Slično
mnogima od nas, buduća spisateljica Šibel
Paunder je kao mala volela da pred nekim sasvim običnim i prozaičnim
stvarima zamišlja različite čudnovatosti koje se iza njih možda skrivaju. Za razliku
od većine, svoje rane maštarije nije odbacila u nastupajućim godinama, već ih
zapisuje i postepeno razvija do priča u nastavcima koje se na malo drugačiji
način bave čudesnim bićima poput sirena ili - veštica. One
nas u ovom slučaju posebno zanimaju. Paunderova je, polazeći od detinje osnove,
stvorila izuzetno ljupku viziju sveta paralelnog našem, s tom razlikom da u
njemu obitavaju isključivo veštice i poneka vila. Suprotno očekivanjima, one
NISU ružne, nemaju bradavice na nosu, ne nose crne šešire, stanuju ispod
vodovodne mreže i u određenim vremenskim razmacima organizuju velika nadmetanja
kojima se odlučuje o budućem poretku njihove skrivene zajednice. Knjiga „Ratovi veštica“ (ProPolis Books, 2019; orig. „Witch Wars“, 2015) nas, kao prva u
nizu, upoznaje sa njihovim neodoljivim, zabavnim svetom.
Od
pamtiveka su veštice vrebale na ovoj planeti. Krčkale su čarobne napitke u
svojim kotlićima i jurile nebom na metlama. Cerekale se. bacale kletve. Imale
mačke.
Većina
ljudi misli da su veštice veoma zle, da nose dronjave crne haljine, šiljate
šešire i da imaju ružne noseve, ali to je pretežno besmislica i samo deo priče.
Istina se, ako je potražite, krije duboko ispod odvodnih cevi…
Ratovi veštica su
tradicionalno takmičenje koje se svake devete godine priređuje u Blistogradu, prestonici Cevozemlja, sa
ciljem da se između devet devetogodišnjih veštica odabere ona koja će narednih
devet godina (dakle, do svog punoletstva) upravljati gradom. Na jedno takvo
nadmetanje pozvana je Veja Smaštica,
do tada sasvim obična klinka koja odrasta u ne tako jednostavnim životnim
uslovima. Slično Pepeljugi ili kasnijim generacijama bližem Hariju Poteru, Veja
je siroče koje isprva zatičemo u baštenskoj šupi, kako se snebiva da li da
sledi smešnu minijaturnu gošću. A ona je vila
Viki (veličine malog krompira,
ali nezamislivo brbljiva i entuzijastična), odlučna u tome da Veji otkrije
pripadnost neobičnom soju, ukazujući da njeno ime, kao anagram, sakriva devojčicinu pravu prirodu (Veja Smaštica = Ja sam
veštica). Na kraju krajeva, sve se čini boljim od džangrizave starateljke
kreštavog glasa - gospođice
Bajalice, ružnih imena kojima je časti i surutke za večeru, tako da Veja
posle kraćeg snebivanja ipak kreće sa Viki, u spomenuti Blistograd.
Tamo,
uvideće brzo, postoje samo dve (uslovno rečeno) boje, crna i siva, pa ipak je
sve tako veličanstveno, elegantno, svetlucavo: uključujući haljine i šešire
prisutnih žena. Saznaje kako pojavnost veštica u svetu „iznad“ zapravo
predstavlja posledicu neudobnosti putovanja kroz cevi, da je takmičenje
prilično važan događaj, a među najavljenim učesnicama nalazi se i ona sama, pri
čemu zagonetke postavljene ispred takmičarki svakako nisu jedine sa kojima se
mora suočiti. Zaprepašćenjima nema kraja, tako da otkriva kako pobednica „Ratova“
(koji su ujedno format televizijske emisije) stiče apsolutnu moć, a najveća
konkurencija svima je zlokobna Felisiti
Šišmiš. Prva prepreka je jasna: navodna veštica, Veja ne zna nijednu čin, a
nova najbolja prijateljica Pegi Vrdopras
ima sreće ukoliko joj uspe svaka deseta. Pored toga, najveću misteriju i budući
glavni cilj Vejinog bavljenja u veštičjem svetu predstavlja pitanje ko je uopšte prijavio na takmičenje?
Šta
ih (i nas) čeka kroz etape nadmetanja? Između ostalog, ćelava veštica u kuli,
„orijaške“ veštice iz obezbeđenja studija u Dolivudu, stara veštica promuklog
glasa koja prodaje šešire „ispale pravo iz cevi“ i ume da predvidi pobednika;
„smežurane glave“ kao amajlije koje garantuju o(p)stanak u igri,
vile-zaštitnice (pogađate, Veji je dodeljena Viki, dok je Pegina -
pobegla!), starinarnica „Beznadne lutke“; Pećina na ostrvu za koju se vezuju
strašne tajne; podvodna banja i jedna ogromna cipela za kampovanje; sabotaže,
neočekivani obrt i divna lekcija o prijateljskoj solidarnosti.
