Slično
pripovetkama Gasta Grebera sakupljenim u knjizi „Dani“ (o kojoj sam pisala OVDE), kratka proza nagrađivane i
međunarodno priznate danske književnice Dorte
Nors tematizuje trenutke koji su uslovili da životi protagonista krenu u
izvesnom smeru. Međutim, za razliku od onih kod njenog luksemburškog kolege,
junaci priča iz zbirke „Posle udarca“
(Štrik, 2019; orig. „Kantslag“, 2008)
na neki način su već (pred)određeni da podlegnu, obično animalno-destruktivnoj,
sili koja zadaje početni udarac (bukvalan
ili metaforičan). On se ponegde upravo odigrao, drugde se tek krećemo ka njemu,
ali neizbežnost povezuje većinu slučajeva u koje smo uvedeni in medias res -
tako da nema ispravke ili poboljšanja, budući da je šteta već učinjena.
U
čemu se proza Dorte Nors razlikuje od formalno i tematski srodnih ostvarenja?
Pre svega, obeležja „skandinavskog
stila“, sve popularnijeg i cenjenijeg širom Evrope, izrazita su i naprosto opojna.
Opisi prirode (parkovi, farme,
dvorišta, nezaobilazan ambijent svakog pojedinačnog „slučaja“), bez obzira na
neočekivano mračnu konotaciju koju im daju misli i postupci likova ili sa kojom
(kao već postojećom) korespondiraju, ne gube ni trunku autentičnosti. Svaka od
predočenih situacija izranja iz prethodnog iskustva, mahom povezanog sa detinjstvom, koje je, kao i priroda,
zacrnjeno uplivom smrti, seksualnosti, pervertiranog i brutalnog što, čak i tek naslućeno, bespovratno truje i ostavlja tragove na duši.
Zbirka
sadrži petnaest pripovedaka koje se
iz različitih perspektiva bave skrivenim, razornim uticajima određenih iskustava
na naizgled sasvim neupadljive, neprimetne ljude sa tek ponekom (doduše,
izrazito) neuobičajenom crtom ili navikom. Oblici iskustava i vidovi
ispoljavanja njihovih posledica variraju, uvek u manjoj ili većoj meri
„zamagljeni“ tako da nas razmere oštećenosti nečije duše bez izuzetka
iznenade. Bila to žrtva prisile (Poznajete
Korija?), osoba prevarena prvim utiskom ili sopstvenom projekcijom zapravo
nasilnog partnera (naslovna priča), nosilac potisnutih uznemirujućih uspomena
iz detinjstva (Majka, baba i tetka Elen)
ili tek posmatrač tuđih dnevnih navika (Kod
frizera preko puta perionice), svaki od glasova je istovremeno misteriozan i
transparentan, ne ostavljajući nas ravnodušnim i beskompromisno otvarajući goruća
pitanja savremenog društva. Kroz detalje, naizgled usputno, dotaknuti su gnusni
oportunizam (Budista), duševne
bolesti (Vadensko more), bračno
neverstvo, rasformirane porodice, otuđenost, načini „zatrpavanja“ praznine
posle razvoda, samoća - kao tabuizirane teme čije potiskivanje
samo dovodi do kasnijeg izbijanja na neočekivanom mestu, sa potencijalno
pogubnim učinkom. Ono što akteri priča bojažljivo nagoveštavaju ili sasvim
izbegavaju da osveste, naracija nepogrešivo demaskira.
Kao
najinteresantnije i najbolje razvijene, izdvojila bih sledeće priče:
~„Veliki paradajz“,
efektna „imigrantska romansa“. Čistačicu Rakel i dobavljača Gabrijela, „male“
ljude koji su tragom snova o boljim uslovima života iz Južne Amerike stigli u
Njujork, gde rade za (simbolično, abnormalno visoki) bračni par Bang iz
Danske, spojio je ogromni primerak povrća. Zanimljiv je sporedni lik vlasnika
perionice, takođe doseljenika - Albanca, koji svoj zavičaj opisuje na
sledeći način: ...poput jutra kad se čovek probudi i vidi da je napolju magla. Onda
ipak izađe, jer čovek mora nekud da ide čak i ako ne zna kuda. Ide ceo dan, i
tek uveče magla se digne, a on stoji usred ničega. Pogledom traži život na
horizontu, ali nema ničega. (str. 30)
~ „Zimska bašta“:
o tome kako je tinejdžer, sin razvedenih roditelja, prestao da poštuje oca...
