Sećanje na Petra Pana iz Bloka 23: Nenad Radulović (1959-1990)
Mada su prohujale tačno
tri neverovatne i tužne decenije otkako više nije fizički prisutan, svako
podsećanje na njegov muzički opus, vedrinu, smeh i pametnu ironiju prati utisak
da nikada nije ni odlazio. Naprosto se preobrazio u dobrog duha prestonice...
piše: Isidora Đolović
Ako se značaj jednoga
grada meri prema broju legendarnih ličnosti sa kojima je gradio uzajamnu
bezvremenost, Beogradu s pravom pripadaju sve titule. Ako se veličina jedne
epohe ocenjuje na osnovu značajnih, neprolaznih vrednosti koje su je obeležile,
osamdesete se nesumnjivo visoko kotiraju. Oboje su, naš glavni grad i deveta
decenija prošloga veka pripadali -
i on njima, podjednako - Nenadu Raduloviću. Od svih prisno
zapamćen kao „Neša Leptir“, koncerte je često otvarao stihovima: U mojoj gitari
živi jedan leptir/ i mnogo je stvari koje nas vežu,/ kad dođu kiše i zima,
tuge,/ i njemu i meni krila se stežu. Njegova priča počinje ovako....
Od
Sandokana do Leptira
Nešini roditelji,
oficir JNA Stojadin i prosvetna radnica (pedagog i andragog) Bosiljka, upoznali
su se u Novom Sadu. Nakon venčanja, par se preselio u Lajkovac, gde su
službovali šest godina. O tome koliko su bili omiljeni (između ostalog, kao
osnivači čitaonice kasnije prerasle u biblioteku) govori originalan ispraćaj
koji su im đaci priredili prilikom selidbe u prestonicu: posedali su na šine
kako bi sprečili voz da ih odnese na novo odredište! Skućili su se na Novom
Beogradu, gde su im u godinama koje slede rođeni sinovi, Nenad (13. septembra
1959.) i tri godine mlađi Željko.
Iz paviljona u Pohorskoj
ulici, Radulovići se početkom sedamdesetih sele u Blok 23, gde će Neša provesti
ostatak života. Dok mama Boška radi u Školi za osnovno obrazovanje odraslih i
naposletku osniva Radnički univerzitet, deca rastu kraj dve reke, među
naseobinama usred peščara. Braća su bila veoma bliska, delivši pustolovine i
maštanja čije je sprovođenje u delo stariji redovno preuzimao na sebe. U
mnoštvu dečakovih interesovanja rano se izdvajaju imitacija i svirka. Počelo je
sa ksilofonom na kom je „komponovao kinesku muziku“, preko harmonike koju je
učio od prvog razreda, doboša, gitare, blok flaute...Broj instrumenata kojima je ovladao vremenom se
popeo do jedanaest - sa izuzetkom violine, zbog čega mu je
uvek bilo žao. Jedno vreme je trenirao karate i amaterski se bavio košarkom,
više glumeći trenera nego boraveći na terenu, što je ukazivalo na rođenog
šoumena. Pevao je u horovima „Krsmanac“ i „Žikica Jovanović – Španac“
(Studentski grad), u Devetoj beogradskoj gimnaziji za potrebe omladinskog
programa „Radio Beograda 202“ intervjuisao razrednog starešinu i prijatelje,
osmislio humoristički komad „Romeo i Julija po treći put među živima“, koji su
izveli njegovi drugari sa folklora i iz „Teatra DES“.
Upravo su tinejdžerska
okupljanja, bilo to na probama ili u okviru žurki na obali Save, u sebi nosila klicu budućih
projekata i predstavljala najbolju „pozornicu“ za eksplozije kreativnosti.
Svaki susret nudio je mogućnosti za novi poduhvat ili dobar štos: tako je tokom
1976. među društvom kružio snimljeni sadržaj Nešine „Piratske radio-stanice
Sandokan“, a na Kalemegdanu je rukovodio snimanjem amaterskog filma
„Skadarlijska veza“ (parodije trilera „Francuska veza“ i američkih akcionih
ostvarenja). Iako je upisao prava, nakon nekog vremena napušta studije da bi se
sasvim posvetio muzici. Još uvek se prepričava anegdota prema kojoj je,
odlazeći, profesoru rimskog prava rekao da će se „uskoro videti u drugačijim
okolnostima“. Obećano ostvaruje koncertom koji je njegov bend, koju godinu
kasnije, održao u amfiteatru Pravnog fakulteta. Grupa se zvala neobično i
upečatljivo -
„Poslednja igra leptira“- i naprečac je osvojila srca publike.