Ono
što se nameće kao prvi, najpozitivniji utisak, jesu fenomenalne ilustracije umetnice Lore Elen Anderson, prateća mapa Cevozemlja (na slici gore), više nego maštoviti toponimi i vlastita imena, kako u
prevodu, tako i originalna. Navešću samo nekoliko primera: Ostrvo kotlova,
Proključala plaža, Dokovi, Dolivud (centar filmske i televizijske delatnosti),
taverna „Som i pomfrit“, kafić „Džumbusbaks“, butik „Kod Kotlića“, časopis
„Krastača“, Lipova kuća (u kojoj su smeštene rivalke). Samim tim, posebna
pohvala ide na račun prevodioca Maje Kostadinović, čija su rešenja u
najvećoj meri približila zvučnost, duhovitost i simboliku izvornih izraza. Evo
nekoliko primera: Fran the Fabulous Fairy
je „Veličanstvena vila Viki“, Tiga
Whicabim (I am a big witch) je Veja Smaštica, Brollywood i Ritzy City su
Dolivud i Blistavgrad. Pegino prezime glasi Pigwiggle,
dok glavne negativke, Felicity Bat i Aggie Hoof već u svojim imenima nose
demonske naznake, da ne pominjemo to što bi ih na Hogvortsu bez dileme svrstali
u redove Sliterina.
Živopisnim
lokacijama potpuno odgovaraju osobe koje se njima kreću, pri čemu se odmah izdvajaju
spomenute Felisiti i njena verna pratnja - priglupa, ohola
Egi Kopito, zatim dobroćudna, ali
trapava Pegi i trendseterka Flafenora
Kotlić. Svaka od ovih devojčica nominovana je za takmičenje od strane nekog
iz porodice, pa su im samim tim zainteresovanost i spremnost da se posluže
kojekakvim nedozvoljenim sredstvima na putu do pobede očekivano različite.
Felisiti, kao unuka legendarne zle veštice i neprikosnoveni šampion u činima
(jedina zna da levitira), ne skriva nameru da se po svaku cenu dočepa titule.
Egi je pokorna prema svom idolu Fel-Fel,
što kompenzuje surovošću prema svima ostalima, naročito sluškinji Karen (koja joj služi umesto leteće
metle). Nasuprot njima, kao društvenoj eliti, kovrdžava i beznadežno nespretna Pegi nema ambicije da ovlada bilo čime
sem osnovama svog dara, ali zato uredno beleži koje bi dobre stvari uradila ako
se nekim slučajem desi da joj pripadne uprava. Flafenora, rođena kao Ana, kći
popularne modne kreatorke, apsolutno je nezainteresovana za Ratove, ali joj zato pažnju odmah
privlače Vejine farmerice: u njihovom svetu, pravi pravcati znak slobode i
„stranosti“. U gradu je, naravno, uočljiva svojevrsna klasna podela, između Bisernog Vrha (odakle dolaze Felisiti i Egi)
i Dokova (čiji je predstavnik Pegi), pri čemu mladi iz prve oblasti ismevaju i
potcenjuju vršnjake koji žive u siromašnim četvrtima. Neke stvari su, dakle,
svojstvene svima bez obzira na posedovanje ili nemanje magijskih sposobnosti.
Sibéal Pounder, autorka
|
Najupečatljivija
su, pored sjajnih crteža, mala „intermeca“ u vidu isečaka iz novina/intervjua
sa svakom od eliminisanih učesnica, onim redom kojim ispadaju. Uz (vrlo
diskutabilno!) pomoćnice vile, ove
izjave odlično odražavaju karaktere malih veštica i sadrže neka od mesta
najboljeg humora u romanu. Kroz sam koncept snimanja i praćenja takmičenja
uživo aludira se na rijaliti programe, ali i (sve im sličnije) predsedničke
izbore, dok kreiranje imidža natprirodnih bića otvoreno pokazuje poigravanje
tradicionalnim izvorima (od bajke o Zlatokosoj do Meri Popins).
Još
jedna, istina, prilično neobična zanimljivost je upadljivo
odsustvo muških likova iz predočenog sveta, ne samo veštičjeg. Pojavljuju
se majke, spominju bake takmičarki, tu su radnice, producentkinje, vidovite
skitnice, frizerke, vile - čak i „na površini“, mada ne
napuštamo okvire kuće gospođice Bajalice, sve figure su isključivo ženske. Bez sumnje svaka od njih ima oca, muža, rođaka, kolegu, u nekoj vremenskoj ili prostornoj ravni, ali svet koji zatičemo počiva na osnovama (stabilnog) matrijarhata. To
je, koliko god bilo čudno, značajno iz razloga što osnažuje predstavu devojčica o sopstvenim
potencijalima i sposobnostima, dajući im glavne uloge i ne ostavljajući da
večito negde po strani čekaju spasioce.