~ „Pače“:...a
kako priroda obožavanog oca, iako je preljubnik i latentni ženomrzac,
neprimetno dovodi do moralne izpopačenosti kćerke, izražene kroz bizaran i
surov odnos prema pačićima.
~ „Žene ubice“
govori o penzioneru koji, dok mu supruga mirno spava, opsesivno, sa mešavinom
gađenja i opčinjenosti, „gugla“ i intenzivno razmišlja o biografijama zločinki.
~ „Net Njusom, čovek koji poseže“,
u kojoj se univerzitetski profesor priseća prosjaka bez šaka, viđanog ispred
vrata „Mek Donaldsovog“ restorana, zanimljivog mu koliko zbog paradoskalne činjenice
da je njemu, genetski uslovljenom da bude poverljiv, nedostajala upravo ključna karakteristika koja odlikuje taj fenomen,
toliko usled jedinstvenog pogleda na svet:...objasnio mi (je) da
se ne bi usuđivao da ujutru otvori oči ako bi svet bio onakav kakvim mu se
ponekad učini. Takođe je rekao i da ako treba da izabere da li će izgubiti
deset dolara ili veru da ljudi mogu da se zovu Kevin i Čarli i budu crni i beli
u isto vreme, radije bi izgubio deset dolara. (str. 52)
Dorte Nors |
Čak
i tamo gde se tome možda ne bismo nadali, autorka unosi elemente trilera ili
misterije, prekidajući priču upravo onda kada bivamo ozbiljno upleteni i
zainteresovani za njen dalji tok: dok joj, s druge strane, ne možemo zameriti
na nepotpunosti i šturim informacijama. Dorte Nors ume da zarobi momenat,
razvije ga taman dovoljno da stečena predstava postane celovita, a onda prelazi
na naredni „slajd“ - grubo hitajući napred, bez zadržavanja i
produbljivanja otvorene rane. Nalikuje sve to nizu šamara, multiplikaciji
sugestivnog naslova, jer i to je život, za mnoge „nevidljive“ zapravo jedini
koji poznaju. Norsova preuzima na sebe nimalo zahvalan zadatak da nam ga obelodani,
što joj i te kako uspeva.
Priče
su neujednačenog efekta, iako im je kvalitet nepromenjeno visok. Pripovedanje
teče vešto, hirurški je precizno, pouzdano i sa retkim majstorstvom uklapanja
motivske širine u narativnu konciznost. Ipak, mada se čita relativno brzo i bez
pratećih spoticanja, proza Norsove je samo naizgled pitka, sažeta, jednostavna.
Prizori iz pretežno unutrašnjeg života su brzi, iznenađujući, pesmistični i surovi, zbog čega ostaju dugo,
traumatično urezani u pamćenje, usmeravajući postojanje likova efektom snažnog,
mada ne nužno i prelomnog, udarca, kao granice do i od koje se računa sve što
će dalje uslediti.
* Svoj primerak romana dobila sam od izdavačke kuće „Štrik“, u zamenu za OBJEKTIVNU recenziju. Samim tim, naglašavam kako ukazano poverenje i prilika za saradnju ni na koji način nisu oblikovali moje utiske o prikazanoj knjizi.
* Svoj primerak romana dobila sam od izdavačke kuće „Štrik“, u zamenu za OBJEKTIVNU recenziju. Samim tim, naglašavam kako ukazano poverenje i prilika za saradnju ni na koji način nisu oblikovali moje utiske o prikazanoj knjizi.
*
Ukoliko vas je tekst zainteresovao, više o knjizi pogledajte na njihovoj zvaničnoj stranici.
* Posebnu zahvalnost dugujem fantastičnoj
Slavki Vlalukin (autorki bloga Nemam ime, imam komentar), koja mi je omogućila ovu divnu
saradnju.