Danas je njeno zvučno
ime neodvojivo od jednako poetičnog nadimka frontmena. Možda je baš pojam
leptira na mnogo načina objašnjavao Nešinu ličnost, pa i nagoveštavao sudbinu
prepunu razigrane, kratkim zemaljskim vekom pojačane lepote, lepršavosti,
nežnosti. Urbana legenda kako se plašio leptira nije tačna, tvrdi njegov brat
Željko. Inspiracija za ime benda mnogo verovatnije potiče od stihova čiji je autor
Nešina školska drugarica Suzana, a koji su mu se naposletku našli na nadgrobnom
spomeniku:
Svako od nas neku svoju priču ima
što u tami tišti, a puteve bira,
samo kad je hladno, kad umori zima,
slutimo je tužni na krilu leptira.
Svako od nas plaća dah svoje tišine
što kroz kožu diše
u vatri nemira.
Samo kad je mokro, i kad duga sine,
svako na svom dlanu budi svog leptira.
Homo
ludens!
„Poslednju igru
leptira“ osnovala je 1979. grupa drugova iz komšiluka. Prvu postavu sastava,
čiji će se članovi tokom naredne decenije smenjivati, činili su, pored Neše
(kao vokala, kompozitora i tekstopisca): gitarista Draško Janković, pevačica
Zorica Đermanov, violinistkinja Olivera Perić, Sašo Bogojevski na basu, Dragan
Todorović na bubnjevima, Dušan Hristić sa klavijaturama i Dragomir Bulić,
saksofonista. Isprva akustičari inspirisani kantrijem negovanim sa druge strane
okeana, vremenom prelaze na ska-pop-rok. Do tada je možda tek sastav
„Laboratorija zvuka“ postigao sličan nivo performansa, zahvaljujući originalnoj
sintezi muzike, kabarea, satire i vodvilja. Još pre prvog albuma, mogli su se
pohvaliti sa dve stotine nastupa, od čega petnaest u prepunom Domu sindikata i
to bez ikakve prethodne reklame. Kasnije će tamo održavati audicije: na jednoj
od njih se, među neverovatne dve hiljade kandidata, izdvojila Lidija Asanović
čiji glas čujemo u hitu „Dečko, 'ajde o'ladi“.
Uspesi se nižu jedan za
drugim. Oskar popularnosti za pop-grupu godine dobili su 1985. Sa pet
studijskih albuma: „Napokon ploča“ (1982), „Ponovo ploča i druge priče“ (1983),
„Opet ploča – Srce od meda“ (1985), „Grudi moje balkanske“ (1986) i „Zajedno
smo piškili u pesku“ (1989), još se sa nesmanjenim zanimanjem slušaju i vole
„Nataša“, „Vrati se“, „Umiru jeleni“, „Nisam ti rekao sve“, „Taksi“, „Škola za šmekere“,
„Kakve je imala oči“...U pesmi „Ruska čokolada“ kao gost se pojavila glumica
Jelica Sretenović.
A ko je
Nataša...? Nataša Davidović, devojka iz njegove verovatno
najpopularnije pesme, bila je drugarica Nešine dugogodišnje devojke Jasne,
članica hora i neko vreme simpatija. Često sklon da utiske o ljudima iz
neposrednog okruženja pretače u stihove, budući veliki hit joj je posvetio
nakon prve srednjoškolske žurke:
Pored muzičke karijere
i upravo neraskidivo sa njom, Neša je bio član „Indeksovog radio pozorišta“.
Prevashodno zahvaljujući kabaretskom konceptu nastupa koji je negovao od samog
početka, smatra se nezvaničnim začetnikom „stendap“ komedije kod nas. Tako je
nastao lik Baba Višnje, besmrtne starice koja putuje kroz istoriju, susrećući
značajne ličnosti i sa specifičnim humorom interpretirajući važne događaje.
Brzo postaje stalni blok koncerata „Poslednje igre leptira“, čineći ih uvek
novim i neponovljivim iskustvom u kome
su posetioci uživali.
