo se našle dve godine kasnije, zahvaljujući predmetu Opšta književnost III. Do tada sam se uozbiljila, toliko da u samoj sebi više nisam prepoznavala ono nesavesno provincijalče. Akademsko „druženje“ sa ženom koja će postati jedna od tri dobre vile mog školovanja tako je otpočelo iznova, protežući se na doktorske studije, još položenih ispita, odslušanih časova, konsultacija, saveta. Malo je posvećenika poput profesorke Tanje, pomišljala sam nakon svakog susreta. Ta, upravo strastvena, ljubav prema književnosti i radu, izuzetno poznavanje XIX veka, rusofilija (čitala je „Rat i mir“ u proseku jednom godišnje), vedrina skladno uklopljena sa gospodstvenošću, enciklopedija koju kao da je nosila u glavi, postali su i ostali uzorni model, večita smernica za mene. Zato sam, od treme, drhtala kao prut kada je trebalo da je zamolim za mentorstvo nad budućom doktorskom tezom i obrazložim o čemu bih volela da pišem. Beskrajno joj se diveći, istovremeno sam se plašila odbijanja, jer ni tada, kao ni danas, nisam mogla da zamislim boljeg kandidata za meni tako važnu ulogu. 
 
U nju sam, jednostavno, imala poverenja. Profesorka Tanja Popović je verovala u mene i kada sam se osećala potpuno zalutalom. Znala je da pred celom slušaonicom potpuno uvereno izjavi  kako „koleginica Isidora uvek sve zna“. Bodrila me dok sam se lečila od anoreksije, kao i kada sam joj se, još ovog decembra, poverila koliko mi je na trenutke teško da potpuno ne odustanem od svega. Pisala mi, poslednji put, kako se upravo vratila sa jedne konferencije i koliko joj je drago što čuje da sam u punom radnom zamahu. A ja sam se, unapred, veselila zajedničkom uobličavanju te disertacije, jer sam njenom sudu oduvek verovala. Malo je profesora koji su do te mere uticali na moje usmerenje, ohrabrivši me da se zaputim željenom stazom. Profesorka Tanja je, između ostalog, bila selica iz jata komparatista u gnezdo Katedre za opštu književnost, baš kao što sam i ja uvek lelujala između njih.

Bila je oličenje onoga što zovemo beogradskim duhom. Dama, intelektualka, duhovita kao sagovornik; stroga, zahtevna, ali blagonaklona kao ocenjivač. Od nas, svojih studenata, tražila je uvek mnogo, svesna kako je ozbiljan pristup jedini način da se velika, lepa, bajkovito komplikovana oblast koju smo odabrali istinski shvati i za svagda obgrli. Neumornog duha, prijemčivo i zabavno nam je približavala Majakovskog i Džojsa, Dikensove i Balzakove metropole, Prustova sećanja i - libido Alekseja Karenjina! Savet da uvek biramo temu koja nas lično dotiče, jer će tada i rezultati biti oni pravi, usvojila sam kao lično pravilo. Radovala sam se našoj daljoj saradnji, prilici da još toga čujem i naučim od istinski sjajne žene...
Već nekoliko sati, otkako sam čula vest da je više nema, ne polazi mi za rukom da sredim misli. One lutaju od jedne slike prošlosti do druge, praćene surovom istinom da ovog trenutka postojimo, a posle, ko zna šta nas čeka?! Sve je preplavila samo ogromna, nepregledna, neiskaziva žalost, one vrste koja prati saznanje da smo izgubili nekoga ko nam je mnogo značio, kome smo se divili, ko nas je inspirisao. Imala sam čast, zadovoljstvo i sreću da budem studentkinja i (sada nesuđeni) doktorand Tanje Popović. Nikada neću zaboraviti sve što sam usvojila iz njenog primera: pre i iznad svega, koliko je lepo i važno zračiti iskrenom ljubavlju prema knjigama, umetnosti, životu. Nikada neće prestati da mi nedostaje, barem dok je „Onjegina“, Čehova, Franka Moretija....Nikada neće ni saznati da je baš mene zbog neposlušnosti udaljila sa predavanja one davne jeseni.

Do viđenja, druže moj, do viđenja.
Dragi moj, u mojim si grudima.
Urečeni rastanak obećava viđenja,
Obećava novi susret ljudima.
(Jesenjin)

Zauvek poštovana i draga profesorka, hvala što ste mi obasjali životnu stazu. Mnogo Vam dugujem i neću Vas zaboraviti.