Osećati
se različitim nije nimalo čudno, ni strašno. Šta god vam o tome govorili, sasvim
je u redu. U najvećem broju slučajeva, međutim (i na sreću), takvo osećanje ne
odgovara realnosti. Svodi se na subjektivnu procenu sopstvenog statusa u
okruženju koje, uglavnom, nastanjuje bar još nekoliko individua sa podjednakom
skrivenom mukom, pa se, nakon što ih jedni drugima obelodanimo, osetimo mnogo
lakše. Šta se događa u onom manjem, ali nipošto zanemarljivom broju situacija
kada je neko zbilja drugačiji, ali to
iz nekog razloga ne sme ili naprosto ne ume da ispolji, jer će svaki nedovoljno
spretan korak prema ostvarenju sopstvene celovitosti prouzrokovati pojavu
naprsline na nekom drugom delu ogledala života, ispituje Emanuela Pagano u kratkom, ali izrazito sadržajnom romanu „Mladi trogloditi“ (Odiseja, 2019; orig. „Les Adolescents
Troglodytes“, 2007), koji joj je 2009. godine doneo nagradu Evropske unije za
književnost.
Ardeš,
planinska oblast u Francuskoj, odlikuje se prelepom, ali nemilosrdnom prirodom
i stanovništvom u sve većem osipanju, usled čega iz decenije u deceniju dolazi
do postepenog gašenja škola. Deca sa obližnjih farmi, bez obzira na uzrast i
rastojanje koje ih deli od jedine preostale osnovne, odnosno, srednje škole,
autobusom zajedno putuju do svog odredišta. Dva puta dnevno ih, kroz sve moguće
vremenske (ne)prilike, često istinski rizičnom trasom, prevozi Adel. Žena koja upravlja školskim autobusom i dalje je donekle neuobičajena
pojava u mnogim delovima sveta, ali ne i za tamošnje stanovnike: naime, ona je
već deset godina uvek tu da bude, ne samo neko ko se stara da deca bezbedno
stignu do škole i natrag, već isto tako njihov čuvar i prijatelj. Trans žena koja vozi autobus bila
bi još neobičnija pojava, međutim, niko još ne zna Adelinu brižljivo čuvanu
tajnu: da je u njihovom kraju i sama odrastala, do smrti roditelja,
prodaje imanja i selidbe. Poslednji gubitak u nizu ju je, ujedno, najviše
zaboleo -
udaljavanje od mlađeg brata Aksela,
koji nije uspeo da prihvati nužnu tranziciju koja će uslediti. Nisu
razgovarali čitavu deceniju, otprilike otkako je ona odlučila da se vrati u
zavičaj, a Aksel pobegao u ambis i
samoću gradilišta, tvrdeći da mu nedostaje da ima starijeg brata, kako zbog svega oseća neiskazivu odbojnost prema
ženama, te da je nikada neće prihvatiti kao takvu. Adel sve podnosi ćutke,
svesna da će jednoga dana, ipak, neke stvari morati da izađu na videlo, a tada
bi sve što je mukotrpno izgradila moglo
da se, tek tako, sruši.
Veoma
brzo će se pokazati da je bila u pravu. Kada u Adelin život bude ušla ljubav
(lovac Toni) i pojavila se mogućnost
pomirenja sa bratom (usled njegove povrede na radu, koja ga sticajem okolnosti
dovodi u lokalnu bolnicu), istovremeno će doći do ozbiljne opasnosti da
razotkrivanjem tajne pred zajednicom bude nanovo odbačena. Uspostavljeni mir,
doduše, bez starog jedinstva sa Akselom to nikada nije bio u potpunosti.
Pitanje je: šta žrtvovati?
živopisni Ardèche |
Ako
već niko iz junakinjinog okruženja ne sluti kakve je brige, strahovi, tužne
uspomene, ali i nežna osećanja zaokupljaju dok prolazi poznatim predelima, mi
smo od početka veoma dobro upućeni. Naime, kroz šest poglavlja koja obuhvataju po jedan mesec zimskog polugodišta
(od septembra do februara) vodi nas jedinstveni pripovedački glas sa dve vremenske i rodne perspektive. To znači da
se Adeline uspomene iz detinjstva prepliću sa mislima u sadašnjosti, pri čemu o
nekadašnjoj sebi uvek govori u (bivšem) muškom rodu, dok današnju oslovljava
u ženskom. Takvi narativni prelazi
isprva mogu da zbune čitaoca, ali istovremeno uspostavljaju i održavaju
dinamiku priče. U tom smislu, ovo je roman
toka svesti koji kombinuje evokativne celine sa opservacijama o trenutnim
utiscima i slikama koje se pojavljuju u Adelinom vidokrugu.
Problem pola se
za junakinju veoma rano nametnuo kao naročito osetljiva tema, bez sumnje
pojačano bolna usled traumatičnih ranih iskustava života na farmi u dodiru sa
prirodom, a ipak pred mnogim nerazjašnjenim tajnama (mrtvorođenčad kod krave i
pobačaji majke, stasavanje uz brata i stalna upoređivanja u korist mlađeg kao
spretnijeg, snažnijeg). Adel se još u detinjstvu osećala nelagodno u sopstvenoj
koži, pa nam otkriva da je bila osećajno dete (često tužan, a nije znao zašto), zbunjeno postepenim uviđanjem da
joj telo predstavlja izvor nelagode, utiska okovanosti, poput pogrešno odabrane
odeće u veličini i modelu koji nam ne odgovaraju. Pitanje (nekadašnjeg) tela i odnosa prema njemu ostaje važeće i
nakon spasonosne promene, samo što ovoga puta izbija na videlo kroz primer
brata, njegovih reakcija koje odaju odbojnost, stid, stranost i nelagodu:
ukratko, sve ono što je Adel osećala ranije, dok je bila dečak.