Ipak, ono što je više
od svega privlačilo poštovaoce benda bila je renesansno svestrana ličnost
Nenada Radulovića. Humor, vedrina i harizma bili su drugo ime umetnika, za
koga, po svemu sudeći, baš niko nije imao lošu reč. U detinjstvu introvertan,
kao tinejdžer vispren, originalan i smeo, Neša je obrisao granicu između
scenskog obraćanja i svakodnevnog pristupa drugima, zauvek ostajući „čovek koji
se igra“ (homo ludens), večiti dečak sa beogradskog asfalta. Pozitivan stav,
velikodušnost, optimistični smeh i dobrota predstavljali su vrhunsko načelo
odabranih oblika izražavanja. Majka se priseća da je rado pomagao svakome u
nevolji i zbog toga stalno bio bez novca, a Željko u jednom intervjuu potvrđuje
koliko mu je brat bio osećajan: „Za njega je sve imalo dušu. Svako drvo, svaki
predmet...Nesebično je davao sebe prirodi i ljudima.“
Voljen
i omiljen - rekli su o Neši:
Voja
Žanetić ga je jednom prilikom opisao kao „neverovatnu količinu
talenta, pameti i srca na jednom mestu“: „(...) Kao kada staneš pored čuda koje
vas nadahnjuje samim svojim postojanjem.“
Radoman
Kanjevac, glavni i odgovorni urednik Drugog programa Radio
Beograda: „Savršeno odgovoran u poslu, a opušten i zabavan u životu, retka,
jedinstvena, sasvim neponovljiva ličnost, neko sa kim ste mogli s podjednakim
zadovoljstvom da radite i da se družite.“
Dragoljub
Mićko Ljubičić: „...potpuno čista i naivna duša,
ponekad ranjivija nego što bi se moglo očekivati kad je reč o nekom toliko
zabavnom i ekstrovertnom.(...) Osim nesvakidašnjeg vanscenskog šarma i
duhovitosti, koji su prosto kuljali iz tog radoznalog i razigranog deteta, bio
je i vrhunski profesionalac koji je i te kako znao da oseti i najtananiju
vibraciju publike i da se sa urođenom tačnošću i merom poigra emocijama svakog
pojedinačno.“
Najviše je voleo da
stvara u noćnoj tišini. Bio je, kažu, u stanju da izdrži sa samo dvočasovnim
režimom spavanja. Izrazito predan radu, jednom prilikom je preko dva sata
nastupao pod visokom temperaturom. Nije imao poroke, prvu čašicu alkohola
probao je sa 27, njegovo „pogonsko gorivo“ bili su čovekoljublje i čista strast
prema sceni. Nažalost, kao da je hiperkreativnošću pokušavao da prestigne tešku
bolest koja se podmuklo približavala.
Leptiri umiru vedri
Leptiri umiru vedri
Pošto se 1989. godine
bend sporazumno razišao, Neša ne miruje, već snima solo-album „Niko nema što
Piton imade“, osmišljen kao parodija novokomponovane muzike iz perspektive još
jednog scenskog alter ega, Slobodana Đorđevića Pitona. Kroz vedrinu
stvaralačkog zanosa probija se saznanje iz surove stvarnosti, dijagnoza
karcinoma testisa u poodmakloj fazi, koja je zahtevala hitnu intervenciju i
početak lečenja. Čak ni nakon toga, Neša se ne predaje. Već teško bolestan, sa
šeširom na glavi zbog, usled terapije, opale kose, na koncertima kolega
satirično i hrabro se poigravao likom Slobodana Miloševića. Zasmejavao je
bolničko osoblje, na pitanje kako se oseća odgovarajući: „Pa, ne mogu baš da
igram fudbal...“
Priča se da je na
poleđini lekarskog recepta zabeležio: Vreme sada stoji, pa o večnom mraku ne
razmišljam. A kad dođe vreme za putovanje, kupiću karte za dobra mesta.
Poslednja, do kraja nepročitana „Tibetanska knjiga mrtvih“ ostala mu je kraj
bolničke postelje. Neša je preminuo 12. februara 1990, u trideset prvoj godini
života, od posledica metastaziranja tumora na mozak. Krajem te godine, oca mu
odnosi ista kobna bolest, ali na plućima.
Porodica Radulović je
punih 28 godina čuvala rukopis pesme „Suze sa zvezda padaju“, za koju Neša nije
stigao da sklopi melodiju, završivši zapis rečima: „Dogovorićemo se!“ Prošle
godine su kompoziciju oživeli i javnosti predstavili članovi grupe „Neverne
bebe“. U pratećem video-spotu, koji predstavlja jedan dan iz Nešinog života,
glumac Bojan Perić nosi njegove autentične stvari i obilazi najdraža mesta, a
pojavljuje se i umetnikov petnaestogodišnji bratanac Nikola. Plato ispred
Ustanove kulture „Palilula“ od 2011. nosi njegovo ime. Ova činjenica posebno
dobija na značaju kada se ima u vidu kako je tačno tri decenije ranije, pobedom
na Palilulskoj olimpijadi kulture, počeo nezadrživi uspon „Poslednje igre
leptira“ ka legendi.