Sama nesvakidašnja priroda junakinja podstiče maštu, uklanja predrasude i od ranih dana uči da različitost (interesovanja) nije bauk, da ne kažem baš veštica: naime, još pre par nedelja smo bili svedoci galame koja se podigla zbog bezazlenog maskiranja za Halloween, pri čemu su veliki „srbobranitelji“ potezali čak i doba inkvizicije - sve zbog nečega što je u osnovi fikcija i igra. Kada kažem različitost i predrasude, mislim na to da već duže vreme kod jednog dela naše javnosti postoji običaj da se oni kojima je išta slično zanimljivo i simpatično komentarišu kao potencijalni "satanisti, sektaši, okultisti", a iz crkvenih redova se malo-malo pa čuje kako je "bogohulno i bolesno" da deca čitaju, a kamoli vole Harija Potera, priče o vešticama, vampirima, zombijima....jer će tobože negativno uticati na njih i usmeriti ih na tamnu stranu. Jasno je da, u svakom sličnom kontekstu, pojavljivanje slikovnica i knjižica poput „Amelije Zubić“, „Mortine“, „Isidore Mun“ i, evo, sada „Ratova veštica“, ima nešto značajniju ulogu od neosporne razonode i savršenog poklona za devojčice uoči praznika koji se bliže. Po prirodi skloni radoznalosti prema natprirodnim bićima, klinci se od ranih dana navikavaju da je to fikcija, mašta, zabava i nešto što ih ne čini "uvrnutima", već je sasvim u redu, a kroz humorističnu obradu tema lišavaju se straha i odbojnosti (funkcija poput one koju od davnina imaju maskenbali).
Sama nesvakidašnja priroda junakinja podstiče maštu, uklanja predrasude i od ranih dana uči da različitost (interesovanja) nije bauk, da ne kažem baš veštica: naime, još pre par nedelja smo bili svedoci galame koja se podigla zbog bezazlenog maskiranja za Halloween, pri čemu su veliki „srbobranitelji“ potezali čak i doba inkvizicije - sve zbog nečega što je u osnovi fikcija i igra. Kada kažem različitost i predrasude, mislim na to da već duže vreme kod jednog dela naše javnosti postoji običaj da se oni kojima je išta slično zanimljivo i simpatično komentarišu kao potencijalni "satanisti, sektaši, okultisti", a iz crkvenih redova se malo-malo pa čuje kako je "bogohulno i bolesno" da deca čitaju, a kamoli vole Harija Potera, priče o vešticama, vampirima, zombijima....jer će tobože negativno uticati na njih i usmeriti ih na tamnu stranu. Jasno je da, u svakom sličnom kontekstu, pojavljivanje slikovnica i knjižica poput „Amelije Zubić“, „Mortine“, „Isidore Mun“ i, evo, sada „Ratova veštica“, ima nešto značajniju ulogu od neosporne razonode i savršenog poklona za devojčice uoči praznika koji se bliže. Po prirodi skloni radoznalosti prema natprirodnim bićima, klinci se od ranih dana navikavaju da je to fikcija, mašta, zabava i nešto što ih ne čini "uvrnutima", već je sasvim u redu, a kroz humorističnu obradu tema lišavaju se straha i odbojnosti (funkcija poput one koju od davnina imaju maskenbali).
I
mada je svet Cevozemlja formalno lišen boja (a u samoj knjizi saznaćete kako je
i zašto došlo do toga), doživljavamo ga
kao izrazito šarolik i bogat, usled mnoštva pojava, smešnih osobina i gegova
junaka, zabavnih epizoda. Ostali smo uskraćeni za malo više informacija o tome
ko je Veja, odakle zapravo dolazi i postoje li jači dokazi njenog veštičjeg
identiteta, ali, pretpostavljam da je sve to ostavljeno za neki od nastavaka:
serijal ih, naime, za sada ima ukupno šest (poslednji je izašao prošle jeseni).
* Hvala mojoj dragoj Živim obilje knjiga na korisnim smernicama i sugestijama prilikom oblikovanja konačne verzije prikaza. Naša razmena mišljenja doprinela je da tekst pred vama bude jasniji.
* Hvala mojoj dragoj Živim obilje knjiga na korisnim smernicama i sugestijama prilikom oblikovanja konačne verzije prikaza. Naša razmena mišljenja doprinela je da tekst pred vama bude jasniji.
* Svoj primerak romana dobila sam
od izdavačke kuće „ProPolis books“, u zamenu za OBJEKTIVNU recenziju. Samim tim,
naglašavam kako ukazano poverenje i prilika za saradnju ni na koji način nisu
oblikovali moje utiske o prikazanoj knjizi.
* Ukoliko vas je tekst
zainteresovao, više o knjizi pogledajte na njihovoj zvaničnoj stranici.