Junakinja
intenzivno doživljava okolni svet, sa bojažljivom i saosećajnom pažnjom
prilazeći svakoj osobi ili pojavi u njemu. Empatija prema omladini koju vozi,
dolazi delom i od toga što će u njima videti, kao iznova oživelo, svoje tužno detinjstvo. Obazriva i brižna prema „svojoj“ deci, razlikuje ih, razumevajući
njihove brige, nedoumice, prva zaljubljivanja, gestove pobune, znakovitu tišinu
koja katkad zavlada u autobusu, pri čemu često dolazi do bolnog poistovećivanja
sa scenama ponetim iz sopstvenog odrastanja. Povezanost se najizrazitije
uspostavlja kroz, često rizične, jutarnje i večernje vožnje preko krivina,
klancima, pored odrona i „aveti“, probijanjem kroz uspavanu prirodu prepunu
iznenađenja.
Moji
brđani i ja, nas troje, jedne večeri smo uživali u mesečevoj dugi. Kasnila sam
malo, a ipak sam znatno usporila dok smo se približavali brdu, toliko je mesec
bio veliki i moćan u noći još vlažnoj od kiše koja je padala čitavog dana.
Tačno ispred pretposlednjeg zaustavljanja, pre nego što sam ostavila Nijelu, na
kraju jednog blagog uspona, pojavila se veličanstvena, ogromna duga, luk
oslonjen na visoravan, i mi smo prošli ispod nje, a nikada ranije nisam videla
dugu noću. Veličanstvena je, siva, neobična, nije drečava i polegla kao duga
danju, nego ima lepe, uspravne boje, sivu, crnu i belu. Prošli smo ispod
uspravne mesečeve duge.
Simbolika
ovog iskaza može se pronaći u prolasku ispod duge (tzv. moonbow) koji u pojedinim mitologijama
dovodi do promene pola, a ovde služi kao metaforični znak da je Adel
prihvaćena, uspostavivši solidarnost sa đacima.
Na
sličan način, sva „njena“ deca, koliko god bila mlada i poticala iz „zabiti“,
pokazuju neuporedivo više širokogrudosti i otvorenosti uma nego mnogi
„prosvetljeni“ stanovnici gradova. Njihovo prihvatanje se nečujno ustoličilo
mnogo pre izgovorenog priznanja, do koga će doći tokom presudne scene u trogloditskoj pećini, jednoj od nekoliko sličnih kojima se njihov kraj diči, pretvorenoj u turističku atrakciju i trenutno pribežište od nevremena. Trogloditima su u antičkoj
Grčkoj nazivani stanovnici pećina, dok u kontekstu romana označavaju „primitivce“.
Ispostaviće se, ipak, kako su ponekad žitelji takvih sredina mnogo
predusretljiviji nego što bi se očekivalo, za šta smo još pri početku knjige
dobili nagoveštaj u vidu komentara o Silvanovoj majci. Naime, za tu neobično
načitanu ženu se govori da je veštica-travarka, koja poseduje mnoštvo znanja iz
raznih knjiga, iako navodno ne ume da piše (prema tome, mora da su u pitanju
nekakve vradžbine!). Pa ipak, prema nepisanim zakonima solidarnosti, zajednica
je uveliko prihvatila i ne ustručava se da od nje zatraži pomoć kada zatreba.
Knjiga
na samom kraju sadrži neku vrstu kratkog, a veoma korisnog priručnika za
razumevanje i govorenje o transrodnim licima u novinarskom diskursu. Ipak, neka
vas njeno naglašavanje unapred ne navede na pogrešan put: tema transrodnosti je izuzetno suptilno problematizovana i nije u
prvom planu. U romanu “Mladi trogloditi” se, pre svega, radi o osećanju
usamljenosti, izopštenosti usled prikrivanja, čak i kada je ono (još)
isključivo naš izbor, jer mu samo mi znamo razlog. Naslov baš zato upućuje, ne
na glavni lik, već njene štićenike kao svojevrsno ogledalo u kome se odražavaju
dostignuto uobličenje bića i način na koji ga sada drugi vide. Nelagoda
iščezava tek onda kada smo voljeni i, sa obe strane vidika, bezuslovno
prihvaćeni. Adelinom životu bilo je potrebno da najpre vrati Akselovu podršku i
bliskost, a potom i ne izgubi, tokom decenije građenu, uklopljenost među meštane.
Ova dva preduslova nedostajala su joj da postane potpuna ličnost, a složićemo
se, takvi su da prevazilaze rod i pol, predstavljajući univerzalne ljudske
težnje koje nas povezuju i izjednačavaju bolje od ičega drugog.
* Svoj primerak romana dobila sam
od izdavačke kuće „Odiseja“, u zamenu za OBJEKTIVNU recenziju. Samim tim,
naglašavam kako ukazano poverenje i prilika za saradnju ni na koji način nisu
oblikovali moje utiske o prikazanoj knjizi.